Kako je slovenački punk uzdrmao temelje republike: "Neka idu u Englesku, ovde za njih nema mesta"

Srpanj 1982: Serija političkih ekscesa koja je, na slovenskoj punk-sceni, kulminirala prije nekoga vremena u razglašenoj aferi kukastih križeva, polarizirala je gotovo do ekstrema javno mišljenje u Ljubljani, pa i u republici. 

I dok su se neki najodgovorniji ljudi u političkom životu Slovenije radije opredijelili za dijalog s tim fenomenom, čini se da je javnost prije za rat...

Jasenko Houra, lider zagrebačkoga Prljavog kazališta, upravo razmišlja o svojoj četvrtoj metamorfozi. 

Springsteenovac, plesač unatoč svemu i nekoć davno, davno, daleke 1977, punker. Na neboderima zagrebačkog prekosavskog naselja Trnskog već se teško razaznaju tragovi spreja: Sham 69...

U ljubljanskom studentskom naselju oko osam i trideset navečer pred jednim od blokova, pred ulazom u podrum, skupljaju se mlađi ljudi koji se zatim spuštaju u ožbukano ali neokrečeno podzemlje. Dva metra visok i nešto širi hodnik mora, osim noćnih posjetilaca, svom svojom dužinom nositi, obješene o strop, dvije glomazne cijevi centralnog grijanja.

Pri kraju hodnika u malom kiosku biljeter prodaje karte za disco FV (posjetioci to ime, iz nepoznatih razloga, izgovaraju kao fau-ve). Gosti, doduše, ne nose ziherice, ali svaki na sebi ima neki detalj kojem je smisao jasan: punk nije mrtav. 

Pivo je, manje-više, obavezno; gužva je u prostoriji (deset puta četiri metra) negdje do deset sati podnošljiva; dim ugrožava opstanak živih bića već znatno ranije.

Taj prostor, u kojem bi kućni savjet jedva jedvice pristao da, jednom mjesečno, raspravlja o visini plaće stubišne čistačice, jedino je mjesto gdje ljubljanski i slovenski punk-bendovi mogu redovno nastupati.

U utorak, 22. lipnja, svirala su četiri klinca koji su jedva napustili osnovnu školu, ali se već zovu "Samoupravni nesporazum". Oni su naznaka četvrte generacije ljubljanskih punkera. Takvu klasifikaciju dopušta masovnost tamošnje punk-scene, masovnost koja danas rock-kritičarima iz drugih jugoslavenskih centara omogućuje da govore o slovenskom kulturnom arhaizmu, oni najmaliciozniji o atavizmu, a umjereniji o anakronizmu.

Po suvremenim punkerima, doduše, ne možemo postati svjetska atrakcija, kao što bismo, možda, mogli po čovječoj ribici: punkeri se, uostalom, masovno šeću i po samom holivudskom Bulevaru sumraka, ali u nas, na razini fenomena, postoje samo u Ljubljani. Zašto baš u Ljubljani?




Radikalno ismijavanje svega postojećeg



Počeci se nisu znatno razlikovali od onih u Rijeci, Zagrebu, Beogradu. Sit Hessea i Pink Floyda, pametniji dio gradske mlađarije osjetio je da je rock dobio injekciju stimulansa, i to pozamašnu dozu. Na samom početku 1977. ljubljanski Pankrti doimaju se, možda, čak kao najznačajniji jugoslavenski punk-sastav. 

U svakom slučaju, oni su najviše uživali u svakidašnjoj igri zalijetanja u nedopušteno. To što je Pero Lovšin, vokalni solist grupe, na novogodišnjem koncertu u zagrebačkoj Galeriji SC, u jednom trenutku, umjesto mikrofona desnicom zgrabio spravu iz gaća postalo je zaštitni znak "radikalnog ismijavanja svega postojećeg". 

Zbog nesnalaženja u mnogim redakcijama, štampa je podgrijala atmosferu koja je od nekoliko jugoslavenskih sastava napravila pokret. Republičke granice kao da tada još nisu bile važne. Ali, samo prividno.

"Sigurno je da slovenske punk-scene ne bi bilo bez engleske, ali su motivi ipak bili ovdašnji. Nastanku grupe Pankrti pridonijelo je potpuno mrtvilo glazbene scene u nas" - objašnjava Grega Tomc, drugi lider Pankrta, koji je 1977. mjesec dana boravio u Engleskoj i stekao "informacije iz prve ruke", što se pokazalo kao dragocjen kapital.

"Nikakva muzika u Sloveniji nije odražavala ono što se događalo mladoj generaciji. Već od prvog trenutka svima nam je bilo jasno da je punk ona prijeko potrebna revitalizacija. Naša je osnovna ideja bila da radimo sasvim suprotno od onoga što se tada radilo na Ljubljanskoj sceni, na kojoj čak ni Buldožeri nisu bili aktivni. Na radiju se vrtjela krajnje infantilna muzika, a na Radio-študentu Pink Floyd, simfo-rock i puno jazza. Do pojave punka interes za rock općenito je bio jako opao" - dodaje Tomc.

"Privukao me, prije svega, prvi nastup Pankrta, u listopadu 1977. Djelovao je na mene poput objave. Poslije sam ih pratio na svim koncertima" - objašnjava Igor Vidmar u sumornoj ljubljanskoj kavani "Union". 

On je već u počecima, kao ideolog, neumorno pokušavao istjeravati pravdu u štampi; na prepad je osvojio i Radio-študent, gdje su, na mjesto epskog serijala o Rolling Stonesima, uskočile pjesme s prvih ploča Sex Pistolsa, Stranglersa; on je svojom upornošću uspijevao slomiti i gazde dvorana u kojima je organizirao prve koncerte. 

Da to neće biti puka životna epizoda, moglo se naslutiti kad je, jednog dana, ošišao bujnu kosu, što mu je, u obliku slapa, curila niz ramena: kratkoj frizuri ostao je vjeran do danas. 

"Kad je na koncerte Pankrta počelo dolaziti i po 1500 ljudi, osjetio sam da bi se iz svega moglo nešto razviti."


Getoizacija punkera



Ipak, sve do početka 1979. Pankrti su jedini predstavnici prve generacije slovenske punk-scene. A onda se javljaju Ljubljanski psi, Ljubljana 78, Tetrapunk, pa onda Berlinski zid, koje Vidmar posebno izdvaja, jer su "furali radikalni amaterizam, odnosno nepoznavanje tehnike sviranja. Klinci su svoju rock-karijeru počinjali paralelno s učenjem elementarne tehnike muziciranja, i često je trebalo dosta vremena dok nešto ne bi mogli artikulirati."

To je bio jedan od značajnih momenata, jer se u drugim gradovima sve više rađala težnja k sviračkom, produkcijskom i svakom drugom profesionalizmu, što je, na neki način, otvaralo vrata koketiranju s raznim modernizmima kao i probijanju čvrstih granica koje su odvajale stare rockere od punkera, a to je Houru dovelo gotovo na isti put na kojem se nalazio Bregović (ili obratno).

U Ljubljani se pak i dalje sve bitno događalo u dvokanalnom studiju Radio-študenta u kojem je i napravljen prvi singl Pankrta, "Lublana je bulana". Za njega Vidmar tvrdi da je prvo jugoslavensko zaista nezavisno diskografsko izdanje'("New Musical Express" obavio je recenziju te male ploče).

Radio-študent i disco FV ostaju i do danas jedini medijski inventar kojim raspolažu ljubljanski, odnosno slovenski, punkeri. Ta skučenost upozorava na bitne odrednice cijelog fenomena: getoizaciju punkera, koje danas puštaju na miru, ali u zabranima, koji su se s vremenom spontano sami definirali. 

Limitirana permisivnost pojavljuje se još jednom kao konstanta slovenske kulture. Određivanje granica stvara, međutim, samo prividni mir. U samom loncu i dalje raste temperatura... 

Uostalom, proces getoizacije nije bio posljedica gentleman’s agreementa između društva i otpadnika. Bio je to dvoboj prepun ekscesa. Punkeri su se počeli okupljati u kafiću "Medex", na Plečnikovu trgu. Na zidu kod samoga kafića pojavio se sprejem ispisan natpis: Johnny Rotten Square, koji je zatim premazan bijelom bojom.

Punkeri su organizirali malu "diverzantsku" akciju sa stražarima i ponovo ispisali natpis intenzivnom gustom bojom, no ovaj put po cijeloj površini zida, otprilike tri metra visokog i četiri širokog. Zatim su počele milicijske racije, pa čuveni skandal s kukastim križevima, sastavom 4R(eich), koji je intrigantski smješten u okrilje punk-scene. 

Jugoslavenski novinski moralizatori dobili su šansu koju nisu mogli samo tako ispustiti: dobar dio slovenske mladeži, po njima, opasno je flertao s fašizmom. Studenti Fakulteta za sociologiju i političke nauke organizirali su okrugli stol o punku.


"Sve punk-sastave trebalo bi rastjerati"



"Bio je prisutan ministar unutrašnjih poslova Slovenije, predstavnik GSUP-a i Vrhovnog suda SRS. Trebalo je raščistiti odnos milicije prema punkerima, koja je po njih počela dolaziti u kuće u tri-četiri ujutro, ili u školu za vrijeme nastave" - prisjeća se Vidmar.

Za radni materijal koji je omladinska organizacija Fakulteta za sociologiju i političke nauke u Ljubljani priredila za okrugli stol o punku (prisustvovalo mu je više od trista slušalaca i diskutanata) prikupljen je izbor mišljenja o punku iz nekoliko anketa, novinskih članaka i polemika. Prenosimo nekoliko najzanimljivijih:

"Mislim da je punk društveno štetan. Omladina, većinom, nasjeda na ideje o drukčijem društvu i pokušava promijeniti i srušiti ono što smo stekli u revoluciji (...) Takva gibanja trebalo bil zatrti." (J. G., sekretar OK SSOS, 23 godine)

"Sve punk-sastave trebalo bi rastjerati i članove prisiliti na prave, teške, poslove, pa bi ih tako prošla volja da crtaju kukaste križeve i da se tuku. Neka idu u Englesku, ovdje za njih nema mjesta." (Jasna Locič, 31. godina, službenica)

"Punk našem društvu nije potreban, jer nema ni razloga za otpore mladih; ako problema ima, neka ih rješava omladinska organizacija, punk ih tako i tako neće riješiti, jer je to samo jedan od oblika glazbenog stvaralaštva." (Anton Kovčič, 48 godina)

"Punk hoće uništiti sve postojeće, jer je protiv svega postojećeg..." (P. Z., 42 godine, elektrotehničar)

"Punk je nacizam u malom." (Dušan Erzin, 57 godina, skladištar)

"Mislim da punk nije društveno štetan, ali da je besmislen u našim društvenim okolnostima. U Engleskoj je imao neku društvenu osnovu, kod nas je nema." (Student, 22 godine)

Protiv punka, naravno, nitko ništa nema. To što ga neki iskorištavaju za druge svrhe i lijepe mu etikete, to je nešto drugo." (Ivan Vinkler, Zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove)


No, ipak ima i drukčijih mišljenja. Tako, proces "legalizacije", otvoren uvelike dodjelom nagrade Sedam sekretara SKOJ-a Pankrtima 1980, bio je zaokružen.


Matjaž Kmecl: Nisu bili svjesni koliko kukasti križ ima za starije generacije sadržaja i naboja 



Odnos javnosti, službenih tijela i punkera ostao je, međutim, do danas napet. Slovenski ministar za kulturu, Matjaž Kmecl, došao je na taj položaj prije nekoliko mjeseci. Njegovim dolaskom napravljen je, čini se, mali zaokret u službenim stavovima. Zanimljivo je da je on bio član tvz. šund-komisije, koja nije oslobodila poreza prvi album Pankrta "Dolgcajt".

- Odlučio sam se dosta autonomno, unatoč Nagradi koju je grupa dobila. Mislim da je odluka o neoslobađanju imala pedagoški učinak: tekstovi na drugoj njihovoj ploči mnogo su bolji.

- No izrazito su provokativni.

- Pa što, neka budu. U naravi je punka da bude provokativan.

- Kako vi, kao ministar, koegzistirate s punkom, pravcem koji je na svjetskoj i jugoslavenskoj sceni prestao biti glavni tokom rocka?

- Osobno mi se ta glazba ne sviđa. Pokušavam shvatiti što je posrijedi. Imam dva sina koji su tu glazbu slušali od jutra do večeri. Ali, oni mi nisu umjeli objasniti svoje motive. Oni te stvari primaju emotivno. Punkeri su na okruglom stolu o punku reagirali kao da su pod masovnom psihozom. Mislim da bismo svi mi imali velike koristi kad bismo taj fenomen detaljnije analizirali. Za razliku od privatnog stava moj je službeni stav da i punk spada u pojave koje svaka nacionalna kultura mora imati ako teži cjelovitosti. Zato ja nikad a priori nisam bio ni protiv herc-romana kao ni protiv najakademskije filozofske rasprave.

- Među mladima u Sloveniji koji se na bilo koji način javno eksponiraju prevladava pojednostavnjeno rečeno, lijeva orijentacija u kulturi. Je li to, uz ostalo, i posljedica dužeg kontinuiteta?

- To je više diskontinuitet nego kontinuitet. Generacije nakon rata više su ulazile u ono što se nazivalo dekadentnim zapadnjačkim eksperimentalizmom. Taj se naboj istrošio. Kad su mlađe generacije htjele artikulirati svoj odnos prema poslijeratnima, morale su potencirati svoj generacijski subjektivitet.

- Kao antipodi?

- Sigurno. Ultralijeva orijentacija ima prednost što je, na neki način, opoziciona i prema oficijelnoj kulturi, a ne samo prema prethodnicima. Mislim da je sasvim prirodno da se mlada generacija radikalizmima opozicijski artikulira. Kod nas su u Sloveniji, dakle, posrijedi refleksi klasičnih generacijskih odnosa.

- Postoje li neke interakcije između svih ovih mladih ljudi s lijevim strujanjima slovenske inteligencije, dakle prije svega s literaturom?

- Mislim da su ove nove generacije prilično ahistorične. Ispad s kukastim križevima u Ljubljani to najbolje pokazuje. Oni, naprosto, nisu bili svjesni koliko kukasti križ ima za starije generacije sadržaja i naboja. Ja prilično sumnjam da će biti takve interakcije. Te su pojave među mladima prilično autonomne. 

(Nakon razgovora s Kmeclom saznali smo, ipak, da Karpo Aćimović-Godina snima po scenariju Branka Šömena film o nekim staljinističkim pojavama iz slovenske poratne povijesti, u kojem glume i članovi Pankrta, Lačnog Franza, kao i Igor Vidmar.) 

Mladi teže k suvremenijim medijima tako da npr, u Sloveniji uopće nema mladih pisaca romana.

- Ne znači li to da prioriteti kulturne politike treba da se sele prema tim suvremenijim medijima?

- Možda ali je tu moguća i druga logika. Ne bi li trebalo stimulirati ono čega nema? Npr., taj roman. Mislim da se rock može i sam tržišno izdržavati. Jasno je da mora postojati opća stimulativna klima, ali je potrebno i balansiranje, konkretnim mjerama, u korist tradicionalnih oblika kulture. Razne strukture moraju biti otvorene prema rocku, ali rock treba sam da nađe put do njih.

- U Hrvatskoj se, čak i u najoficijelnijim dokumentima kulturne politike, npr. u tzv. "Crvenoj knjizi", o rocku govori pod naslovom "O prolaznosti pop i rock-kulture"...

- To su već stara nadmudrivanja između popularne i etablirane kulture. Popularna se kultura doimlje etabliranoj uvijek kao neki supstandard. Sjetimo se samo pojave Alexandrea Dumasa, koji je, istodobno dok je bio jedan od najčitanijih i najpopularnijih pisaca na svijetu, trpio prezir tradicionalne kritike. Čini mi se da punk treba sam da izbori svoje mjesto pod suncem, uostalom kao i neke pojave u avangardnoj ozbiljnoj glazbi.

Mislim da takva oporba uopće nije loša, jer ti fenomeni moraju odgovoriti na argumente koji se pojavljuju protiv njih i tako fundirati svoja polazišta.


Nepostojanje kontinuiteta koncertnih turneja 



Prepušteni sebi, slovenski punkeri ipak ne mogu učiniti neke ključne korake, naprosto zato što rock u Sloveniji ne može biti karijera u pravom smislu riječi.

Mjesta na kojima se, npr. u Zagrebu može nastupati omogućuju zagrebačkim rockerima da se pojavljuju i više puta tjedno, a u cijeloj Hrvatskoj ima dosta mjesta koja omogućuju koncerte.

Grega Tomc jasno slika tu situaciju: 

"U Sloveniji možeš nastupiti u pet gradova osim Ljubljane: u Celju, Mariboru, koji nema odgovarajuću halu, u Gorici, Kopru i Kranju. Sve drugo radilo bi se s gubitkom. Kad smo bili u Murskoj Soboti, svaki je dobio po 250 dinara."

Nepostojanje kontinuiteta koncertnih turneja još je jedan argument u prilog tezi da u Sloveniji nema tržišta rocka.

Tako faktor komercijalnog u slovenskom punku, odnosno rocku, praktički ne postoji, jer i ne može postojati. Minimalni materijalni uvjeti pridonose formiranju minimalističke estetike, što se promatrača sa strane doima kao besmislena vrtnja ukrug, možda i zato što nepostojanje izvornih informacija (a ne samo interpretacija) onemogućuje pravi uvid. 

Nešto se, bez sumnje, događa. Pokreću se i zabranjuju fanzini, amaterske rock-novine, opet bitno različite od onih koje su se pojavljivale u drugim gradovima i imali čisto fenovski karakter. 

Prvi ljubljanski punk-fanzine nije nikad ni ugledao svjetlo dana: dijelovi će tek biti objavljeni u časopisima. Već i naslovi tekstova ukazuju na jedan zanimljiv aspekt cijele scene: "Krvave zastave", "Proleter" ("Gdje si sad, proleter, gdje je tvoja puška...")

"Punk nije više samo glazba punk je odnos prema stvarnosti. Oštar, nihilističan, ali, na neki načia i moralističan" - tvrdi Vidmar. - "On je reakcija na ideologiju standarda, ideologiju koja je mnogo veći kohezioni faktor među Slovencima nego što je jezik i neko pomalo iracionalno nacionalno biće. Istodobno, današnji slovenski punk karakterizira i pomalo perverzno oživljavanje partizanske etike, što je posljedica silnog nerazmjera između onoga što se proklamira u političkim govorima i samoga života. Neki ljubljanski punkeri pišu tako čudne partizanske novele, koje su istodobno i ironiziranje krute revolucionarnosti i njezin kontinuitet. Čini mi se da je posrijedi naivna želja da se upravo ta revolucionarnost 'preotme' od oficijelnih struktura. To je, naravno, samo jedan aspekt..." 

Pero Lovšin vidi veliku razliku između prvih punkerskih dana i suvremenih zbivanja u teškoj, paranoidnoj, situaciji, koja je nastala kad se vidjelo da se "ništa bitno ne može promijeniti".

"Među tim najnovijim punkerima premalo je zabave, a puno morbidne zafrkancije", dodaje Vidmar.

Sve što u javnost u Jugoslaviji dopire o mladim slovenskim punkerima može se svesti na površinske groteske. Sami Pankrti znatno nadrastaju tu scenu. Hvaljeni ili kuđeni, dva albuma te grupe po važnosti nadrastaju lokalne okvire, i sigurno bi im važnost bila i mnogo veća da nije bilo određenih "objektivnih okolnosti", odnosno naličja permisivnosti o kojem je bilo riječi. 

"U rock-supkulturi sad se obrađuju sadržaji koji su već dugo očiti na filmu i u književnosti. Književnost, možda nema pravog odjeka ali ga ni mi ne možemo imati, kad nam je početna naklada druge ploče 5000 uz ovakvu distribuciju. Nema je ni u jednom ljubljanskom izlogu, iako se 'Dolgcajt' prodao u 11.000 primjeraka - praktički sve što je štampano. (Oko 7000 u Sloveniji, ostatak u Zagrebu, Rijeci i Beogradu.) O reprintu izdavači nisu htjeli ozbiljno razgovarati, jer se, navodno, i ovo jedva prodalo." 

Žali se Grega Tomc:

"Rekli su da za 'Državne ljubimce' (naslov drugog albuma) neće biti problema da imaju rezervu omota koja, međutim, ni neće biti potrebna kad ploča uopće nije u prodaji u Sarajevu, u Morskoj Soboti, u Beogradu se prodaje na jednom mjestu; kad se u pojedinim ljubljanskim trgovinama rasproda, ne dolazi nova pošiljka a tko zna kako je u drugim sredinama. Na televiziji je išao reklamni telop bez naslova albuma. Izdavač je rekao da statua koja se pojavljuje na koricama ne smije biti iz drugoga svjetskog rata, pa smo se poslužili statuom iz prvoga...

Namjeravali smo otisnuti parsiflažu Fructalova reklamnog slogana: 'Fructal u suradnji s prirodom' u varijanti: 'Pankrti u suradnji s državom', ali izdavač, ZKP, nije dopustio, kao što nije htio
ni čuti da na ploči bude snimljen vezivni tekst između pjesama (trebalo je da to budu parodije staljinističkih tekstova). 

Na press-konferenciju u povodu promocije predstavnik ZKP-a nije došao. Rekli su nam da su i ovako predaleko otišli i da se ne smiju više eksponirati. Čini mi se da su se poslije zbog toga odnosa pokajali".


Kritika koju upućuju društvu postaje sve paušalnija i maglovitija



Ocjene najeminentnijih jugoslavenskih rock-kritičara (javne i privatne) uglavnom su nedvosmislene: upućuju da je riječ o jednom od najznačajnijih jugoslavenskih rock-ostvarenja uopće. 

Za ljubljansku punk-scenu to je dvosjekli mač. Ona pločom "Državni ljubimci" (koju Vidmar ocjenjuje kao scenarij za "’84." na subalpskosocijalistički način) pokazuje mogućnosti dometa te sredine. 

Istodobno, ona je i rušenje kanona ljubljanske punk-scene. Lovšin to prikazuje manje drastično: 

"Scena punka nije preuska, preuski su okviri u kojima je sada."

Pankrti su ih "Državnim ljubimcima", barem u kreativnom smislu, proširili. Veliko je pitanje da li će se drugi slovenski punkeri u tim prostorima snaći. 

Naprotiv, izolacija u kojoj djeluju potiče ih sve više da se bave sami sobom; kritika koju upućuju društvu postaje sve paušalnija i maglovitija, a kad pokušava biti konkretnom, pretvara se i sama u ono protiv čega se bori: u parolu. 

Umjesto stvarne prisutnosti u javnosti, atmosfera anarhoidnog defetizma postaje najjača. Činjenica je da punk u svijetu nije mrtav, ali svoju marginaliziranu vitalnost zahvaljuje tome što postoji u mnogo bogatijim rock-kulturama.

Napisao: Rene Bakalović (Start, 1982.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment