TV kritičari oktobra 1988: Mali ekran postao je ovih dana najšira pozornica jugoslavenske drame...

Oktobar 1988, TV barometar beogradske RTV revije: "Iako se sve "opasniji" zborovi, sve "negativniji" mitinzi i druga "sumnjiva" okupljanja ne održavaju na tlu SR Hrvatske, Televizija Zagreb je prva (i jedina?), prošle subote, zbog dramatike događaja, promenila svoj program.

Umesto najavljenog igranog filma američko-komediografskog tipa, uleteo je razgovor sa Antom Milovićem, predsednikom Izvršnog veća Sabora SR Hrvatske.

I malo je ko u toj republici mogao da zameri svojoj televiziji za tu vrstu promene prošle subote, dan-dva posle Novog Sada i Titograda.

Verovatno ne bi imali ništa protiv takve promene tv-programa ni pretplatnici iz drugih republika.

Ali, tok razgovora, a naročito pitanja novinara Milana Gavrovića pokazala su i tamnu stranu brzog reagovanja na dramatična zbivanja. Jer, umesto da bude objektivno realan i umeren, da pitanjima inicira odlučne i decidirane odgovore, novinar Gavrović je zauzimao stavove, tendenciozno usmeravao dijalog i bezmalo se ponašao kao glasnogovornik jedne politike, njenog stava i njenih protagonista.

Uzmimo, na primer, pitanje: "Zbog čega se ekonomska situacija povezuje s političkim problemima i zašto se na takav način manipulira ljudima?" 

Posle takvog pitanja u kome je već dat odgovor, sagovornik kao da nema šta da traži, a to je i pokazao odgovor druga Milovića.

Ili, na primer, tendenciozna i politički već opredeljena pitanja sa jasno zauzetim stavovima i odgovorima koji se očekuju ili su u ovom slučaju suvišni.

"Ljudi se ježe kad vide što se sve krije i događa ispod slika druga Tita", "Zašto milicija i vojska ne reagiraju energičnije na nacionalističke ispade?"

Dakle ne samo što pita i u pitanjima inicira odgovore koji njemu odgovaraju već novinar Gavrović i zamera na mekoći i humanosti zvaničnih organa.

I ne samo to već priziva i vojsku kao da "a priori" zaključuje da milicija nije dovoljno jaka i energična.

Sreća, zbog svih tih pitanja i takvog načina vođenja razgovora, da jugoslovenska javnost ipak nije prisustvovala ovom događaju bez obzira što Ante Milović nije podlegao "odlučnoj", "beskompromisnoj" politici "čvrste ruke" novinara TV Zagreb.

Naravno, opravdanje u zalaganju za energičnije korišćenje milicije i vojske imalo bi, možda, i neko opravdanje kada bi, recimo, proizlazilo iz doslednosti, ali hroničar tv-programa i potpisnik ovih redova, nije zabeležio da se za istu politiku "čvrste ruke" Milović zalagao i kada je u pitanju način borbe protiv iredente i kontrarevolucije na Kosovu.

Ili možda smatra da su pojedinačni nacionalistički ispadi znatno opasniji od kontrarevolucije?"

Napisao: Zoran Predić (RTV revija, odlomak iz rubrike TV barometar, 1988.)


Iz zagrebačke štampe: Gledateljska tjeskoba kao laboratorijski primjer čistog straha



Listopad 1988, TeVe: "Godinama smo kukali da imamo najdosadniju televiziju na svijetu. I gle vraga: banaliziran dugotrajnim sistematskim radom na praznoj slami, taj se medij u samo četiri dana listopada odjednom propeo do neslućenih, orkanskih visova.

Je li za to sam zaslužan? Nije. Je li nas time razveselio? Nije. Je li sve to dobro? Nije.

Mali ekran, naime, postao je ovih dana najšira pozornica jugoslavenske drame, premda je to znatno više no što su mu mnogi željeli. Pa da vidimo što smo gledali u ta četiri dana!

Najprije oproštajnu sjednicu vojvođanskog Pokrajinskog komiteta, potom milicijskog zapovjednika u već čuvenoj titogradskoj masovnoj sceni i na kraju predsjednika Predsjedništva Jugoslavije kako po prvi put na oba kanala nacionalne televizije izgovara dvije riječi: izvanredne prilike.

Samo tri slike tako su zaokružile politički strip bez presedana u našoj novijoj povijesti, samo tri slike promovirale su domaću televiziju u najbliskijeg svjedoka sudbonosnih događaja i samo tri slike pretvorile su nejasnu gledateljsku tjeskobu u laboratorijski primjer čistog straha.

U takvim prilikama, soba s televizorom napušta se radi posjeta sanitarnom čvoru; jer ako je istina da ljubav ide kroz želudac, što netrpeljivost i glad upravo dokazuju, strah je ipak ona emocija koja puni gaće.

Apeli za zdrav razum i trijezne poglede zato se nikada nisu doimali tako alarmantnima kao proteklog tjedna pred TV-ekranima, dok je Jugoslavija bila i na transparentima, i na svim usnicama, ali i na kocki, ne znajući pravo kakvo će joj biti sutra.

I kakav će prijenos biti na televiziji...

Na jednoj, uostalom, sve uzbudljivijoj, uzbudljivijoj i uzbudljivijoj televiziji."

Napisao: Dražen Matošec (Studio, odlomak iz kolumne TeVe, 1988.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment