Dan borca '76: Kako je i od čega napravljen prvi partizanski tenk / Milan Maričić u poseti tenkistima JNA

Srpanj 1976: Uoči Dana borca Arena je potražila prvoborca Milana Maričića: jednog od graditelja danas legendarnog, prvog partizanskog tenka, koji su ustaničke ruke iskovale u ljeto 1941. godine u Lici...

Dok smo u predvorju zagrebačkog Muzeja narodne revolucije razgledali izuzetno zanimljiv izložak - prvi "tenk" koji su u Hrvatskoj iskovale ustaničke ruke - kustos Muzeja Katarina Babić nam reče:

- A znate li da je jedan od graditelja ovog "tenka" još živ?

Nešto kasnije imali smo u ruci i adresu: Milan Maričić, Zagreb, Srednjaci. Dok smo krenuli da ga pronađemo, već su nam bili osigurani i ulazni dokumenti za jedan poligon oklopnih jedinica JNA. Zamislili smo, naime, da kovača partizanskog "tenka" - kao gosta "Arene" - dovedemo među momke iz današnjih tenkovskih jedinica.

S nešto zebnje pozvonili smo na vratima: hoće li zdravlje dopustiti Milanu Maričiću da se odazove našem prijedlogu?

Pojavio se zbijen, čvrst čovjek, nasmijana lica, kojem jedino sjedine govore o godinama:

- Samo trenutak, drugovi, dok operem ruke... Umastio sam ih oko kola, ako se moj "fićo" može tako nazvati...

Dok nas je njegova supruga počastila čašicom, a unučad na trenutak prekinula igru gledajući nepoznate goste, slušali smo priču kakvu je samo život u ustanku mogao ispisati.




Pokretni čelični bunker



Nakon stvaranja prvog slobodnog teritorija u Lici trebalo je udariti i na jača uporišta. Pri oslobađanju Lapca pao je Stojan Matić, a ozbiljno je ranjen Đoko Jovanić. Kako onda osloboditi Srb u kojem su se utvrdili fašisti-crnokošuljaši i njihove četničke sluge? 

Tada se u Stevi Brozoviću, borcu - "Krntijašu", rodila ideja o pokretnom bunkeru, koji bi pomogao da se partizani bez većih gubitaka privuku preko čistine do neprijateljskih mitraljeza.

Stevo je odmah okupio nekoliko svojih drugova s gradilišta unske pruge - bravare Milana Maričića i Lajoša Bikviča, kovača Janeza Razdara - pa se u kovačnici Rade Ljubojevića u Nebljusima ubrzano počelo raditi.

- Razgledali smo radilište na Štrbačkom buku - kaže Maričić. - Tu smo našli kompresor "ingersol" s velikim rezervoarom za zrak. Raskopali smo ga u komade, a omladina iz Štrbaca s Marijom Glušicom na čelu izvukla je tu gvožđuriju: bubanj, tri kotača i osovinu oštrom uzbrdicom do Nebljusa. Za pojačanje oklopa uzeli smo i "fustretnu", čeličnu ploču za prijelaz pješaka preko željezničkog mosta na Bisavcu. Bila je dugačka šest metara, a teška nekih 80 kg. Skojevac Jovo Smrzlić i njegovi omladinci iz Velikog Seoca sve su noge isjekli dok su je dovukli u Radinu kovačnicu...

Tu je izrađen "tenk na nožni pogon" - u stvari pokretni čelični bunker s oklopom od dvostrukoga lima, da bi štitio posadu i od minobacačkog pogotka.

- Moja pokojna mati Perka (koja će partizanima dati svih osmoro djece i među njima tri pala borca, op. M. P.), seoska odbornica, nakupila je sa ženama dvadesetak kila kudjelje - sjeća se Maričić. - Miješali smo je s pijeskom i nabijali u međuprostore ploča, da pojačamo otpornost oklopa.


Ako zatreba, valjat će nam...



"Tenk" su trebali konji vući do položaja. Dalje bi ulogu "motora" preuzela posada od četiri borca. Oni bi ujedno kroz proreze gađali iz pušaka i puškomitraljeza. U guranju bi im pomagala i dvojica izvana. Prednjim se točkom moglo upravljati, a "tenk" je imao i kočnice. Pokus je pokazao da ga mitraljesko zrno ipak probija, pa smo ga pojačali i trećim slojem čeličnog lima. Sada su borci unutra bili zaštićeni od puške i mitraljeza.

Iako su nebljuski kovači završili "tenk" - kako se Maričić sjeća - u nekih tjedan dana, partizani ličkih bataljona "Marko Orešković" i "Stojan Matić", zajedno s Krajišnicima iz bataljona "Sloboda", bili su još brži. Pred njihovim udruženim udarcima neprijateljska posada iz Srba napustila je navrat-nanos to uporište.

Tada su se Brozović i Maričić javili komandantu udarnog bataljona "Marko Orešković" u Lapcu.

- Je li gotovo, drugovi? Tko je to radio? Kako izgleda? - živo se zanimao Đoko Jovanić, noseći još ranjenu ruku u zavoju oko vrata. - Ako zatreba, valjat će nam...

Maričić se iz Lapca vratio vozeći dvoja kola oštećenog oružja koje će popraviti uz pomoć strojobravara i oružara Antona Špacepana, svog druga s gradilišta unske pruge.

Za tenkom, izrađenim u nebljuskoj "domaćoj radinosti", lički partizani ipak nisu imali potrebe. Već mjesec dana kasnije oni su napali uporište Prijeboj na Plitvičkim jezerima. Vodila ih je prava tanketa, upravljana partizanskom rukom. Bio je to "fiat-an-saldo", otet od fašističke kaznene ekspedicije na Ljubovu...


Ja ću braniti svu svoju zemlju



- Naš Stevo Brozović, koji je ubrzo poginuo kao politički komesar čete u bataljonu "Stojan Matić", bio je prvi Hrvat među borcima "Marka Oreškovića" - veli Maričić. - S tim proleterom, zidarom od Crikvenice, upoznao sam se desetak godina ranije u Crnoj Gori, na gradilištu puta Čemerno-Rudo. U onoj teškoj besposlici postali smo najbliži drugovi. Nešto kasnije kupili smo u Ljubljani bicikle, stare "štajere" po dvjesto dinara, opremljene karbitušama. Tražeći posao, stigli smo na njima preko Sušaka i Ulcinja čak do Štipa...

Bravar Maričić radio je na "lajneru" u kosovskom rudniku Stari trg, gradio tunel kroz Babunu u Makedoniji, a zatim na pruzi Majdanpek-Kučevo, podizao galerije na vojnim utvrđenjima iznad Škofje Loke.

Od svog se Brozovića razdvojio kad je 1934. godine dobio posao na gradnji banske zgrade na Cetinju. Ali zima i prvi snijeg ubrzo su prekinuli poslove. Radničku delegaciju, koja je došla tražiti pomoć, ban Mojo Sočica izjurio je uz surove psovke: 

"Nisam vam ja djecu pravio, brinite o njima sami..."

Kao čovjek sa strane, Maričić je pristao da potpiše poziv na protestni zbor na tržnici Čipur. Skupštinu od dvije tisuće ljudi morala je razbijati vojska bajunetima. A Maričić se "kao kolovođa" našao u zatvoru, među radnicima krvavih glava. 

- Osjetio sam da sam tvrđi nego sam mislio - veli danas, ne bez ponosa.

- Znaš li ti tko sam ja! - dočekao ga je sreski načelnik Rajnvajn.

- Znam, vi ste gospodin Ajvan - šeretski se pravio neznalicom Milan Maričić.

Psujući mu majku komunističku, "sreski" je naredio izgon bundžiji Maričiću, nazvavši ga strancem.

- Gospodine Ajvan, ja nisam stranac - odlučno se odupro Milan. - Kad bude trebalo, ja ću braniti svu svoju zemlju od Triglava do Đevdelije. Tu su se rodili moji djedovi, ja druge nemam. A ovakvi kao vi prodavat će je, kao što i danas gazite naša radnička prava...


Pruga kao radnička škola



Kad se Milan iz sramnog aprilskog rata vratio kući, dočekala ga je sestra Marija: 

"Ustaše već jure Stevu Brozovića kao komunista. On te tražio kod Lakića kuća..."

Pred rat njih su dvojica radila opet zajedno na obližnjem gradilištu unske pruge. Ono je okupljalo i po sedam stotina radnika iz okolnih ličkih i bosanskih sela.

Pod utjecajem komunista, pruga je postala nezamjenjivom sponom radničke solidarnosti protiv kapitalista i žandara. Tu su dojučerašnji seljaci vidjeli snagu štrajka i sloge izrabljivanih radnika, bez obzira na to kojeg naroda i vjere bili.

Dogovori i veze starih drugova počeli su sada tkati organizaciju ustanka. Na Kamensko su izašli zbjegovi iz sela na Uni, a kad je bljesnula prva iskra ustanka, Maričić se našao u grupi koja je rušila cestu prema Bihaću. 

Zatim bi naizmjence bio na položaju i u radionici na Štrbačkom buku, sve dok se sa Stevom Brozovićem i drugovima nije prihvatio gradnje prvog ličkog partizanskog "tenka".


*****



Srpanj 1976: Na poligonu je još dogorijevala suha paprat. Brežuljci su ostali preorani granatama koje su krčile put tenkovima i samohodnim protuavionskim topovima.

Prateći tenkove, pješadija bi u rovove uskakala gotovo odmah za posljednjom topovskom granatom. Na ovom bojnom gađanju tenkovska je jedinica imala izvanredan tempo nastupanja.

Tada se vojnicima i starješinama oko komandnog mjesta obratio komandant Ivan Novak:

- Drugovi, želim vam objasniti jedan rijedak i drag posjet. Među nama je danas jedan od kovača našeg prvog partizanskog tenka, drug Milan Maričić...


Što bi Stevo rekao da to vidi!



Dug pljesak. Zatim uzbuđene riječi gosta:

- Kad se sjetim odakle smo počeli i danas pogledam vas, drugovi, pođu mi suze radosnice. Bio sam radnik, proleter. Kad nam je došlo biti ili ne biti, izrađivali smo koplja od lopata, bacače od cijevi, bombe od betona. Njima smo, uz krvavu cijenu, osvajali prve puške i mitraljeze. Ne možete misliti kakvo ste mi veselje priredili kad vidim što vi danas imate i da ste vojska koja se može oduprijeti svakome napadaču...

U vožnji poligonom vozač novog vojnog terenskog vozila pohvalio se gostu da ono "prolazi kud ni tenk ne može". 

Artiljerci su pokazali kako sada - uz pomoč elektronskih računala domaće proizvodnje - dobivaju elemente za upravljanje vatrom u nekoliko minuta, dok im je prije za to trebao čitav sat. Odlična tenkovska posada Milutina Nikolića objasnila je gostu kako njihovi infracrveni uređaji pretvaraju noć u dan, a takvi tenkovi gotovo iz pokreta prelaze rijeke vožnjom po dnu: pretvaraju se u "podmornice".

Između pojedinih objašnjenja stizale su molbe da ih drug Milan ponovno posjeti za Dan tenkista, Dan ustanka, Dan armije. Njegova je adresa išla od bloka do bloka.

- Vidi se da ste vi danas i po oružju i po ljudima čelična vojska - odao je Maričić priznanje tenkistima. - Bojno gađanje ste izveli kao sat. Znam da to ne ide bez goleme volje i napora... Nikada mi nikoga nećemo napasti. Ali ako bi neka svinja došla ovamo da ruje, dobit će po njuški od cijeloga naroda. Predajem vam ovu fotografiju našega "tenka" iz Nebljusa kao skupu uspomenu. I nadam se da nam takvo nešto nikad više neće zatrebati!

Komandant jedinice, 30-godišnji Dušan Karapandža, zahvalio je u ime tenkista na posjetu i poklonu, koji će biti uramljen u muzeju jedinice, pokraj njene ratne zastave.

- To je stvarno trebalo doći pa vidjeti - reče nam Milan Maričić u povratku, nakon duže šutnje i razmišljanja.

- Hvala vama u "Areni" što ste mi to omogućili. Ali vas jedno molim: ne zaboravite objaviti sliku mog druga Steve Brozovića. Što bi on rekao da je sa mnom vidio takvu našu vojsku danas!

Tekst: Mladen Paver, snimio: Zlatko Ramničer (Arena, 1976.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate






No comments:

Post a Comment