Ephraim Kishon, najslavniji i najčitaniji humorist današnjice (1986) / 2. dio intervjua D. Zubčevića




Kada čovjek postigne vrh onoga o čemu je sanjao, počini samoubojstvo. Hemingway se ubio nekoliko godina nakon što je dobio Nobelovu nagradu. Ljudi su zavidni kad netko nešto postigne. I prijatelji su vam ljubomorni. Prijateljestvo je nešto sasvim artificijelno. Zavide vam tada čak i ako ste neženja. Svatko je, u biti, sam. Čak i ako volite i voljeni ste, opet ste sami. Što ste izuzetniji, to ste osamljeniji

Najslavniji i najčitaniji humorist današnjice otkriva, u ovom ekskluzivnom intervjuu, da je mnogo ozbiljniji no što ljudi o njemu misle i da se svijetu smije zapravo gorko, jer ga je svijet razočarao...


2. dio intervjua



• ... Kako to da ste poslije otišli u Izrael, a ne u Sjedinjene Države ili Veliku Britaniju, recimo, gdje bi vaši tekstovi na engleskom automatski imali veću publiku?


- Nisam više uopće razmišljao o pisanju. Bio sam diplomirani kipar i nadao sam se da ću od toga živjeti. Nikada nisam baš svjesno odlučio da odem upravo u Izrael. Ja sam se osjećao Mađarom, a ne Židovom, Ali, svatko mi je tvrdio da sam Židov.

Dakle - onda sam Židov! A ako sam Židov, trebalo bi da živim u židovskoj državi. Nikada to kasnije nisam požalio. Kada sam tamo došao, problem je bio kako da se pridošlih 600.000 Židova združi s milijun Židova koji su već bili tamo.

Najprije smo bili u prihvatnom logoru. To nije bilo življenje, nego puko egzistiranje. Neki od mojih čitalaca u Madžarskoj tu su mi ponudili da se uključimo u život jednog kibuca. Otišao sam u kibuc sa svojom prvom ženom, i tamo smo vrlo sretni proveli tri godine.


• Objasnite, molim vas, što je to kibuc - za one koji to ne znaju.


Kibuc je dobrovoljni kolhoz. U moje je doba to bilo vrlo ljevičarski postavljeno, gotovo boljševički. Ali, sve se radilo dobrovoljno. Nitko nije mogao posjedovati nešto što i drugi nisu posjedovali. Ako bi netko od svog ujaka dobio, recimo, tranzistor, sastao bi se komitet kibuca i zaključio da tranzistore moraju imati ili svi ili nitko.

Najčešća je odluka bila - nitko neće imati tranzistor. (Smijeh)

Na jednom takvom sastanku, kada sam bio vrlo prehlađen, rekao sam kako zahtijevam da svatko u kibucu dobije istu prehladu. (Smijeh)

Zato nisu bili razočarani kada sam otišao iz kibuca...

U kibucu sam radio i nešto što nitko ne zna. Javio sam se da budem glavni higijeničar. To je, zapravo, značilo da ću čistiti nužnike. Pravilo je bilo da svi rade sve poslove, i tako se događalo da ministrov sin pere podove ili da netko jednom u godini tri dana čisti nužnike.

Kada je na mene došao red da ih počnem čistiti, shvatio sam da je taj posao, koji se računao kao puno radno vrijeme, mogu obaviti za sat, sat i pol. Zato sam se javio da budem higijeničar za stalno. Nakon što sam četiri mjeseca čistio zahode, shvatili su da tu nešto ne štima, čim meni tako odgovara taj posao, i premjestili su me na rad u kuhinju.

Tada sam napustio kibuc.


• Kada ste počeli pisati na hebrejskom?


Najprije sam učio jezik tri godine, dan i noć. Bilo mi je strašno teško naučiti ga, Napamet sam naučio sve riječi, ali... to nije samo drugi jezik u kojem pišete zdesna nalijevo! To je drukčiji način mišljenja.

Nisam htio biti pisac-emigrant. Svaki takav pisac strašno je nesretan. Oni pišu na svom jeziku unutar kulture kojoj ne pripadaju, pa ih onda loše prevode i objavljuju u malim novinama koje nitko u toj zemlji ne čita.

Oni nikada ne postaju dio društva zemlje u koju su došli. Ja sam htio potpuno svladati novi jezik i biti dio kulture u kojoj pišem. Ne znam ni jednog jedinog zapadnog pisca koji je došao u Izrael i počeo pisati na tom jeziku.

Istočnjački jezici podrazumijevaju da čovjek koji ih govori ima i drugačiju dušu od ljudi sa Zapada. Recimo da na hebrejskom želite reći: "Mi sada razgovaramo." To ćete tako reći i u Jugoslaviji i u Mađarskoj i u Njemačkoj, recimo. Na hebrejskom bi se to ovako izrazilo: "Sjedimo ovdje. Što radimo? Šetamo se? Ne! Skakućemo? Ne! Razgovaramo."

Shvaćate? To su druga bića koja se tako izražavaju. To su Marsovci, s tri oka.

Da napišem na hebrejskom svoj prvi, sasvim malen tekst za novine, trebalo mi je dvadeset sati. Učio sam jezik i čitajući Bibliju. Hebrejski na kojem je ona pisana star je više od tisuću godina, ali nije arhaičan - to je isti jezik na kojem ja danas pišem.

U istom broju Sterna u kojem su bili objavljeni lažni Hitlerovi dnevnici, izašao je i članak o meni. Intervjuist se trudio da bude sarkastičan pa me upitao:

"Vi pišete na jeziku Biblije. Zašto je Biblija veći bestseler od vaših knjiga?" (Smijeh)

Odgovorio sam: "To je zato jer Bog ima bolju reklamu."


• Je li u Izraelu, kada ste vi počeli pisati, bilo mnogo pisaca humorista i satiričara?


U to je doba bilo samo nekoliko ljudi što su pisali humorističke tekstove koje bi bilo točnije nazvati sarkastičnim tekstovima. Tada je, inače, hebrejski govorilo možda deset posto stanovništva, a danas ga govori oko, recimo, pedeset posto.

Mogu slobodno reći da sam ja stvorio tradiciju modernog izraelskog humora. Sada imam tamo mnogo kolega koji pišu humorističke i satiričke tekstove, ali mislim da mogu reći kako su svi oni moji učenici. Čak to moraju priznati i oni među njima koji me ne vole.

Ja sam došao tamo "koristeći" bogatu tradiciju mađarskog humora.


• Što je specifično u mađarskom humoru?


Pogledajte moje kazališne komade! Čitajte moje knjige! Jedan od mojih - ako ne učitelja, ali svakako najvećih utjecatelja na moje pisanje - jest Ferenc Molnar.


• Nije li on prije rata otišao u Sjedinjene Države i tamo napravio karijeru kazališnog pisca i holivudskog scenarista?


Da. Počeo je, kao i ja, pišući prvo kazališne komade. Ali što je to mađarski humor? Njegov najbolji i najpoznatiji komad, Liliom, kazališni su kritičari odmah idući dan nakon premijere sasjekli. Molnar je pokupio stvari i otišao živjeti u Beč. Više to nije mogao podnijeti.

Njegova ljubavnica, glumica, ostala je u Budimpešti. Zbog ovog što slijedi, nemojte zaboraviti da je Molnar jednom napisao onu glasovitu rečenicu:

"Tko ima Mađare za prijatelje, ne trebaju mu neprijatelji."

I sada, dok se Molnar nalazio u Beču, prijatelji su ga iz Mađarske nazivali telefonom i govorili mu: "Ferenc, ne bismo te htjeli živcirati, ali tvoja ljubavnica nije, kako da kažemo... nije ti baš onako vjerna kako ti misliš da jest."

Drugi bi ga nazvao i rekao mu: "O, Ferenc, jučer sam vidio tvoju ljubljenu. Sreo sam je u baru s jednim mladim gospodinom. Ali, neću te sada gnjaviti s time!"

I tako dalje. Ubijali su ga malo-pomalo.

I na kraju je jedan od tih prijatelja doputovao u Beč i, kada su se sreli, rekao mu:

"Ferenc, moram ti nešto reći - tvoja draga spava sa svakim koji naiđe."

A Molnar mu je odgovorio: "Da, ona spava sa svakim. Ali za pare, spava samo sa mnom!" (Smijeh)

Evo, to je mađarski humor: taj salto mortale u priči, nakon čega prasnete u smijeh. To je humor koji postoji ne samo u Mađarskoj nego i u svim zemljama koje su nekada bile pod Austro-Ugarskom.

Danas taj humor prihvaćaju i u zemljama u kojima prije objavljivanja mojih knjiga za nj nisu nikada čuli. Mislim na Filipine, recimo, ili Koreju i Japan.


• Kako objašnjavate da oni prihvaćaju taj humor?


Kako to objasniti? Jedino srećom ili neimanjem sreće! Sve je to poput šou-biznisa. Prije četiri-pet godina, kada su me počeli objavljivati u Japanu, dobio sam sjajne kritike u njihovim najvećim novinama, ali me njihova publika nije htjela čitati.

No, uvrstili su me u japanske školske čitanke.

Karakteristično je da me nisu uvrstili u školski program u Izraelu, ali uvrstili su me u školske udžbenike i u Švedskoj i u Francuskoj. Uvijek je lakše uspjeti vani nego kod kuće.

Nakon što me u Japanu nisu htjeli čitati, tamošnji me izdavač prestao štampati. A onda se opet umiješala čista sreća. Iznenada je najveći japanski satiričar Čiu-Čiu počeo čitati moje knjige, ne znam zašto, i oduševio se njima! Napisao je to i u novinama.

Bila je to takva prekretnica za mene u Japanu da je najveći izdavač zaključio: ako Čiu-Čiu voli te knjige, onda ih moramo čitati! I počeli su svaki mjesec objavljivati po jednu moju novu knjigu.

Pozvali su me nedavno kada su objavili četvrtu knjigu. Prodali su tu knjigu za tri mjeseca u 120.000 primjeraka, a to je velik uspjeh za Japan. Bez Čiu-Čiua, ja bih bio neuspješan pisac u Japanu!


• Što vam znači uspjeh?


- Znači mi mnogo, ali najvažnija je moja samostalnost. To znači da nikome ne moram laskati. Ne moram drhtati hoće li ili neće izdavač odgovoriti na moje pismo. Prvo i prije svega, to mi je zapravo štit od raznih napadaja. Kad me god napadnu u novinama, kažem:

"Ne možete mi ništa, jer iza mene stoji pedeset ili, možda, sto milijuna ljudi koji vole moje knjige. Ne možete me povrijediti! Štampano je oko trideset i jedan milijun primjeraka mojih knjiga. To je Mount Everest! Ne možete ništa Mount Everestu!"

To je ta samostalnost.

Osim toga, riječ je i o financijskoj samostalnosti. Uspjeh znači i da vas ljudi vole. Osjetio sam to svagdje, i u Zagrebu. U tom smislu, ja sam pod velikim utjecajem komunizma.

Ne zaboravite da sam se školovao u Mađarskoj i da znam mnogo o tome! Dakle, iskreno mislim da treba pisati za narod, a ne za kritičare.


• Muči li vas ikada pitanje jeste li uistinu dobar pisac? Sumnjate li katkada u vrijednost onoga što pišete?


- Teško je na to odgovoriti. Nakon tolikih knjiga koje su vam štampane i ako su vam šezdeset i dvije godine, ne možete reći: "Ne, ja sam loš pisac". Bilo bi to previše tražiti od mene. Ali, dvojbe...

Ja sam dobar pisac jer uvijek imam dvojbe oko svog pisanja. Uvijek se iznova mučim pisanjem, stalno ispravljam tekstove, prepisujem ih i patim zbog njih.

Ja ne volim pisati. Treba mi čitav tjedan da napišem mali humoristički tekst od nekoliko stranica.


• A u čemu uživate?


- Recimo, za mene ni hrana ni piće nisu osobito važni. Ne uživam u njima. Ne pušim. Seks mi je vrlo važan. A obožavam i sve što je povezano s modernom tehnikom. Uvijek me to zanimalo.

Ja sam i međunarodno poznat stručnjak za kompjutore. Imam jedanaest kompjutora, ali u nekoliko kuća, ne sve u jednoj.

Plivam svaki dan, premda ne volim plivanje, jer mi je smrtno dosadno. Kod kuće imam i biljar i igram ga potpuno sam. Obožavam i filmove. Kod vas se ne zna da ja režiram i proizvodim i filmove. U Sjedinjenim Državama poznatiji sam kao režiser negoli kao pisac.

Dva su puta moji filmovi bili nominirani za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Imam video kod kuće i kasete s valjda svim dobrim filmovima koji su uopće snimljeni.

Volim pojedine režisere i gledam i njihove loše filmove. Volim Fellinija, Kubricka, Woodyja Allena i, osobito, Chaplina. Chaplin je Mozart filmske komedije!

Moja žena, koja je pijanistica, uvijek kaže da se poslije Mozarta ništa savršenije nije moglo napisati.


• Koju karakternu crtu najviše cijenite?


Možda očekujete da ću reći poštenje. To ne cijenim posebno! (Smijeh) Najviše kod ljudi cijenim darovitost.


• U vašim očima darovitost nadilazi moral?


Ne, ali ne možete očekivati od nekoga tko je preživio pogrome da govori o moralu! Za mene je moral mrtav, premda sam ja moralna osoba. Nećete ni od koga čuti da sam ga prevario ili da sam na bilo koji način bio nepošten. Jednostavno, ja sebi kao uspješan pisac mogu priuštiti da budem pošten. Tako mi je lakše.

Ali, to nije ni zbog kakvih moralnih principa. Nema morala. Što je za mene moral? Lako mogu oprostiti onome koji je opljačkao državnu banku, ali ne mogu oprostiti onome koji je nezahvalan.

Teško je biti uistinu moralan. Evo jednog primjera iz Japana! Nedavno se moglo pročitati u novinama da je neka gangsterska grupa počela trovati čokoladne bombone ne bi li uništila tvornicu koja ih proizvodi.

Nakon nekog vremena, šef tokijske policije održao je konferenciju za novinare i rekao da policija nije uspjela pohvatati te kriminalce. To mi je pričao moj japanski izdavač.

Pitao sam ga: "I, je li šef policije dao ostavku?" - "Ne", odgovorio mi je. "On se ubio!" To je moralno!

To me, strahovito impresioniralo. Stanovište toga čovjeka bilo je - nisam mogao obaviti svoju dužnost i ne mogu podnijeti sramotu zbog toga. Moja čast važnija mi je od mog života. To je najviša moralnost.


• Nisu li svi satiričari i humoristi, kako je to već davno netko rekao, zapravo jedini pravi moralisti?


Ja sam moralistički pisac. Ja jesam moralist, ali svijet nije takav! Sve sto pišem moralističko je, ali u biti nema učinka ni na koga. Ne možete promijeniti ljude. I u tome treba da imate sreće. Katkada moje pisanje utječe na ljude. Jednom je oborilo i izraelsku vladu.

Ali, ja ne mogu bitno promijeniti ljudsku prirodu koja u svojoj biti nije dobra. Ljudska želja za vlašću, za novcem... No, ako čitate moje knjige, vidite da ja ne mrzim ljude.


• Osjećate li se osamljeni?


Da. O, dragi moj prijatelju... još kako sam usamljen!


• To da su vrlo uspješni ljudi i vrlo usamljeni nije za vas klišej?


Ma kakvi! Kada čovjek postigne vrh onoga o čemu je sanjao, počini samoubojstvo. Hemingway se ubio nekoliko godina nakon što je dobio Nobelovu nagradu. Ljudi su zavidni kad netko nešto postigne. I prijatelji su vam ljubomorni.

Prijateljestvo je nešto sasvim artificijelno. Zavide vam tada čak i ako ste neženja. Svatko je, u biti, sam. Čak i ako volite i voljeni ste, opet ste sami. Što ste izuzetniji, to ste osamljeniji. Tu uspjeh ne može ništa promijeniti.


• Da niste Ephraim Kishon, tko biste voljeli biti?


Volio bih biti Ephraim Kishon - ali trideset godina mlađi!


Razgovarao: Darko Zubčević, foto: Ivan Posavec, obrada: Yugopapir (Studio, I 1986)


1. dio intervjua



Podržite Yugopapir: FB TW Donate