Mate Parlov: 1. dio feljtona o jednom od najpopularnijih YU sportaša svih vremena (1990)






Volim sve naše ljude i osjećam se ne samo Hrvatom nego Jugoslavenom. Dragi su mi svi naši gradovi, svi ljudi. Ako ima problema, treba ih raščistiti, da i dalje živimo kao dosad - zajedno! Kao što sam nekad kao sportaš branio boje Jugoslavije, tako bih ponovo činio. Opet ne bih boksao ako na ringu ne bi bilo jugoslavenske trobojnice. Takav sam, ne mogu biti drukčiji

Pripeklo srpanjsko sunce, a ja s Matom Parlovom u debeloj hladovini dnevne sobe u njegovoj kući u Fažani, nedaleko od Pule. Posljednji put sreli smo se davno, prije 12 godina, kad je u meču s Marvinom Johnsonom u Italiji izgubio naslov profesionalnog prvaka svijeta u poluteškoj kategoriji. 


Samo lijepe uspomene - šampionski
dani (foto: Studio)
Mate se malo promijenio. 

Krupniji je i puši, a to je za njega nekad bilo nezamislivo. 

Vrijeme nosi svoje. 

Legenda našeg sporta ne može neprestano živjeti u staklenoj vitrini. Tko bi se mogao odreći one: 

"Ništa ljudsko nije mi strano!" 

Kad smo poslije otišli u neku piceriju, popio je voćni sok. To je samo dio mozaika slike o našem velikom šampionu, koji se u mnogo čemu ipak nije izmijenio.

Jednostavno Mate Parlov živi običnim životom, kao svi normalni ljudi.

Svatko tko zna što je Parlov značio u našem, evropskom i svjetskom boksu, ostaje impresioniran njegovom jednostavnošću i skromnošću - vrlinama koje su ga krasile i kao aktivnog velikog sportaša.

Na trenutke čini se kao da nije odrastao. Veliko dijete!

Sve se to doima kao njegov osobni šarm, nešto simpatično, jer smijeh mu je od srca, veseo je, nekad se više voli šaliti nego kopati po ozbiljnim temama, od kojih, ako treba, ne bježi.

I još dvije riječi: društven je i srdačan.

Nema ni trunke sumnje da pati od neke veličine, iako Mate to jest.

Mnogi i danas pitaju: kako živi i što je s najvećim našim boksačem svih vremena?

On će jednostavno odgovoriti:

"Evo me, tu sam, živ i zdrav, u mojoj Puli! Živim običnim životom".

Iz sportske arene Mate je otišao prije deset godina. Otad više nikad nije stupio u ring.

Slava, uvijek u središtu pažnje javnosti, pune ga novine i televizija - sve je to sada prošlost.

Međutim, malo je sportskih i estradnih zvijezda koje nakon neminovnog odlaska nisu pale u tugu, pa i depresiju.

Morale su proći godine kako bi shvatile da više nisu medijske zvijezde. 

Ni Mate se nije s veseljem oprostio od njega. Bilo mu je teško, jer kao boksački šampion nijedan dan nije mogao zamisliti bez rukavica, ali Mate je i u tome fenomen. Jedinstven! 



Kako podnosiš lijevi kroše?



Odlazak sa sportske scene shvatio je kao nešto najnormalnije.

Možda je to još bolje opisao Toma Hladini:

- Nitko od onih koji su tako dugo udisali opojni tamjan obožavanja nije se lakše vratio u anonimnost. Cijena povratka iz sazvježđa na zemlju nije sa sobom nosila uobičajene šokove. On je taj put izabrao sam, dobrovoljno.

- Kao da uživate što se o vama više ne piše, ne snimaju dokumentarni filmovi, ne izlaze stripovi i što sve ne. Kao da vam to godi?

- Upravo tako - Mate će ozbiljno. - Takav sam! Baš mi prija što više nisam u središtu pažnje. Prije me je to jako umaralo. Moraš paziti kako se ponašaš, da se ne zamjeriš nekome. Nisam tada mogao biti ni opušten, a sada jesam. 

Novinari su nekad moj iskreni razgovor s njima znali iskriviti i zloupotrijebiti.

I kad sam se opametio, pazio sam što govorim, a i to je bio napor.

To me vjerojatno odbilo od njih, to što nerado razgovaram za novine.

Bio sam, kao i svi, običan čovjek pa bih nekad izvalio glupost, a oni to odmah objave.

Podsjetio sam ga na jedan njegov običaj. 

Novinaru koji bi mu postavio glupo pitanje, u šali bi znao reći:

"Je li, ti, kako podnosiš lijevi kroše?" 

Mate se opet široko i djetinje nasmijao, kao da to nije čovjek koji je u ringu svojom zlatnom ljevicom superiorno obarao najveće evropske i svjetske boksačke divove. 

Urođena jednostavnost! 

A Mate je bio i ostao, zajedno s Talijanom Ninom Benvenutijem i Mađarom Laszlom Papom, najuspješniji evropski matador svih vremena. 

Pročitao sam mu neke izjave koje je nekoć davao novinama.

"Proklet je zakon u sportu: dođeš gore nakon teških muka, a dolje si za tren oka, dovoljno je da pogriješiš u najmanjoj sitnici. Dok si gore, moraš se boriti protiv svih, jer te svi žele oboriti."

"Ako se čovjek na vrijeme ne zaustavi u slavlju, sve ode k vragu. Mečevi poslije titule svijeta bili su samo napor. Više nisam uživao ni u čemu i shvatio sam da je bolje da odem u mirovinu."

"Supruga Laura, kćerka Mira i sin Matko oni su moja sreća, moj život! U svojoj se obitelji osjećam svoj. Svaki trenutak s njima je život. Nakon silnih godina treninga, boksa, muke i svega ostalog, ovaj mir je ono što mi treba."

"Valja shvatiti vrijeme u kojem živiš. Zar sada da svaki dan razmišljam o tome kako sam osvajao medalje, naslove? Sačuvaj bože! Bilo, pa prošlo! Boksu sam dao jedan cijeli život, a on mi je vratio mnogo i prijateljski smo se rastali. Boks je ostao samo draga uspomena. Ponekad ga gledam na televiziji. I to je dovoljno."

"Volim pričati o običnim stvarima i problemima koje ima svaki čovjek. O boksu? Rijetko. Ponavljam, ne volim se vraćati u prošlost. Ona je u sjećanju, može se obnoviti u svečanim trenucima. Robovati tome to nije moje geslo. Treba dalje živjeti bez boksa, reflektora, pljeska, pobjeda i poraza."

Kad sam završio čitanje, Mate će pobjedonosno:

- Eto, vidite, sve sam već rekao u novinama, a vi me ovdje masirate već dva sata!

I svoj trijumf zalije mlijekom.

Pije ga mnogo kako bi, kako kaže, u tijelu neutralizirao nikotin od pušenja i želučanu kiselinu.

Mate Parlov: Ubitačni treninzi (foto: Studio)


Pesnicom za kruhom



Htio ili ne htio, Mate će uvijek, gdje se god pojavi, biti u središtu pažnje.

Bio je neponovljiv i velik idol nacije. I svako malo neki će mu novinar pokucati na vrata.

Tako će još jedan njegov moto "Prošlost je prošlost, treba živjeti u sadašnjosti" biti narušen.

Jer njegovo ime i dalje se izgovara s poštovanjem.

Mnogi klinci koji su ga gledali na televiziji, zbog njega su krenuli "pesnicom za kruhom", poput naših također velikih boksača Tadije i Slobodana Kačara.

Oni su Matu gledali na TV kad je u Münchenu 1972. nadmoćno osvojio olimpijsku medalju i odlučili su da kao dječaci navuku boksačke rukavice.

Matina boksačka sudbina uzbuđivala je stotine tisuća ljubitelja sporta. Kad je bio na ringu, milijuni Jugoslavena nisu se odvajali od TV ekrana i njegovoj su se pobjedi radovali kao svojoj.

Vjerojatno se ni s jednim sportašem nismo toliko poistovjećivali kao s Matom, jer on je, bez imalo idealiziranja, oduševljavao srčanošću, inteligencijom u ringu, lepršavim stilom i neprestano dokazivao da je boks, ako nema "faula", pravi sport za muškarce.

Nitko od naših sportaša nije uspio svoju sportsku karijeru okititi s toliko dragulja.

Pred njim su posrtali Amerikanci, Englezi, Nijemci, Poljaci, Bugari, Rusi, Afrikanci, Kubanci.

U amaterskom i profesionalnom boksu osvojio je sve što se moglo osvojiti: u svojoj, poluteškoj kategoriji bio je osam puta prvak Jugoslavije, pet puta Balkana, dva puta Evrope, prvak svijeta, olimpijski pobjednik i tri puta bio je proglašen sportašem Jugoslavije.

Kad je 1975. prešao u profesionalce, digla se velika hajka.

Kako dojučerašnji idol nacije može otići u "prljave vode" menedžerskog boksa?

Mate je ostao isti.

Iako je boksao pod stranom licencom, prije svakog izlaska u ring pitao je:

- Vijori li se jugoslavenska zastava? 

Mislio je o tome u trenutku kad se kao boksač morao maksimalno usredotočiti na predstojeću borbu.

To mu je trebalo biti najvažnije.

Još se pamti događaj od 7. siječnja 1978, kad je u Milanu protiv Argentinca Miguela Angela Cuella boksao za titulu profesionalnog prvaka svijeta u poluteškoj kategoriji.

Kad je čuo da organizator meča nije donio njegovu zastavu, Mate je rekao:

- Ako već moram boksati pod tuđom licencom, ne moram i pod tuđom zastavom. Bez trobojke ne izlazim na ring!

Organizatori su brzo našli jugoslavensku zastavu.

Uoči jednoga od prvih profesionalnih mečeva (foto: Studio)


Dragi su mi svi naši gradovi, svi ljudi



I mnogi drugi naši sportaši, nastupajući u inozemstvu, isticali su da su Jugoslaveni.

Svoj patriotizam nisu htjeli podrediti nikakvim stranim računicama. I glumci, pjevači.

- Danas je nekako sve drukčije. Za vas je trobojnica očito bila svetinja, a sada se svatko hoće zatvoriti u sebe. Govori se o raspadanju Jugoslavije. Na sportskim terenima sve je više tučnjave među navijačima. Gleda se tko je koje nacionalnosti. Kako to doživljavate kao veliki sportaš koji se borio za boje Jugoslavije?

- Meni je sve to veoma strano, pogotovu to što se događa posljednjih godina - kaže Mate. - Ne zanimaju me te podjele, jer uvijek sam bio jugoslavenski orijentiran. 

Nikad ljude nisam dijelio po granicama, republikama, pokrajinama itd.

Gdje sam god bio ili boksao, u Titovu Velenju, Skopju, Prištini, a da ne spominjem Beograd, Sarajevo i druga mjesta, ljudi su me prihvaćali kao svojega.

Navijali su za mene kao da sam njihov, domaći, sugrađanin, i to me veselilo.

- Brinete li se zbog sve veće političke krize u zemlji?

- Ja sam izvan svih tih političkih prepucavanja i događaja. Sve mi je to, zapravo, čudno, zbunjuje me. Ja sam ostao uvijek onakav kakav sam bio.

Nisam ni za jednu stranu, ja sam jugoslavenski orijentiran.

Volim sve naše ljude i osjećam se ne samo Hrvatom nego Jugoslavenom. Dragi su mi svi naši gradovi, svi ljudi.

Ako ima problema, treba ih raščistiti, da i dalje živimo kao dosad - zajedno!

Kao što sam nekad kao sportaš branio boje Jugoslavije, tako bih ponovo činio.

Opet ne bih boksao ako na ringu ne bi bilo jugoslavenske trobojnice.

Takav sam, ne mogu biti drukčiji.

napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, VIII 1990.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)