Hajduk, čedo buntovnog splitskog puka: Kako je partizanski nogometni klub okupatoru rekao - NE!






Poslije obnavljačke skupštine i zakletve vjernosti narodu i Titu hajdukovci bilježe četiri sportske pobjede nad momčadima savezničkih jedinica, koje su u to vrijeme bile stacionirane na Visu. Igra se na improviziranom terenu uz sam ratni aerodrom sa kojeg na borbene zadatke danonoćno uzlijeću saveznički i partizanski "spitfajeri"

Svibanj 1984: Kao čedo buntovnog splitskog puka Hajduk je već od svojih prvih dana 1911. godine bio izraz i simbol njegovog slobodoljublja, patriotizma i otpora nenarodnim režimima. Najprije porobljivačkim težnjama italijanskih autonomaša, koje je s još većim "žarom" naslijedila crno-žuta monarhija i kasnije kraljevska diktatura.

To je Hajduk snažno potvrdio i 1941. kada je na perfidna nastojanja fašističkog okupatora da ga upregne u svoja kola beskompromisno i jednodušno odgovorio odlučnim - NE!

Umjesto omiljenog "baluna" prihvatiše se igrači Hajduka puške da se kao ilegalci bore na splitskim ulicama, da kao partizani neustrašivo brane okupiranu ali nikad pokorenu zemlju. Kao i uvijek da ostanu nerazdvojni dio nepreglednog stroja boraca za slobodu i pravedno društveno uređenje.

Sa zavrijeđenim predznakom naprednog kluba Hajduk 7. maja 1944. godine na slobodnoj partizanskoj Viškoj hridi, otvara najljepše i najslavnije poglavlje svoje povijesti.

Postaje tog povijesnog dana, jednoglasnom odlukom svoje obnavljačke skupštine, nogometni tim slavne Titove narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.

Preuzima čast da na svojim bijelim majicama nosi crvenu petokraku zvijezdu i da se za njen puni sjaj u ratu i miru s ponosom bori na igralištima svih kontinenata.

Igrači Hajduka NOVJ na viškoj visoravni, nakon položene zakletve
vjernosti narodu i Titu (foto: Front)


"Hajduk" - partizanski nogometni klub



Zamisao o obnovi Hajduka, kao partizanskog kluba, nikla je potkraj ratne 1943. godine u oslobođenom Livnu, među borcima koji su za trenutak bitku zamijenili sportskim natjecanjem, puške loptom, kuglom i drugim sportskim rekvizitima.

Već 6. marta 1944. počinje se ostvarivati ta zamisao.

Naredbom komandanta slavne Prve dalmatinske brigade Bogdana Stupara osniva se Nogometna grupa, koja se po svom sastavu i ulozi smatra dostojnim pretečom Hajduka NOVJ.

Usporedo s tim Oblasni komitet KPH i druga društveno-politička rukovodstva Dalmacije pripremaju obnovu "Hajduka" u krilu NOB-e. Sakupljaju se na Visu igrači "Hajduka" iz raznih partizanskih jedinica.

Organizira se izvlačenje četrnaestorice igrača i funkcionera "Hajduka" iz okupiranog Splita, okruženog bodljikavom žicom, bunkerima, stražama i nečuvenim terorom ustaško-njemačkih okupatora. 

Njihov bijeg iz Splita u najstrožoj konspiraciji organizira ilegalni Gradski NOO. "Hajdučka" kolona uspješno izbjegava sve neprijateljske zasjede i na vrhu Kozjaka susreće prve partizane.

Nakon desetodnevnog probijanja okupiranom teritorijom uz zaštitu Šibensko-trogirskog partizanskog odreda, Hajdukovi igrači stižu u uvalu kraj Vinišća odakle brodom "Topčider" stižu 2. maja 1944. godine u slobodnu višku luku.

Poslije obnavljačke skupštine i zakletve vjernosti narodu i Titu hajdukovci bilježe četiri sportske pobjede nad momčadima savezničkih jedinica, koje su u to vrijeme bile stacionirane na Visu. Igra se na improviziranom terenu uz sam ratni aerodrom sa kojeg na borbene zadatke danonoćno uzlijeću saveznički i partizanski "spitfajeri".

Drugog juna Hajduk NOVJ otisnuo se, brodom "Bakar", u južnu Italiju ne samo da na sportskom polju predstavlja NOVJ, već i da širi istinu o četverogodišnjoj natčovječanskoj borbi naših naroda za slobodu.

Jozo Matošić i Walters, kapetan reprezentacije britanske vojske
(foto: Front)


"Počasna momčad slobodne Francuske"



Na stadionima Italije Hajduk NOVJ zabilježio je mnoge sportske i političke pobjede.

Nezaboravna će tako ostati utakmica protivu reprezentacije britanske armije, odigrana 23. rujna 1944. godine u Bariju, kada je pred 50.000 savezničkih vojnika i naših ranjenika ponosno zalepršala trobojka nove Jugoslavije uz zvukove njene himne "Hej Slaveni".

- To je ono što smo htjeli, igra može početi, ali mi smo već pobijedili - bio je - u tom veličanstvenom trenutku najmasovnije sportske priredbe u drugom svjetskom ratu komentar dr Šime Poduje, člana uprave ratnog Hajduka.

Na svoj posljednji ratni zadatak - stodnevnu turneju po zemljama Bliskog istoka - Hajduk NOVJ odlazi početkom 1945. sa istom misijom širenja istine o novoj Titovoj Jugoslaviji.

Časno se Hajduk drži kad ga okružuju pokušaji da se diskreditira borba jugoslavenskih naroda.

Ne žele igrati dok se sa ulica Haite ne skinu reklamni plakati sa omraženom riječju "Royal Yugoslav Army" (Kraljevska jugoslavenska vojska), napuštaju prepuno igralište u Bejrutu dok se ne čuju taktovi naše himne "Hej Slaveni"...

Ovaj fotos momčadi Hajduka NOVJ objavljen je na naslovnoj strani "Glasnika UN",
koji je iz savezničkih aviona bacan na neoslobođene dijelove Evrope i naše zemlje

 
Dostojanstveno i rodoljubivo držanje "Hajdukovih" igrača na Levantu nagrađeno je i visokim međunarodnim priznanjem:

"Poveljom o proglašenju Hajduka počasnom momčadi slobodne Francuske".

Kada su utihnuli topovi na bezbrojnim bojištima Evrope i naše zemlje, "Hajduk" se iz Palestine
vratio u slobodnu domovinu.

Na palubi starog teretnjaka "Plavnika", nad čijom je brazdom ponosno vijorila zastava nove Jugoslavije, igrači "Hajduka" mogli su, sretni i zadovoljni, sumirati pređeni ratni put i nabrojiti 53 pobjede, 327 golova na igralištima 27 gradova Italije, Malte, Egipta, Libanona, Sirije i Palestine.

Učešće kompletne momčadi u NOB-u, dolično prezentiranje borbe naših naroda među saveznicima, ukrasilo je "Hajduka" izuzetnim značajkama i odlikama.

Koračajući ratnim stazama "Hajduk" je stjecao simpatije i ljubav boraca NOV i POJ iz svih krajeva naše zemlje.

Ostao je zauvijek njihov dobar stari ratni drug, općejugoslavenski klub čije su bezbrojne pristaše ispunjene gordošću ne samo zbog njegovih sportskih nego i zbog ratnih i političkih pobjeda.

Ipak, najdraža i najviša priznanja Hajduku NOVJ ukazao je maršal Jugoslavije Josip Broz Tito.

Genijalni vojskovođa nikad nije zaboravio ni jednog vojnika iz nepreglednog stroja kojeg je u maju 1945. doveo pod slavoluk pobjede. Pa tako ni igrače nogometne momčadi pobjedonosne Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.


Titovi komplimenti "Hajduku"



Šest nezaboravnih susreta igrača i funkcionara "Hajduka" s Vrhovnim komandantom najveće su i najljepše priznanje časno ispunjenom ratnom zadatku Hajduka NOVJ. Potvrđuju to i riječi druga Tita koje je uputio igračima "Hajduka" na prijemu u Splitu 23. srpnja 1951. godine:

U povodu 60-godišnjice Hajduka, drug Tito primio je 1. IX 1971. u Splitu
peti put igrače i funkcionere splitskih "bilih" (foto: Front)

- Znam "Hajduka" već odavno. Moram da vam kažem da mi je vaš klub na srcu, naročito zbog toga što su se vaši članovi u toku ovog rata, u danima najteže borbe naših naroda, zajedno borili s ostalim našim borcima. Ja znam "Hajduka" iz onih dana kada je za vrijeme rata predstavljao naš nogomet u inozemstvu, kada su borci i članovi tog tima, iako iznureni u borbi, našli ipak dovoljno snage da pokažu što znaju i mogu.

Na te riječi i dva Titova odlikovanja - Orden bratstva i jedinstva i Orden zasluga za narod, što krase i uvijek će krasiti klupske trofejne vitrine, hajdukovci su u ime svih svojih starih i budućih generacija uzvratili nepokolebljivim zavjetom:

- Dragi druže Tito, petokraka zvijezda što su je naši igrači kao nogometaši pripadnici Narodnooslobodilačke vojske nosili na grudima nikada nije potamnjela. Ostala je crvena i danas sjaji svojim pravim sjajem i nikada nećemo dozvoliti da potamni!

Napisao: Srećko Eterović, obrada: Yugopapir (Front, svibanj 1984.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate