Bernard Vukas (4. dio memoara): Da li su Hajduku dva prvenstva bila ukradena? (1972)



Beara i ja nismo stigli točno u određeno vrijeme na pripreme državne reprezentacije u Crnu Goru, jer je u Splitu bila velika bura i nijedan brod nije toga dana isplovio iz luke. Tako smo se sutradan uputili autobusom do Titograda. Prespavali smo u Dubrovniku. I kad smo stigli umorni i iscrpljeni, "lijepo" su nas dočekali: "Sad nam niste više potrebni, vratite se kući!" 

Bilo je dirljivo, bolno, a pjevali smo, nazdravljali... Pa, prvi sam nogometaš kojem je dopušteno igrati u inozemstvu. Valjda sam onda nešto i vrijedio, nešto dao tom našem nogometu ... I, eto - svi su bili tu uza me, svi su mi priznali moje zasluge i shvatili me; moje godine, želju da zaigram vani... 

Bio sam zbog toga ponosan, ali ujedno i svjestan da je sve to zapravo oproštaj od mojih drugova, prijatelja, igrača, uprave, od mojih vjernih navijača kojima će biti najteže. Ali što se moglo?!...

Posudio sam od kluba 100 dolara i častio sve. Kakva je to bila nezaboravna noć!


A možda sam pogriješio?



Vidite kako se onda stajalo s novcem: morao sam ga posuditi da bismo se mogli pogostiti. A kako je danas?! Naravno, taj sam novac vratio čim sam potpisao ugovor.

Eto - kako smo tada bili siromašni i jadni - ali baš zato i najbogatiji, jer nas je resilo ono što se nikakvim novcem ne da kupiti: ljubav, čista, velika, iskrena - baš kao što je čovjeku prva ljubav u životu!

Odgovorio sam menedžeru na njegovo pismo koje me je već čekalo kod kuće.

Nastojao me je pridobitii u "Milan", ali se u to žestoko umiješala "Bologna". "Hajduk" je bio prilično prisan s tim klubom i možda je baš to prevagnulo da odem u taj klub.

Zašto? Pa, što je bila povezanija s mojim "Hajdukom" bila mi je nekako bliža. Jest, "Milan" je bio poznatiji i bogatiji, ali sam dao riječ "Bologni".

A možda sam, to govorim danas, pogriješio u izboru, jer "Bologna" je u to vrijeme bila mali klub, sa slabijim igračima od "Milana" i s lošijim uvjetima rada.

"Milan" je uvijek bio jedan od pretendenata za najviši plasman. Razumije se da bi u takvoj sredini bilo mnogo lakše igrati, a i više postići.

Ali, eto, zbog bezbroj okolnosti odlučio sam se za jedan manji, mirniji klub.

A možda mi se sve to i osvetilo. Naime, u "Bologni", koja je tada bila negdje na sredini tablice, a htjela je da se popne što bliže vrhu, morao sam uvijek biti najbolji, neprestano igrati, biti na igralištu od jutra do kasno navečer.

I tako iz dana u dan.

Pri potpisivanju ugovora s "Bolognom" - a to je bilo u Zagrebu nakon utakmice Jugoslavija - Italija, koja je završila s rezultatom 6:1 - bili su prisutni članovi uprave "Hajduka i članovi agencije koja je sklapala ugovore, kako je to bilo u ono doba kad su nogometaši bili drukčije vezani nego danas. 

Sav novac koji sam primilo predao sam u našu banku: takvi su tada bili propisi.





Na licima radost i suze



Iz kluba su me pustili zadovoljni, iako s tugom. Jer "Hajduk" je u to vrijeme kad sam ja odlazio ostajao bez svojih glavnih igrača. I čekalo ga je doista teško razdoblje. Beara je otišao u "Crvenu zvezdu", Frane Matošić je prestao igrati, Broketa isto tako, pa Kokeza, Papec ...

Jole Vidošević se razbolio, Rebac otišao u Mostar. Tako je "Hajduk" ostao na mladim, neiskusnim igračima, u teškom položaju, u dugovima ... i moj ga je odlazak i te kako pogodio.

Bio sam već u životnoj dobi kad više nije bilo preda mnom mnogo godina igranja, a još sam bio u formi, pa je bilo krajnje vrijeme da i ja od tog nogometa nešto zaradim kad mi se već pružila prilika. 

A trebalo je i da svoje mjesto ustupim mlađima. 

A u "Hajduku" sam bio dušom i tijelom, živio s njim, radovao se, smijao i plakao kao malo dijete. I pronosio zajedno s ostalima slavu "Hajduka".

Otišao sam tako reći bez dinara u džepu, iako sam bio 50 puta reprezentativac - i od svega toga nisam materijalno imao apsolutno ništa. Nisam u te puste godine sklopio ni jedan jedini ugovor, sve je bio čisti amaterizam, čista ljubav.

A tako je bilo i s drugima.

Ponekad bih dobio R-2 kartu, jer se u ono doba kupovalo još na točkice, namirnice i mnogi drugi proizvodi bili su racionirani.

Jednom sam dobio ondašnjih 200.000 dinara, jednom "doxu" koja je stajala 12 dolara, a drugi put opet zlatnu uru od 25 dolara.

Znam cijene tih satova zbog toga što smo ih kupili mi igrači za vrijeme turneje po Njemačkoj.

A nismo ih kupovali u prodavaonicama, nego kod preprodavača, samo da prođemo što jeftinije.

Nismo imali novaca, ali se nije događalo kao danas, da se bubne automobilom kao igračkom i zatim dobije novi!

Kad sam išao u Italiju, imao sam točno toliko novaca da sašijem dva odijela. Otišao sam k jednom starijem zagrebačkom krojaču (sjećam se da mu je krojačnica bila na Zrinjevcu) i on mi ih je sašio.

Razumije se, bili su posve drukčijega kroja nego što se tada nosilo u Italiji. Ali - glavno je da sam ih imao! 

Kad sam došao u Italiju, postao sam zbog toga predmet smijeha, čak su pričali i anegdote o meni. 

Vidite, koliko sam tada (a slično je bilo i sa svim drugim ondašnjim igračima "Hajduka") imao odijela. A igrali smo toliko godina, borili se i pronosili mu slavu, osvajali prvenstvo tri puta u pet godina, a mogli smo osvojiti i svih pet; to govorim bez ikakva pretjerivanja. 

Dva prvenstva, tvrdim i danas, bila su nam ukradena naočigled cijelog svijeta. Kako? Lijepo! 

Jedne smo godine bili na turneji u Argentini. Na kraju turneje pozvao nas je bivši argentinski predsjednik Juan Peron u svoju prekrasnu vilu u Mar Del Plati. 

Tražili smo zato preko naše ambasade dozvolu od Nogometnog saveze Jugoslavije i od odgovarajućeg ministarstva da nam dopuste boravak kod Perona. Dopustili su nam uz uvjet da one dvije utakmice koje su nam ostale odigramo u određene dane


Bili smo prevareni



Na kraju se dogodilo to da su te dvije utakmice odigrali naši juniori. Nismo mogli te utakmice odgoditi. I ona sa "Spartakom" u Subotici, i ona s "Beogradom" u Splitu, bile su, naravno, izgubljene. 

Tako smo stavljeni pred gotov čin. Izgubili smo prvenstvo, jer smo na kraju bili samo dva boda iza vodećega kluba. A bili smo u izvrsnoj formi. Da smo odigrali i pobijedili u one dvije utakmice, bili bismo daleko ispred sviju.

Eto, raspričao sam se o tome, ali mislim da je potrebno barem sada da se vidi i čuje što se i kako radilo, kako su se dobivala i gubila državna prvenstva.

A i drugi put nismo osvojili prvenstvo, premda smo bili najbolji, opet tuđom krivnjom.

Beara i ja nismo stigli točno u određeno vrijeme na pripreme državne reprezentacije u Crnu Goru, jer je u Splitu bila velika bura i nijedan brod nije toga dana isplovio iz luke. 

Tako smo se sutradan uputili autobusom do Titograda. Prespavali smo u Dubrovniku. I kad smo stigli umorni i iscrpljeni, "lijepo" su nas dočekali:

"Sad nam niste više potrebni, vratite se kući!" 

A bile su pripreme za kvalifikacionu utakmicu za prvenstvo svijeta i trebalo je da igramo protiv Izraela.

Što nam je drugo preostalo, nego da se vratimo. I ne samo to. Bili smo kažnjeni sa 15 dana zabrane nastupanja za svoj klub (kakav bezobrazluk!)

To mi je jedina kazna u nogometnoj karijeri, u kojoj sam zaista vidio i doživio toliko toga i lijepoga i ljudskoga, ali eto i takvih niskih podvala - na štetu svoju, kluba i svih "Hajdukovih" navijača...

Prvu utakmicu koju je "Hajduk" igrao nakon toga sa "Sarajevom" na našem terenu predali su ogorčeni igrači sa 3:0, jer nisu htjeli igrati bez Beare i mene, smatrajući da smo obojica nedužni, tj. nepravedno kažnjeni. 

Tako se dogodilo i na drugoj utakmici.

I nju je "Hajduk" izgubio, iako smo na kraju prvenstva skupili samo jedan bod manje od prvoplasiranoga.

Dakle, opet bismo uvjerljivo bili prvaci da je sve bilo pravedno, čisto i pošteno! 

Jer, mi smo u tih pet državnih prvenstava do 1955. godine bili doista najbolji, pa bi bilo logično da svih pet prvenstava i osvojimo. 

Ali, eto, nekome je to, bolje reći mnogima, smetalo!

No vratimo se mojem odlasku.


Povezivala nas je ljubav



Znam da me je moj klub pustio da odem u Italiju stoga što su svi iskreno smatrali da sam to i zavrijedio. A ja sam se "Hajduku" poslije i odužio.

Iako nisam imao nikakvih obaveza na papiru, imao sam ih u duši.

"Hajduku" sam dao dvadeset tisuća dolara, poklonio sam Splitu relejnu stanicu koja je bila dvije godine na Mosoru (preko nje je Dalmacija gledala talijanski televizijski program a kupljena je u Milanu za dva milijuna lira i 3200 dolara), zatim sam dao Nikoli Radoviću automobil (koji je također stajao nekoliko milijuna), i to samo zato da bi Radović ostao u klubu u onom trenutku kad je "Hajduk" bio siromašan igračima. 

A Radović mu je bio potreban.

Poklonio sam nekoliko "vespi" igračima, povrh toga "Hajduku" i gotovine.

Istina, niti je "Hajduk" od mene što tražio, niti sam mu ja bio dužan davati, ali postojala je takva osjećajna povezanost između mene i "Hajduka" da sam naprosto osjećao potrebu da mu pomognem.

I sada to ne govorim iz hvastanja.

Volio sam ga i sve bih učinio za taj klub. 

I sve one priče o svađama i tračevima oko mojeg odlaska padaju u vodu pred istinom: pustili su me, sretni što mi mogu izići u susret, što mi se nekako odužuju za sve ono što sam "Hajduku" dao.

Živjeli smo u ljubavi i slozii, a tako smo se i rastali. Ali ostali smo stalno povezani mislima i djelima.

Što se tiče mojih vjernih navijača, oni su me na oproštajnoj utakmici u Splitu tako ispratili da se to ne može ni opisati, niti zaboraviti.

I dan-danas nosim na prsima zlatni lančić s privjeskom sv. Duje i grbom grada Splita.

To su mi darovali "Hajdukovi" navijači i to mi je najdraža uspomena.

Znam da me ljubitelji nogometa i danas vole. A znam i to da u svakom žitu ima kukolja. Ipak, većina je onih pravih hajdukovaca ostala uza me. To su oni navijači koji znaju cijeniti ono što sam dao za naš "Hajduk".

Svaki igrač koji dođe na našu obalu, pod Marjan, i stopi se sa sredinom - a ja sam bio jedan od njih - nošen je općim oduševljenjem i ljubavlju sviju za svoj klub. 

Uza svoj talent i tome imam zahvaliti što sam postao jedan od plodnih - ako mogu neskromno reći - čak najplodnijih sjemenki u "Hajduku".

Primili su me, kako Splićani kažu, "ka rojenoga". A to godi, osvaja, obvezuje i povezuje. Tako sam, eto, i ostao trajno povezan s "Hajdukom" i s našim Splitom.

Tekst: Božo Šimleša, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, I - II 1972.)






Podržite Yugopapir: FB TW Donate