Bitka na Sutjesci, ratne uspomene generala Velimira Terzića (2/2): Slom neprijateljske ofanzive

Jul 1961: General Terzić je u vrijeme epopeje na Sutjesci vršio dužnost načelnika Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.

Bio je čitavo vrijeme u samom središtu najtežih događaja.

Ova priča generala Terzića, kazivana prema sjećanju i nekim dokumentima, opisuje kako je Vrhovni štab NOV i POJ proživljavao onih trideset dana neprestanih bitaka...



2/2



3. juna 1943, Mratinje: Tih dana nismo uspjeli prijeći Sutjesku.

Neprijatelj je jakim snagama bio sa svih strana stisnuo našu izmorenu vojsku. Bili smo u stalnoj strepnji: kako se izvući iz okruženja?

U Mratinje smo stigli 3. juna u zoru. Došli smo preko Štulca i Pivske planine. Sve do posljednje etape toge marša nekako je išlo, ali se posljednje noći, kad je trebalo da se spustimo niz Zlostup, mnogima činilo da nećemo moći dalje.

Bila je to velika provalija duga oko 1000 metara. Kozja staza neprohodnog Zlostupa mjestimično se obarala sasvim okomito. Tamna noć gustih oblačina pokrila je i onu malu usjeklinu kojom smo se kako-tako mogli spuštati.

Pri spustu je netko posrnuo i gurnuo čiču Janka (Moša Pijade).

Nije među nama bilo čovjeka koji se nekoliko puta nije kotrljao niza strminu. Međutim, pad čiče Janka je imao nezgodnu posljedicu: starom su ratniku spale očale. Počeo je uokolo puzati i pipkati, psujući. U gustoj, neprovidnoj noći bez orijentira, u mrkloj noći strepnje, jedva su i zdrave oči nazirale tamne obrise kozje staze. A čiča Janko, izgubivši očale, kao da je sasvim oslijepio.

Nas nekoliko je zastalo kraj njega. Svi smo se sagnuli. Svi pipkamo, tražeći očale. Kolona se na našem mjestu prekinula.

- Pokret, pokret... Brže, drugovi! - čujemo mukli zov.

Vladimir Velebit i ja uhvatismo druga Mošu, našega čiču Janka, pod ruke pa sve onako posrćući krenusmo niza strminu.

- Proklete oči! - ljuto je mrmljao čiča Janko.

Uza sve te nedaće, pratila nas je i kiša. Jaka grmljavina se orila u paklenoj jeci. Munje su parale nebesa. Mokar kao i svi mi, umoran i gladan kao i svi mi, Vrhovni komandant je išao na čelu kolone. Podštapao se nekakvim dugačkim štapom. Samo bi ponekad zastao: "Brže, brže, drugovi!" a onda bi ponovo proslijedio niz urvinu u mokroj jutarnjoj studeni.

A kad smo stigli, išibani kišom i mrzlinarna, nismo se odmarali: drug Tito je odmah sazvao na savjetovanje sve članove Vrhovnog štaba, Centralnog komiteta i Avnoja koji su se s nama nalazili. Prilike su nametale brzo odlučivanje.

Bili smo u nekakvoj pećini na rubu sela. U tijesnoj rupi stisnuli smo se jedan kraj drugoga: do Tita Ranković, do njega Koča, pa Peko, pa Moša, a onda Radomir Vukanović, dr Ribar, Pavle Savić, Mladen Iveković, Gojko Nikoliš...

Nekoliko dana napornih marševa posve nas je iscrpio. Bili smo izgladnjeli, shrvani nesnom, premoreni i prokisli. U tijesnoj pećini se isparavala mokra odjeća. Sve nas je to gušilo. Svi smo kašljali i kihali. Kraj nas je tinjala vatra od mokra granja. Dim je ujedao i oči su suzile. U pećinskom je polumraku osim slabe vatre svijetlila samo džepna lampa Vrhovnog komandanta.


U toj pećini je trebalo donijeti definitivnu odluku o daljnjem proboju. Nije se radilo o jednom životu, nego o životima svih boraca glavnine naših snaga. I više od toga: radilo se o uspjehu naše narodnooslobodilačke borbe.

A borci su nam bili na granici života, mnogi od njih ranjenici i tifusari.

Kako se izvući? U kojem smjeru krenuti?

- Dobro bi bilo da ranjenike i tifusare opskrbimo koliko god možemo hranom i s ono malo sanitetskog materijala pa da ih privremeno sklonimo u pećine! - predložio je netko, ali ga Vrhovni komandant ljutito prekinu:

- Nikad neću izdati takvo naređenje! Ranjenike moramo spasiti! To je više nego obaveza. Čitav operativni plan moramo podrediti toj obavezi ...

U to se vrijeme Prva i Druga proleterska divizija - sjeverna operativna grupa - nalaze uza samo mjesto proboja na lijevoj strani Pive. U gorem su položaju divizije južne operativne grupe - Treća i Sedma. One su još na istočnoj obali. Da nije ranjenika i tifusara, prekaljenim divizijama se neprijatelj ne bi mogao oduprijeti. One bi se same mogle probiti. Samo, morali smo izaći iz obruča i s ranjenicima.

Pomislio sam da bi najbolje bilo da sjeverna grupa odmah krene u proboj. Južna bi iskoristila tu mogućnost i s ranjenicima krenula za čeonom grupom. Međutim, takav plan nismo uspjeli provesti. Naslutivši valjda naše namjere, neprijatelj je neočekivano brzo reagirao.

- Nećemo tako uspjeti. Južna operativna grupa neće imati dovoljno vremena da izađe iz obruča - rekao je Vrhovni komandant. - Bit će odsječena. Moramo pokušati divergentnim probijanjem u više pravaca. Tako bismo razbili pažnju neprijatelja.

Vrhovni štab se složio s Titovim prijedlogom i Tito je izdao naređenje za daljnji pokret jedinica, odredivši im smjer proboja.

Ali, ovaj plan je ostao samo plan. Događaji između 5. i 10. juna su primorali Vrhovni štab da donese nove odluke 4. juna: "Preko Vučeva k Sutjesci!"

Sve su naše jedinice u pokretu. Kraj Vrhovnog štaba su prolazili borci Prve proleterske. Svi su imali još sasvim uščuvane talijanske uniforme. Sve što imaju nose na leđima. Konji i mazge su poklani, meso i kosti su razdijeljeni među tifusare i ranjenike.

Jedan borac, mršav mladić, posrnu pa malone pade. Ne znajući, valjda, da upravo prolazi kraj samog Vrhovnog komandanta, on prostenja:

- E, ljudi, tko li izmisli onu pjesmu "Volim ova brda tvrda", boga mu ludog!

Pogledamo se šutke. A zatim, kao po dogovoru, svi najednom prasnusmo u smijeh. Smijao se i drug Tito. Upita koja je to jedinica. Kad mu rekosmo, Vrhovni komandant dodade:

- Bogami, to mu je dobro! Duša nam već ispade sijekući ove kanjone bez prestanka.

Sutradan smo krenuli u smjeru proboja. Poslije marša od više sati, posve iscrpeni i izgladnjeli, zaustavili smo se na proplanku što je bio obrastao srijemušem, kiselom zelenom travom.

S nama su bili i oficiri engleske vojne misije. Drug Tito se sagnu i ubra malo trave a onda, pokazujući rukom srijemuš nama i Englezima, darežljivo nas ponudi:

- Izvolite, gospodo, kušajte! Ovo je partizanska hrana... 

Ponovo je vedri smijeh nadjačao mučne, turobne sate naporna marša i ustrajnih bitaka.

Idućih smo dana prošli pored Košura na putu za Milinklade. Nakon toga smo zajedno s jedinicama Druge proleterske divizije proslijedili prema Hrčavki i Lučkim Kolibama.

Neprekidno u maršu, uvijek gladni, nismo se odmarali. Pratile su nas smrti, smrti su nas dočekivale.


9. jun, na Milinkladama



Proteklu smo noć prenoćili u šumama Košura. Sam vrh je još držao neprijatelj. Naši borci nisu odustajali od juriša. Neprekidno su navaljivali na brdo. Ustuknuli bi zasuti žestokom vatrom, a onda bi opet sa zanosnim poklikom "Juriš!" kretali na uporište.

U prohladnoj smo noći ležali na goloj zemlji. Pripijali smo se jedan uz drugoga da se bar malo ugrijemo. Vrhovni komandant je ležao među nama, bez prostirača i pokrivača. Vjerni (pas) Luks bi se izvalio preko njegovih nogu.

Komoru nismo vukli sa sobom. Bilo je to nemoguće. Probijali smo se kroza Zelengoru, a to je značilo probijati se od zamke do zamke, od zasjede do zasjede. Vrhovni Štab se sam probijao. Morali smo sami sebi čistiti prolaze. S nama je išao prateći bataljon. Sve što smo nosili, nosili smo na leđima.

Čitavu noć nismo usnuli. Nekoliko stotina metara dalje bili su neprijateljski položaji. Premda umorni, premda iscrpeni, nismo mogli zaspati. U rano jutro, u sam osvit, Vrhovni komandant se prvi digao:

- Pokret, drugovi!

U jutarnjem polumraku smo se probijali kroz nekakve šume preko sela Krekova. U Milinkladama smo zatekli jedinice naše druge divizije.

Otkrio nas je neprijatelj. Avijacija je nanijela teške gubitke Četvrtoj crnogorskoj brigadi. Prijevoj na Milinkladama je odjekivao u stravičnoj grmljavini eksplozija. Bombarderi su neprekidno nadlijetali, grupa po grupa. Nikad prije nismo bili pod udarom toliko snažnog bombardmana.

Pred samim bombardiranjem dotrčao je do Vrhovnog komandanta Vako Đurović, komandant Četvrte crnogorske:

- Brigada čvrsto drži položaje. Nećemo popustiti! - izvijestio je Vrhovnog komandanta.

Ni pola sata kasnije, vrativši se svojim borcima, poginuo je od jednog gelera.

Sam Vrhovni štab je bio smješten na jednom proplanku, u rijetkom šumarku, nedaleko od prijevoja na Milinkladama. Tito je čitavo vrijeme bio zauzet primanjem izvještaja od komandanata jedinica. Kako bi koji stigao, tako bi mu Vrhovni komandant izdao usmena naređenja.

Mi smo u međuvremenu od kamenja i komada stijena, što smo ih bili prikupili uokolo, improvizirali mali bunker da bi se Tito zaštitio bar od krhotina bombi, ako ne i izravnog pogotka.

Tek što smo bunker dogotovili, nad nama su se natkrilili bombarderi. Pocrnjelo je nebo nad nama.

Ivan Ribar i ranjeni drug Tito na Sutjesci (foto:znaci.net)
Bilo je pred podne. Već u prvom naletu i od prvih eksplozija poginuli su svi oni drugovi koji se odmah nisu bili sklonili.

Titov pratilac Đuro Vujović, španjolski borac, ostao je mrtav u neposrednoj blizini Vrhovnog komandanta.

Šef engleske vojne misije kapetan Steward je također poginuo kraj bunkera.

Geleri su u komade raznijeli vjernog psa Luksa a jedan je ranio i Vrhovnog komandanta.

Tito je šutio, stiskajući zube. Bili smo u veoma teškom položaju. Svakog je trena bilo sve gore.

S nezaštićenog platoa, gdje sam se nalazio, svom snagom sam se sjurio niz brdo u ogoljeni kamenjar, vjerujući da ću tu naći sigurnije sklonište za Tita i ostale drugove.

Uskliknuo sam radosno kad sam među stijenjem ugledao prirodno sklonište: velika kamena ploča, čudno usađena u zemlju s nagibom od 45 stepeni, bila je siguran zaklon bar za jednog čovjeka. Nisam se zadržavao. Odmah sam se u trku vratio Titovom bunkeru.

Očekivali smo novi nalet aviona svakog trena. Upao sam u Titov bunker baš kad ga je doktorica Olga Milošević, liječnica Vrhovnog štaba, užurbano previjala. Rana na ruci Vrhovnog komandanta bila je znatna. Izvijestio sam ga o onoj ploči i već smo u idućem trenutku svi bili u brzom pokretu prema njoj.

Prešli smo u posljednji tren. Još nismo bili ni dotrčali do kamenjara a već je do nas doprla jeka njemačkih aviona. Marko i ja smo se pobrinuli za smještaj druga Tita ispod ploče.

Pretrpjeli smo zatim još dva napada. Srećom, žrtava više nije bilo. Dobro je bilo da smo pobjegli iz onog bunkera. Bombe su ga svega raznijele.

Kad su se avioni sasvim udaljili, krenuli smo dalje. Čitavu smo noć marširali. Prošli smo preko Hrčavke a sutradan smo kod Lučkih Koliba opet bili gotovo sasvim nezaštićena meta njemačkih bombardera.

Kad smo 10. juna probili njemačke položaje na Balinovcu, situacija se preokrenula u našu korist. Prva i Druga divizija su energično prodirale kroz Zelengoru prema Jelaču. Mi smo tada pošli preko Vrbničkih Koliba prema selu Rataju, na drumu između Foče i Kalinovika.

Vrhovni štab je čitavo to vrijeme proveo u neprekidnim marševima, na poprištima. Neumorno smo nastojali održati vezu s našim jedinicama kako bismo ih usmjerili u najsigurnijim pravcima.


13. juna, na drumu između Kalinovika i Foče



Kad smo stigli u dolinu Zagorice nadomak Rataju, svuda oko nas su se vodile žestoke borbe. Krenuli smo u proboj posljednjeg obruča. Bio je to treći pojas neprijateljskih snaga što nam se ispriječio u tridesetodnevnim bitkama.

Bio je to posljednji pokušaj neprijatelja da nas uništi u okruženju.

Tu, na kraju strašnog jednomjesečnog puta kroz oganj i čelik, u jednoj kolibi kraj potoka bili smo svjedoci nepojmljivo stravičnog prizora. Ništa nas nikad prije nije bilo toliko potreslo.

Naime, u kolibi je ležalo sedam teških ranjenika. Nikoga nije bilo da im pomogne. Jedan bez obiju nogu bio je na samrti.

Nikad prije ne vidjeh Vrhovnog komandanta toliko ljuta. Ražestio se i sve nas izgrdio. Veoma nam je oštro zamjerio što se desilo da ranjenici ostanu bespomoćni.

- Odmah ih prenesite na sigurno mjesto! Neka drugarica Milošević hitno učini što može! - naredio je Tito.

Govorio je to pred ranjenicima, na ulazu u kolibu.

U tome se trenu onaj borac bez nogu nekako pridiže na rukama, sav izvan sebe od napora, pa uskliknu, a bio je u stvari hropac taj njegov usklik:

- Živio naš drug Tito!

Svi smo šutjeli kao opčinjeni, nijemi, duboko u svojoj ljudskosti potreseni, gledajući odvažnog borca koji je i na samrti našao dovoljno snage da klikne o svojoj vjernosti Titu pa da to u našim srcima odjekne kao bojni poklič, kao zavjet, kao zahtjev da ustrajemo.




14. juna, Miljevina



Prelazimo s grupom boraca Bistricu. Zauzeli smo položaj u jednom tunelu odakle štitimo prijelaz Tita i članova Vrhovnog štaba na lijevu obalu rijeke. Čitav nas dan napadaju njemački tenkovi.

Neprekidno se avioni obrušavaju nad nama.

Nikako da uspijemo. Tek uveče mogao je Vrhovni štab prijeći preko rijeke. S jedinicama Druge divizije stigao je u Miljevinu.

I tek tada - bilo je to prvi put poslije onog neslanog kačamaka na Milinkladama - dobili smo pravi obrok hrane: svaki po mršavo parče izgorjele teletine. Osim toga, u jednoj smo kolibi te noći imali pravi krov nad glavom.

Sutradan smo dočekali slom najstrašnije neprijateljske ofenzive, krah jednog paklenog plana s pomoću kojeg je okupator htio da se definitivno obračuna s narodnooslobodilačkim pokretom.

Napisao: Velimir Terzić (Globus, 1961.)




1/2




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment