Suzi Quatro u Jugoslaviji 1976: Kako je protekao intervju Darka Glavana sa slavnom rockericom...




Nikada nisam sebe smatrala ženom u roku. Ja sam bas-gitarist koji je ujedno (i slučajno) - djevojka. Ne razmišljam u tim okvirima, za mene je to prirodno stanje jer već jedanaest godina sviram bas u rok-sastavima


Kada sam stigao u disko-klub "Caraca", konferencija za novinare u povodu gostovanja Suzy Quatro bila je već u toku. Raspoloženje, ugođaj, uzvanici i animatori bili su standardni, a oko šanka veća gužva nego oko poznate gošće.

Čim sam ušao, pogledom sam počeo tražiti vedetu, ali Suzy Quatro "privatno" ne upada lako u oči kao što su to dale naslutiti njene brojne slike u svjetlucavim kostimima.

U želji da mi pomognu, "Jugotonovi" su me ljudi odveli na "pravo mjesto" i predstavili gospođici Quatro kao "novinara iz omladinskih listova". Nije se našlo vremena za odvojen razgovor, pa sam bio prisiljen odmah otpočeti razgovor.

Bez kožnatih kombinezona Suzy Quatro djeluje neupadljivo, gotovo dječački, pogotovo kada se pored nje pojavljuje glomazni Len Tuckey (gitarist sastava i prema neprovjerenim glasinama, izabranik njena srca).

Suzy me dočekala rutiniranom ljubaznošću i rezignirano sačekala da uključim kazetofon (s pogledom koji je dao naslutiti da očekuje tisuću i prvi bezvezni razgovor u svojoj šou-biznis karijeri).

Suočen s takvim entuzijazmom sugovornice (i prilično skeptičan prema njenom umjetničkom integritetu), odlučio sam se za "ispitivanje terena" općenitim pitanjima.


Tehnika "općenitih pitanja" nije donijela zadovoljavajuće rezultate...



TINA: Kako biste definirali glazbu koju svirate i skladate?


SUZY QUATRO: Rok sedamdesetih godina...


Dakle, početak koji obećava plodnu razmjenu mišljenja, ali nisam još u potpunosti gubio nadu.


TINA: Zanimalo bi nas kojoj se dobi vašom glazbom želite obratiti?


SUZY QUATRO: Ne sviram nekoj određenoj publici, željela bih svoju glazbu približiti i mladima i starijima.


Već svojim prvim odgovorima, Suzy se iskazala kao uspješan sugovornik od koga nije lako dobiti precizan odgovor.


TINA: Vjerojatno vam je poznato da novinari i kritičari pokušavaju kategorizirati rok-glazbenika u tinejdžerske idole, inovatore, potrošne rokere itd. Vas se, uglavnom, smatra "specijalistom" za singl-ploče i tinejdžersku publiku, možete li se složiti s takvom procjenom?


SUZY QUATRO: Ne priznajem kategorije i etikete. Postižemo podjednake uspjehe singl-pločama i albumima (teško da ta izjava odgovara istini - opaska D. G.) Naša publika varira između dvanaest i dvadeset pet godina, a u SAD na naše koncerte dolazi publika od dvadeset pet do trideset godina.


TINA: U SAD niste postigli komercijalni uspjeh singl-pločama kao u Engleskoj. Nije li, možda, to zbog toga što na vaše koncerte u SAD dolazi nešto starija publika?


SUZY QUATRO: Istina je da u SAD u prvom redu prodajemo albume, a singl-ploče najbolje se prodaju u evropskim državama. No, mislim da to ne mijenja moj lik u očima publike. Usprkos svemu ipak ostajem rock and roll interpret...


Očito da tehnika "općenitih pitanja" nije donijela zadovoljavajuće rezultate. Pokušao sam novom, riskantnijom metodom: iskrenošću!


TINA: Smatrate li da je u vašoj karijeri dolazilo do bitnijih preokreta? Slušajući vaša diskografska ostvarenja stekao sam dojam da su svi vaši albumi rađeni u istoj maniri nekoliko skladbi Chinna i Chapmana (skladateljski tandem koji je napisao sve njene hitove), nekoliko vaših skladbi i dva-tri standardna rokerska ostvarenja.


SUZY QUATRO: Imate pravo, no mislim da je to dobra kombinacija. Na posljednjem albumu sedam skladbi smo napisali Len i ja, na slijedećem ćemo vjerojatno napisati deset.


TINA: Većina izvođača koji su se probili skladbama Chinna i Chapmana ističu u intervjuima da se žele osloboditi njihova utjecaja, da žele stvarati vlastitu glazbu...


SUZY QUATRO: Sviramo vlastitu glazbu. Chinn i Chapman su skladali za nas, oni su se prilagodili našem stilu, zbog toga nema potrebe da izbjegavamo njihove skladbe jer su one naše opredjeljenje.


TINA: Možete li nabrojiti glazbenike koje najradije slušate i koji eventualno utječu na vaše stvaralaštvo?


SUZY QUATRO: Bad Company, Z. Z. Top, Eagles... slušam raznoliku glazbu, i pokušavam od svakoga nešto preuzeti i naučiti...


Zasada, mršavo, no, konačno prava ideja: žene i rok.



Voljela sam "Beatlese" i "Stonese"



TINA: Dobio sam dojam da u vašim intervjuima često razjašnjavate položaj žene u rok-glazbi.
Poznati engleski rok-kritičar Michael Gray napisao je u svom eseju "Žene i rok" da je tretman žene u suvremenom roku istovetan s tretmanom crnaca u američkoj zabavnoj glazbi prije dvadesetak-tridesetak godina. Kakva su vaša iskustva?


SUZY QUATRO: Nemam neko određeno mišljenje o tom problemu. Nikada nisam sebe smatrala ženom u roku. Ja sam bas-gitarist koji je ujedno (i slučajno) - djevojka. Ne razmišljam u tim okvirima, za mene je to prirodno stanje jer već jedanaest godina sviram bas u rok-sastavima.


TINA: Imate li možda neki uzor među bas-gitaristima?


SUZY QUATRO: Da, to je prije svega Bobby Jameson koji je svirao na "Tamla Motown" snimkama.


TINA: Kakvi su izvori vaše glazbene inspiracije?


SUZY QUATRO: Od svega pomalo: Elvis Presley, Otis Redding, "Tamla Motown", voljela sam "Beatlese" i "Stonese"...


Len Tuckey sve me mrgodnije gledao i polako sam shvaćao da se bliži kraj razgovoru.


TINA: Kakvi su vaši planovi za budućnost?


SUZY QUATRO: Sviranje, skladanje... poboljšati svoju glazbu. Glazba je moj život...


TINA: Želite, dakle, napredovati kao skladatelj?


SUZY QUATRO: Da, na slijedećem singlu snimit ćemo vlastitu skladbu.


TINA: Što smatrate svojom najbitnijom kvalitetom: skladanje, snimke, izvođački talenat?


SUZY QUATRO: Prije svega se smatram izvođačem. U roku je koncert važniji od ploče. Rok je vizualiziranje energije, vrlo je teško prenijeti uzbuđenje rok-koncerta na ploču.


TINA: Kako ocjenjujete trenutnu situaciju na svjetskoj rok-sceni?


SUZY QUATRO: Predah, stanka... prevladava stereotipija.


Ljubazno se zahvalih na opširnim odgovorima i time je polovica radnog dana Suzy Quatro (na njeno očito zadovoljstvo) bila gotova.

Navečer ju je željno očekivalo četiri i pol tisuće poklonika pred kojima se ugodnije osjećala nego pred mojim mikrofonom.

Na sceni, Suzy izgleda gotovo groteskno uz golemog gitarista Lena Tuckeya, a uz to svira golemu bas-gitaru koja još više potencira njenu minijaturnost.

Vizualni kontrasti očituju se i u glazbenoj koncepciji - njeni su vrištavi vokali u stalnoj, neravnopravnoj bici s tutnjavom bubnjeva koje rijetko prekidaju ne baš osobito originalne solo-dionice gitare.

Najuspjeliji trenuci koncerta su rokerski standardi poput "All Shook Up", "Jailhouse Rock", "Shaking All Over" koji i u novim izvedbama i pred novom publikom (dvadesetak godina nakon originalnih izvedbi) zadržavaju izvornu uzbudljivost i atraktivnost.

Suzy je profesionalno obavila posao, a publika dugotrajnim aplauzima izrazila svoje zadovoljstvo. A to je za rok-koncert ipak najvažnije.

Napisao: Darko Glavan, obrada: Yugopapir (Tina, februar 1976.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate