Jugoslovenski jul 1991, rat je među nama: Umesto dogovora o suživotu, pucamo u budućnost

Jul 1991: Obistinile su se i najcrnje slutnje - politika bezumlja uzima krvavi danak. Rat je među nama. Na našim kućama crni barjaci, u našim dvorištima narikače, na našim drumovima i poljima bojišta. Umesto dogovora o suživotu - pucamo u budućnost.

Spiskovi poginulih, ranjenih, zarobljenih... dečaka. Kolone izbeglica, žena i dece. 

Majke traže svoje sinove po karaulama. Druge opet prete odmazdom, uzimanjem talaca među vojnicima drugog naroda. Zub za zub. 

Humke niču na srpskoj, hrvatskoj, slovenačkoj, kosovskoj zemlji. Komšija preti komšiji: "Nemojte IM (onima druge nacije) pomagati u bilo čemu... Ne razgovarajte s NJIMA..." 

Jedna od naših "demokratskih" i "naprednih" stranaka naoružava maloletnike! Može li biti još nečeg goreg? 

Čini se da može: zarobljenog vojnika odenuo je i otpremio kući Crveni krst, ali tek onda kad ga je neki nazovi poslenik te humanitarne organizacije naterao da kaže "križ". I humanost u našoj zloj kobi ima svoj "jezik".

Ima li nade u razum? 

Oni koji su ljuljali kolevke i noćima bdeli nadneti nad svojim usnulim dečacima rekli su: 

"Hoćemo svoju decu! Ne damo da naša nejač gine!" 

Tako misle majke Srpkinje, dok putuju autobusima nade do svojih sinova, tako misle Splićanke, dok poručuju da im se ne uzimaju deca za taoce, tako misle Sarajke dok očekuju svoje vojnike. 

Oni koji su morali da misle pre, mnogo pre, nego što su otvoriti vrata pakla više nemaju ničije poverenje. Pokazali su pravo lice - zločinačko, prljavo, ružno. 

Kako će odgovarati za svoja nedela i u koju će istoriju ući njihova imena, pokazaće vreme. 

U tom vremenu će živeti mlada studentkinja, izbeglica iz rodne Ljubljane, koja je na beogradskoj Željezničkoj stanici, očajna, kroz plač mogla da kaže tek toliko: 

"Prijatelji su me ispratili porukom da se moramo naći čim ovo prođe, da zajedno isteramo sav jad".

Na svima nama je da pobedimo i isteramo taj zajednički jad. Jer, i sutra moramo živeti jedni pored drugih, u jednoj ili u više država, svejedno. Nijedna politika ne može promeniti naša zajednička polja, reke i obale.

Napisala: Desanka Drešić-Brkić (Nada, 1991.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate