Laslo Tot, TV NS '86: Novinarstvo je pre svega moralan čin, ne možeš potpisati ono u šta ne veruješ



Ljetos u Bejrutu bio sam u životnoj opasnosti. Vodili su nas pripadnici Božjih ratnika da nas smaknu, i to zato što smo htjeli snimiti dvije hladnjače natovarene leševima Palestinaca pobijenih u maju u logorima u Sabri i Šatili. Spasio nas je slučaj... ispričao nam je vanjskopolitički komentator TV Novi Sad Laslo Tot


Novinar nasuprot novinaru, pomalo neuobičajena situacija. Doduše, ponajviše je to tako s nama novinarima. Tko zna, možda su čitaoci novina, slušaoci radija ili gledaoci televizije upravo željeli čuti nešto više o ljudima naše profesije!

Laslo Tot, vanjskopolitički komentator Televizije Novi Sad, pobuđuje pažnju gledalaca svojim osebujnim novinarskim izrazom, uzbudljivim reportažama, te pristupom i obradom pojedinih tema. Vraćajući se s putovanja, iz svoje prtljage uvijek raspakira najsvježiju temu, ili se oglasi o pojedinim svjetskim situacijama i zbivanjima na pravi, uvijek svjež način.

Za početak, možda i previše lijepih riječi. Netko bi mogao pomisliti da je to stoga što pripadamo istom cehu.



*****




• Prije nego što ste postali Laslo Tot, ovaj kojega gledaoci znaju s malog ekrana, vjerojatno ste radili nešto drugo u novinarstvu?


Počeo sam od neke vrste "malog novinarstva". Radio sam u redakciji tvorničke štampe. Tu je bilo mjesta, i tako sam počeo raditi u listovima radnih organizacija. Pogrešno se smatra da to i nije neko značajno novinarstvo. Meni je taj posao bio zanimljiv i uzbudljiv. Imao sam mnogo susreta u radnim kolektivima, od portira do raznoraznih direktora.

Do tada, imao sam slabu predodžbu o tom životu, samoupravljanju, brigama koje nastaju zbog loše uloženog novca ili gubitaka. Sve je to bilo gotovo prije dvadeset godina. Nalazeći se tako u samoj matici života, upravo mi je taj posao pomogao da shvatim neke biti novinarstva. 

Tada sam shvatio da nema "velikog" i "malog" novinarstva, nego da sve ovisi o prilazu temi. 


• Novosadska televizija upravo ovih dani slavi desetogodišnjicu postojanja. Ako se ne varam, vi ste jedan od onih koji je došao na samom početku rada tog našeg najmlađeg studija?


Da, napustio sam tvorničku štampu prilično teška srca, i nekoliko mjeseci prije početka emitiranja programa iz novosadskog studija prešao sam na televiziju. Dugo sam odbijao da odem iz tvorničke štampe, odbijajući i mogućnost da radim u novosadskom Dnevniku, ali tamo nisam odlazio iz jednostavnog razloga što sam se bavio slikarstvom. 

Naime, radeći u tvorničkoj štampi, imao sam mnogo vremena za tu svoju prvu ljubav. Rano sam ustajao, obilazio kolektive, prikupio materijal, napisao ga rukom i ostavljao daktilografima, a onda bih ostali dio dana proveo slikajući.


• Slikate i sada?


Sada, na žalost, ne! Otkako sam otišao na televiziju, više ne slikam. Više nemam vremena. Slikao sam akvarele, imao nekoliko izložaba, dobio i dobre kritike, ali televizija me zarobila.


• Poželite li da ponovno slikate?


Kako da ne! Povuče me želja, katkad nešto i naslikam. No, to više nije ono predavanje tom poslu kakvo je prije bilo. Ne mogu biti vikend-slikar! Ne volim ništa raditi polovično. Zato sam se odlučio za novinarstvo, a slikanje je ostalo u lijepoj uspomeni. Možda se jednom, kad budem imao vremena, ponovno vratim toj ljubavi. Zapravo, sigurno će tako biti.


• Jeste li na televiziji odmah počeli raditi u vanjskopolitičkoj redakciji?


Da, to je uglavnom bilo zbog toga što sam znao engleski, a i inače sam mnogo putovao. Za studentskih dana radio sam kao turistički vodič i prokrstario mnoge zemlje.


• Diplomirali ste na filozofskom fakultetu?


Diplomirao i poslije magistrirao englesku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. I za to mogu zahvaliti radu u tvorničkoj štampi! Imao sam, zapravo, mnogo vremena. Nije da se tamo nije ništa radilo, ali vrijeme se moglo drugačije organizirati. To sam maksimalno iskoristio.



 Trudio sam se da budem što bolji šegrt




• Na Televiziju Novi Sad stigli ste dok je ona još bila u povojima.


Tako je! Duško Popov bio je prvi urednik, i njegova podrška mnogo mi je značila. Dakako, ja sam se trudio da budem što bolji. Sjećam se da sam u televiziju ušao ne na "velika", nego na "mala vrata". Vadio sam neke vijesti iz novina i to sve skupljao, a budući da su iz Beograda dolazili već iskusni novinari da rade s nama probne TV-dnevnike, ja sam se trudio da budem što bolji šegrt. 

Poslije izrezivanja vijesti, dobio sam zadatak da napišem nešto o gladi i trci u naoružanju. Tu se uvijek može naći dobrih fraza, i ja sam to iskoristio. Tako je to krenulo i išlo dalje.


• Možda je suvišno pitanje u ovom našem razgovoru, ali ipak što je za vas novinarstvo?


To je u prvom redu moralni čin, jer čovjek ne može pisati i potpisati ono u što ne vjeruje. Ne može napisati riječi iza kojih ne stoji. Mislim da je, bez obzira na to koliko novinar bio svjestan stvarnosti u kojoj živi, novinarstvo i borba za nešto što je pored objektivne istine. Uvijek je zalaganje za nešto.

Kad čovjek nekamo ode, mogao bi biti ravnodušan prema mnogim situacijama, kao što su izbjeglice u Kampućiji ili na Bliskom istoku, ili prema nekoj drugoj situaciji u bilo kojem dijelu svijeta. 

No, uvijek ima neka ljudska komponenta, neki osjećaj koji novinara povuče, možda na drugi način negoli nekog drugog namjernika, da o svemu tome razmisli i kaže svoje ocjene. Da se oglasi, da upozori ljude na tu situaciju, da nešto što ne valja kritizira, a što valja da pohvali. Uglavnom, nas putovanja ne ostavljaju indiferentnima!


• Sjećate li se svojega prvog putovanja?


Kako da ne! Pratio sam Miloša Minića, tadašnjeg saveznog sekretara za vanjske poslove, u Finsku i Dansku. Izvještavao sam za JRT i morao se javljati dva puta na dan. Za iskusnog novinara, to bi bio rutinski posao, ali za mene je to bio velik izazov, pa i napor.

Što se tiče odlaska na putovanje sa zadatkom da napravim neku emisiju, bio je to 1976. godine put u Kuvajt, Irak i Iran. U Iranu je još bio šah, ali već je tada u toj zemlji sve vrelo od želje da se unese moderan, zapadni stil života. Kuvajt mi je izgledao kao da sam stigao na kraj svijeta, a Irak je bio strašno zatvoren. Nismo mogli gotovo ništa snimiti, a ako smo nešto i uspjeli, bilo je s velikom kontrolom.


• O svakoj vašoj emisiji govori se sve najbolje. Gotovo ste postali prava medijska "zvijezda". Kako prilazite temi?


Ne volim tu riječ zvijezda! Što se tiče posla, neke me teme jednostavno privlače. To nije rezultat velikog umovanja, razmišljanja i dogovaranja. Katkad je to i sreća, jednostavno se mnogo toga slučajno podudari. No, to ipak nije uvijek onaj slučaj kao kad vam nešto bane i padne s neba.

Osnovno je u mom postupku moja opsesija praćenja zbivanja. Sa slušalicama na ušima i liježem i budim se! 

Slušam sve stanice na radiju kako bih znao što se dešava u svijetu. U slušanju provedem veći dio dana i noći. Rekao bih da više slušam radio nego što pratim štampu. No, i to praćenje štampe je radi stvaranja vlastite dokumentacije! Isijecanje pojedinih tekstova na neki je način stvaranje budućih zbivanja.

Na žalost, sva ta priprema i sve unaprijed stečeno znanje može propasti na televiziji zbog neke banalne činjenice, a ona se zove televizijska shema! Ako nisi u shemi, nemaš prilike da kažeš što znaš, jednostavno nemaš "pravo glasa"! 

Nedavno sam se vratio iz Libanona s "vrućom stvari", ali nisam bio u shemi, i uzaludan je bio moj pokušaj da se dogovorim s kolegama koji su imali termin. Emitirao sam taj materijal u mađarskom Dnevniku TV Novi Sad, ali za manje gledalaca.


• Zato ste, na sreću, bili u shemi za vrijeme nedavne otmice aviona na Malti, i to ste izvanredno iskoristili!


To je bilo kao "kec na jedanaest". Moje su mi slušalice "rekle" o događaju. Došao sam na televiziju i vidio je li ljude oko mene zaintrigiralo sve oko otmice, pa sam zaključio da taj događaj zaslužuje cijelu emisiju. Odmah sam dohvatio telefon i počeo tragati za sugovornicima u emisiji. Bez dobrih sugovornika, ideje često propadaju. I sve to odjednom postaje uzbudljivo, jer osjećam kako sudjelujem u stvaranju novog događaja.

Ima, na žalost, i drugih ograničavajućih faktora. Na primjer, desi se nešto što je na sat, dva ili tri leta avionom od nas, ali se ne može biti na samome mjestu jer se ispred vas ispriječi administracija. Ne mogu se odmah osigurati dnevnice, pa treba putovanje prijaviti dva tjedna prije, i sve propadne. Nas stalno gone da planiramo emisije, a ja tvrdim da je to nemoguće, ako se želi biti aktualan. Događaji, a ne mi, moraju planirati emisiiu! 



Otišli smo u Bejrut, i kada sam vidio sav taj užas...




• Sportskim novinarima to je uspjelo.


E, kod nas u vanjskopolitičkim redakcijama nije tako, osjeća se zavist. Svaki centar bilježi poneki poen na određenim emisijama, čvrsto se drži sheme i ne da drugom centru da se ubaci u taj termin. A pri tome se ne misli da gledaoci žele aktualnu informaciju, izvještavanje sa samog mjesta i što svježiju emisiju s povodom. Njih ne zanima tko je u shemi!

Ja pripadam među one koje kritiziraju jer se ne volim držati planova, shema i termina. Svi koji se kruto drže shema, birokratski razmišljaju. I ne samo to, iza toga se kriju! 

Možda sam upotrijebio prejaku riječ, ali sigurno je da treba biti operativniji. Ako se o jednom događaju aktualno i kompetentno izvještava, bolje ne može biti. To nadjačava svaku krutu organizaciju, i u tome su moji česti sukobi s nekim ljudima. Dakako, ograničavajući je faktor i novac, a to u ovoj situaciji moramo uvažavati.


• Uz uvažavanje vašeg poznavanja mnogih vanjskopolitičkih zbivanja, ipak se stječe dojam da ste specijalist za Bliski istok i palestinsko pitanje.


To je ono što sam rekao - neka tema me ponese! Moje prvo putovanje bilo je u jeku borbi za Tal el Zatar. Za one koji ne prate palestinsko pitanje, da objasnim: to su bile borbe u istočnom dijelu Bejruta gdje se Tal el Zatar smjestio kao neki džep u kršćanskom dijelu toga grada. 

Tu su borbe bile pravi užas. Borbe su bile pri kraju, ali ja sam bio na početku svoje vanjskopolitičke novinarske karijere. Predložio sam da za nedjeljni Dnevnik napravim prilog, da ondje provedem dva-tri dana. 

Otišli smo u Bejrut, i kada sam vidio sav taj užas, to me toliko dohvatilo da me nikada nije ni pustilo. Taj je prvi dojam o borbi Palestinaca bio presudan. Otad svake godine odlazim k njima. Poslije te emisije, upravo ju je Studio, lijepo ocijenio. Taj "vjenčić" na stranicama vašeg lista za mene je bio veliko ohrabrenje.

Ja sam tada "provirio" u palestinski problem. Rekoh da sam odlazio iz godine u godinu, ali shvatio sam i nešto drugo! Sve se može razumjeti jedino ako se ode i na drugu stranu - u Izrael. Da se vidi tko je i što je tu! Tko je taj "crni đavo", tko je taj užasni i glavni krivac? Odlazeći i na drugu stranu, dobio sam potpuniju sliku.


• Slijedili ste staro novinarsko pravilo da treba vidjeti i saslušati sve strane.


Točno! Toga bismo se u našem poslu morali stalno pridržavati. Tako bismo se morali ponašati kad je u pitanju Afganistan, Vijetnam, kampućijska drama, jug Afrike... Mi s Izraelom nemamo nikakve diplomatske odnose, ali nijedan novinarski posjet toj zemlji nije nanio štetu našim odnosima s Arapima.


• Sudara li se katkad takvo shvaćanje s našom službenom politikom?


Ne bih rekao da ima sudara, ali zato ima krutosti nekih ljudi. Ja još mogu razumjeti da katkad neki politički trenutak nije najbolji za razgovor s nekim političarom ili tome slično, ali pogrešno je u razjašnjavanju nečega ne otići u neku zemlju. 

Mislim da bi u Albaniju svakako trebalo otići! Treba to vidjeti, slikati... Dobro, neka kažu što treba slikati i neka govore što hoće! Naš je čovjek toliko politički pismen da mu nitko ništa ne može "frizirati". Stoga bi tamošnja najveća istina ovdje mogla zvučati kao najveća ironija. 

Eto, to mi nikako ne shvaćamo! Mislim da je naša štampa u previranju i ima mogućnosti da o svemu govori slobodno, pa ne vidim zašto se nekim temama prilazi s rezervom. Takav nam je pristup samo nanio štete. Mi možemo imati i njegovati prijateljske odnose s nekom zemljom, ali ne znači ako kažemo neku kritičku primjedbu da je to rušenje dobrih odnosa.


• Na nekim putovanjima vrebaju i opasnosti?


Bilo ih je, ali to se tek poslije pokaže...


• Kao onaj slučaj kada vas je vaš kolega snimatelj uhvatio kako prolazite pored vojnika koji vas pokušava zaustaviti? Kada ste prošli mimo njega, skinuo je karabin s ramena...


Bilo je i to, ali ja sam jedan jedini put, i to ljetos u Bejrutu, bio u životnoj opasnosti. Vodili su nas pripadnici "Božjih ratnika" da nas smaknu, i to zato što smo htjeli snimiti dvije hladnjače natovarene leševima Palestinaca pobijenih u maju ove godine u logorima Sabri i Šatili. 

Ušli smo u logor, vidjeli ruševine i ljude u crnim rukavicama koji su vadili leševe. Sve se odvijalo pod velikom kontrolom. Htjelo se sakriti te leševe, i smislili su da ih u hladnjačama izvezu iz. logora. 

Kada smo slučajno otkrili tu rabotu i zatražili da snimimo barem deset sekundi otvorenu hladnjaču, povedoše nas četvorica Božjih ratnika. Mislio sam u prvi mah da je to rutinski postupak, neki pregled dokumenata ili provjere, jer to mi se događalo bezbroj puta na putovanjima.


• Ipak, nije bilo tako! Kako ste se izvukli? 


Slučaj nas je spasio. Ja znam nešto arapskoga i čuo sam kako naši pratioci govore da će nas ubiti. Bilo je to još jasnije iz nekih njihovih gesta kada su pokazali kako će nam prerezati vrat. Kada su kolima krenuli s nama prema napuštenom dijelu grada, prema aerodromu, pomislih da mi je to posljednje. 

Snimatelj Bratislav Stepanović, koji je prvi put išao sa mnom, bio je u pravom šoku. A možda sam i ja načinio grešku, rekavši mu u jednom trenutku: "Bato, oni će nas ubiti!" 

On je izvadio pasoš i počeo objašnjavati da smo iz Jugoslavije. Ništa to njima nije vrijedilo. Onda je slučajno na jednoj okuci, gdje smo se teško mimoilazili, naišao u susret drugi auto. 

Ja sam promolio glavu iz našega što sam više mogao i uzviknuo: "Mi smo novinari, ovi nas hoće ubiti!" Stali su i oni i mi, a jedan iz toga drugog automobila nekamo je načas nestao. Otišao je, u stvari, po Amalove vojnike, i s njima smo se brzo sporazumjeli. 

Poslije nas vratiše u logor i bogzna kako su nam se ispričavali. Bio je o tome obaviješten i sam Nabih Beri. Rekoše i to da će nam dati novi film, jer su naš uništili.

Eto, tako smo u Bejrutu mogli ostati bez glave!



Ima mnogo toga što nisam uradio, a želim napraviti




• Znači, nema ništa od predodžbi da su putovanja vanjskopolitičkih novinara puna lijepih doživljaja?


Jedna je od lijepih zabluda o našem poslu i ta da se mi gospodski provodimo na tim putovanjima. Od toga lijepoga života nema baš ništa! Doduše, ne mogu reći da nisam na tim putovanjima imao lijepih trenutaka. Obično je to kada se sretnemo s nekim našim čovjekom, predstavnikom neke firme, ili tome slično, koji se zaželio nekoga iz "svojega kraja", pa s njim provedemo nekoliko lijepih sati. 

Inače, na tim putovanjima provedemo mnoge sate pred nečijom kancelarijom čekajući da nas taj primi.

Telefoniramo, ugovaramo sastanke, jer se to ne može organizirati iz zemlje, bez obzira na neke naše dobre odnose. Sve se to na samome mjestu mora napraviti. Uz to, i novac je posebna priča!


• Kako se mi "nosimo" s ostalim televizijskim kompanijama i njihovim novinarima?


Mislim da smo u profesionalnom smislu njima ravni. Brzo se nađemo na nekome mjestu, i dogodi se da poslije nas stižu neki iz ugledne kompanije. No, u nečemu smo još daleko od njih! Jedan teleks i trag kojim sam pošao slijedeći ga najbolje će reći kako nam je i gdje smo! 

Iz Londona je nedavno stigao taj teleks u kojem se kaže da jedna nezavisna televizijska grupa priprema snimanje emisije o Novom Zelandu i antinuklearnim demonstracijama, te antinuklearnom stavu Novoga Zelanda. To je zanimljiva tema i trenutno gotovo šlager, jer su na Zelandu odbili gostoprimstvo američkim brodovima. 

Bio je tu brod Greenpeacea. Sve me je to zaintrigiralo, nazvao sam London i pitao za uvjete. Kaže mi čovjek s druge strane kako bi se prvo išlo mjesec dana na ispitivanje terena, poslije toga mjesec dana na snimanje. To je, znači, dva mjeseca. Za snimanje, kaže taj čovjek, treba tri do četiri čovjeka, a poslije nekih sedam - osam ljudi. 

Dobro, rekoh, hvala vam, a iz znatiželje još jedino upitah koliko iznosi najniža pristupnica. Reče mi kako treba za najnižu pristupnicu računati na tri do četiri hiljade funti. Još se jednom najljubaznije zahvalih čovjeku, znajući da se nećemo sresti na tom poslu. Njihov je pristup pravi, ali to košta! Mi bismo maksimalno radili tri tjedna. Dakle, tu se ne možemo usporediti.


• Ima li nešto što ste željeli učiniti, a niste, ili nešto što ste učinili, a nije objavljeno?


Nema ništa u "bunkeru"! No, ima mnogo toga što nisam uradio, a želim napraviti. Volio bih načiniti bilo što iz Latinske Amerike gdje sve vri. Nisam bio u Nikaragvi, a mislim da je i u Čileu neko unutarnje vrenje koje povremeno izbija na ulice. Postoji nešto što se sprema, neki vulkan. Pa tu je jug Afrike! Bio sam do Angole, do granice, s Namibijom. 

Bio sam mnogo sa swapovcima, u Zambiji s pripadnicima Afričkog nacionalnog kongresa. Prilično dobro poznajem tu problematiku, ali nisam bio, no nadam se da ću otići u Južnu Afriku. Opet su se ispriječile neke administrativne stvari. Tko sada za to može odvojiti šest ili sedam hiljada dolara? A to je minimum!

Naime, ja bih rado otišao onamo gdje se nešto kuha, ali uvijek ima taj "ali". Na žalost!


• Budući da ste vi novinar dobra osjećaja za temu, oni koji o tome odlučuju, kad "napipate" pravu temu, mogli bi dati pet hiljada dolara, pa i više.


Često sam davao iz vlastitog džepa, od svoje uštede, da bih negdje ostao duže i dobro napravio posao. Neke stvari nemaju cijenu, neki se minimum mora osigurati.


• Možda neki mlađe kolege razmišljaju kako će jednoga dana biti poput vas. I vi ste, vjerojatno, imali neke uzore?


Bilo je ljudi koji su me impresionirali u jednom detalju. Na primjer, Šćekić, zatim me impresionirala fina staloženost Saše Ivančevića. Onda, dok ja o Bejrutu nisam mogao ni sanjati, Moma Popović sjedio je na nekim hrpama kamenja i nešto pričao... 

Pa tu je Marko Vojković koji suvereno govori o mnogim problemima. Oni su me nekako "ščepali" u jednom momentu, ali ne mogu reći da sam njih ili bilo koga posebno pratio i uzimao za uzor.

No, kod mene je golemu ulogu odigrala literatura. Studirao sam književnost, i zanesenjak sam dobre literature modernog izraza. Meni je ta literatura puna slika. Ja literaturu nisam shvatio kroz ideje, nego kroz slike. Literatura mi je vodilja i uzor!

Neki kažu da su novinari i novinarstvo površni. No, ako se čovjek ozbiljno bavi tim poslom, mora imati široku civilizacijsku pozadinu kako bi znao za ta razna zbivanja, i to ne samo ideološki i politički, nego, jednostavno, da ih civilizacijski smješta i prema njima se određuje.

Razgovarao: Jovo Paripović, snimio: Dragutin Savić, obrada: Yugopapir (Studio, I 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate