Arijan Komazec, prvi strijelac prvenstva i najbolji igrač lige: Sličnost s Draženom - vidljiva iz aviona

Siječanj 1990: Možda zvuči paradoksalno, ali danas u Jugoslaviji nema ozbiljnijeg košarkaškog kluba koji svoju strategiju budućnosti ne gradi na temelju, ili bolje rečeno, na iluziji zvanoj Arijan Komazec. Još u prošlom prijelaznom roku mnogi su pedantno počeli trpati "pare za maloga" u čarapu ne bi li, kad dođe pravi trenutak, krenuli "u prosidbu". 

"Klupski kumovi" su odavno u akciji, obilaze novu zadarsku znamenitost sasvim drukčije vrste, 20-godišnjeg mladića koji se od svoje okoline...

... razlikuje jedino po tome što ima ugrađenu "basket-bateriju" velike snage.

Ta Komazecova patrona će za nekoliko mjeseci, kad krene legalna kupoprodaja momaka za koje ne vrijede konfekcijski brojevi, vrijediti na tržištu nekoliko stotina tisuća maraka. On se za njih ne treba bojati. 

U većem su strahu oni koji ih trenutno skupljaju u crnim fondovima i koji se pri svakom prebrojavanju nađu u nedoumici "hoće li to biti dovoljno i neće li drugi ponuditi više". Prema "povjerljivim informacijama" Komazec je već sigurno u Beogradu, Zagrebu, Splitu, Ljubljani, a
bogami i u Zadru. Svugdje i nigdje, a dok traje licitacija, Ari uredno konzumira svoje porcije od 30-tak koševa po utakmici i trenutno je s prosjekom od 28 poena prvi strijelac prvenstva a s ocjenom 4,4 najbolji igrač lige. 

Naravno, to stvara dodatni "bol u duši" klupskim činovnicima, jer uz takve karakteristike raste i cijena.

I zato, ako je danas Toni Kukoč Pink Panther naše košarke, Arijan Komazec je Roger Rabbit. Čak i klubovi bez navijača mogu biti mirni. Dobiju li Komazeca, ako ništa drugo, gledalištu će se trebati samo obratiti kao Davor Gobac na koncertima "Psihomodo popa": "Da čujem kako curice vrište!".

Ari se zasad drži podalje od "uzavrele gomile". U maniri "zlatnog dečka" odgovorit će vam na svako pitanje premda i u sjedećem položaju odaje južnjački temperament. Ipak, obuzdat će ga kad ga pokušate isprovocirati "kako je pripremljen dres njegove veličine tog i tog kluba". Samo će nonšalantno odmahnuti glavom kao kad se pokušava zaštititi od prejakog sunca. O svemu ostalom pričat će staloženo. 

- Naprimjer, za početak, može li Zadar ove sezone do trofeja?

Ne vjerujem, jako teško. Ostali smo u igri samo u prvenstvu. Iz Kupa nas je izbacila Jugoplastika, u Koraću nas je pogodila najjača skupina. Više smo mogli učiniti prošle sezone sa Stojkom, pogotovo u Kupu Koraća u kojem nas je Partizan eliminirao u polufinalu. Klupsko rukovodstvo i tako je zacrtalo da ovo bude sezona bez opterećenja.

- Koji je onda krajnji ovosezonski domet Zadra?

Ulazak u play-off, među četiri najbolje momčadi. To bi bio super-uspjeh.

- Da li se Komazec s nenapunjenih 20 godina uopće osjeća kao vođa "novog Zadra", Zadra bez Vrankovića?

Da, osjećam se kao vođa. Dajem sve od sebe, ulažem cijelog sebe u svaku utakmicu, a samim tim izbacujem se u prvi plan. Nema tu ništa čudno, mislim da je to prilično logično.

- Može li tako mlad igrač doista voditi momčad s dosta iskusnijih igrača i kako "veterani" prihvaćaju tvoje "liderstvo"?

Vođa se ne postaje preko noći. Treba vremena, mora se to opravdati igrom, ponašanjem, željom za pobjedom. Kako stariji reagiraju? Nakon poraza zna pasti svađa u svlačionici, dođe do psovki i pogrdnih riječi, ali kad se prespava, sutradan se točno vidi tko je bio jak na riječima, a tko na parketu.

- Vi ste vjerojatno isturena meta u takvim situacijama.

Jesam ponekad. Najgore je kad izgubiš ono što si morao dobiti, a nama se to nekoliko puta dogodilo ove sezone. Recimo, protiv Zvezde ili Bosne. Dobro, sport je sport, sve je moguće, ali ne možeš sve primiti tako racionalno.

- Da li vas prozivaju kao glavnog krivca za poraz?

Kako ne, okrivljuju me, još kako. Onda mi nije lako. Naprimjer, poslije poraza od Zvezde u Jazinama napali su me čak i navijači zašto nisam uzeo loptu i sam preuzeo odgovornost.

- Što znači biti "zvizda malog mista", zvijezda u Zadru?

U prvom redu opterećenje. To je mala sredina, teško je imati svoj privatni život. Gdjegod izađeš svi te vide, komentiraju, a jednom kad priča krene, tko zna kako će izgledati u završnoj varijanti. Kad sam bio mlađi, smetalo me to, boljelo. Sad je dobro. Moja mašina sama ide i teško me nešto može izbaciti iz kolosijeka.

- A odnosi s vršnjacima koji nemaju status sportske zvijezde?

Odlični. Nemam veliki krug prijatelja, imam tri-četiri prava, s njima sam super. Ostali su poznanici, zdravo-zdravo i ajde ća, u nešto dublje ne želim se upuštati.

- Kad ste počinjali s košarkom što je presudno utjecalo da ste ostali među obručima?

Vjerojatno utjecaj ujaka (Petra Popovića, op. p), a i moj stari oduvijek je bio vezan za košarku. Dolazio sam na teren sve dok mi to nije prešlo u naviku. Nisam bio zaluđen velikim imenima. Čak ni Draženom Petrovićem, premda sam mu se divio.

- I kopirali njegov stil igre?

Ma kakvi, uopće se nisam trudio. Nimalo, vjerujte. U redu, zašto mu ne bih uzeo neku dobru fintu, je li to loše?!

- Sličnost s Draženom svejedno je vidljiva iz aviona?

Možda, ali je sasvim nesvjesna s moje strane. Velim, pokupio sam pojedine Draženove trikove, kao njegovu fantastičnu promjenu pravca. Dribling između nogu i adio, nema ga više. To me oduševljava. Svi znaju što će napraviti, a opet se ne možeš obraniti.

- Vidite li se kao "novi Dražen Petrović jugoslavenske košarke"?

Ne, nikad se tako nisam ni vidio. Imam svoj put i pokušat ću da on bude što ljepši.

- Koliko je dobro ili loše, prvenstveno za mlade igrače, što naši najbolji košarkaši sve ranije odlaze izvan zemlje?

Svakako da nije dobro, ali takva su danas vremena. Svatko gleda sebe, gleda profit, zaradu, tamo gdje će mu biti bolje. Nema više sentimentalnosti. Ni u životu ni u sportu. Danas te svatko može prevariti! Dakle, uzdaj se u svoju pamet i radi ono što misliš da je najbolje.

- Okrenimo se reprezentaciji, da li se ohladila packa što niste bili uvršteni u sastav za Evropsko prvenstvo u Zagrebu?

Znam u čemu je bila moja greška. Istina je da nisam došao dobro pripremljen na okupljanje reprezentacije. S druge strane, čim je završila liga, trener Šakota otišao je u Cibonu, a klub ostao bez uprave. U takvoj situaciji prvo sam trenirao sam i trčao po parku. Onda sam poželio uzeti nekoliko dana odmora i to je ispalo kobno.

- Zar se tih "nekoliko dana odmora" tako drastično osjetilo?

Pazite, kao mlad igrač jasno je da sam morao doći spremniji od svih ostalih. A ja to nisam bio. Kad mi je Ivković saopćio da mogu kući, mislim na turneji po Italiji, bilo mi je teško, nije ugodno znati da si suvišan. Međutim, izvukao sam pouku i to je najbitnije. Naposlijetku, i nije veliki grijeh ne igrati za reprezentaciju kad imaš samo 19 godina. Bit će još prvenstava Evrope, vidjet će se tko je tko.

- Ivković je samo nekoliko mjeseci kasnije izjavio da ste "potpuno sazreli kao igrač". Je li moguća tolika promjena u tako malo vremena?

Zaključio bih ovako: najvažnije mi je da svake sezone idem prema gore, da sazrijevam iz utakmice u utakmicu. Ostale ocjene i procjene me ne zanimaju, radije ih pustimo. Statistika je dovoljna: pretprošle sezone imao sam prosjek od 15 poena u ligi i 22 u play-offu, slijedeće 24 po utakmici, ove već blizu trideset. Iduće neka bude više od 30.

- Mislite li da ste sigurni za reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u Argentini ove godine?

Ne, niti malo, zbog čega bih bio. Bit ću siguran kad budem na parketu.

- Koju biste bekovsku liniju poslali u Argentinu?

Nijednu, ne bih je ni pokušao sastaviti. Nije to moj posao.

- A koja bi bila idealna postava s kojom bi Komazec želio igrati?

S Kukočem bez dileme. Zatim Petrović, Divac i Rađa, također svi bez dileme.

- Što mislite da je potrebno da bi netko postao "kompletan igrač"?

Prije svega da ima dosta vremena za igru i da rano dobije šansu. Nadalje, da ima pravo na grešku u igri. Naravno, potrebno je mnogo treninga, da bude psihički stabilna ličnost i da mu izvansportski život bude u redu. Zatim želja za dokazivanjem. Ako to nemaš, sve je uzalud. A ja je imam! Nekome je svejedno zabije li 2 ili 20 poena, a ja se grizem ako dam 10 poena. Ako postignem i 30, opet nisam zadovoljan.

- Znači da brojite poene u igri?

Pamtim, priznajem. Neki kažu da ne broje, ne mogu ih shvatiti. Takav sam igrač koji voli zabiti koš, ne bježim od toga. Volim ponekad i asistirati, ali više volim zabijati.

- Brojite li i "misionare" koji su te posjetili u Zadru? Koliko se klubova dosad upustilo u pregovore?

Ne bih o tome, nije u redu to potezati za vrijeme lige. Znam da se spominju Cibona, Jugoplastika, Partizan i ostali, da je to neka vrst javne tajne, neka tako ostane do travnja i kraja prvenstva. Neka se nagađa, a ja ću igrati normalno. Onda ćemo vidjeti. Ne zaboravite, i vojska je tu, postoji i ta solucija, tako da ništa nije definirano.

- Po Zagrebu se priča "kako je pripremljen teren za dolazak Komazeca u Cibonu"?

Ponavljam, nek' se priča. Liga još nije bila ni počela, a ulica me već preselila iz Zadra. Ne treba mi to, može mi samo odmoći, najmanje pomoći.

- Jeste li čuli za poruku iz Partizana da će oni svaku drugu ponudu pomnožiti puta dva kad je u pitanju Komazec?

Nisam čuo, ali lijepo zvuči. Godi kad su za tebe zainteresirani svi najveći klubovi, treba li većeg dokaza koliko vrijediš.

- Dobro, kada dođe "vrijeme odluke" što će biti primarni faktor?

Moja želja za napretkom i kakva će biti sredina koju ću odabrati. Svi misle da je u pitanju samo lova, naravno da će biti, ali prije svega je kako će izgledati klub u kojeg bih otišao.

- Koje će u tom slućaju biti prednosti Zadra?

Stvarno, prekinimo s tim, neugodno mi je. Da vi živite u Zadru, sve bi vam bilo jasno, tek onda biste razumjeli moju situaciju i zašto ne želim razgovarati o tome. Ako se sad zaletim, mnogi će doći u Jazine i vikati što glasnije i češće ono što se čuje i sada: "Idi, nisi nam potreban!". I još mnogo gorih stvari. Zato, dosta o tome.

- Fakultet vas ne zanima?

Ne, lijepo je biti vrhunski sportaš, a to ne ide zajedno. Tko izdrži i uspije u vrhunskom sportu, ne treba mu fakultet. Ne može se reći da je zbog toga imao promašen život.

- Što onda vidite kao krajnji cilj karijere?

Da budem zadovoljan samim sobom, da na kraju karijere imam svoj unutrašnji mir. Što bi za to morao postići? Osigurati egzistenciju da kasnije mogu komotno živjeti i ubrati nekoliko velikih trofeja. To se onda zove uspjeh.

Kukoč

Nema nas smisla uspoređivati, toliko smo različiti tipovi igrača. Općenito, on je kvalitetniji, ima strahovito mnogo kvaliteta. Centar, krilo, bek, uz to ljevak, ima odličnu tehniku i koordinaciju. Strašno mi se sviđa. Ono što izvodi na treninzima nitko živ ne može. Napravi spiralu u zraku za 360 stupnjeva i zakuca. Ili zakuca u tri koraka od centra. Mi u reprezentaciji to gledamo i ne vjerujemo očima. Mogu mu zamjeriti jedino što malo igra na koš. Bolje rečeno, prije je jako malo gledao koš, sada je i to popravio. Dragulj, što drugo.

Udri Arija!

Tuku me, itekako, ali očvrsnuo sam, više na to ne obraćam pažnju. Svaka momčad ima igrača za takve "specijalne zadatke", barem jednog, treneri ih savjetuju: "Idi i udri!" Svejedno, mogu me tući, neću reagirati, igram dalje po svom. Što moram popraviti? Brzinu izbačaja, brzinu šuta, nije dovoljno samo što imam visok izbačaj. Sad se i niže spuštam u stav, to me Trninić natjerao, tako brže mogu reagirati. Najveća mi je prednost što mogu ići na lijevu i desnu stranu, imam jako brzi prvi korak. U obrani nisam loš, ne švercam se, uostalom, to naš trener ne dozvoljava. A snaga ili skok, to je ono što svaki igrač popravlja iz dana u dan.

Trninić

Naš odnos je najnormalniji odnos trener-igrač. Profesionalan, kao i sa svakim drugim trenerom. Inače, Slavko je veliki radnik i rijetko tko poznaje košarku kao on. Točno, uveo je strašnu disciplinu. Prijašnjih godina mogli smo se više zafrkavati, uvijek je bilo smijeha na treningu, sada toga nema. Odmah počinje rad, nema priče, nema ništa. Svaki "izlet u nedisciplinu" se plaća. I ja sam to osjetio. Jednom sam zakasnio na trening, možda pet ili deset minuta i odmah su mi odbili od plaće. Kod Slavka svi moraju biti na treningu deset minuta prije početka. Radi istezanja. Stvarno nas je stisnuo, a mi nismo na to navikli, naučeni smo na više opuštanja.

Razgovarao: Mario Zorko (Sprint, 1990.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate



No comments:

Post a Comment