Pjesme protesta i revolta: Protiv čega se bune Bob Dylan, Joan Baez, Donovan, Ivica Percl... (1966)







Iz američkog folklora uzeo sam gitaru i sistem sviranja, a osim toga, upotrebljavam usnu harmoniku koju je patentirao Bob Dylan. Pjevam protiv zla među ljudima. Ta me je tema oduvijek privlačila. Još i onda kad sam svirao u VIS-ovima "Kristali" i "Roboti" - kaže Ivica Percl


Zovu ih trubadurima otpora, borcima za mir i ljudska prava, pjesnicima pobune...

A nimalo se ne razlikuju od drugih pjevača, bar po vanjskom izgledu i odjeći koju nose za vrijeme svojih nastupa širom svijeta. Imaju dugu kosu, izlizane kožnate kapute, zgužvane radničke plave košulje, uske hlače...

Po vanjskom su izgledu oličenje "definitivnih bitnika". I još je nešto zajedničko: električna gitara uz koju pjevaju.

Međutim, ono što pjevaju, kako pjevaju i o čemu pjevaju stavlja ih u posebnu kategoriju pjevača zabavne muzike.


*****



Zovu se Bob Dylan (Bob Dilan), Barry McGuire (Bari MekGir), Donovan, Raimon, Seeger (Siger), Aufray (Ofrej), "Peter, Paul and Mary" ("Piter, Pol end Meri"), "Sonny and Cher" ("Soni end Šer"), "Byrds" ("Berds")... i predstavnice ženskog spola Joan Baez (Džoan Baez), Odette (Odet)...

Dok njihovi vršnjaci - pjevaju poput Elvisa Presleya (Elvis Prisli), Distela, Johnnyja Hollydaya (Džoni Holidej), Silvy Vartan (Silvi Vartan), Rite Pavone i drugih - paraju ili maze uši pjevajući pjesmice o "njoj i njemu", njihovoj nesretnoj ljubavi, rastancima, povratku, očima i rukama, dotle Bob, Joan, Bari i Raimon, prateći se na gitari i duvajući u usnu harmoniku, s pozornice protestiraju protiv rata u Vijetnamu, pjevaju o vojnicima koji se tamo tuku i ginu, bune se protiv gladi i nepravde, zla i zlobe, zalažu se za građanska prava, mir u svijetu, istinu i ljubav među ljudima, sreću i slobodu ...

I to čine hrabro, i oštro, ne birajući riječi, često najgrubljim izrazima. Iz srca - do milijuna ušiju mladih cijeloga svijeta.

Mnogi među njima nisu veliki, svi nisu najtalentiraniji, s istim intenzitetom muzičkog i pjesničkog
nadahnuća, ali je ono o čemu pjevaju zapalilo mlade u mnogim zemljama.

Raimonov oštri "Diguem no" ("Kažem ne") pjevaju svi studenti i omladina u Španjolskoj, McGuireov "Eve of Destruction" ("Predvečerje kataklizme") i Dylanov "Masters of War" ("Gospodari rata") zaludjeli su američke tinejdžere, Donovanova "Balada o Geraldini" opčinila je mlade Engleze...




Zašto baš Bob Dylan?



Kad je nedavno na Harvardskom univerzitetu u SAD provedena anketa redakcije "The Partisan Review", kojom se željelo ući u trag piscima koji bi došli u obzir za titulu nacionalnog pisca broj 1, mnoge je iznenadilo to što je najviše glasova dobio jedan 25-godišnji mladić duge, razbarušene kose koja mu dobrano zaklanja mršavo, iznureno i ojađeno lice.

Taj bitnik zove se Robert Zimmerman (Robert Cimerman), rođen je 24. maja 1941. godine u Duluthu (Dulut) u državi Minessoti (Minesota), otac mu je apotekar a majka domaćica. No pod tim imenom nitko ga u Americi ne poznaje. Njegovo umjetničko ime mnogo je poznatije. Zbog divljenja prema glasovitom pjesniku Thomasu Dylanu (Tomas Dilan) mladi Robert (Bob) Zimmerman promijenio je prezime u Dylan.

Bob Dylan pjeva o rižinim poljima u Vijetnamu, o vojnicima koji se tamo tuku i ginu, o borbi američkih pacifista.

U svoje pjesme unosi ideje svojih drugova s ulice. Oštar je i hrabar, često upotrebljava najoštrije riječi da bi optužio one koji su krivi:

"Dok broj poginulih raste, vi se cerekate u svojim palačama", 

ili "I čekat ću nad vašim grobom da budem siguran da ste mrtvi", ili

"Želim da samo jednom, samo jedan jedini put staneš u moje cipele i da vidiš kako je odvratno vidjeti tebe".

Protiv rata i gladi



Trideset milijuna tinejdžera između 13 i 19 godina rasprostranjenih po svim krajevima Sjedinjenih Država, opredijelilo se za novog idola. Oni su ga prihvatili, kao što su prihvatili i njegovo proklinjanje rata i gladi u svijetu.

Na psiholozima je i ostalim stručnjacima da istražuju gdje je tajna uspjeha toga pjevača i tako visoke popularnosti modificiranog "folk-songa" među mladima u Sjedinjenim Državama.

Činjenica je jedno: "folk-song" je postao fenomen. Poput zaraze, proširio se na sve strane.

Milijuni gramofonskih ploča s gramofona i džuboksa emitiraju pjesme Dylana i njegovih sljedbenika.

Baklja koju je zapalio mladi Amerikanac iz Minessote obišla je cijelu kuglu. Nose je poznata i manje poznata pjevačka imena i dalje je raspaljuju.

Joan Baez, koja je prije nekoliko mjeseci gostovala u našoj zemlji i nastupila dva puta na televiziji, izvanredna 22-godišnja Amerikanka anglo-škotsko-meksičkog porijekla, jedna od današnjih najboljih pjevačica u svijetu, prihvatila je Dylanovu zapaljenu baklju.

Ona je, kao što je poznato, vrlo uvjerljivo demostrirala protiv rata u Vijetnamu i američke vanjske politike, odbijajući da plaća porez, jer 60 posto od toga odlazi na nuklearno naoružanje.

Joan Baez i drugi američki istaknuti pjevači "folk-songa", kao što su Pete Seeger, Odette, "Sonny and Cher" i drugi, pjevaju Dylanove pjesme i tako već nekoliko godina prave malu revoluciju u američkom folkloru, ali i u politici.

Jer američka omladina sada javno protestira protiv mnogih tabua, pjevajući te pjesme. Njih (a ne samo njih već i sve veći broj zrelih intelektualaca) oduševljava to što se ne plaše nikoga, što prkose autoritetima i izruguju se vladajućoj kasti.

Pjevači "folk-songa" su predvodnici mladih, koji sada istupaju s transparentima, zalažući se za isto ono što žele Dylan, Joan Baez i ostali pjevači.

Koliki je utjecaj Dylana i ostalih, vidi se po tome što se mnoga slavna imena bez kolebanja prihvaćaju njegove poezije i uvode je u svoj repertoar. Čak i nadaleko poznati "The Beatles" izjavljuju da su odani poštovaoci Dylanove muzike. Njegove ploče u milijunskim tiražama obilaze svijet.


Raimonovo otresito "ne"



Najpoznatiji je poklonik "folk-songa" u Engleskoj Donovan. Taj mladić duge, čupave kose imao ie sličnu sudbinu kao i Dylan. U ranoj mladosti lutao je Engleskom. I on se u svojoj poeziji obraća mladima, svojim vršnjacima. Pjeva o slobodi i svemu onome što je blisko omladini. Mladi su prihvatili njega i njegov način interpretiranja' "folk-songa".

U Francuskoj pjevaju Brassens (Brasens), Ferrat (Fera), Aufrey, Vian ... Većina njih ima uspjeha, a mnogi su zbog svoje oštrine imali neugodnosti, kao što je to bio slučaj s pjesmom "Potemkin".

Sljedbenike "folk-songa" ili tzv. angažirane muzike našli smo i kod nas.

Pjesme protesta i revolta protiv svega što ne valja, što revoltira mladu generaciju u određenom trenutku, oni pokušavaju prenijeti s podija na publiku.

Takvoj angažiranoj muzici posvetila su se ozbiljnije dvojica naših mladih pjevača.

Jedan je Beograđanin i zove se Zlatko Golubović a drugi je Zagrepčanin i manje je poznat - Ivica Percl. No za razliku od Golubovića koji se angažiranom muzikom bavi uz tzv. komercijalnu muziku, Perica (kako mu je umjetničko ime) posvetio se isključivo pjevanju "folk-songa".


Peričine balade i "folk-song"



- Iz američkog folklora uzeo sam gitaru i sistem sviranja, a osim toga, upotrebljavam usnu harmoniku koju je patentirao Bob Dylan. Pjevam protiv zla među ljudima. Ta me je tema oduvijek privlačila. Još i onda kad sam svirao u VIS-ovima "Kristali" i "Roboti" - kaže Ivica Percl.

Mladi je pjevač dosad nekoliko puto nastupao u Zagrebu i Beogradu i publika ga je vrlo toplo primila.

Za njega su se zainteresirali ljudi s televizije i Perica je već dobio nekoliko ponuda da nastupi u jednoj TV-drami (Ivan Hetrich) kao pjevač s manjom ulogom u posebnoj tački od desetak minuta muzičke emisije.

Ivica Percl sam piše tekst i muziku. Prvu pjesmu koju je napisao i s uspjehom interpretirao nazvao je "Balada o Ivanu". U njoj se govori o čovjeku prema kojemu se okolina nije odnosila baš najbolje, u stvari, to je kratka priča sa svim elementima dramatike.

Svojom pjesmom o Ivanu, Perica je nastojao prikazati snagu čovjeka u borbi protiv zavisti i ogovaranja.

Sve njegove pjesme posvećene su ljudskim sudbinama, tragedijama i nesrećama. U svakoj se od njih osjeća ljudski optimizam i želja za promjenom. On plače nad ljudskom tragedijom, boli ga nesreća i tuga.

- Svaki dan radim po pet-šest sati na kompozicijama i tekstovima. Osim toga, nastojim pribaviti što više originalnih kompozicija američkog "folk-songa", koji me inspirira - kaže Ivica.

- Zašto ste se opredijelili za tu vrst muzike?

- Prvenstveno zato što osjećam da mi taj način interpretacije najviše odgovgra. I, drugo, smatram da se tako najviše može reći, upućivati poruke, izražavati nezadovoljstvo prema svakodnevnim problemima na koje nailazimo mi mladi.

Perica je iz nastupa u nastup sve popularniji. Mladi su ga prihvatili.

Kao što su mladi cijeloga svijeta prihvatili novi oblik zabavne muzike, koja može i želi da nešto kaže, poruči i zalaže se.

Napisao: Uroš Šoškić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, 1966.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate