Ipe Ivandić, bubnjar grupe Bijelo dugme, uhapšen je zbog sumnje da je upleten u šverc droge (1978)


Oktobar 1978: "Tvrdite da postoji samo jedan svet. Ja vam kažem da su dva. Jedan je moj, a onaj drugi podelite vi među sobom. Ja svoj ne dam!"

Trebalo je da ove reči čujemo tek u bioskopu, na premijeri "Pejzaža u magli", buduće filmske priče o narkomanima. Ali, kako je autor, beogradski reditelj Jovan Jovanović, odlučio da delo muzički ilustruje svirkom rok grupe "Laza i Ipe", zahvalni rokeri zauzvrat su, još pre prve klape, navedeni monolog iz scenarija štampali i na omotu svoje ploče "Stižemo".

Mladi muzičari, međutim, kao da su se odveć uživeli u saradnju na ovom filmu jer gde su, u stvari, stigli, zna se - u istražni zatvor sarajevskog Okružnog suda.

Sve zbog sumnje da su do guše upleteni u šverc i rasturanje droge. Sumnja je, šta više, potkrepljena sa nekih tri i po kilograma hašiša koji je kod njih zatečen.

Iza brave su bubnjar Goran Ipe Ivandić, basista i ton majstor Zlatko Hold, gitarista i pevač Goran Kovačević i kantautar Ranko Boban, ironije radi - najpoznatiji po svojoj kompoziciji "Glavo luda".

Orguljaš grupe Lazar Ristovski nije uznemiravan pošto njegov porok - vinjak - zakon ne zabranjuje. No, da kvintet iza rešetaka, ipak, bude kompletan, našao, se tu bivši student Više komercijalne škole Jadran Adamović, jedini koji sa uhapšenima nema nikakve muzičke veze. Njegove veze isključivo su - singapurske. A baš tim putem, čini se, stigla je opojna pošiljka u Sarajevo.

Na izgled, klupko se odmotalo naglo.


Trka do podruma



U utorak 19. septembra negde oko tri po podne, u stanu 55 na desetom spratu višespratnice nad Miljackom oglasilo se ulazno zvonce. Ipe Ivandić koji je otvorio vrata roditeljskog doma možda se i nije naročito lecnuo kad je u jednom od dvojice posetilaca s one strane praga prepoznao Amira Latića, inspektora regionalnog SUP-a, jer Latić je osvedočeni prijatelj sarajevskih rok muzičara. Pre nego što je stupio u službu bezbednosti, neko vreme proveo je čak i kao njihov menadžer.

Na žalost, ovog puta poseta je bila službena. U drugoj sobi desno, islednici su u hrpi ploča na regalu našli ono što su tražili - kilogram hašiša, presovanog u smeđe pogače veličine dlana. Prijateljsko ubeđivanje potrajalo je zatim na licu mesta još sat-dva a onda je Ivandić shvativši valjda da je igri došao kraj mirno ušao u službena kola da "goste" isprati i do svog stana desetak kilometara dalje u novom naselju na Butmiru.

Da li je to zaista bila slučajnost ili samo vešta zamisao istrage tek automobil se uz put ubrzo pokvario.

- Ipe, skokni der do onog bistroa preko puta i telefoniraj da nam pošalju druga kola - zamolio je Latić svog klijenta.

Razume se, Ivandić je pruženu šansu iskoristio i telefonirao dvaput. Jedan poziv bio je upućen kolegi muzičaru a sada i drugu u nevolji Zlatku Holdu:

- Brzo, stari, furaj do podruma i skloni robu pre nego što stignemo.

Istog časa Hold uskače u kombi IMV kojim je do juče prevozio ozvučenje i instrumente i prečicom stiže u Ulicu Ernesta Telmana 5. Upada u podrum i prema uputstvu otvara prašnjavu futrolu sa bubnjevima. 

Ono što je tamo video očigledno bilo je mnogo i za njegovu petlju - u plastičnoj kesi na dnu, ležalo je više od dva kilograma droge. Dršćući od straha zadatak je obavio više nego nespretno pa su još iste večeri za isledničkim stolom i on i Ivandić bili opet suočeni sa neprijatnim smeđim tovarom.


Pazar na Ilidži



Uprkos uspehu, istraga, međutim, nije zadovoljna. Naime, iako su svi upućeni ćutali kao zaliveni, vest o hapšenju na još neodgonetnuti način procurila je u javnost pre vremena i obruč je, tvrde, zbog toga zatvoren prekasno. Prave kolovođe ostale su van njegovog domašaja a samim tim nastavlja se i bojazan da kanal kojim je droga stizala nije prekinut.

Preostaje, doduše, pokajnička ispovest Ipeta Ivandića pred istražnim sudijom Abdulahom Hadžikarićem:

- Drogu uzimam već četiri godine. Mislim da mi to pomaže u muzičkom poslu kojim se bavim. Zaplenjeni hašiš nabavio sam od moreplovca Veselina Adamovića, brata uhapšenog Jadrana.

Navodno on je pre nešto više od tri meseca Adamoviću starijem prišao na ulici i zatražio mu cigaretu a ovaj mu je tom prilikom došapnuo:

- Imam ja za pušenje i nešto bolje od duvana. Samo spremi lovu.

Rečeno-učinjeno. Sa starim milionom u džepu Ivandić se po dogovoru nekoliko večeri potom ponovo našao sa svojom vezom. Kako je milion dinara bilo malo, muzičar je svratio do banke da sa knjižice podigne još dva. Tek tada Adamović ga je primio u svoja kola i odvezao do Ilidže. 

Tamo su u senci hotela "Terme" sačekali zeleni "folksvagen" dubrovačke registracije i razmena je obavljena - tri miliona starih dinara za plastičnu kesu, istu onakvu u kakve pakuju pazar u samouslugama "UPI".

- Kad sam tramvajem stigao kući i zavirio u robu, video sam da je hašiša mnogo više nego što se za novac koji sam ja dao može kupiti. Isprva sam mislio da se Adamović prevario i da će se vratiti po svoje ali kad sam drogu probao, pripala mi je muka i shvatio sam da je više od dva kilograma, u stvari, buđavo. Ukvareni deo sakrio sam u futrolu za bubnjeve a zadržao sam samo kilogram čiste koji sam sam pušio. Jedino sam po desetak cigareta otud dao prijateljima Holdu, Kovačeviću i Bobanu.


Stare mušterije 



I pored toga, branioci Ipeta Ivandića, sarajevski advokat Dragoslav Vasiljević i njegov beogradski kolega Vukašin Đurović, smatraju da njihov štićenik ne može biti optužen za ono što mu se pripisuje - da je učestvovao u krijumčarenju a potom i rasturanju droge.

- On je hašiš kupio za ličnu upotrebu - kaže Đurović. - O tome svedoči činjenica da je i posle tri meseca cela količina kod njega nađena gotovo neokrnjena. Dakle, nije je preprodavao. A to što je nekoliko grama dao drugovima, odranije poznatim kao uživaocima, ne znači da ih je navodio na drogiranje.

Zvanično, međutim, svi su iznenađeni.

- Kao u drugim našim velikim gradovima, i u Sarajevu su primećene pojave narkomanije među mladima - kaže Vlado Peka, predsednik Gradske konferencije Saveza socijalističke omladine. - Pre otprilike tri godine bilo ih je oko dve stotine ali smo kursevima u okviru političke škole na Skenderiji uspeli da taj broj nešto smanjimo. No, teško mi je da poverujem da su se u to upuštali i ovi mladi muzičari sa kojima smo oduvek uspešno sarađivali.

Istina, samo malo dalje, u uvek prepunoj bašti kafane "Park" ima dosta i onih koji su u tužnu tajnu bili upućeni godinama. Putovanja s onu stranu stvarnosti, pričaju, uglavnom su se odigravala za vreme seansi po privatnim stanovima, neretko i u nekim od kafea kao što su "Kaktus", "Kolegijum artistikum" i "Disko Trebević". Ali i usred svirke. 

Zna se naime da je još pre dve godine u toku snimanja trećeg albuma grupe "Teška industrija" tadašnji pevač ansambla, sada pritvoreni Goran Kovačević, svaki čas napuštao studio i ne krijući se odlazio da, kako se to stručno kaže - "duva". Ima nagoveštaja da službenici SUP-a ovu grupu budno uhode upravo od tih dana.

Samo, teško da je ovo poslednje tačno jer šta je onda milicija čekala sve vreme? I zar bi, inače, pre tri meseca propustila priliku da poslednju primopredaju droge na Ilidži osujeti na licu mesta? U stvari, kako je nedavna racija obavljena bez očiglednog povoda, najverovatnija je pretpostavka da je grupu neko tek skoro potkazao.


Druga strana medalje?



Ko god da je to bio, učinio je dobro delo.

Ipak, majka kao majka, Mirjana Ivandić duboko sumnja u velikodušne motive:

- Moj sin prijavljen je iz drugih razloga.

Skršena i očajna, žena pedesetih godina naširoko priča o nevoljama srednjeg od troje njene dece. Jeste, školu nije završio ali je sedam godina proveo u muzičkoj. Konačno, 1973. priključio se sastavu "Bijelo dugme" da zajedno s njim učestvuje u dotad neviđenom estradnom, fenomenu kod nas.

Jasno, nezapamćena slava i desetine, stotine miliona dinara što su se preko noći sručili na pleća petorice dvadesetogodišnjaka pokazaće ubrzo i svoje naličje: do juče neobavezno muziciranje pretvara se u surovi biznis a ranije drugarstvo u hladne poslovne odnose.

Duša ansambla je Goran Bregović. On piše, aranžira, diriguje i samim tim lavovski deo zadržava za sebe. Ne dopušta da mu se partneri mešaju u posao i po cenu isključenja zahteva da ga slušaju bez pogovora. Tek njegovim odlaskom u vojsku članovi grupe ogledaju se kao autori i to im ide od ruke. Međutim, Bregović je uporan: 

"Kad izađem nastavljamo po starom, sviramo samo moje stvari!"

Bubnjaru Ivandiću i orguljašu Ristovskom to se više ne dopada pa svoju ploču "Stižemo" na kojoj su u međuvremenu, radili koliko da im prođe vreme dok se šef ne vrati, sada žele da iskoriste kao trambulinu u samostalnu karijeru. I čas rastanka izabran je smišljeno: zbogom "Bijelom dugmetu" doviknuli su neposredno pred uveliko pripremani povratak slavne grupe. 

- Poješću ih za doručak - poručuje preko novina vojnik Goran Bregović.

Na drugoj strani, ni sa izdavanjem ploče ne ide kako treba. Vrativši se sa snimanja u Londonu Laza i Ipe ponudili su gotove matrice "Jugotonu" za trideset starih miliona. "Jugoton" nudi znatno manje i od posla nema ništa. Ali smatrajući mlade muzičare još svojim ekskluzivcima, zagrebački izdavači zaključavaju matrice u svom sefu. Doduše, druga izdavačka kuća RTV Ljubljana pristaje na cenu pa su načinjeni novi kalupi i početkom septembra ploča se konačno pojavila.

Samo desetak dana potom njeni izvođači su pohapšeni...


Kolika je cena



Bilo kako bilo, nepromišljeni izlet nekolicine pojedinaca u drogu, mogao bi propisno da uzdrma ugled i poverenje koje su domaći rok muzičari s velikom mukom sticali bar jednu deceniju.

Tako, na primer, u nedostatku zvaničnih informacija o aferi, neodgovorne čaršijske glasine su u dimu hašiša videle već i celo "Bijelo dugme". Sarajevska mladež pa i obožavaoci širom zemlje s pravom se zbog toga ljute. Jer, ne zaboravimo, reč je ovde o uzornim omladincima, udarnicima sa radne akcije, nosiocima plakete IX kongresa Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine.

Vokalni solista ansambla Željko Bebek koji je, valjda zabunom, ovih dana takođe saslušan, misli, međutim, da će se svi nesporazumi uskoro zaboraviti:

- Deca nam veruju a to je najvažnije.

No, šteta je svakako učinjena:

- Pedesetak mladih Sarajlija zarađuje svoj hleb svirajući ovu muziku - zabrinut je Slobodan Boda Kovačević, član popularnih "Indeksa" i sa 15 godina boravka na estradi veteran jugoslovenskog roka. - Odnedavno i odgovorni ljudi spremni su da nam pomognu. Razmišljalo se i o beneficiranom radnom stažu. A kako sad da im izađemo pred oči?

Zbunjen je i poznati sarajevski pesnik Duško Trifunović čiji su tekstovi uveliko doprineli da ovdašnja pop scena u poslednje vreme žanje priznanja sa svih strana:

- Prosto sam zavideo tim momcima jer umeju divno da sviraju, mislio sam da ih poznajem. Sad ne znam šta da kažem.

Ali, ako je pesnik zanemeo, proročanskije nego ikad odzvanjaju sad u ušima oni njegovi stihovi koje je još 1976. zapevalo, opet nezaobilazno, "Bijelo dugme":

Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive...

Ti budi srećan sad što si preko puta...

Jer ovo je mojih pet minuta, a pred tobom stoji život cijeli...

Napisao: Nikola Đorđević, obrada: Yugopapir (Ilustrovana, 1978.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate