Radomir Vukčević Vučko, 2. dio memoara: Bravo, mali - ostani u Splitu, u Hajduku! (1969)




I eto, bar dio tog neostvariva sna počeo se ostvarivati. Nastupio sam na "Hajdukovom" igralištu pred dvadesetak tisuća gledalaca: Koljena klecaju. Živci su napeti kao luk zategnut strelicom. Sav sam u grču. Samo da ne pogriješim. Devedeset minuta oteglo se u nedogled. Nikako da završi ta prokleta utakmica! U transu sam. Kako je završila, tada nisam znao. Jesam li bio dobar ili loš?


2. dio




Bravo, mali! - primio sam čestitke nakon toga. - Ako želiš, možeš ostati u Splitu, u "Hajduku"- ponuđeno mi je istog dana. "Hoću! Kako da ne!" - izlanuo sam se brzopleto.


Više gladan nego sit



Mislim da je to tada bila velika greška. Naime, uvjeti koje sam dobio bili su sve drugo prije nego normalni za razvoj jednog nogometaša. 

Dobio sam hranarinu od 18.000 starih dinara, od čega sam u ono vrijeme plaćao 8000 dinara za sobicu veličine 2 x 2,5 metra. 

S ostalih 10.000 hranio sam se dok je trajao novac. Bio sam u stvari više gladan nego sit, ali žaliti se nisam htio nikome. 

Trpio sam neko vrijeme i onda sam pobjegao natrag u Knin.

Ponovo nastupam za "Dinaru", ponovno slijede pozivi, sad već sa šireg područja. Javljaju se Beograd, Pula, Zagreb, Sarajevo, Zenica.

Sve pozive na razgovore prihvaćam. Putujem Jugoslavijom o trošku klubova koji me žele. Međutim, nigdje ne ostajem.

Naime, sad već imam iskustvo više, tražim povoljne uvjete. A oni su bili svagdje gotovo isti - slični onima zbog kojih sam napustio "Hajduk".

Shvativši da čovjek bez imena, ma kako bio nadaren, ne može uraditi ama baš ništa, potpuno razočaran vraćam se kući, sa čvrstom odlukom da više ne odlazim nikamo, da ostanem u Kninu i da se zaposlim.

Odluku sam sproveo u djelo, ali ne u potpunosti. Naime, zaposlio sam se, ali sam nastavio s nogometom. 

Ponovo ne odolijevam pozivu velikog kluba: putujem za Beograd na poziv istoimenog kluba. Zadovoljio sam ukus tadašnjeg tehničkog štaba. Za potpis ugovora ponuđen mi je stan i hrana uz normalnu hranarinu. 

No, kako nisam bio siguran je li to ono što želim, odugovlačio sam s potpisom.

Da malo razmislim, pravdao sam svoju neodlučnost.

I u tom razmišljanju jednog lijepog dana spakovao sam kovčeg, što da vam pričam, pobjegao sam opet, tko zna po koji put, kući u Knin.

Zacijelo ćete reći kako sam tada bio kolebljiv, zar ne? To prije što opet moram ponoviti kako sam bio najčvršće odlučio da više ne odlazim iz Knina. 

U toj odluci ustrajao sam čak dvije godine, no tada više nisam bio "glavni" u "Dinari". Uz moje ime sve se češće pojavljivalo i ime današnjeg reprezentativca Ilije Petkovića

Zahvaljujući tome, 1963. sam dobio treću "Hajdukovu" ponudu: zvali su mene i Petkovića u Split. 

Nisam htio više ići, ali ovaj put me je na to privolio moj brat, koji se u to vrijeme nalazio u Zagrebu na studiju. Naime, tada sam već bio zaposlen, imao sam svoj dinar, određene navike...

- Idemo, nemamo što izgubiti - navaljivao je Petko.

- Idemo, ako ništa drugo, bit će to dobar izlet - savjetovao mi je brat.

- Pa idemo kad ste toliko navalili! - pristao sam naposljetku.

Ovaj put, međutim u "Hajduku" su bili pametniji. Uz bratovu pomoć uspjeli su me nekako privoliti da potpišem ugovor.

Vjerujte, nisam uopće pročitao što potpisujem. Vjerovao sam bratu, a on je - hvala mu - znao što radi. Dobro me je poznavao, bio je siguran da me samo slovo zakona može prisiliti da se držim obećanja. 

On je, naime, vjerovao u mene više od ikog drugog. Bio je siguran da ću ozbiljnim radom nešto postići.

Kad sam sutradan pročitao ugovor, umalo da se nisam posvadio s bratom.

Odluči se napokon!



Naime, shvatio sam da sam potpisao četvorogodišnju obavezu, da nemam nikakvih specijalnih povlastica, da sam svrstan u najnižu kategoriju, da sam peti vratar, i to iza Jurića, Delića, Poklepovića i Vukasovića, koji je tih dana imao doći iz JNA.

Nisam imao živaca, da to sve izdržim. Opet se ponavlja stara priča.

Bježim, vraćam se, samo sad me više nitko ne traži, jer sam "Hajdukov" igrač. Pomoći niotkud. Tada sam proživljavao svoje najteže trenutke.

Jedini tko me je shvaćao bila je majka.

- Ili prekini sa svim, ili se vrati u Split i radi kako treba - znala mi je tada govoriti. - Od ovakvog stava nemaš ama baš nikakve koristi. Samo štete. Odluči se napokon.

Vratio sam se.

Stiskao zube i započeo bitku za svoje mjesto pod "Hajdukovim" suncem.

Napokon sam dočekao svoju prvu priliku. Igrali smo u Beogradu s - istoimenim klubom.

Našu mrežu čuvao je Poklepović. Bio je loš, u prvom dijelu igre primio je tri pogotka. U poluvremenu mi je tadašnji trener Ćirić kazao:

- Bato, zagrij se, ulaziš u igru!

Nisam se još ni snašao, a već sam morao plivati zrakom da zaustavim jedan oštar udarac plavih napadača.

Sutradan je sva jugoslavenska štampa pohvalno pisala o meni. 

Na žalost, to još nije bilo dovoljno da me ozbiljno shvate. Ubrzo je završilo prvenstvo i sve je trebalo početi iznova. 

U pauzi slijedi turneja po Mađarskoj. Sad smo Poklepović i ja u prvom planu. 

Smjenjujemo se na svakoj utakmici, bez obzira na to što koji od nas pokaže. Borimo se za mjesto u momčadi. 

U takvoj psihozi ni ja a ni on nismo mogli pokazati koliko uistinu vrijedimo, jer smo je na svakoj utakmici osjećali tako kao da nam je to, ukoliko nešto pogriješimo, posljednji nastup.

Tako to traje sve do Vukasovićeva povratka iz Armije, a tada Poklepović odlazi.

Ponovo sam drugi, ali sad se već ne mirim time. Treniram ozbiljno, čekam svojih pet minuta.

Ozbiljniji sam. Svjestan sam svojih nedostataka. Radim marljivo.

Tu i tamo pokoji put uskačem u momčad, ali još sam u sjenci Vukasovića.

Tako to traje sve do Nenkovićeva dolaska u klub.

Međutim baš taj dolazak, dolazak čovjeka koji je od mene stvorio ovo što sam danas, umalo da me nije potpuno odstranio s nogometnog igrališta...


Stvarao je od mene čovjeka



Dolaskom Dušana Nenkovića u "Hajduk", ostali smo nas trojica s koliko-toliko podjednakim izgledima da jedan među nama zauzme mjesto prvog, drugog i trećeg vratara.

Iskreno govoreći, tek tada sam došao do spoznaje da sam, s obzirom na okolnosti koje su pratile naš razvoj, ja bio u najnepovoljnijem položaju.

Naime, Vukasović je imao za sobom dulje ligaško iskustvo i nekoliko utakmica za mladu i "B" reprezentaciju.

Poklepović, koji se vratio iz JNA, bio je također reprezentativac, mlađi od mene i s većim iskustvom.

No, sva trojica smo, kako reče Nenković, startali od nule. Njih dvojica školovani vratari, a ja samouk.

Dotad me u stvari nitko nije učio kako treba braniti. Nenković je sa sobom donio neka nova shvaćanja, nov način rada.

Tada sam se bunio protiv toga.

- Što se taj pravi važan! - pričao sam prijateljima. - On mene da uči kako moram primati loptu, kada da istrčim s gola, kako da se postavljam u pojedinim fazama igre! Ta tko je on?

Prkosio sam mu na svakom koraku, a on je, tisuću mu puta hvala za to, čeličnim živcima sve to izdržao.

Učio me je braniti i stvarao je od mene čovjeka.

A ja mu, kao ni ikome drugome u to vrijeme, nisam vjerovao. Bio sam divlji. A kakav da budem kada dotad nijedan odrastao muškarac nije sa mnom razgovarao kao Nenković.

Gotovo svakog dana smo se kačili, svađali. A uvijek sam, sad mi je to jasno, ja bio krivac.

Savjetovao me je, učio nogometnoj vještini i životu. Bio je oštar i blag prema meni, tačno onakav kakav je trebao da bude u određenom trenutku.

Slično je postupao i s ostalom dvojkom, ali čini mi se da sam ja najbrže napredovao.

Počeo sam se iz korijena mijenjati. Potpuno sam se posvetio nogometu. Zapostavio sam sve što mi je dotad pričinjalo zadovoljstvo.

Sve sam podredio nogometnoj lopti: i prijatelje i ples i izlaske.

Zahvaljujući tome, ubrzo sam istisnuo oba takmaca i postao sam standardni čuvar Hajdukove mreže. 

Ostvario sam svoj cilj, ali još ni tad nisam mogao biti potpuno zadovoljan.

Postao sam naime, vrlo razdražljiv. Svaka utakmica u to vrijeme značila je za moj klub biti ili ne biti.

Zacijelo se sjećate da je moj ulazak u prvi sastav uslijedio one godine kada je "Hajduk" zbog "afere Planinić" bio kažnjen sa pet negativnih bodova.

Osim toga, tada nismo imali ovako dobar tim kao danas i svaki neplanirano izgubljeni bod za nas je mogao značiti katastrofu.

No, to smo sve skupa sretno prebrodili. U idućem prvenstvu igrali smo s mnogo manje grča i analogno tome, počeli smo ostvarivati prve ozbiljnije rezultate.

S rastom ekipe stasao sam i ja.


Jedni za njega, drugi protiv mene



Selektori su počeli voditi računa o igračima "Hajduka", nekolicina je uzeta u obzir za sastav reprezentacije. Među njima i ja.

Usporedo sa zanimanjem saveznog kapetana, za me su se počeli interesirati i menedžeri nekih klubova. Sa svih strana su stizale ponude.

O svemu sam razgovarao s Nenkovićem, jer sam već tada slijepo vjerovao u njega. Savjetovao mi je da prije isteka ugovora potpišem novu obavezu s "Hajdukom".

Tako sam i uradio, ali sada sam već mogao postavljati i neke uvjete.

Kako nisam pretjerao u svojim zahtjevima, bez muke smo se sporazumjeli. Dobio sam stan, nešto novca, a zauzvrat sam potpisao daljnju četvorogodišnju obavezu, što me je uz još jednu godinu iz prethodnog ugovora vezalo za "Hajduk" na daljnjih pet godina.

Tog dana sam mislio da su konačno sve moje peripetije skinute s dnevnog reda. Dobio sam sve što mi je trebalo; oženio sam se, a u klubu nisam imao konkurenta.

Međutim, život ne bi bio život, kad bi sve teklo glatko. 

Zbog ovog ili onog, uostalom razlog nije važan, popustio sam u formi a "Hajduku" je pristupio, ili bolje rečeno vratio se u svoj matični klub, Sirković.

Izvanredan vratar, jedan od najboljih u Drugoj ligi. Reprezentativac. Stvarno klasni čuvar mreže. Trebalo se opet boriti za mjesto, a ja, čini se, više nisam imao živaca za to. 

Prvenstvo sam nekako izgurao i u pripremnom razdoblju počelo je sve iz početka. 

Gledalište se podijelilo u dvije grupe. Jedni za njega, drugi protiv mene. 

U klubu nekako u to vrijeme nije sve štimalo. Prigovaralo se sa svih strana. Prijatelji kluba su tražili izmjene, ali koje, to nitko živ nije znao. 

U tom košmaru Nenković je kao i uvijek u pravom trenutku odigrao pravi potez i bacio je rukavicu gledalištu, predložio je susret dviju "Hajdukovih" ekipa pod nazivom Nenković - gledaoci

U dnevnim listovima odštampani su listići koje je trebalo ispuniti. Specijalna komisija ih je prebrojavala i na kraju je ispalo da je Sirković dobio veći broj glasova od mene. 

Teško me se to dojmilo, ali je zato moj trijumf bio to veći kad sam na kraju od žirija specijalno odabranog za tu priliku u sastavu: Frane Matošić, Ozren Nedoklan, bivši "Hajdukov" trener, Pero Vrca, dramski glumac, i Zlatko Juričko, novinar "Sportskih novosti", dobio pehar "Sportskih novosti" kao najbolji igrač utakmice. 

Otada se na "Hajdukovu" golu nisam pojavljivao jedino u slučaju povrede. 

Time je moja bitka za prestiž u "Hajduku" prestala, a počela je ona mnogo veća i teža: za dres s brojem jedan, na prednjem dijelu kojeg je izvezen državni grb.

Napisao: Radomir Vukčević, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, april 1969.)








Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)