Ivana Mihić, životna priča: Da čekam neku ulogu - ili da preuzmem stvar u svoje ruke... ?



U dvadesetpetoj godini sam počela da se bavim produkcijom. Dosta rano, jer tek sada shvatam koliko je to ozbiljan posao. Situacija u zemlji je bila takva da se malo radilo i morala sam da odlučim šta ću da radim; da sedim kod kuće i čekam neku ulogu - ili da preuzmem stvar u svoje ruke

Rođena sam 13. januara, na doček Srpske nove godine, u Beogradu, u znaku jarca. Mama je do moje druge godine bila na porodiljskom bolovanju i non-stop bila uz mene. Rano detinjstvo pamtim po osećaju sigurnosti i zadovoljstva. Bio mi je važan kontakt sa roditeljima, rođacima, drugarima. 

Dok sam bila baš mala, bili su živi deda, baka sa tatine strane, tetka Cica i mnogi drugi rođaci koji su uticali na moje vaspitanje.

Kad sam imala pet godina, dobila sam sestru od ujaka, a kasnije se rodio i njen rođeni brat.

Pošto sam ja jedinica, oni su mi bili kao rođeni brat i sestra, bili smo nerazdvojni. Igrali smo se od jutra do večeri.

Do moje desete godine živeli smo na Banovom brdu.

To naselje je grad za sebe. Imali smo ogromno dvorište u kome se svakodnevno igralo stotinak dece. Preko puta naše zgrade u Požeškoj ulici je osnovna škola, tada se zvala "Filip Kljajić Kića", eksperimentalna škola sa bazenom i klizalištem u dvorištu.

Od svoje druge godine odlazila sam u to dvorište i klizala.

Kako sam svaki dan gledala tu decu u školskom dvorištu, jedva sam čekala da i ja pođem u školu.


Kućica za lutke



Svaki period mog života je vezan za neku drugaricu. U prvom delu života, pošto ja život delim na period pre i posle Banovog brda, imala sam dve drugarice - Tanju Marin i Mariju Radonjić.

Imala sam jednu kućicu na koju sam kupila dosta poena kod ostale dece.

Bila je metar sa metar i imala je struju, pa kad uključim - sve lampe u njoj svetle. Unutra su bile male četkice za zube, malo pile u rerni... Bila je opremljena kao prava kuća i ja sam bila ubeđena da u njoj žive mali ljudi.

Mama mi je pričala da kad ja zaspim, oni počinju svoj život. Noću sam se budila i krišom na jedno oko pokušavala da "ulovim" te ljude! 

Dugo sam verovala da postoji paralelni život s nama velikima.

Bilo je to vreme kad su moji roditelji često putovali.

Imali smo mogućnosti da odemo dva puta godišnje u Italiju. Pamtim prvi odlazak u Veneciju. Kad smo stigli, gondola nas je odvezla do našeg hotela.

Taj ulazak u Veneciju nikada neću zaboraviti. Pošto sam obožavala bajke, tada mi se prvi put desilo da uživo vidim ono što sam dotad gledala u slikovnicama.

Kad sam ugledala taj grad čarolija, duboko sam uzdahnula, rekla "Ah, koliko dvorcova!" i onesvestila se!

U školu sam pošla sa šest i po godina.

Uporedo sam išla i u muzičku školu "Vatroslav Lisinski" koja je takođe bila blizu moje kuće.

Sećam se srebrne medalje u osnovnoj školi za najbolji likovni rad. Tema je bila saobraćaj i bila sam očajna što mi nisu dali zlatnu medalju, koja nikom nije dodeljena!

Išla sam i na ritmičku gimnastiku. Svašta sam započinjala, nešto i završila, ponekad i odustajala!


Iz dvorišta na balet 



Kad smo se preselili u uži centar grada, gde i sada živim, bila sam vrlo nesrećna jer nije više bilo onog velikog dvorišta za igru.

Upisala sam baletsku školu, a pravilo je bilo da svi iz te baletske škole idu u istu osnovnu školu kako bi bili oslobođeni hora i ostalih dopunskih časova.

Škola se zvala "Prva proleterska".

Kasnije sam upisala Prvu beogradsku gimnaziju i uporedo sa prvom godinom završila i nižu baletsku školu. Ta škola mi je dosta značila iako sam znala da neću biti balerina.

Gimnazija je tada bila usmerena.

Imali smo zanimljive predmete ali se iz tog perioda vise sećam druženja i izlazaka nego učenja!

Na trećoj godini sam prešla u Šestu beogradsku jer me hemijski smer, koji je postojao u Prvoj, nije zanimao!

Profesorka Vera Reljin je organizovala dramsku sekciju i lepo radila s nama, tako da je dosta uticala na moj konačni izbor profesije. 

Recitovali smo, pravili predstave, učestvovali na čuvenoj Zvezdarijadi... 

Još kao mala sam organizovala pozorišne predstave u onom čuvenom dvorištu. Bilo nas je desetak sa istim interesovanjem, a publika su nam bili roditelji. 

Naplaćivali smo im ulaznice i zarađivali džeparac. Pravili smo igre bez granica. 

Iz tog dvorišta se danas jedino ja bavim glumom.

I u vikendici kraj Beograda su se održavale predstave.

Bilo je manje glumaca, samo troje. Moj brat i sestra od ujaka i ja. Igrali smo "Romea i Juliju". Ja sam bila Julija, a moj brat, koji je tada imao godinu dana, Romeo!

Pošto je bilo nemoguće da izgovori bilo kakav tekst, naučile smo ga da na određeni znak padne u nesvest i tu bi se predstava završila. I zaista je pamtio trenutak kad to treba da uradi!


Srećna porodica



Prvu filmsku ulogu dobila sam sa devet godina u "Srećnoj porodici". Tada sam upoznala neke velike glumce kojih danas više nema: Zorana Radmilovića, Slobodana Aligrudića... 

Moje roditelje su igrali Voja Brajović i moja prava mama Vera Čukić

Bilo nas je četvoro dece a reditelj je bio moj otac Gordan Mihić. 

Svi su imali odnos prema mojoj mami kao da je i njihova mama. Tako moji nisu imali razloga da brinu jer su me ujedno i čuvali dok su bili na poslu. 

Za tu ulogu nisam dobila honorar jer su moji roditelji smatrali da to ne bi bilo u redu jer su me oni pozvali.

Sa trinaest godina sam igrala u filmu "Varljivo leto ’68" koji je režirao Goran Paskaljević.

Kao i u "Srećnoj porodici", još jednom sam igrala devojčicu koja je drugačija od mene. Nju je interesovala politika.

Tu su igrali Mira Banjac, Bata Stojković, Slavko Štimac...

Snimali smo u Beogradu i na terenu. Saznala sam šta znači kada ti ekipa postane porodica, kada ste zajedno po dva meseca, koliko traje snimanje. 

Kad smo završili snimanje, plakala sam i jedva čekala novu priliku.

Nova prilika se desila u filmu "Oktobar fest" kada sam imala 16 godina, a zatim i jedna mala, ali meni draga uloga u "Romanu o Londonu" Mire Trailović.

Polako sam stigla do Akademije.

Prijemni ispit mi nije bio traumatičan jer sam pre toga odlazila na prijemne i podržavala drugare koji su hteli pre mene da upišu glumu.

U užem izboru nas je bilo tridesetoro. Svaki dan smo bili zajedno i borili se za svoje mesto na Akademiji, bez sujete i takmičenja, više smo se lepo družili. Bila sam veoma srećna kada su me primili.

Kada bih se vratila u vreme Akademije, znala bih bolje da ga iskoristim. Tada sam je više tretirala kao učenje nego kao radost onoga što sam izabrala za profesiju. 

Čak se i na Akademiji bežalo sa časova. To sigurno ne bih više radila. Na prvom času profesor Vlada Jevtović nam je rekao da igramo ledene čike, šuge, žmurke, janjine, a da za domaći smislimo po deset igara, s tim da se one ne podudare ni sa čijim. 

Tako smo se tri meseca igrali i oslobađali od treme, oslobađali telo, iako smo svi očekivali da ćemo odmah zaigrati Ofeliju ili Juliju, jer zbog toga smo valjda i upisali glumu?!


Neki to vole vruće



Pred kraj druge godine zaigrala sam u predstavi "Neki to vole vruće" u kojoj igram već 10 godina. Iako sam se na Akademiji spremala za dramsku glumicu, obradovala me je ta uloga u mjuziklu. 

Mesec dana kasnije dobila sam ulogu u predstavi "Sirano de Beržerak", koga je igrao Miki Manojlović. Ja sam bila Roksana. Režiser je bio Egon Savin

Na trećoj godini je već počelo rasipanje studenata, svako je počeo nešto da radi, a na četvrtoj smo samostalno pripremali diplomske ispite. 

Žao mi je što nismo napravili zajedničku predstavu.

Još nisam diplomirala iako sam odavno dala sve druge ispite. Teško mi je da se koncentrišem na samostalan rad pa se planovi za tu moju monodramu stalno odlažu. 

Na trećoj godini sam počela snimanje serije "Sarajevske priče" u kojoj su igrale Mira Furlan, pokojna Ena Begović... 

Onda su došle TV serije "Srećni ljudi" i "Gore-dole", filmovi: "Terasa na krovu", "Kupi mi Eliota", "Mehanizam", predstava "Tri frtalja Beograda", "Mala noćna muzika", "Trinidad", "Maska", dečje predstave "Uplakana Katarina", "Lepotica i zver" sa kojima smo dva puta obišli celu Srbiju! 

Pamtim da su me deca zvala Keti, po liku iz serije "Srećni ljudi". Skandirali su po nekoliko minuta pred svaku predstavu "Keti, Keti".

Žao mi je što to nisam snimala da pokazujem svojoj deci jednog dana.

U dvadesetpetoj godini sam počela da se bavim produkcijom.

Dosta rano, jer tek sada shvatam koliko je to ozbiljan posao. Situacija u zemlji je bila takva da se malo radilo i morala sam da odlučim šta ću da radim; da sedim kod kuće i čekam neku ulogu - ili da preuzmem stvar u svoje ruke.

Odlučila sam se za drugu varijantu i osnovala producentsku kuću "Horizont 2000".

Radila sam iz svoje sobe jer nisam imaia mogućnosti i da odmah iznajmim kancelariju. Kupila sam kompjuter i sama sebi bila sekretarica, kurir, sve sam radila sama. 

Kada sam skupila malo para, iznajmila sam kancelarijski prostor kako bih imala gde da primam saradnike. 

Godinu dana sam sama dolazila u kancelariju, otključavala, čistila, spremala, radila, zvala, dovijala se na razne načine da omogućim sebi i nekim talentovanim ljudima posao. 

Posle godinu dana sam zaposlila sekretaricu i organizatora i počeli smo da radimo film "Kupi mi Eliota".

Odlučila sam da moja kuća okuplja nove ljude koji će imati šansu za svoj prvi rad, tako da sam ponosna na broj od 30 autora koji su debitovali u "Horizontu 2000".

Moji roditelji su imali mnogo poverenja u mene kad su mi dozvoliti da se bavim glumom. Verovatno su imali nedoumice, možda su se i plašili, ali sam im zahvalna na podršci koju su mi pružili.

Imala sam podršku u trenucima kad sam plakala i mislila da neću uspeti.

Ni dan-danas neću da priznam sebi koliko mi je sve privatno podređeno glumi. Ovo je posao bez radnog vremena gde često putovanja nisu uživanje već naporno odlaženje na daleku destinaciju samo na jedan dan.

Ne pamtim kad sam poslednji put otišla na odmor.

Putovala sam na po nekoliko dana sa filmom "Mehanizam" i to je bila zamena za odmor.

Nisam u mogućnosti ni da isplaniram druženje sa prijateljima jer nikad ne znam šta će sutra biti.

Ovih šest godina, koliko imam firmu, zaista mi je proletelo. Prestala sam da pravim dugoročne planove, živim od danas do sutra. Kao što mi je nekad moja soba bila kancelarija, sada mi je kancelarija postala soba.

Zabeležila: Jasmina Antonijević, obrada: Yugopapir (Huper, avgust 2001.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate