Hipodrom '81: Iron Maiden predgrupa Dugmićima, stigli mladi iz Splita, Sarajeva, Prištine, Zagreba...

Septembar 1981: Dođoh, viđeh, pobedih - su reči koje su mogle biti izgovorene od strane najvećeg broja mladih koji su se okupili 5. i 6. septembra na Beogradskom hipodromu. Svi su oni pobedili hladnoću, umor, blato i sve ono što je nastojalo da pokvari ovaj događaj, koji će još dugo ostati u sećanju svih onih koji su u Beograd pohrlili iz svih krajeva Jugoslavije da bi prisustvovali danima muzike, mladosti i veselja. 

Već u sredu, iako je koncert zakazan za subotu, počeli su da stižu mladići i devojke iz Splita, Sarajeva...

... Prištine, Zagreba i mnogih drugih većih i manjih mesta, koje je skoro nemoguće nabrojati. 

Tog i ostalih dana mogli ste da ih vidite kako šetaju ulicama glavnog grada, sa svojim ruksacima, šatorima i vrećama za spavanje.


Muzika i... roštilj



Nestrpljenje je postajalo sve veće i slobodno se može reći da su svi oni jedva dočekali da se otvore kapije hipodroma kako bi našli što bolje mesto na kojem će spavati ova dva dana. Nešto posle deset sati ujutro, ledina koja je okružena trkalištem postajala je sve šarenija. 

Na sve strane se dižu plavi, crveni, zeleni šatori, a između njih se kreću mladi obučeni u raznobojna odela. Počinju da se dime roštilji privatnih ugostitelja koji imaju njuh da osete gde se može dobro zaraditi. 

Najumorniji su legli da se odmore od puta ili neprospavane noći, dok su drugi nastojali da "ubiju" vreme do početka koncerta stvarajući kontakte uz pljeskavicu i koka-kolu. 

Naruku im je išlo to što je program kasnio više od četiri sata. Najvatreniji ljubitelji rok muzike zauzimaju mesta ispred bine gde ostaju zbijeni, sve do trenutka kad je Goran Bregović, pozdravljajući sve prisutne, objavio da je koncert završen. 

Ispred, na brzinu sklepanih, WC-a počinje da se stvara red, uglavnom devojaka koje su prisiljene da ih koriste kad se više nema kud. Ova slika ostaje nepromenjena čitava dva dana. 

Osećaj pripadanja grupi i želja da se bude u društvu s muzikom i svojim vršnjacima omogućava im da ne osete hladnoću i nekomfor koji ih sa svih strana okružava. 

U ovom najvećem i najzabavnijem kampu u Jugoslaviji možete sresti i one najmlađe, koji nisu stariji od deset godina, a i one koji bi mogli da im budu deke i bake (naravno, one mlađe). 

Osećaj koji se javlja kod svih njih jeste da se nalaze u fantastičnoj zemlji mladih u koju se ulazi bez pasoša, ali gde ipak na "granici" traže "dokument" koji svako može nabaviti za sto dinara. 

Muzika počinje da se razleže iz ogromnih zvučnika. Svi marš na ples, podijum za igru postaje svaki komad zemlje na kojem ima mesta i gde nema bara. Okolo se mogu videti i gitare i drugi instrumenti koji se čuju onda kad niko ne nastupa ili kad muzika iz zvučnika nije toliko glasna. 

Muzike nikad dosta.


Atomsko sklonište...



Svetlost smenjuju vatre oko kojih se okupljaju grupice mladih koji nastoje da se, uz ćaskanje, malo ogreju. Živost ne prestaje, a iz pravca ulaza neprestano naviru oni koji su zakasnili. Na hipodromu je sad već sigurno negde oko dvadeset hiljada posetilaca. 

Umesto čaja, kojega nema, na scenu izlazi popularno Atomsko sklonište i razbija dilemu ostati-otići kod onih malobrojnih koji su, razočarani vremenskim uslovima, zaželeli u jednom trenutku da ranije odu.

Oko ponoći odlaze samo oni najmlađi i mladi Beograđanke i Beograđani koji više vole toplinu svog kreveta nego avanturu pod "vedrim" nebom. 

Umesto uspavanke organizator je odlučio da prikaže nekoliko muzičkih filmova, čije su nastavke mladi rokeri gledali iza spuštenih očnih kapaka, samo što je sad slika bila jasnija i mnogo lepša. 

I onda kraj. Oni neumorni se i dalje muvaju tamo-amo, da bi na kraju krajeva nastupio tajac. San je zavladao "kampom"...

Noć je bila kratka, ali je donela ipak ono malo neophodnog odmora. Dan se budi i oko malog broja česama tiskaju se devojke i mladići s peškirima, sapunima i četkicama za zube, jer kako bilo da bilo - higijena je ipak pola zdravlja. 

Iako su meteorolozi najavili da će dan biti sunčan, zasad još nema znakova da će se ova prognoza i ostvariti. Ali, ni to, ni kratkotrajni ispadi ne uspevaju da pokvare raspoloženje prisutnih. 

Svi su srećni da su se probudili pored svojih drugarica i drugova. Neki trljaju oči da bi bili sigurni da je sve ovo što se dešava oko njih java, a ne samo san. 

Ipak, čuju se prigovori što nema muzike, jer bi sve bilo još mnogo, mnogo bolje. Nije bilo jasno zašto je organizator napravio toliko veliku pauzu: ako već nije bilo muzičara koji bi mogli da sviraju uživo, trebalo je bar da puste muziku sa traka.

Prolaze sati, a još nema ni jednog jedinog tona. 

Onda se na bini pojavljuju tehničari grupe Iron Maiden, za trenutak su svi pomislili da je u pitanju iznenađenje i da će njihova omiljena grupa svirati pre vremena. 

Ali na kraju se ispostavlja da je u pitanju samo tonska proba. I, konačno, program se nastavlja, iako nešto izmenjen zbog toga što nema vremena da svi oni koji su najavljeni i nastupe. 

Sa zvucima muzike počinje i sunce da se probija i što je ono više širilo svoj osmeh to se i raspoloženje više popravljalo. Kašnjenje programa, ne baš najbolji zvuk i svi ostali nedostaci konačno su sasvim potisnuti. 

Svi su u pokretu, atmosfera zahvaljujući suncu raste brže nego dan ranije. Na nekim mestima grupe mladih počinju da organizuju razne igre, napokon nije muzika jedini razlog njihovog dolaska. Važno je što bolje se provesti, što duže produžiti radost koje leto sa sobom nosi.


Bijelo dugme...



Svojim izlaskom na scenu veteran jugoslovenske pop muzike Zoran Miščević, uspeva da privuče pažnju i onih koji su se opredelili za drugu vrstu zabave. 

Čuje se pesma iz hiljadu grla, po čitavom hipodromu se njišu mlada tela, koja ne mogu da odole ritmu starog dobrog rokenrola. 

Redovi ispred bine se sve više popunjavaju. Muzika Iron Maidena, Slađane Milošević i Moto Rok iz Mađarske, sve više raskravljuju prisutne. 

Sve češće se mogu videti podignute ruke, iznad mase se vide devojke i mladići koji sedeći na ramenima svojih prijatelja nastoje da što bolje vide svoje ljubimce. 

Atmosfera sve više raste i onda nastaje klimaks kad su se na scenu popeli članovi Bijelog dugmeta. Sad već svi pevaju i igraju. Oni koji su do malopre sedeli oko vatre, počinju kao indijanci da igraju oko nje. 

Ovaj fascinantni prizor je teško rečima opisati. Umor je sasvim nestao i kod svih se javlja želja da muzika nikad ne prestane.

Ali sve ima svoj kraj, tako i ovaj muzički maraton. Hipodrom se polako prazni. Svi odlaze srećni što su bili tu, toplo im je oko srca, opipavaju džepove da vide da li su poneli adrese i brojeve telefona svojih novih drugova. 

Neki koji su došli sami sad odlaze držeći za ruke ljubav koju su našli ovde, na najlepšem mestu na svetu! 

Ne treba da ih pitamo da li će doći sledeće godine kad će se ponovo, ovde ili na nekom drugom mestu, okupiti svi koji vole muziku i dobru zabavu.

Napisao: Vlada Mates, snimio: Dragan Filipović, obrada: Yugopapir (Extra, septembar 1982.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate