9. maj 45. prekinuo je patnju "Ljubljane u žici": Priča o danima herojskog otpora Osvobodilne fronte




Ljubljana u žici, osim manje skupine klerofašističkih izdajnika, živjela je kao velika porodica. Izdajnici su stupili u direktnu službu talijanskih okupatora, dajući fašističkim zavojevačima sve informacije o skupinama i ljudima. Talijani ovdje nisu imali manjine kao Nijemci u Štajerskoj i bili bi savršeno neobaviješteni, da se nisu našli izrodi naroda



Ilustrirani vjesnik, svibanj 1951: Sunčano i toplo jutro, 9. svibnja 1945. bilo je za Ljubljanu, poslije teških godina najcrnjeg ropstva - prvo jutro u slobodi. Noć između 8. i 9. svibnja odjekivala je od posljednjih topovskih plotuna a nebo je gorjelo od svijetlećih metaka i signalnih raketa.

Sa svim svojim satelitima Nijemci su bezglavo, još prije ponoći, napuštali glavni grad Slovenije ...

Hiljadu i pet stotina dana ropstva, Ljubljana je provela okovana.

To je bio jedini veliki grad Jugoslavije, koji je bio opasan redovima bodljikavih žica i u koji se ulazilo ih izlazilo samo sa specijalnim dozvolama štaba armije okupatorske vojske. 

A te su se dozvole izdavale samo ograničenom broju povjerljivih ljudi.

Ljubljana je bila veliki koncentracioni logor, čiji su se građani mogli kretati do prvih večernjih sati od "bloka" do "bloka", kao i u svakom koncentracionom logoru.

Nedostajao je krematorij, ali su postojala groblja talaca. Fašistički su zločinci ubijali usred Ljubljane, pljačkali i palili. Kao i mučenici Mathausena, Dahaua ili Ravensbrücka, i stanovnici Ljubljane dočekali su oslobođenje u žicama ...

Pa ipak, Slovenci su izdržali više od četiri godine takva života.

Ljubljana, šest godina nakon oslobođenja
(foto: Ilustrirani vjesnik)

Slovenski rodoljubi nikada nisu priznali razbijanje Jugoslavije



I ne samo što nisu pokleknuli pred silom okupatora, nego su bili sposobni da se uspješno suprotstave neprijatelju i da prkose njegovu izvođenju sile.

I unutra u žici, postojale su štamparije Osvobodilne fronte, postojale su tajne radio-stanice i bataljuni zaštite. Za rodoljube, koji su odlazili na teren da popune redove boraca, falsificirane su legitimacije tako uspješno, da ih ne bi mogao prepoznati ni najveći stručnjak Ovre.

Tehnika je funkcionirala savršeno i svi masovni pretresi stanova nisu dali fašističkoj policiji i vojnoj komandi nikakvih rezultata. Okupatorski je bijes rastao, a i pokret otpora.

Još dok su Ljubljanu opasivali bodljikavom žicom, stvarala se organizacija Osvobodilne fronte, koja je okupljala napredne skupine u Sloveniji.

Kad su se ujesen pojavili prvi partizanski odredi, organizacija je već bila provedena u svim krajevima okupirane Slovenije. Trostruki redovi žica nisu bili neuklonjiva prepreka rodoljubima, koji su prenosili literaturu, raspise, sanitetski materijal i hranu.

Materijal je odlazio na teren u željezničkim vagonima, na lokomotivama, državnim kamionima, u dvostrukom dnu luksuznih automobila, pa čak i u dječjim kolicima.

Koliko je puta koji fašistički oficir ili izdajnički šef civilne uprave sjedio na hrpama "Slovenskog poročevalca" ili na štabskom arhivu? 

Slovenski su rodoljubi riskirali živote ali nikada nisu priznali razbijanje Jugoslavije i okupatorsku, vlast.

Ljubljana u žici, osim manje skupine klerofašističkih izdajnika, živjela je kao velika porodica. Izdajnici su stupili u direktnu službu talijanskih okupatora, dajući fašističkim zavojevačima sve informacije o skupinama i ljudima.

Talijani ovdje nisu imali manjine kao Nijemci u Štajerskoj i bili bi savršeno neobaviješteni, da se nisu našli izrodi naroda. Njih je Ljubljana brzo prezrela i odbacila. Zdrav organizam poštene Ljubljane ostao je da prkosi neprijatelju.

To se vidjelo o prvom kulturnom prazniku, danu smrti Franca Prešerna. Ljubljana u žici pokazala je svoju moć. Sluge fašističkih okupatora htjeli su da se okite Prešernovim perjem. Ljubljana to nije dopustila. 

U 7 sati uveče, kako je glasila parola vodstva Osvobodilne fronte, na ljubljanskim ulicama nije bilo žive duše. Iznenađeni, bijesni, i u srditoj nemoći, kvesturini sa cijelim aparatom agenata i sve izdajničke grupacije, izišli su na ulice.

Ali, usamljeni i osramoćeni, brzo su se i sami povukli.

Kazalište sa svečanom predstavom, koncertne i kino-dvorane ostale su te večeri prazne.

A na kamenom podnožju Prešernova spomenika, nepoznata ie ruka položila vijenac od crvenih karanfila sa slovenskom zastavom i petokrakom zvijezdom. 

To je bio najbolji dokaz patriotske povezanosti stanovništva Ljubljane i izvanrednog uspjeha Osvobodilne fronte.

Ljubljana je nekoliko puta ovako manifestirala svoju mržnju prema okupatoru i domaćim izdajnicima.

I onda, kada su Ljubljanom vladale Mussolinijeve crne košulje i poslije kapitulacije Italije, kad su hitlerovski zavojevači zaposjeli Ljubljanu.


Omraženi Rupnikovi domobranci



Ne manju mržnju Ljubljana u žici pokazala i prema domaćim izrodima onih tragikomičnih dana pred oslobođenjem, kad je osnovana "Kraljevska slovenska vlada", koja je pozvala jedinice Jugoslavenske armije, da "prekinu borbu" protiv "jugoslavenske vojske v domovini".

Ta "vlada", koja je trebalo da primi, kao i u Trstu, vlast iz njemačkih ruku - živjela je puna 24 sata. A onda je zajedno sa svojim gospodarima bezglavo pobjegla iz "svoje prijestolnice".

Sve je to preživjela Ljubljana u žici prije svog oslobođenja.

Onda su došli svibanjski dani oslobođenja.

Od trenutka, kad su građani Ljubljane doznali, da su jedinice junačke IV Armije oslobodile Trst i Slovensko Primorje, počelo je da se prolama nebo nad gradom od artiljerijske vatre.

Nijemci su bezglavo pucali na sve strane, u sve šume oko Ljubljane.

Rupnikovi domobranci odlučili su da se bore za svaku ulicu u gradu. Da je došlo do toga, građani Ljubljane izišli bi na barikade. Ali, i ta kukavička vojska pobjegla je sa svojim gospodarima. 

Njemačka vojska u Sloveniji nije htjela do prizna kapitulaciju svoga glavnog štaba, i zato se i u Ljubljani držala do posljednjeg trenutka.

Grad su već opkoljavale jedinice Jugoslavenske armije sa svih strana tiho i nečujno i ni jedno artiljerijsko zrno nije palo u grad.

Naši su borci znali teškoće napaćene Ljubljane i njen život u velikom koncentracionom logoru i htjeli su da je liše opasnosti uništenja. 

I zato se u osvajanju Ljubljane jurišalo na nož i bombu.

Osmog svibnja u daljini su se čule kratke potmule eksplozije ručnih bombi. Osvajali su se bunkeri, koji brane Ljubljanu. Njemački su topovi i dalje besmisleno otvarali vatru.

Noć uoči oslobođenja potresle su moćne eksplozije. U svom divljačkom bijesu njemački zločinci i Rupnikovi domobranci bacali su u zrak mostove i propuste. Nizali su se posljednji zločini.

U toku noći čulo se još nekoliko teških eksplozija, a onda je sve zamrlo. Pravac rakete je bio znak brzog približavanja oslobodilaca.

Tek što je prošla ponoć, pojavile su se prve izvidnice 29. Hercegovačke divizije, koje su prekoračile bodljikavu žicu oko Ljubljane. Rano jutro osvanulo je u moru slovenskih i jugoslavenskih zastava s petokrakom zvijezdom.


Ljubljančani dočekuju svoje oslobodioce, 9. maja 1945.
(foto: lublana.si)

Ljubljana je pokazala svoju organizaciju u očekivanju oslobođenja isto tako kao i u toku teških godina okupacije.

Trostruki red bodljikavih žica oko Ljubljane, u toku noći uništila je Jugoslavenska armija i oslobodila glavni slovenski grad.

A sutradan izjutra okovani grad otvorio je svoje pravo srce svojim oslobodiocima...

Obrada: Yugopapir (Ilustrirani vjesnik, V 1951.)


Nećemo biti narod grofovskih robova, već narod slobodarski i nezavisan!


Podržite Yugopapir: FB TW Donate