Put ka pobedi, april 1945 (2. deo) - Stevan Korda: Kako je stvoren i probijen Sremski front (1975)




Nemački vojnici iz divizije "Princ Eugen", inače folksdojčeri, otvoreno su govorili da idu na Zemun i Beograd. I u štabu nemačkog korpusa u Nuštru zavladao je optimizam. Ali su se prevarili


Na ravnicama Srema i Slavonije: Prva i Treća armija otvaraju kapije slobode



Kada je u Vrhovnoj komandi Vermahta bilo jasno da nemačke jedinice neće moći održati Beograd u svojim rukama i da će se jugoslovenske i sovjetske jedinice, koje su upravo vodile borbe u tom velikom gradu, vrlo brzo prebaciti preko reke Save u Srem, Hitler i svi nemački komandanti su se ozbiljno zabrinuli nad sudbinom svoje grupe armija E. 

Ta velika vojna grupacija od oko 350.000 nemačkih vojnika, odlično naoružanih, čiji je dotadašnji zadatak bio da brani jugoistočni deo Hitlerove "evropske tvrđave" od eventualnog anglo-američkog iskrcavanja, baš se povlačila iz Grčke. Kretala se u marševskim kolonama od juga ka severu. Sada joj je zapretila opasnost da bude potpuno odsečena od ostalih nemačkih snaga.

U takvoj situaciji je odlučeno da se jakim nemačkim snagama zatvori prostor između Dunava i Save u Sremu kako bi sprečile napredovanje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije od Beograda kroz Srem i Slavoniju. 

Sremski front 1945: Nemački vojnik na položaju u
odbrani (foto: znaci.net)

Iz nemačke Vrhovne komande za Jugoistok poleteli su šifrovani telegrami na sve strane. 

Štabovima divizija, brigada, samostalnih pukova, pa čak i bataljona naređeno je da odmah obustave borbe tamo gde su ih tog trenutka vodili, da svoje sektore predaju susednim nemačkim jedinicama i da se na najbrži mogući način - kamionima i železnicom - prebace u Srem.

Oficiri štaba nemačkog 68. armijskog korpusa, koji je još bio u Grčkoj, veoma su se iznenadili kada im je naređeno da se ukrcaju u avione na najbližem aerodromu, blizu Soluna. Transportnim avionima ju-52 prebačeni su na poljane severno od Vinkovaca. 

Smestivši se udobno u grofovskom dvorcu sela Nuštra, oficiri tog štaba prihvatili su se složenog posla da organizuju front u Sremu.

Dva korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije - Prvi i Dvanaesti - nastupali su koncentrično od Zemuna i od Obrenovca. Brzo su potiskivali pred sobom slabije nemačke delove. Oba ta naša korpusa su tada bila objedinjena pod komandom štaba Prvog proleterskog korpusa, kojem je komandant bio general-lajtnant Peko Dapčević.

U sastavu našeg Prvog proleterskog korpusa bile su divizije: Prva proleterska, Šesta (lička) proleterska, Peta (krajiška) udarna i Dvadeset prva (srpska) udarna. 

U sastavu Dvanaestog udarnog korpusa bile su divizije: Jedanaesta krajiška, Šesnaesta vojvođanska i Trideset šesta vojvođanska.

Brigade tih naših divizija su brzo napredovale. 


Tek na kanalu Jarčini, koji posle jakih kiša odvodi vode sa Fruške gore, pokušali su Nemci da pruže jači otpor. 

Do žestokih borbi je došlo već u selima ispred tog kanala. Ipak, pokušaj da stvore čvršći front Nemcima se izjalovio, jer je Šesnaesta vojvođanska udarna divizija u smelom naletu prešla Jarčinu 26. oktobra. 

To je nateralo Nemce da dovuku nove snage. 

Došlo je do mnogih borbi, napada i protivnapada s obe strane. Rezultat tih borbi bio je prisilno povlačenje nemačkih snaga sa "glavnog odbrambenog položaja u Sremu", gde je prema zamisli 68. korpusa valjalo za duže vreme zaustaviti nastupanje naše armije. 

Nemci su se morali povući na nov, na brzinu pripremljen položaj na liniji od Iloka (na Dunavu), preko Erdevika do sela Martinaca (blizu Save).

Ovde su se naše divizije zaustavile, jer je predstojalo njihovo veliko pregrupisavanje.

U dane 9. i 10. novembra 1944. godine divizije našeg Dvanaestog udarnog korpusa - Šesnaesta i Trideset šesta - predale su svoje odbrambene odseke divizijama Prvog proleterskog korpusa. 

Već 11. novembra Dvanaesti udarni korpus je povučen iz Srema i prebačen u Bačku, gde je stavljen pod komandu Glavnog štaba Vojvodine. Ojačan novim jedinicama Dvanaesti korpus je krajem decembra prebačen u Baranju, gde je na reci Dravi držao front sve do početka ofanzive za potpuno oslobođenje naše zemlje u aprilu 1945. 

Dvanaesti udarni korpus je postao jezgro za formiranje naše Treće armije, čiji je komandant bio general-lajtnant Kosta Nađ.

U Sremu je ostao samo Prvi proleterski korpus. Ostavši u tesnom borbenom dodiru s neprijateljem,
on se zadržao na dostignutoj liniji gotovo mesec dana.

Razrušeni bunker u Šidu, 16. januara 1945. godine (foto: Front)


Kovačnica kadrova



Borbe za oslobođenje Srema u prvom mesecu postojanja sremskog fronta bile su velik uspeh naših brigada i divizija. Sastavljene pretežno od mladih boraca, nedovoljno uvežbanih za rukovanje oružjem, one su se uspešno tukle s nemačkim jedinicama, čije je ljudstvo imalo veliko ratno iskustvo. 

Štabovi naših brigada i divizija su, istina, bili sastavljeni od rukovodilaca koji su godinama već ratovali, ali je i za njih, dobrim delom, frontalni rat na ravnici bio novost, kojoj se tek valjalo prilagoditi. 

Često je gola hrabrost nadomeštala iskustvo i znanje, koji su se sticali tek tu, u neposrednoj borbi.

Iako se u drugoj polovini novembra na sremskom frontu, na izgled, nešto naročito nije događalo, život naših boraca u jedinicama Prvog proleterskog korpusa je bio veoma dinamičan. 

Svakodnevnom nastavom i vežbama nastojalo se da se mnoštvo mladih boraca, tek pristiglih iz cele Srbije i, naročito, Beograda, osposobi da što bolje upotrebljava svoje oružje, da nauči pravilno gađati i dobro se kretati po zemljištu, a pogotovu brzo se i duboko ukopavati. 

Vodovi, čete i bataljoni rasli su iz dana u dan.

Osećala se potreba za sve većim brojem vojnih i političkih rukovodilaca. Borci su postajali komandiri odeljenja, a ovi komandiri vodova. Dojučerašnji vodnici izrastali su u komandire četa. Vojničko iskustvo i politička svest ljudi u korpusu naglo su rasli. 

Svečanost u jedinici, proleće 1945: Predaja odlikovanja borcima
1. bokeljske brigade (foto: Front)

Najbolji borci postajali su članovi Skoja, a u borbama prekaljeni skojevci primani su u članstvo Komunističke partije Jugoslavije.

Prvi proleterski korpus je svakim danom postajao jači - ne samo brojčano već i po naoružanju, a naročito po moralnoj snazi, po svesti svojih boraca i rukovodilaca.

Od 3. i 4. decembra u Sremu su se ponovo razgorele borbe. 

U našim napadima i nemačkim protivnapadima protekla je prva polovina poslednjeg meseca 1944. godine. 

Naše su jedinice oslobodile mnoga sela i podišle selu Otoku. Zatim se front privremeno smirio. Na položajima od Sotina do Otoka naši su se borci ukopavali i maskirali, obučavajući se uz put, sve do početka 1945. godine.

Nemci su s ovog fronta mnoge jedinice prebacili u Mađarsku, a doveli nove, jače i bolje naoružane. Zamenili su i korpusni štab u Nuštru. Umesto oficira 68. korpusa, pojavili su se oficiri 34. korpusa. Oni su se pozabavili novim planovima.


Nemci napadaju



Između 17. i 20. decembra u Srem su stigle i dve divizije otečestvenofrontovske Bugarske - Treća i Osma. One su preuzele od naših jedinica deo fronta od Sotina do Orolika. 

To je povećalo snage na našem frontu, pa je Prvi proleterski korpus pokušao, angažujući i bugarske jedinice, da probije front i zauzme Vinkovce, ali nije uspeo. 

Naše snage su, nakon toga, prešle u odbranu, a obe bugarske divizije prebačene su u Mađarsku, na front na levoj obali Drave, pod komandu sovjetskog Trećeg ukrajinskog fronta. 

U Sremu su opet ostale snage samo našeg Prvog proleterskog korpusa...

U seoskoj kući, marta 1945: Meki "sremački" perjani jastuk doneo je olakšanje
mladom ranjenom borcu (foto: Front)


Doček u Kuzminu




(Iz knjige Gavrila Antića "Od Jastrepca do Celja")


Početkom decembra četrdeset četvrte Peta srpska brigada je, goneći neprijatelja, pod borbom ili bez otpora, prešla oko četrdeset kilometara. 

U selu Kuzminu - prijatno iznenađenje. Kao da je praznik - ljudi i žene iznose vino, šunke, velike pečene hlebove, vruće krofne. Mnogi borci već su okićeni peškirima, kao deveri na svadbi. Raduju se borci, a i čude se:

- Kad pre ispekoše ovolike hlebove i krofne! - pita se Brica Šilopajac.

- Ovakve hlebove ti u životu nisi video - dobacuje mu komandir Jovica.

Kolona se kratko zadržava. U stvari, kolone više i nema. Protkalo ju je i obogatilo šarenilo naroda s ponudama. Meštani bi da im borci uđu u kuće, da ih pošteno ugoste, ali se za to nema vremena, pa zato iznose sve na put.

- Živeli naši oslobodioci! - čuju se poklici.

Jedan starac, radostan kao dete, zagrlio komandira čete Krleta i viče:

- Dočekao sam... dočekao... Ona zverad je otišla... Sad mogu u slobodi da umrem.

- Nemoj tako, čiko, još ćemo mi poživeti - umiruje ga Krle, koji će dva dana kasnije, pred Otokom, poginuti.

Kolona nastavlja marš. Na putu su joj sela: Kukujevci, Bačinci, Adaševci, Vašica, Ilinci... 

Sremski front 1945: Omladinka donosi hranu borcima na položaju
(foto: znaci.net)


Nemci napadaju (nastavak)



... Do kraja 1944. godine Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) oslobodila je Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru, deo Hercegovine i Dalmacije, i preko Jugoslavije stvorila deo opšteg strategijskog fronta u Evropi. 

Deo tog fronta bio je na Dravi povezan s levim krilom Crvene armije, a preko Jadranskog mora sa frontom zapadnih saveznika u Italiji. 

Do tada su već bila oslobođena i velika područja u Hrvatskoj i Sloveniji. 

Zbog priliva novih boraca veliki broj divizija u istočnom delu zemlje popunjen je do punog ratnog sastava, a zaplenjenim teškim naoružanjem i pomoći primljenom od Sovjetskog Saveza i zapadnih saveznika bile su ojačane, reorganizovane i formirane nove jedinice, novi rodovi i službe. 

Stvoreni su uslovi za reorganizaciju Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Prvog januara 1945.godine naredbom vrhovnog komandanta NOVJ maršala Tita Prvi proleterski korpus reorganizovan je u Prvu armiju. 

Njen komandant je postao general-lajtnant Peko Dapčević. U isto vreme je na Dravi formirana Treća armija pod komandom Koste Nađa, na Drini Druga armija pod komandom Koče Popovića, a u Dalmaciji i Lici Četvrta armija pod komandom Petra Drapšina. 

Sremski front 1945: Peko Dapčević pokazuje neprijateljske položaje Haroldu
Alexanderu, komandantu anglo-američke grupe 15. grupe armija
(foto: znaci.net)

Bile su to prve pripreme za prolećnu ofanzivu koja je trebala da donese konačno oslobođenje Jugoslaviji od višegodišnjeg ropstva pod fašizmom.

U isto vreme je nov nemački štab u Nuštru isplanirao napad većeg stila.

Hteo je da odbaci snage naše Prve armije što dalje od železničke pruge Brčko-Vinkovci i od Vinkovaca na istok. 

Nemačke jedinice krenule su iznenada u napad 3. januara 1945. pravcem Otok - Komletinci - Nijemci. 

Iznenadile su i potisnule našu Dvadeset prvu diviziju i potisnule je od Otoka. Zauzele su selo Komletince i izbile na reku Bosut. 

Štab korpusa u Nuštru se zadovoljio tim uspesima, ali mu je nemačka Vrhovna komanda naredila da pređe u ofanzivu i izbaci jugoslovenske snage iz celog Srema. Nemcima je stiglo i pojačanje - cela zloglasna Sedma SS divizija "Princ Eugen".

Ujutro 17. januara 1945. počela je nemačka ofanziva. Potisnuto je desno krilo naše Prve armije, jer su tu Nemci napali s višestruko jačim snagama, upotrebivši čak i tenkove. 

Pošavši iz rejona Sotina, Nemci su do uveče stigli u Tovarnik i zauzeli ga. 

Ujutro su napredovali sve do Šida. 

Nemački vojnici iz divizije "Princ Eugen", inače folksdojčeri, otvoreno su govorili da idu na Zemun i Beograd. 

I u štabu nemačkog korpusa u Nuštru zavladao je optimizam. 

Ali su se prevarili.


U nastavku...



Prvi put našima pomaže partizanska avijacija!


Podržite Yugopapir: FB TW Donate