Sydney Pollack: Kao kulturni most između Istoka i Zapada, Jugoslavija bi bila idealna za neki triler!




Sretno sam oženjen dvadeset i osam godina, te u životu ne proživljavam nesretne ljubavne avanture bježeći od jedne žene k drugoj. Ipak, čini mi se da negdje najdublje u sebi vjerujem kako je prava romantična ljubav nedostižan ideal oko kojeg se čovjek samo može truditi cijeloga života s jednom ženom



1986: Naša je suradnica - razgovarajući s redateljem Moje Afrike, koji je ovih dana boravio u Zagrebu nastojala izvršiti i malu psihoanalizu, znamenitog umjetnika. Analizirajući svoje filmove, Pollack je analizirao i samoga sebe...


*****



Sredinom sedamdesetih godina, jedan od najvećih hitova zagrebačkog kino-repertoara svakako je bio i film Djevojka koju sam volio (The Way We Were) u režiji Sydneya Pollacka, a s Barbrom Streisand i Robertom Redfordom u glavnim ulogama. Danas su Sydneyu Pollacku pedeset i dvije godine a ostvario je jednu od najstabilnijih karijera holivudskih režisera srednje generacije.

Bez obzira na vrlo česte otrovne ubode filmske kritike, Pollack je u svojoj dvadesetogodišnjoj režiserskoj karijeri otkrio magičnu formulu kojom je u sebi sintetizirao autora intelektualca i komercijalnog hitmejkera.

Neopterećen fiksiranošću samo na jedan tematski krug ili određeni žanr, Pollack se gotovo "nadmenom" lakoćom prebacivao s autorskih projekata nedvosmisleno liberalno politički obojenih, kao što je npr. Konje ubijaju, zar ne? u kojem metaforizira Ameriku pesimističkim, očajničkim i fizičkim mučnim maratonskim natjecanjem plesnih parova, na "ekološki" vestern Jeremiah Johnson, melodramu s "političkom" glazurom Djevojka koju sam volio ili na prilično uspješan triler Tri Kondorova dana i transvestitsku komediju Tootsie.

Ove je godine priču o izuzetnosti osobe i sudbine danske književnice Karen Blixen ovjenčao sa sedam Oscara, uključujući i onoga za režiju.

Pedesetih i početkom šezdesetih godina, Pollack živi u New Yorku (srcem je i dalje Njujorčanin i u njemu provodi najmanje tri mjeseca godišnje), gdje predaje glumu na New York University, a i sam glumi na Broadwayu, te u televizijskim dramama i serijama.

Glumačko iskustvo očito mu je izvanredno koristilo u svakoj podjeli uloga, tako da su njegovi filmovi često poslužili kao odskočne daske ili učvršćujuće točke za neke od najvećih američkih zvijezda poput Roberta Redforda, Jane Fonda, Al Pacina, Dustina Hoffmana, Barbre Streisand itd.

Gospodin Pollack boravio je ovih dana u Zagrebu u povodu premijere filma Moja Afrika.

Njegov višednevni boravak u Jugoslaviji posljedica je prijateljskih i poslovnih veza te Pollackovih ugodnih uspomena na boravak u Beogradu (1969) gdje je snimao film Čuvari zamka.

Pollackov je posjet organiziran na inicijativu distributera Moje Afrike Inex-filma.




Nakon novinarske projekcije Moje Afrike i konferencije za štampu u zagrebačkoj Filmoteci 16, Sydney Pollack, premda vidljivo žrtva teške viroze, krajnje zainteresirano i dinamično izdržao je i punih šezdeset minuta ovog intervjua.

Taj vitki i šarmantni pedesetogodišnjak, odjeven u vrhunski talijanski casual, pokazao je tokom svog boravka u Zagrebu za našu sredinu nepojmljiv profesionalizam i susretljivost u odnosu prema medijima, prihvaćajući savršenom ljubaznošću nebrojene izjave za radio, televiziju i novine.

Ne mistificirajući svoj status režiserske zvijezde, Pollack je otkrio ponešto i o svojim budućim projektima. Trenutno radi na tri scenarija, od kojih su dvije komedije, a treći je rad na remakeu filma General della Rovere Roberta Rossellinija iz 1959.


Na neki način, svi predstavnici Britanskog carstva bili su rasisti



• Literatura Isaka Dinesena (književni pseudonim Karen Blixen) nikada nije doživjela masovnu popularnost. Koliko se zanimanje za njenu književnost u Sjedinjenim Državama promijenilo nakon filma Moja Afrika?


Prije filma, ime Karen Blixen bilo je poznato i drago samo kultnim sljedbenicima, literarnim znalcima, ali drago mi je da se nakon pojave filma to uvelike izmijenilo, zahvaljujući prirodi filma kao medija, najmasovnije umjetnosti i najpopularnije zabave. Sada je njena književnost postala vrlo slavna, na žalost tek sada, nakon njene smrti. (Umrla je 1962. op.a.).

To je djelo čak neko vrijeme bilo na listi bestselera, a to se dogodilo prvi put s nekom njenom knjigom. No, ono što je uistinu vrijedno jest da u Danskoj postoji fondacija Rungstendlund, a Rungstendlund bilo je ime njezine kuće.

Zadatak je te fondacije proučavanje njena djela i održavanje Karen Blixen literarno živom. Prije premijere filma Moja Afrika, ta je fondacija bila na rubu bankrota, a sada su se njene knjige počele tako dobro prodavati da su blagajne fondacije opet pune. To mi je neobično drago


• U svom poetsko-antropološkom romanu Moja Afrika, Karen Blixen, premda zauvijek zaljubljena u kontinent na kojem je provela sedamnaest godina, svoje divljenje prema njoj ipak uvijek stranim ljudima i običajima - često je izražavala izjednačujući ljepotu i život crnačkog stanovništva s prirodom, priznajući mu dignitet razlike, ali ne i dignitet na zapadnjački način shvaćenog racionalnog i emocionalnog života. Čini mi se da ste u filmu pokazali premalo kritičkog odmaka naspram jednog izuzetnog, ali ipak kolonijalnog načina razmišljanja.


Kao i drugi ljudi, Karen je bila žrtva svoga vremena. Na neki način, svi predstavnici Britanskog carstva bili su rasisti, u smislu da su osjećali ispravnim da dominiraju tolikim zemljama u Africi ili u Indiji. Bio je to način mišljenja onoga doba, i Karen mu nije potpuno uspjela izbjeći.

A ja nisam želio napraviti film s mentalitetom osamdesetih, jer sam to smatrao nepoštenim. Nisam želio "očistiti" Karen Blixen da bi postala u današnje vrijeme prihvatljiva u liberalno-političkom smislu.

Ona je, dakako, radila pogreške u životu.

Recimo, željela je na zapadnjački način obrazovati crnačku djecu, a njima to nije bilo potrebno, jer imaju svoje obrazovanje, svoju povijest i svoje priče. Kao što joj u jednom trenutku poglavica plemena Kikuju i kaže:

"Britanci govore engleski i što im je dobroga to donijelo?" 

Kada čovjek počne raditi film, pred njim uvijek stoji mogućnost da napravi film koji će ugoditi mišljenju svoga vremena. No, takav "revizionistički stav" smatram krajnje nepoštenim. To je kao da kažete: "Pokazat ću vam sada, u 1986. godini, sa svim znanjem koje posjedujem, s današnjim kritičkim mentalitetom - kako gledam na kolonijalni način mišljenja!"

Karen Blixen bila je ono što je bila, i ja je ne želim zbog toga ispričavati, kao što se ni ona nije željela nikome ispričavati. Vjerujem da je u mnogim svojim ocjenama i pristupu crnačkoj kulturi griješila, kao što vjerujem da je istovremeno bila autentična heroina, izvanredna žena i talentirana umjetnica.

Ali - njeni politički stavovi svakako nisu bili toliko nazadni da bismo je mogli uspoređivati u tome, recimo s Ezrom Poundom koji gotovo da je bio fašist, ali je pri tome bio i genijalan pisac.


• Glumačka ekipa Moje Afrike (Robert Redford, Meryl Streep, Klaus Maria Brandauer) vrlo je harmonična, no ipak se sa sigurnošću može reći da je uloga Meryl Streep najveći glumački rad i uspjeh toga filma. Jeste li ipak bili razočarani da se u sedam Oscara nije našao i jedan za nju?


Ono što je čisto a i najvažnije u dodjeli Oscara jesu nominacije! Nakon nominacije nastupaju ponekad i kojekakve kombinacije. Budući da je Meryl Streep već dobila Oscara, a Geraldine Page, koja je mnogo starija i ima cijeli život ispunjen izvanrednim ulogama, "morala" ga je dobiti ove godine, budući da ga prije nije dobila. Bio sam razočaran, ali mislim da smo svi, uključujući i Meryl, znali da ona neće dobiti nagradu.


• Premda mogu imati emocionalnih slabosti, žene su u vašim filmovima redovito jači karakteri i često pomažu muškarcima koji se nalaze na rubu dezintegracije vlastitih ličnosti. Smatrate li tu tvrdnju ispravnom?


Što se tiče ženskih likova, mislim da ste u pravu. No, moram priznati da, sve donedavno, to nije bila moja svjesna odluka. Netko je jednom rekao:

"Kada navršiš pedesetu, konačno imaš lice kakvo zaslužuješ". 

Mislim da čovjek ne zna tko je on zapravo dok ne napravi određenu količinu posla u životu.

Kada sam počinjao režirati, svjesno sam se trudio jedino da dođem do posla, a kada bi se to dogodilo, počeo bih stvarati svoju sliku svijeta u tom filmu a da pri tome nisam točno znao zašto donosim ovu ili onu odluku, nego sam se ponašao kao čovjek koji stavlja začine u hranu. Jednostavno, rukovodio sam se svojim ukusom.

Sada, dvadeset godina kasnije, konačno se pojavio jedinstveni uzorak u mojim filmovima. Već me netko upitao:

"Zašto su žene u tvojim filmovima uvijek jače od muškaraca?"

Iskreno rečeno, ja sam tek nedavno počeo o tome razmišljati, i samog me vrlo interesira odgovor na to pitanje. To ima neke veze s mojim shvaćanjem života i s mojim ukusom. Ne želim se pretvarati i tvrditi da toga nisam svjestan. Pretpostavljam da je to zato što su mi "slabe" žene, na neki način, dosadne, a muški neuspjesi, slabosti i mane veoma me zanimaju zato što sam i sam muškarac pa ih želim i u sebi prepoznati.

Vjerojatno sve to ima veze i s Freudom, ali bolje da sada o tome ne raspravljamo (smijeh)...


Ne postoji ništa političnije od odnosa muškarca i žene




• U vašim se filmovima ljubavnici također nikada ne sastaju?


To je istina, ali uistinu ne znam zašto. Sretno sam oženjen dvadeset i osam godina, te u životu ne proživljavam nesretne ljubavne avanture bježeći od jedne žene k drugoj. Ipak, čini mi se da negdje najdublje u sebi vjerujem kako je prava romantična ljubav nedostižan ideal oko kojeg se čovjek samo može truditi cijeloga života s jednom ženom.

Ili je to privremeno osjećanje, ili je nemoguća, ili je tajna koju stalno i ponovno pokušavam razotkriti. S druge strane, velika se ljubav "hrani" rastancima, i uvijek je tragična - počevši od Romea i Julije pa do danas.

To je zato što ne možemo postići pravu napetost bez konflikta. Treba da postoje prepreke koje treba svladati da bi se stvorio dinamičan odnos u ljubavi. Ako između dvoje ljudi ne postoje nikakve prepreke, ako ništa ne stoji na putu njihovoj zajedničkoj sreći, onda to nije vrijedno umjetnosti...

Ono što nas zanima kada gledamo film jest hoće li neki lik platiti stanovitu cijenu za svoj izbor, bio on ljubavni ili neki drugi?

Što su jače prepreke i što se lik više bori za svoj cilj, to je zanimljiviji konflikt i napetost koja se rađa. Upravo zato ne volim onu podjelu na "bad guys"(loše) i "good guys" (dobre), jer previše pojednostavljuje stvari.


• Leži li u tome razlog da ste lik muža Karen Blixen, koji se prema svojoj supruzi ne ponaša nimalo uzorno, koncipirali ipak tako da nam je on kao osoba često razumljiviji i bliži od same Karen, a u čemu vam je neobično pomogla izvanredna gluma Klausa Marije Brandauera?

- Dakako! Bror Blixen uistinu se jezivo ponaša prema Karen. Ostavi je samu na dan njihova vjenčanja, zarazi je sifilisom, ne pomaže joj u vođenju farme. No, smatram da bi Moja Afrika bio užasan film kada bi Brandauer bio jednoslojan, to jest potpuno zao, i kao takav suprotstavljen Redfordu i Meryl Streep - kao "bijelim" likovima.

Brandauer izvanredno igra, i premda ga možemo osuđivati, on nam je razumljiv jer shvaća da je nije vrijedan. Upravo tako i Redford ima mana, jer se ne može potpuno prepustiti ženi koju voli, kao što je i Meryl Streep opsjednuta vlasništvom pa tek na kraju možda shvaća da je Afrika, unatoč svemu, jača od njene posesivne ljubavi.


• Internacionalnu slavu stekli ste dramom Konje ubijaju, zar ne? Koji je odmah okarakteriziran kao politički film. Poslije ste se okušali u najrazličitijim žanrovima, ali se više nikada niste vratili političkoj tematici tako eksplicitno i angažirano. Zašto?


Uživao sam okušavajući se u najrazličitijim žanrovima, i to me je veselilo. Radio sam vestern, a zatim sam htio napraviti komediju, pa onda akcioni film itd. No, vjerujem da su svi ti filmovi izrazito politički filmovi, u tom smislu da na svijetu ne postoji ništa političnije od muškarca i žene.

Njihov je odnos početak svake politike.

Možete dati najznačajniju političku izjavu scenom u kojoj žena sjedi u sobi, otvaraju se vrata, i muškarac ulazi.

Ništa vam više ne treba, a ponajmanje vojne bitke, političkih govora ili nečeg sličnog. Pohlepa, želja za dominacijom, ljubav, prijateljstvo, netrpeljivost - sve se to može pokazati kroz odnos muškarca i žene.

I zato su moji filmovi uvijek usredotočeni na odnos među ljudima, premda sam mijenjao filmske žanrove. A mijenjao sam ih zato jer mi je tako zanimljivije raditi. Triler je, recimo, vrlo interesantan, ali Tri Kondorova dana još su orijentirani u prvom redu na odnos Roberta Redforda i Faye Dunaway.





• Tri Kondorova dana jedan je od vaših najuspješnijih filmova. Razmišljate ii da se ponovno okušate u formi trilera?


Baš sam razgovarao sa Stevom (Stevan Petrović iz Inex-filma, op. a.) kako bi bilo divno da ponovno snimam u Jugoslaviji jer mi je ovdje bilo uistinu lijepo raditi. Kada sam se šetao Zagrebom, razmišljao sam kako bi u tom gradu bilo divno ponovno snimiti triler.

Ova je zemlja zaista jedinstvena, ne samo po svojim prirodnim ljepotama i geografskim različitostima već i kao kulturni most između Istoka i Zapada, a to pruža izvanredne mogućnosti baš za triler.

Kada govorim o trileru, onda time najviše mislim na djelo Johna Le Carrea kojega smatram izvanrednim piscem i divnim prijateljem.

Njegova najnovija knjiga Savršeni špijun upravo je fantastična. Knjiga govori o njegovu ocu i vrlo je biografska. Kada pročitate Perfect Spy, još bolje razumijete svaku knjigu koju je John Le Carre ikada napisao. Odjednom postaje jasno da sve njegove knjige govore pomalo o njegovu ocu kojega nikada nije uspio dobro upoznati i prema kojemu se sam stavljao pomalo u poziciju špijuna pokušavajući otkriti tko je uistinu bio njegov otac.

I zato mislim da on nije jednoga dana sjeo i odlučio da piše špijunske romane, već su oni, na neki način, prirodno potekli iz njegove svijesti.

U svakom slučaju, rado bih snimio film prema knjizi Perfect Spy ovdje, u Zagrebu.


Blake Edwards posjeduje talent koji ja nemam



• Jeste li razmišljali o karijeri režisera u doba vašeg bavljenja glumom?


Uopće nisam razmišljao o režiji! Moj prelazak na taj posao mogu zahvaliti Burtu Lancasteru. Budući da sam predavao glumu, povremeno bih bio pozvan na snimanja da kao neka vrsta "učitelja" pomognem onome tko ima problema s određenom scenom, nekim dijalogom i slično.

Tako sam 1960. bio pozvan na snimanje jednoga filma u kojem je igrao i Burt Lancaster. Kada je film bio završen, on me pozvao u svoj ured i rekao mi da moram razmisliti o tome hoću li postati režiser. Bio sam vrlo iznenađen, jer nikada prije nisam o tome razmišljao. No, on je odmah nazvao čovjeka koji je tada vodio Universal Studio, i rekao mu da je upoznao jednog mladog čovjeka koji bi mogao postati dobar režiser.

Tip iz Universala svakako je vraćao neku uslugu Lancasteru, jer vjerujem da mu je, zapravo, bilo prilično dosadno gledati me u svom uredu i razmišljati:

"Što da učinim s tim momkom?"

Pomogao mi je tako što me pustio da šest mjeseci promatram snimanja televizijskih filmova koje sam nakon toga i sam počeo režirati. Tek nakon što sam napravio nekoliko televizijskih filmova, shvatio sam da je režija posao koji me istinski zanima i kojim se dalje želim baviti.


• Radeći podjelu uloga za Tootsie, niste li strahovali od mogućnosti da Dustin Hoffman, ne zbog fizičkog izgleda, već zbog izrazite prepoznatljivosti i popularnosti neće biti uvjerljiv u ulozi žene?


Vraški sam se bojao! Bojao sam se i činjenice da je Dustin Hoffman muškarac, a bojao sam se i njegove popularnosti, jer Tootsie se temelji na triku u koji se mora povjerovati da bi film uopće mogao biti uvjerljiv.




Trik nije samo uvjeriti publiku da je Hoffman žena (a zapravo sam se toga manje plašio), nego uvjeriti u to i cijelu filmsku ekipu.

Brinulo me, recimo, hoće li publika gledajući film povjerovati da Jessica Lange vjeruje da je Dustin Hoffman žena. Oko te uvjerljivosti cijelo sam se vrijeme posebno trudio jer sam znao da ako publika povjeruje kako Jessica Lange vjeruje da je Hoffman žena, onda će vjerovati i Hoffmanu.

Bilo mi je važno da publika povjeruje u unutrašnji svijet filma a da istovremeno može biti svjesna "dvostrukosti" Dustina Hoffmana.

Kada su drugi glumci povjerovali Hoffmanu i kada su ti odnosi autentični, nisam se više brinuo ni o čemu.


• U čemu vidite bitnu razliku između Tootsie i Victor, Victoria Blakea Edwardsa? Oba su filma, naime, komedije prerušavanja i pitaju se o čvrstini i smislenosti društvene podjele na muške i ženske uloge.


Blake Edwards posjeduje talent koji ja nemam. To se ne postavlja kao problem tko je od nas bolji, već govori samo o našoj različitosti! Edwards je apsolutni majstor farse. On razumije magičnu "kemiju" farse, a ja sam u tome potpuno nemoćan, bolje reći "neopremljen".

Nisam režirao Tootsie ništa drukčije nego što sam radio Moju Afriku. Radio sam jednako, vjerujući u istinitost svake scene.

Edwards radi drugačije - u tradiciji i stilu velikih francuskih farsi!




Moj mozak jednostavno ne funkcionira na taj način, a smatram da je za farsu potrebna specijalna vještina.

Tootsie sam radio ovako: postoji smiješna situacija u kojoj se muškarac pretvara da je žena, i onoga trenutka kada publika i ostali glumci u filmu prihvate to kao realnost ja ću Tootsie režirati istom ozbiljnošću kao i sve svoje ostale filmove.

Time želim reći da je komika izvirala uvijek iz te početne situacije, a moj tretman svijeta u filmu temeljio se na tome što sam tu situaciju gledao kao samu po sebi razumljivu.


Ne znamo tko je otkrio vodu, ali znamo da nije riba!



• Tootsie govori i o teškoćama autentičnog prijateljstva između muškarca i žene.


Da, govori zapravo o tome kako je žalosno neuobičajena kombinacija pravog prijateljstva s erotskom i romantičnom ljubavlju. To je pitanje koje me vrlo zanima. Hoffman i Lange najbolji su prijatelji - sve dok ona ne otkrije da je Hoffman muškarac! U tom trenutku, prestaje mu vjerovati, i zato joj on na kraju filma, pokušavajući je uvjeriti da je ljubavna veza među njima moguća, kaže:

"Najteže smo prošli. Mi smo već prijatelji!" 

Drugi je problem filma zbunjenost muškarca koji je stupio u doticaj sa ženskim dijelom u svojoj ličnosti i zbog toga postao boljim muškarcem: bolje se počinje odnositi prema sebi, a i prema ženama koje više ne tretira kao muškarčina. U prijateljstvu sa ženom, koja ne sluti njegov spol, prolazi kroz njemu do tada sasvim nepoznato "pročišćenje".


• Pomaže li vam, i u kojoj mjeri, vaše glumačko iskustvo i danas u režiserskom poslu?


Moje glumačko iskustvo pomaže mi i danas u svemu: u pisanju priče, snimanju, odabiru glumaca, postavljanju scene. To mi je iskustvo uvijek ostalo vrlo blisko. Sve što radim veže se na moje korijene: na glumu kojom sam se bavio, a osobito na mog učitelja, Sanforda Meisnera.




On me prije trideset godina svemu naučio. Moje shvaćanje ponašanja pred kamerom i postavljanja određene scene, premda sam u trideset godina izgradio i vlastite principe, također su plod njegova rada sa mnom.


• Za razliku od npr. Woodyja Allena, vaše židovsko porijeklo nije toliko očigledno u vašim filmovima. Koji ste način pronašli da problematizirate vaš židovski identitet u životu i na filmu?

Moje židovsko porijeklo vrlo me snažno odredilo. Odrastao sam na američkom Srednjem zapadu koji je raspoložen vrlo antisemitski, tako da sam već u djetinjstvu naučio što znači biti žrtvom netrpeljivosti i predrasuda.

No, ne mogu analizirati ništa izvan tog instinktivnog osjećaja da sam često bio povrijeđen zbog toga što sam Židov. Mogu samo reći:

"Ne znamo tko je otkrio vodu, ali znamo da nije riba!"

Ja se osjećam upravo kao ta riba. Ne mogu racionalno prosuditi koliko na mene židovsko porijeklo utječe da učinim ovo ili ono u životu, ali instinktivno znam da je velik dio moje ličnosti i mog načina razmišljanja određen židovstvom, premda ja, dakako, nisam religiozni Židov. Ne idem u sinagogu, niti jedem "košer"hranu.

Što se tiče filmova - za razliku od, recimo, Woodyja Allena koji je pronašao način da proživljava i komentira svoje židovstvo izravno - ja to u filmovima činim na neizravan način.

On se promatra u ogledalu, a ja se promatram kroz prizmu.

Vjerujem da je, možda, moj poseban interes za probleme žena i feminizam djelomično i posljedica židovskog porijekla koje rezultira razumijevanjem za društvene grupe koje su žrtve najrazličitijih predrasuda, kao što su to, na žalost, i žene.

Razgovarala: Alemka Lisinski, foto: Željko Čupić, obrada: Yugopapir (Studio, X 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate