Prosinac 1968: Dražan Jerković je najefikasniji
zagrebački napadač svih vremena. Jedan od rijetkih koji je dao više
golova nego što je odigrao utakmica. A utakmica je bilo više od
četiri stotine. Reprezentativan član naše čileanske selekcije
(četvrte na svijetu), najefikasniji napadač na čileanskoj sceni,
prvi od Jugoslavena na listi svjetskih golgetera.
Tridesetogodisnjak. Danas "učenik"?
Kako je postao "plavi devet"? I "učenik" sa 30
godina?
- Ova je vaša rubrika za mene
dvostruki upit i dvostruko preznojavanje. Jednostavno zato što dok
se drugi zamisle i sjete svog početka, ja se moram dvaput zamisliti,
a kod drugog razmišljanja mi preostaje da se još i te kako znojim,
jer... tek sada drugi put postajem ...
Dražan Jerković sam postao ... Kako?
Pa, u stvari, ja sam najprije zaigrao kao golman da bih poslije
postao navalni igrač. Bio sam nepopravljivi dribler, da bih na kraju
karijere zaboravio driblati, svaki dan nutkan i forsiran da dajem
samo golove ili da se što više krećem i drugima dajem priliku za
gol. Pa sad, shvatite nešto o tome svemu, nađite nešto za početak.
Ne znam zaista kako da počnem?
Zar sa stiskanjem zubiju i plačem u
dobi kad se jednako lako puštaju suze, kao što se poslije jednako
tvrdo gutaju i usne rastežu u nekakav bezličan osmijeh?
A bile su mi oči pune suza. Na nekoj
me ledini "opaučio" jedan bek. Proturio sam mu ja, suhi
dvanaestogodišnji balavac, jedva nešto njemu do prsiju (odatle mi i
nadimak Suhi), loptu kroz noge.
Prvi put je on, strah i trepet svih
krila Zagrebačke zone, stisnuo zube i nešto promrmljao. Drugi put
sam zube stisnuo ja. Zviznula me teška nožurina, i onako slabo
naučeno sazviježđe u školi posve mi je zaplesalo i zamrsilo se
pred očima, više nego kad sam pred pločom i "profom"
odgovarao ...
Ali, driblinga se ipak nisam odrekao.
U toliko poznatoj zagrebačkoj
željezničkoj koloniji, rasadniku budućih dinamovaca, što na
tribinama, što na terenu, poderao sam dosta cipela, dosta puta
"markirao", izazivao pljesak od mojih vršnjaka za dribling
i buru u školi uz obavezne prijekore da bih morao ipak biti i đak
...
Mislim, dobar.
Gledao sam ondašnje asove, Velfa,
Cimermančića, sanjario i čekao. Jasno: svoj trenutak kad ću
golmane tjerati da bjesne, bekove da im čak i uši bride.
I dočekao sam da je poznati golman
"Dinama" Arneri jednom, dok je sam zijevao od dosade i
pucao na prazan gol zavikao: "Mali, stani na gol!"
Opet mi se sve zavrtjelo pred očima,
ali sam stao na gol i, što da duljim? "Sutradan se javi
Kokotoviću", rekao je Arneri, a što je otac rekao za malone
uništeno novo odijelo, označimo točkicama...
Inat, inat, uvijek inat... I
strpljenje. Bolje golman, nego gledati svaki dan Ivicu Horvata,
Režeka, Benka... Ta bio bih sve uradio ...
I počeo sam igrati. Da preskočim
juniorski staž. Davao sam ipak ubrzo golove, vratio se u navalu,
svom snu. Ali, ta ironična igra života nije prestajala. Dok ovo
pričam, i nehotice zirnem u ogledalo, kile se gomilaju, da mi je
barem skinuti koju! Zadajem sebi riječ da neću više večerati...
A prije desetak godina sam se vagao tri
puta dnevno da konstatiram jesam li dobio bar deset dekagrama!
"Suhi, moraš ojačati, pirne
vjetrić i prevališ se", savjetovali su mi. Prvi epiteti na
novinskim stupcima: igrač na staklenim nogama. Nepopravljivi
solist-dribler.
Preskočimo tu eru jačanja,
ustaljivanja, šetnje između svlačionica prve i druge momčadi, ni
sam tada više nisam znao kamo spadam. Samo se grmljavina osipala na
mene. Katkad bi me oštar jezik doveo u još težu situaciju.
Ali ipak, nakon serije inata, mnogo
stiskanja zubiju (a zdravi su mi još svi!), postao sam eto "plavi
devet".
Postao i prestao da budem.
Danas imam trideset godina, jedva
navršenih, a počinjem iznova.
Više nisam devetka jedine boje koju
sam nosio i volio u svojoj petnaestogodišnjoj karijeri.
I opet me danas skeptički promatraju,
opet kao da čujem jeku onog: na staklenim nogama. Danas sam najmlađi
"šegrt-tehniko", ljutim se ponekad kad me zovu pomoćnikom
trenera, jer, znate, pomoćnik je i onaj, bez ikakve uvrede, što
nosi lopte (a ja sam se nanosio i lopti i prtljage dok sam se gurao u
prvu momčad)!
A ipak imam neke planove.
Ne znam da li pesimisti tvrde da u
životu postoji samo jedna ljubav: prva. Za mene kažu da sam
nepopravljivi optimista, pa ipak se slažem: samo je jedna ljubav -
prva, jedna boja - plava, jedna ljubav - ta neukrotiva lopta!
Jednostavno ne mogu bez nje i zato sam
danas, u tridesetoj godini, kada svi debljaju svoj devizni konto
igranjem u inozemstvu, opet - "šegrt" ...
Čudno. Svi tvrde: Dražan je dijete
sreće, ima odavna automobil, bira marke, danas vozi MG što "šiba"
sa dvije stotke, ima ovo, ima ono, a ja imam tu svoju ljubav na koju
se nikad ne može staviti tačka.
Dražan je obišao svijet, Dražan je
vidio Čile, sve kontinente osim Australije. Kako je to sretan momak!
Hmmm ...
Nedavno je "Dinamo" bio u
Škotskoj, u Dunfermlineu, vremenom patiniranom gradiću. Kad su naši
momci došli trenirati na pomoćno igralište, oružar je preda me,
najvišeg, sasuo lopte. I zamahnuo sam, opaučio bih je, onako
skakutavu, i samo gurnuo na igralište. Sjetih se, oprez!
Zovete to srećom? Sa trideset godina
prekinuti igranje! Sa trideset godina iznova učiti, polagati ispite,
kljukati se svaki dan teorijom umjesto praktičnog kroćenja lopte,
pljesak s tribine zamijeniti šumom u ušima koje odzavanja od učenja
(oprostite, možda mi je teže, ne mogu se pohvaliti da sam prije bio
revan đak, ali i to valja jednom biti).
Tko bi pronašao tome uzrok? Doživio
sam nekoliko teških ozljeda za vrijeme igranja, pauzirao dugo, pa se
opet vraćao i... iz Belgije se najednom vratio, preko noći
prekinuvši igranje.
Upravo onda kad su svi bili uvjereni da
ću u "Gantoiseu", s kojim sam sklopio ugovor, tek početi
da dajem golove, morao sam se ostaviti lopte.
Nemojte da vas zamaram stručnim
izrazima liječnika, i ja ću ih teško ponavljati (mada ih sve već
napamet znam) i vi se mučite. Ukratko, zbog jednog ugroženog živca
u kralježnici, morao sam se već odreći lopte.
Vjerujete: odreći lopte? "Pa tko
bi to mogao? Kakav bi to život bio", zavapio je jednom Rudi
Belin, "bez lopte!..."
I eto, zato sam danas "šegrt"...
Učim iznova. Studiram na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu, polažem
ispite i nastojim steći možda najnezahvalnije zvanje na svijetu,
pravo na trenerski poziv. U Belgiji je naporan trening, nakon kratkog
bljeska na startu, učinio kraj nošenju dresa.
Ali ne i rastanak s loptom.
Vi ste možda očekivali kakvu drugu
priču, kakvu drugu varijantu o "plavom devet", o kome se
isplelo mnogo detalja satkanih u mozaik kakav obično prati pojam
shvaćanja nogometnog reprezentativca.
O "srekoviću" s livada
željezničke kolonije.
Ja se, eto, mučim s tim rečima i
nikako da odgovorim kako sam postao Dražan Jerković.
Koji? Onaj iz 19 nastupa u dresu s
državnim grbom i sa 11 golova? "Plavom devet" iz
maksimirskog, najplavijeg doma na svijetu ...?
Ne, ja zaista ne znam kako da počnem
priču, jer ja tek počinjem biti Dražan Jerković. Zasad samo
najmlađi tehnički referent u zemlji...
Dovoljno smion da se prihvatim
samoubilačkog trenerskog poziva?
Pa što ne bih uradio za tu loptu? Što
bih, uostalom, mogao raditi bez nje?
Ostavimo, dakle, priču o tome kako sam
postao Dražan Jerković za desetak godina. Kada to, u tom drugom
izdanju i postanem.
Radom. Školom. Ne smijuljite se vi
koji ste me znali kao slabog đaka.
Znali ste me ... To je prošlo vrijeme.
Toliko gramatike znam!
Zabilježio: Roman Garber (Plavi
vjesnik, 1967.)
*****
Naši čitaoci su pitali, a Dražan Jerković je odgovorio...
Objasnite mi, molim, jednostavnim
rječnikom: što je to "direktor momčadi"? Koja su njegova
prava i dužnosti?
U Engleskoj, na primjer, direktor
momčadi je alfa i omega u klubu. U nas: obavljanje svih tehničkih
poslova osim treniranja i sastava momčadi. Da ilustriram:
koordinacija stručnog rada svih momčadi "Dinama",
kadrovska politika, problemi igrača, društveni odnosi itd.
Da li je nogomet jedini smjer vaše
egzistencije ili ste uz nogomet stekli i obrazovanje koje vam
omogućuje da se okušate i u drugim zvanjima? U kojima, na primjer?
Studirao sam VŠFK i završio prvi
stupanj. Zbog bolesti kičme morao sam prekinuti. Ovog časa nalazim
se u obavezi za dva ispita i - završit ću Višu (dvogodišnju)
trenersku školu. Moj život bit će sav posvećen nogometu.
Budite iskreni: koji je stvarni
razlog da ste se povukli kao aktivni nogometaš? Dijelim mišljenje s
mnogima koji vjeruju da biste i danas vrijedili za trojicu u napadu
"Dinama", makar i statirali!
Osnovni razlog: povreda kičme. Prestao
sam po savjetu liječnika. Danas mi je dobro i osjećam da bih mogao
zaigrati, ali moj stil "sidraša" nikako ne odgovara igri
kakva je sada u modi.
Kada i kako ste primijetili da ste
"rođeni nogometaš"? Da li je bio naporan put koji ste
prevalili dok ste postali nogometna zvijezda?
Stanovao sam u neposrednoj blizini
stadiona "Dinama" i stalno "visio" na njegovim
terenima. Tamo su me primijetili i povjerovali da "od tog
dječaka može nešto biti". Put do cilja bio je vrlo, vrlo
naporan: pun samoodricanja i znoja.
"Dinamo" i "Zvezda"
Sjećate li se utakmice koja vas je
dovela na "rub očaja"? Koju utakmicu pamtite kao
najsvjetliju tačku u svojoj karijeri nogometaša?
Na utakmici "Dinamo" -
"Split" povrijedio sam meniskus (1960. godine) i bio sam
udaljen s terena za pet mjeseci. Za mene je to bio "rub očaja".
Ono "najsvjetlije" bio je moj povratak u momčad (poslije
opisane povrede), a istovremeno je to značilo i mogućnost da igram
za reprezentaciju Jugoslavije protiv Austrije.
Kao aktivni nogometaš i zvijezda,
sigurno ste bili "glavni" među djevojkama. S obzirom na
"brojno stanje" simpatija, jeste li dolazili u neprilike?
Nisam. Uvijek sam se trudio da ne
povrijedim predstavnice nježnog spola. Takav sam ostao i danas ...
Brojke nisu važne, pa prema tome,
nemojte izbjegavati odgovor: godinama ste igrali zapaženu ulogu u
jugoslavenskom nogometu, a uspio vam je i angažman izvan zemlje; u
kojoj ste mjeri financijski osigurali svoju budućnost - zahvaljujući
nogometu?
Posebno angažman u inozemstvu
poboljšao je moje financijsko stanje, ali ne toliko da bih duže
mogao živjeti skrštenih ruku.
Student sam i vatreni navijač
"Dinama". Slažete li se sa mnom da će "Dinamo"
još jednu sezonu mučiti muku s bodovima? Gotovo pola momčadi nisu
igrači većeg formata. Zašto niste taj problem riješili u
prijelaznom roku?
Prvo: koji klub ne muči muku s
bodovima? Drugo: zar "Zvezda" ima sve igrače velikog
formata? Naprotiv, više od polovine njenih igrača imaju "nezvučna
imena". Pa ipak, postala je prvak! Treće: razlog što nismo
riješili "problem" u prijelaznom roku leži u
financijskim neprilikama kluba.
Nadam se da sam prvi koji od vas
traži prognozu za plasman "Dinama" u predstojećoj sezoni.
Dakle, nezaboravni "plavi 9", izvolite riječ!
"Dinamo" je uvijek i ozbiljan
i potencijalni kandidat za prvo mjesto. Ja sam optimist: mlada momčad
plus iskustvo i kvaliteta Zambate i Lamze osigurat će nam plasman
pri vrhu.
Kao tehniko "plavog stroja",
vi ste najpozvaniji da nam pružite mjerodavnu informaciju: da li se
Lamza odrekao alkohola ili je sve po starom?
Koliko imam prilike da vidim, Lamza
pije - možda i previše. Poslije svakog treninga popije i po
nekoliko - badelovih "nara".
(Plavi vjesnik, 1968.)
