Iz Titovih intervjua stanim novinarima: Vi znate da su naši narodi nekada bili siromašni i zavađeni...

Maj 1980: Predsednik Tito primio je 14. decembra 1956. na Brionima Fitzroya Macleana, bivšeg šefa britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOV, publicistu i člana britanskog Parlamenta. Tom prilikom vođen je zanimljiv razgovor, koji je obuhvatio mnoge pojedinosti iz života i rada Josipa Broza Tita.

Jeste li predviđali da će doći do drugog svetskog rata?

"Da. Čim je Hitler došao na vlast mi smo znali da je situacija kritična i da će vjerovatno doći do sukoba.

Mi smo, zato, čitavo vrijeme pripremali, za slučaj rata, naše partijske kadrove, i politički i moralno, pa u izvjesnom smislu i vojnički.

Šta ste mislili, kako će se rat završiti? I kakav ste očekivali da će biti efekat napada na Jugoslaviju?

"Mi nismo sumnjali u pobjedu. Nismo sumnjali zbog toga što su savezničke snage bile dovoljno jake da pobijede. Naročito smo imali u vidu da je Sovjetski Savez velika sila, iako je Staljin prije toga, po našem mišljenju, nanio dosta štete sovjetskoj armiji. Ali mi smo ipak vjerovali u pobjedu."

Za vrijeme rata izgradili ste veliku vojnu snagu i postali veliki vojskovođa. Kako ste to postigli?

"U prvom redu, mi smo imali dovoljno argumenata o potrebi borbe protiv okupatora. Imali smo parole, smjernice, koje su bile veoma prihvatljive za mase, kao što su bratstvo i jedinstvo, oslobođenje zemlje od okupatora, i druge. Pored toga, okupator se i sam pobrinuo, svojim terorom, da u organizaciji borbe postignemo još više uspjeha.

A što se tiče same te organizacije, imali smo dosta veliko iskustvo odranije, dok smo Partiju organizaciono i kadrovski osposobljavali za takve akcije. Pa i sa vojničkog stanovišta imali smo nešto kadrova, nešto malo oficira koji su već bili u vojsci, tako da smo od malih i manjih odreda postepeno mogli stvarati sve veće."

Kakvi su bili Vaši principi i Vaša strategija?

"Naša strategija je bila strategija rata u čitavoj zemlji. To je značilo: nigdje ne dati mira okupatoru. Okupator je takođe imao strategiju totalnog rata. Mi smo njemu suprotstavili totalni partizanski rat, oslabljujući, na taj način, njegove snage i mogućnosti manevrisanja."

Kako su Vaša ratna iskustva djelovala na Vas kao ljudsko biće?

"Na mene rat nije imao neki naročit uticaj jer sam čitavog života, a osobito za vrijeme ilegalnog rada, bio spreman na sve moguće teškoće. Rat me je samo učvrstio u ubjeđenjima koja sam već ranije imao."

Kakav efekat je rat imao na Jugoslaviju?

"Za Jugoslaviju je, naravno, rat bio od ogromnog značaja. Prvo, Jugoslavija je u tome ratu ujedinjena na jednoj novoj osnovi, na federativnom principu, što je značilo davanje prava svim narodima. Drugo, bratstvo i jedinstvo je učvršćeno u toj borbi. I, treće, izvršena je promjena društvenog sistema, za koju su se u toku rata borili naši ljudi."

Smatrate li da će efekat postignutog jedinstva ostati trajan?

"Rat je trajno učvrstio to jedinstvo."

O kakvom se problemu radilo između Vas i Staljina 1948. godine?

"Problem je bio u tome što smo mi drukčije zamišljali odnose između socijalističkih zemalja nego što je to htio Staljin. To jest, mi smo htjeli ravnopravnost, a Staljin je - ja ovdje konkretno govorim o Jugoslaviji - išao za tim da mi svoju nezavisnost potčinimo interesima one politike koju je on vodio."

Sada imate bolje odnose sa Sovjetskim Savezom?

"Da, sada imamo bolje odnose."

Jeste li žrtvovali neke principe da biste to postigli?

"Ne. Nijedan princip mi nismo napustili."

Kako tumačite termin "miroljubiva koegzistencija"?

"Mislim, prije svega, da miroljubiva i aktivna koegzistencija predstavlja jedinu soluciju da se izbjegne novi svjetski rat. To konkretno znači da sva pitanja treba da se rješavaju na miroljubiv način, putem sporazumijevanja."

A da li je tumačite kao saradnju?

"Kao aktivnu saradnju, i to na svim poljima. I na ekonomskom polju, razumije se bez diskriminacije."

Ne kao borbu između kapitalističkog i komunističkog sveta?

"Tako je. Ne borba putem sile, već takmičenje."

Maršale, Vi kao marksista verovatno verujete u istorijski determinizam? Mislite li da pojedinci mogu da utiču na tok istorije? Smatrate li da su ljudi kao Lenjin, Winston Churchill, Hitler, Staljin i Vi imali uticaja na istoriju?

"Mislim da imaju. Samo, ne treba zaboraviti da jedna ličnost ne može crpiti sama iz sebe svu snagu i vidovitost, ako nema narod uza se. Jer, jedna ličnost može postati historijska samo ako je narod podržava i omogućava joj taj uticaj. Sama po sebi, ličnost tu ulogu ne dobija. Jednostavno rečeno: ona najprije dobija, pa zatim daje."

Kad biste ponovo započinjali život, da li biste želeli da on u nečemu bude drukčiji?

"Mislim da bih išao istim putem. Možda bih, usput, još nešto i popravio. Mogu samo da kažem da mi je žao što nisam još više mogao da učinim."


Kad bih bio odvojen od naroda, ne bih mogao da živim



Da li je teže upravljati zemljom nego što ste mislili? - upitao je predsednika Tita, 18. septembra 1962. godine u Beogradu, John Ferrilla, urednik britanskog časopisa "Queen".

"Razumije se da je teže", iskreno odgovori Tito. "Nisam samo ja mislio da će to biti lakše, nego su tako mislili i drugi. No sada vidim da je lakše voditi rat nego organizovati vlast i usmjeravati društveni razvitak, jer je to vrlo komplikovano."

Novinar zatim primeti kako su mnogi ljudi s kojima je razgovarao o njemu govorili "da Tito instinktivno oseća i razume šta ljudi žele i hoće", pa ga upita:

Kako to postižete?

"Ja sam sam mnogo prošao i mnogo šta osjetio. Iz vlastitog iskustva znam šta znači težak, siromašan život, i zato mi nije teško da to osjetim. Mislim da tu nije riječ o nekom instinktu, nego o iskustvu."

Kako uspevate da se ne udaljite od naroda - s iskrenom znatiželjom pita Ferrilla.

"Ja volim ići među narod. Kad bih bio odvojen od naroda, ne bih mogao da živim. Za mene bi to naprosto bilo nemoguće. Smatram da ljudi koji treba da rješavaju pitanja unutrašnjeg razvitka zemlje i probleme svoga naroda moraju biti bliski narodu. U protivnom oni se otuđuju od naroda, a samim tim i narod od njih."

Ceneći Titovo veliko iskustvo u državničkim poslovima i rukovođenju, novinar Ferrilla ga upita može li mu reći šta je to rukovođenje i šta u suštini znači pojam rukovođenja.

"Cilj rukovođenja je da usmjerava ono što je najpozitivnije u razvoju jednog društva. Rukovođenje je, dakle, usmjeravanje, jedna aktivnost odozgo do dolje."

I Tito ispriča kroz kakve je sve faze prolazilo društvo u svom razvoju i kakvo je bilo rukovođenje od prvobitne zajednice do današnjih dana. Posebno mu objasni suštinu rukovođenja u Jugoslaviji, u samoupravnom društvu u kojem radni ljudi sami rukovode društvenim poslovima:

"Ne određuje im sudbinu jedan čovjek ili nekoliko ljudi, već oni direktno učestvuju u upravljanju ... Ranije je svako rukovođenje polazilo od individue i bilo je, prema tome, uskog karaktera, ponekad sa više a ponekad sa manje elemenata direktive i prinude.

Samoupravljanje je, međutim, vlast samih radnih ljudi koji djeluju u društvenom razvoju, u prvom redu u procesu proizvodnje. Zato naš novi Ustav i polazi od radnog čovjeka, od čovjeka proizvođača."

Tito zatim objasni da je i uloga rukovodilaca danas drukčija - dobija karakter koordiniranja i objedinjavanja akcija, a ne dirigovanja.

Ali ličnosti ipak imaju svoju ulogu - primeti Ferrilla.

"Ličnosti imaju svoj značaj", složi se i Tito, "ali se on ne može dobiti odozgo nego odozdo, od naroda."

Ima nešto posebno u ličnostima kao što je Vaša, ili kao što su Winston Churchill, De Gaulle i drugi.

"Narod vidi i osjeća koliko ko vrijedi. Da Churchill, na primjer, nije bio to što jeste, ne bi ga britanski narod tako dugo držao i ne bi njegova ličnost bila tako velika u engleskoj historiji."


Socijalizam je svetski proces



Direktor egipatskog lista "Akhbar el-Jom" Khaleda Mohidin primetio je u razgovoru s Titom, 29. aprila 1965. u Kairu, da se savremene socijalističke revolucije razvijaju u uslovima drukčijim od prethodnih socijalističkih revolucija, te da postavljaju nove probleme. Pa upita Tita:

Koje su specifičnosti tih novih revolucija i u čemu se one razlikuju od prethodnih?

"Marksistička nauka nikada nije šablonizirala revolucije ili njihove procese. Ona to ne čini ni danas kada je socijalizam postao svjetski proces društvenog preobražaja, što daje osnovno obilježje našoj epohi. Jačanje socijalizma u svjetskim razmjerama, kao sistema pravednijih društvenih odnosa, historijski je neminovno zbog toga što su njegove ideje duboko prodrle u narodne mase u većini zemalja i što sam razvitak potvrđuje da je kretanje ka socijalizmu potreba i jedini put za rješavanje najkrupnijih pitanja društvenog razvoja.

Jer, u socijalističkom razvitku čovjek, kao subjekt, postaje svjesni stvaralac i nosilac daljeg društvenog kretanja i razvoja..."

"... Danas je jedno od najvažnijih obilježja savremenih socijalističkih revolucija što se one odvijaju u uslovima postojanja niza socijalističkih zemalja, od kojih su neke dostigle visok stepen ekonomskog razvoja. U tome je jedna od osnovnih garancija da su pokušaji vraćanja historije natrag sve manje mogući i sve teže ostvarljivi.

Pored toga, sve je veći broj novooslobođenih zemalja, čiji narodi hoće da idu socijalističkim putem zato što u njemu vide najbolju mogućnost za očuvanje stečenih tekovina, slobode i nezavisnosti, za potpunu emancipaciju i ubrzani ekonomski i društveni razvoj.

Razumije se, na to utiče i činjenica da su narodi tih zemalja osjetili na svojim leđima najteže vidove i posljedice izrabljivanja kapitalističkog sistema..."

"... Povećanjem broja zemalja koje idu putem socijalističkog razvoja povećava se i bogatstvo formi, jer će svaka zemlja, zavisno od specifičnih uslova i potreba, dati i svoj doprinos. Ta raznovrsnost može samo da jača stvar socijalizma, jer dokazuje vitalnost socijalističkih ideja i mogućnost njihovog ostvarivanja u raznim zemljama i u različitim uslovima.


Veliki se ne mogu dogovarati na račun malih


U Nacionalnom klubu novinara u Washingtonu, na konferenciji za štampu 29. oktobra 1971. godine, ugledni američki žurnalisti su, pored ostalog, upitali Tita:

Od svih opasnih tačaka danas u svetu, koja je najveća opasnost za svetski mir?

"Imamo nekoliko žarišta koja su opasna. Prvo žarište je neriješen konflikt, to jest kriza na Bliskom istoku. Drugo žarište je na Dalekom istoku, u Vijetnamu..."

Sreli ste u poslednje vreme predsednika Nixona i Brežnjeva. Kako mislite da se oni mogu međusobno slagati?

"Prije nego što sam ovamo došao ja sam razgovarao i sa Brežnjevom, koji je nedavno posjetio Jugoslaviju. Na osnovu tih razgovora moram da kažem da oni vrlo lako mogu naći zajednički jezik u rješavanju krupnih pitanja. Brežnjev mi je govorio da Sovjetski Savez želi da ima najbolje odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama. To mi je kazao nekoliko puta."

Da li i kakve posledice može imati predstojeća poseta predsednika Nixona Pekingu na odnose između sovjetskog bloka, socijalističkih zemalja i Sjedinjenih Država?

"Ja smatram historijskom odluku gospodina predsjednika Nixona da posjeti jednu veliku zemlju koja je više od 25 godina bila izvan Ujedinjenih nacija - u koje je sada primljena - da ode tamo i razgovara s njenim rukovodećim ljudima. Ja, razumije se, ne mogu ovdje ocjenjivati koliko će to imati pozitivne rezultate. Ali je pozitivno već i samo to što ide, što je donio tako veliku odluku.

Isto tako smatram da je od krupnog značaja i odluka gospodina Nixona da poslije toga ide u Moskvu..."

"... Razumije se da mi ne pristajemo da se velike sile dogovaraju na račun malih zemalja. Mi samo smatramo da one snose veliku odgovornost za mir u svijetu i da, prema tome, treba da se dogovaraju o onim problemima koji se u prvom redu tiču mira u svijetu, koji se tiču i njih samih, tih velikih sila."


Bratstvo-jedinstvo najveće dostignuće


U dužem razgovoru s Titom 24. oktobra 1971. godine u Beogradu, komentator američke televizijske mreže CBS Walter Cronkite postavio je, pored ostalih, i sledeće pitanje:

Gospodine Predsedniče, šta smatrate svojim najvećim dostignućem u toku Vaših trideset godina delovanja kao najistaknutijeg rukovodioca?

"Šta da Vam kažem... Mislim da je to stvaranje nove Jugoslavije, rješavanje nacionalnog pitanja odgovorio je Tito. Vi znate kakva je bila predratna Jugoslavija, i koliko su njeni narodi bili zavađeni. To je za vrijeme rata dovelo gotovo do kataklizme, pa su naši neprijatelji imali mnogo mogućnosti da rade na daljem razdvajanju naših naroda.

I jedinstvo koje smo postigli je naše najveće dostignuće. Ima, razumije se, i još mnogo drugih stvari. To su cjelokupni razvitak zemlje, bolji standard, itd.

Vi znate da je Jugoslavija bila nerazvijena, siromašna zemlja. Danas je ona već razvijena, vrlo mnogo je izgrađeno.

Ona danas u svijetu ima svoj renome. To je također uspjeh. Sve smo to postigli zbog toga što je narod bio za to. To nije stvoreno iz jedne glave, to je rezultat težnji naroda."

(Informator, 1980.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment