Pula 1977 (1.deo): "Beštije", "Akcija stadion", "Budimir Trajković", "Pucanj", "Presuda"...



Film Janeta Kavčiča vraća nas djetinjstvu i dječijim igrama. Ukoliko je neko ranije šutao krpenjak, a djeca se sada igraju plastičnim pištoljima i loptama - razlike, ipak, u nezaboravnim danima djetinjstva zapravo nema. Sav problem sveden je u rečenici koju izgovara mali glavni junak Matic: "Ja neću poni! Hoću psa! On je živ"

Završen je 24. filmski festival u Puli. Novinari, gosti, filmski radnici su - razočarani! Nema više "Rivijere", one već čuvene, gdje se nakon projekcija znalo zasjesti do jutra - izmjenjujući prve utiske, iskustva, obnavljajući prijateljstva, sklapajući nova...

Ako se i saglasimo da festivali sve manje imaju smisla - o bilo kojima da je riječ - ovakvi kakvi su sada, često bez izoštrenih kriterija, ipak su donekle mjesto i prilika da se ljudi sretnu i, možda, odu sa kakvim saznanjem više. 

No, ako su ukidanjem "Rivijere" posjetiocima "Pule 77" uskratili to zadovoljstvo da se izdiskutuju i na taj način - organizatori, da bi se obezbijedili od predugih razgovora na konferencijama za štampu, osigurali su drugu salu za tu svrhu, i poseban dan.

- Ovdje ne bi trebalo voditi neke duge razgovore - rekao je Vuk Babić na prvoj konferenciji za štampu. - Zato, ako neko ima neke posebne aspekte, koje bi izlagao u vidu eseja ili slično, može to mišljenje da iznese u toj drugoj sali!

A, kada bi dolazilo do suvišnih dijaloga - "polemičarima" je sugerisan "lični razgovor".

Za one koji vole razmjenu mišljenja neposredno poslije gledanja filma, rečeno je da mogu otići u hotel "Pula", dosta udaljen od centra.

Nekoliko ugostiteljskih objekata u blizini Arene istovremeno je podnijelo zahtjev da u svim festivalskim danima mogu raditi do tri sata poslije ponoći. 

Razlozi, dakako, nisu bili filmski. Ali je željnima razgovora moglo da pomogne.


"Ljubavni život Budimira Trajkovića"



Prava je šteta što je nevrijeme prekinulo prvu projekciju "Ljubavnog života Budimira Trajkovića" i time u odgađanju sigurno prekinulo onu spontanost publike da mu, mada na samom početku festivala, dodijeli još više ocjene. Salve smijeha iz srca, koje su sustizale jedna drugu "posljedica" su duhovitog teksta što ga je zdušno izgovarala i igrala glumačka ekipa debitanata Dejana Karaklajića sa već odavno uigranim parom Milenom Dravić i Ljubišom Samardžićem na čelu.

Predrag Bolpačić, koji igra Budu u njegovim prvim seksualnim iskustvima, i likom je podsjećao na dječaka iz filma "Suzana i Džeremi"




Ali, da se razumijemo: ukoliko u jednom dijelu ove filmske priče ima sličnosti sa pomenutom, ona je ipak toliko domaća, a u čemu presudnu ulogu igra nepretenciozni humor - kakvog nam godinama nedostaje u većim količinama i na malom ekranu. 

I kad već pomenusmo i to - kažimo još da je film pravljen sa jasnom primjesom televizijskog izraza. No, to mu nimalo ne škodi. Štaviše - pomaže, pogotovo gledalištu sve manje sklonom bioskopu. Uostalom, kada bi se od ovog filma krenulo u televizijsku seriju - sigurno bi imala uspjeha. Vrlo dobar Mića Tomić i dopadljiva muzika Milivoja Markovića.



"Akcija stadion"



Što se tiče "Akcije stadion", Dušana Vukotića, inspirisane istinitim događajem u Zagrebu s početka prošlog rata, kada mladi ljudi ne priznaju nikakvu nacionalnu diskriminaciju, a malobrojne prevrtljivce sposobni su da sami, na neki svoj način izoluju - ona je bila dobra u ideji, ali ju je izvjesna površnost u razrađivanju pojedinih likova i drame, koja se u njima i oko njih odvija, odvela katkad u razvučenost. 

Igor Galo, nosilac glavne uloge, pobrao je aplauze domaćeg gledališta, ali ne bi se moglo tvrditi da će i sam moći reći kako mu je ovo najbolja uloga. Ovaj film nosi sobom i određene dimenzije savremenog. Faktografija i umjetnička istina se isprepliću sa jasnom humanom porukom i optimizmom.



"Letači velikog neba" 



Drugo veče: vrijeme vedro, ali hladno. Publika pozdravlja odluku da te večeri gleda nedogledani "Ljubavni život Budimira Trajkovića". Prije programa nam se predstavljaju "Letači velikog neba" i "Pucanj". 

Prvi film je namijenjen djeci, pa je donekle potreban napor "starijeg" auditorija da ga prati. Kontakt je ipak uspostavljen zahvaljujući, prije svega, malim glumcima Jasni Ivić i Ramizu Pašiću. Boris Dvornik, Zvonko Lepetić i Milan Štrljić samo nadopunjuju likovima koje tumače onaj gotovo neobjašnjivi svijet dječije mašte i igara, koji se suočava sa grubom realnošću dolaska neprijateljskih vojnika u njihovo mjesto - što opet doživljavaju na svoj način i bore se protiv toga na svoj način. 

Mora se ipak reći da ovaj film ne spada u red onih filmova za djecu i omladinu koji svojom umjetničkom snagom mogu u potpunosti obuzeti publiku različita uzrasta, jer on umnogome ostaje na nivou naivnosti - čak i u pojedinim vrstama pojedinog filmskog izraza.


"Pucanj"



"Pucanj" Kreše Golika je film koji zadire u neke savremene teme života na selu gdje, nažalost, još uvijek postoje "problemi iz prošlosti", što žive u pojedinim ljudima. No, kako vrijeme teče, niti se može zaustaviti, tako i sumnje, mržnje, netrpeljivosti - gube svoju snagu i ne nalaze mjesta da se nastane u ljudima današnjice, čak ni u trenutku kada je jedan život došao u pitanje i sumnja da je postojao pokušaj ubistva. 

Možemo konstatovati zanatsku korektnost u realizaciji i dobru glumu Marka Nikolića, Božidara Oreškovića, Fabijana Šovagovića i Božidarke Frajt. Ističemo vrlo dobru epizodu Vanje Draha

Ako je suditi prema reakcijama publike koja izviždi glumce koji dobro kreiraju likove negativaca, onda je bučno zviždanje Semki Sokolović-Bertok priznanje za ostvarenu ulogu.


"Specijalno vaspitanje"



Film Gorana Markovića, debitanta, preuzima prvo mjesto "Ljubavnom životu Budimira Trajkovića", po glasovima publike. Film je rađen na već poznatu temu o maloljetnim delikventima i pokušajima da se izvedu ponovo na pravi put ili vrate iz domova u normalan život. 

Mladi vaspitač, koga tumači Bekim Fehmiu, ima svoj način rada, koji se kosi sa kućnim redom doma u koji je, zajedno sa njim, došao i Pera Trta (igra ga izvrsni Slavko Štimac). Rješenje konflikta je u štićeniku koji ćuti (uloga koja će se pamtiti u interpretaciji Aleksandra Berčeka) - a što je posljedica traume koju je izazvalo ubistvo njegove majke. 

I u trenutku kada se čini da je uspjeh tu - dolazi do tragedije. No koliko ona pokazala mladom vaspitaču da njegove metode nisu dobre, toliko ga uspijeva zbližiti sa Perom. Veoma lijep, reklo bi se jedan novi lik u našoj kinematografiji ostvario je Ljubiša Samardžić igrajući milicionera Caneta, koji takođe pomaže Peri na putu ka novom životu.


"Presuda"



Film Trajče Popova ima nečeg zajedničkog sa "Specijalnim vaspitanjem", mada obrađuje temu iz NOB-a. Naime, i u ovom filmu postoji individualno opiranje jednoj kolektivnoj odluci - presudi (u "Vaspitanju" je to odbacivanje ustanovljenih metoda rada). Komesar Korab, igra ga Petar Arsovski, smatra da je smrtna kazna preteška za prekršaj discipline koji je učinio Mitko Angelov (Žarko Radić). 

Kroz razgovore i borbu u koju ulazi - mada je presuda već donesena, ali on ne zna kakva je - Mitko se dokazuje kao odvažan borac, iskren drug i odan revoluciji. U trenutku dileme da li postupiti kako nalaže presuda, a koja se prethodnim dokazuje kao očigledna greška - ili drukčije, brigada odlučuje: Mitko ostaje u njenim redovima.



"Beštije"



"Beštije" Živka Nikolića, još jednog debitanta, izazivaju niz asocijacija. Događaju se na jednom ostrvu dok vladaju noć i nevrijeme. Završna scena, kada je ponovo dan, asocira na Andrićevu rečenicu po kojoj se noću svode računi: noću progovaraju strasti i prikrivene želje.

Nastaje trka za njhovim ispunjenjima, ali istovremeno i želja i potjera za ljepotom. Završni kadrovi još asociraju na vraćanje glumaca njihovim vlastitim likovima, i kao da se time željelo reći kako je sve prethodno bilo samo san, bila samo igra. 

Dosta simbola, previše asocijacija i različitih tumačenja. Ostaje registrovana konstatacija o jednom stvaralačkom naboju filma čiji je režiser - debitant, te vrsnih kreacija gotovo cijele glumačke ekipe (Radoš Bajić, Bata Živojinović, Dragomir Bojanić Gidra, Eva Ras, Viktor Starčić).



"Sreća na lancu" 



Film Janeta Kavčiča vraća nas djetinjstvu i dječijim igrama. Ukoliko je neko ranije šutao krpenjak, a djeca se sada igraju plastičnim pištoljima i loptama - razlike, ipak, u nezaboravnim danima djetinjstva zapravo nema. 

Sav problem sveden je u rečenici koju izgovara mali glavni junak Matic: 

"Ja neću poni! Hoću psa! On je živ"...

... A protiv čega ustaje, već odviše svikla na betonski komfor, soliterska generacija roditelja. Ovo je film koji su mališani u Areni zdušno prihvatili i iz scene u scenu navijali za svoje junake, zviždeći istovremeno njihovim protivnicima.

Ima li boljeg dokaza da će ovaj film djeca prihvatiti? A i roditelji bi mogli nešto da nauče.


U izlogu bioskopa: "Sreča na vrvici" / "Sreća na uzici" 

"Sreća na lancu" promo fotografije


Pula 1977 (2. deo)




Podržite Yugopapir: FB TW Donate