Stevka Rajić, Bosa Meglaj, Živka Bekvalac, prve novosadske saobraćajke '44: Zatrubi ako ideš pravo!




Vozači su bili malobrojni, ali vrlo pristojni. Budući da na automobilima nijje bilo žmigavaca, trubilo se mnogo. Ako je netko trubio jednom, to je značilo da vozi ravno, dva trubljenja označavala su desni smjer, a tri trubljenja lijevi

U listopadu 1944. godine, u tek oslobođenom Novom Sadu, mala četa prvih prometnih reduša prosula je prve djevojačke osmijehe iz plavih uniformi. Jedna od njih, Stevka Rajić, čuva te dane u najljepšem sjećanju i rado priča kako je to zapravo bilo...


*****



Iako su prošla tri desetljeća, stariji Novosađani ih još nisu zaboravili. Vjerojatno se uopće i ne mogu zaboraviti ljupke prometne reduše koje su prve prosule djevojačke osmijehe iz plave uniforme miliconara.

Bilo je to posljednjih ratnih mjeseci. Na bojištima još nisu bile umukle tutnjave topova. Glavni grad Vojvodine upravo je bio oslobođen, a u njegovom najprometnijem središtu, kod današnjeg spomenika Svetazara Miletića, pojavile su se one - prve prometne milicionarke.

Gradska kronika je zabilježila: ratnog listopada 1944. brigu o novosadskom prometu preuzele su djevojke.

Bile su odjevene u modre uniforme, na rukavima nosile su trobojnice s oznakom milicije, a na nogama žute čizme.

Bosa Meglaj, Stevka Rajić, Živka Bekvalac: Prve novosadske saobraćajke

Posao im nije bio nimalo lak. Neprestano su mahale rukama, usmjeravale vojne kolone, borna kola, topove, zaprege, automobile i pješake.

Gužva je bila neopisiva. Grad je živio ratnim životom. Uostalom, žene su i preuzele reguliranje prometa zato što su se mladi milicionari javili u dobrovoljce i otišli na frontu.

Prolazile su godine, širile su se novosadske ulice, sokaci su pretvoreni u bulevare.

U zahuktalom gradu nitko ne zna cijelu priču o prvim milicionarkama. Ako je netko želi čuti, mora otići u obližnji Šajkaš, pa pritisnuti zvonce na kući označenoj brojem 105 u Ulici braće Krkljuš.

Na vratima se pojavljuje domaćica Stevka Rajić. Svakog gosta, pa i nepozvanog, ta žena dočekuje s osmijehom. A to je onaj isti osmijeh kojeg se sijećaju mnogi Novosađani.

Da, Stevka je jedan od pionira našeg prometnog redarstva.

- Ah, to su bila vremena! - spremno prihvaća razgovor ta žena dobroćudna lica. - Tko je mogao pomisliti da ćemo u četrnaest dana savladati cijeli program škole za prometne milicionare? Dobro, učile smo mnogo. Kad smo počele raditi, i dalje smo učile. Stoga smo svake večeri bile mrtve umorne. Ali meni su to svejedno bili najljepši dani. Čuvam ih u sjećanju i rado im se vraćam.

I onda Stevka pokazuje požutjelu fotografiju.

Na njoj su tri djevojačka lica. Stevka je u sredini, lijevo od nje je Bosa Meglaj, desno je Živka Bekvalac.

- Sjajne drugarice, najdraže na svijetu! - kaže naša sugovornica uz vrlo rječit uzdah.

Zatim nam opisuje svoje ratne dane i godine.


Petre, hoću na front!



Radila je u kudjeljari u Šajkašu kod Nijemca Jochana Kiersa. Tu joj je bilo bolje nego njenim suseljanima koji su odvedeni u velike logore.

Kudjeljaru su čuvali mađarski vojnici. Bili su to zapravo naši ljudi, Srbi iz okolice Budimpešte, zvali su se Svetozar, Ljubo i Lazo.

Kad bi uvrebali zgodnu priliku, raspitivali su se o partizanima i njihovoj borbi.

Malo-pomalo i Stevka je s njima stala otvoreno razgovarati. Kasnije ih je povezala sa svojim bratom Petrom koji je bio ilegalac.

Jednoga dana pobjegli su okupatori, prestala sva poniženja, granula sloboda. Stevka je htjela uzeti u ruke oružje i progoniti neprijatelja do njegova uništenja.

Za bratom Petrom koji je krenuo na frontu dugo je trčala i molila ga da je povede u neku jedinicu. Ali pristigla ju je sestra Ružica (sada vojni penzioner u Beogradu) i rekla joj:

- Ovdje si potrebnija. Rečeno mi je da ne trebaš ići na frontu.

I Stevka se ubrzo našla u Novom Sadu i upoznala se s polaznicima tečaja koji su se spremali da postanu prometni milicionari.

Među njima bilo je na početku šest djevojaka: Stevka, Živka, Maca, Kosana, Ljubica i Katica. Bile su smještene u zgradi današnjeg đačkog doma "Brankovo kolo". Tada je to bila kasarna.

- Naši su predavači bili dva predratna prometna komandira. Tražili su da najprije naučimo sve o Novom Sadu. Crtali su nam ulice i trgove, objašnjavali elementarne činjenice o kretanju vozila i ljudi. Tako su nam protekla dva tjedna. 

Nakog tog prvog dijela obuke trebalo je izići na ulicu.

Sjećam se da je uoči tog našeg prvog izlaska padala kiša i susnježica. Ujutro vrijeme je bilo i dalje loše.

Naši komandiri Vlado Šovljanski i Petar Božić svrstali su nas u dvored i dali nam posljednje upute. Uniforme prvog dana nismo dobile. Dali su nam samo kape, bijele ogrtače i bijele rukavice.

Raspoređena je da regulira promet u Šafarikovoj ulici. 

Radilo se od šest ujutro do šest navečer.

Djevojke su dva sata regulirale promet, a zatim se dva sata odmarale. Ali odmora zapravo nije bilo. Do kasno u noć valjalo je učiti i rješavati zadaće.

A kad je prvi put izišla na glavni trg, oko nje se okupilo mnoštvo svijeta. Neki su je promatrali čitav sat, pa i više.

Nije to bilo nerazumljivo. Nikada prije žena nije viđena na takvu poslu.

- I tada su novine o nama pisale - uz smiješak kaže Stevka. - Novinari su nas nekoliko puta posjetili. Neprestano smo usmjeravale dugačke vojne kolone. Vozači su bili malobrojni, ali vrlo pristojni. Budući da na automobilima nijje bilo žmigavaca, trubilo se mnogo. 

Ako je netko trubio jednom, to je značilo da vozi ravno, dva trubljenja označavala su desni smjer, a tri trubljenja lijevi.

Pijani vozači bili su i tada neugodni. Zapisivale smo ih i bili su pozivani u kasarnu na preventivna predavanja.


Stanje redovno!



Zanimljivo je da djevojke koje su prve regulirale promet u Novom Sadu uopće nisu bile naoružane.

Stevka se sjeća da su je u jednoj gužvi zahvatila zaprežna kola i potrgala joj ogrtač.

Sve je to vidio neki sovjetski vojnik iz kolone koja je upravo prolazila. Prišao je i pružio joj strojnicu. On je očito smatrao da time treba praviti red!

Stevka se nasmijala i uzela oružje.

Ubrzo zatim naišao je njen komandir. Kratko je upitao:

"Sve redovno?" 

Odgovorila je potvrdno.

On je bolje pogledao, opazio strojnicu i sliježući ramenima rekao:

"Valjda je redovno."

Tako je prvo oružje stiglo do prometnih reduša. Dobro im je došlo, jer su muškarci već svi bili otišli na frontu. I druge djevojke dobile su oružje. Sada su mogle i stražu držati pred svojom zgradom.

Rat je prošao, a one su ostale na ulici.

Svi su momci iz njihove čete izginuli kod Bezdana.

Djevojkama je palo u dio da drže i održe reguliranje prometa. U ljeto 1945. objavljeno je da će maršal Tito posjetiti Novi Sad.

Stevka je poželjela da ga vidi izbliza. I zaista, kad se pojavio pred zgradom današnjeg Izvršnog vijeća, ona se progurala kroz masu i stigla gotovo do govornice.

Neki oficir dohvatio ju je za ruku i rekao:

"Drugarice, zar se morate tako gurati?"

Ona je odgovorila:

"Izvini, druže, ti ga dosta gledaš, pusti da malo i ja vidim."

Drug Tito je to čuo, okrenuo se i nasmijao.

Stevka je do dana današnjega ostala milicionarka.

Pažljivo prati sve što se u novinama objavljuje o prometu. Često je obraduje televizija kad objavi snimke studentica u uniformi milicionara. Stevka tada obično kaže:

- Ipak je to u naše vrijeme bilo ljepše!

Napisao: Feđa Ijevljev, obrada: Yugopapir (Svijet, Zagreb, 1976.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate