Jun 1991, Jugoslavija na raskršću, sarajevski AS poručuje: Proklet bio izdajica svoje domovine



Svaki dio zajedničke države je bure baruta, poruke dosadašnjeg zajedničkog života niko ne sluša, tek tu i tamo, iz sportskih arena, "prepadne" nas jugoslovenska himna. Svi u Jugoslaviji su, o tome svjedoče i utisci iz svijeta, danas prokleti 


Prije tačno tri godine, nakon održavanja Prve konferencije SKJ, kada se činilo da je otvoren put reforme u Jugoslaviji (po prvi puta se tada među komunistima nagovještavao pluralizam i pominjalo tržište) ovaj novinar AS-a imao je priliku da razgovara sa tadašnjim predsjednikom komunista Srbije Slobodanom Miloševićem. 

Iz sadržaja junskog AS-a 1991. godine
U jednom trenutku, Milošević je od šefa svog kabineta zatražio da mu donese egipatski dnevnik koji izlazi na arapskom jeziku "Edžipšn gazet" koji je na stranicama rezervisanim za događaje iz svijeta, uz fotografije Gorbačova, Regana i drugih ličnosti, objavio i fotografiju Slobodana Miioševića navodeći njegove riječi izgovorene na toj konferenciji: 

"Ukoliko se do kraja godine ne provede privredna reforma u Jugoslaviji, tražićemo održavanje vanrednog kongresa SKJ". 

U komentaru egipatskog lista stajalo je da je "lider srpskih komunista odlučio da, nakon što je sredio situaciju u Srbiji, sredi i prilike u Jugoslaviji, pogotovo da se suprotstavi naraslim separatističkim tendencijama u Sloveniji koje podržava rukovodstvo Saveza komunista na čelu sa Milanom Kučanom." 

Novinaru je tada posebno pao u oči ponos sa kojim je Milošević pokazivao svoju fotografiju i pažnju koja je u stranom listu posvećena njemu.

Od tog vremena struktura Jugoslavije i vlasti u svim njenim republikama radikalno se izmijenila, komunistički sistem zamijenjen je višestranačkim, pluralističkim, ali ovo podsjećanje vrijedi stoga što, ipak, posjeduje aktuelnost, pošto su isti problemi, pa čak i isti glavni likovi i danas opredjeljuju cjelokupan politički i svaki drugi život u Jugoslaviji. 

Kada istorija bude odgovarala na pitanje zašto se Jugoslaviji dešava ovo što joj se dešava posljednjih mjeseci, sigurno će Slobodan Milošević i Milan Kučan i politike koje oni predstavljaju zadobiti centralno mjesto. 

Milošević, kao čovjek koji je "u Jugoslaviji pokušao zavesti red", a Kučan kao centralni inspirator "nereda". 

Sve što se dešavalo mimo njih dvojice jeste to da su se drugi faktori u Jugoslaviji priklanjali jednom ili drugom, a oni treći upozoravali da ni jedan ni drugi ne nude optimalna rješenja. 

Posljedice su danas vidljive na svakom koraku pošto je nekadašnji jedinstveni teritorij Jugoslavije danas najtrusnije područje u Evropi, na kojeg čitava planeta gleda sa strahom u kojem ima malo optimizma. 

Ako ga više uopšte i ima. 

I pogledajmo što je ostalo od nekadašnjih šest republika koje su formalno još uvijek "uvezane" u jugoslovensku federaciju.





Slovenija



Još u "jednopartijskom" sistemu usvojila je Ustav koji joj garantuje distancu prema ostatku Jugoslavije (sjetimo se dramatične sjednice CK SKJ do u ranu zoru, povratka tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Janeza Drnovšeka iz SAD...) 

Dolaskom na vlast DEMOS je samo kucao na otvorena vrata, a zapravo je Kučan nastavio zaoštravati politiku iz svog komunističkog "staža". 

Slovenački razum (predstavljen u uglednim ličnostima kakve su potpredsjednik SIV-a Živko Pregl, bivši potpredsjednik slovenačke vlade Jože Mencinger, ekonomist Aleksandar Bajt, pa čak i najpopularniji slovenački političar Janez Drnovšek) upozorava da se otcjepljenjem Slovenija upušta u avanturu sa nesagledivim, možda i katastrofalnim posljedicama. 

Kučana ni ti, kao ni glasovi cjelokupne svjetske političke elite da neće priznati Sloveniju, ne uznemiravaju, on je, kako je nedavno rekao u Sarajevu, spreman i na rizik gotovo sigurne intervencije JNA, on Miloševiću daje za pravo da svi Srbi moraju biti u jednoj državi (upućeni kažu da je, nakon što je to čuo, Franjo Tuđman doživio nervni slom!) ali u toj državi neće biti Slovenije. 

Doduše na to opredjeljenje ga obavezuju rezultati referenduma, ali slovenački narod nije imao elemenata da prosudi što znači ukoliko glasa "za" razdruženje. 

A to sada, postaje jasno, znači: međunarodnu izolaciju, strahovit pad životnog standarda, gubljenje jugoslovenskog tržišta i, najvjerovatnije, sukob sa JNA!


Hrvatska



Ovih dana kreće stopama Slovenije, tačnije vladajuća stranka HDZ ubjeđuje građane ove republike da je moguće da "Lijepa naša", nakon tisuću godina, ponovo bude samostalna država, i to još hrvatskog naroda (u Hrvatskoj živi oko 70 procenata Hrvata). 

Predsjednik Hrvatske Tuđman zaboravlja da njegov režim u ovom trenutku nije u stanju da vrši vlast nad skoro trećinom svoje "suverene" države, a obećanja koja se čuju da će stanje biti sređeno za 24 sata samo potvrđuju da je samostalna Hrvatska moguća samo preko građanskog rata. 

A Vrhovništvo neće u tom slučaju imati protiv sebe samo "martićevce" nego i JNA, pa je teško vjerovati da Hrvatska taj rat može dobiti.


Srbija



Već duže vrijeme uvjerava cijeli svijet kako je predodžba o njoj, koja u svijetu postoji, kriva i plod dezinformacija. To je djelomično tačno: predstava o Srbiji kao boljševičkoj, komunističkoj tvrđavi jeste potpuno neosnovana, jer ono što Srbiju odnosno zvaničnu politiku u njoj karakteriše već tri-četiri godine nije komunizam već - nacionalizam

Sam Milošević uvidjevši da nema ništa od Srbije "blagostanja i boljeg života" (po uzoru na Švedsku, kako je govorio), odlučio je da glad koja prijeti građanima utoli brigom za "srpski narod u celini" okružujući se poslušnim i ovisnim ljudima u "dijaspori". 

Milošević je još prije dvije godine rekao da "Srbiji najmanje treba Jugoslavija", ali od tada on, trudeći se da to izgleda kao briga za Srbe van Srbije, zapravo malo-pomalo zaposjeda teritorije drugih republika. 

On ne priznaje suverenitet drugih republika sve dok iz njih ne izvuče "srpske zemlje" i zato je krajnja instanca realizacije zvanične srpske politike - građanski rat.

AS je demantovan od strane SDA kada je pisao da je oružani sukob Milošević nagovijestio Aliji Izetbegoviću, ali je Izetbegović nedavno na Televiziji, to, istina prikrivenije, potvrdio. 

"Alija, ja sam prvi čovek kome se pružila prilika da obnovi Dušanovo carstvo, zar misliš da sam lud da to propustim", rekao je, također, Milošević Izetbegoviću!


Bosna i Hercegovina



Sasvim sigurno ne može mirno proživjeti raspad Jugoslavije.

A raspad je već počeo. Narodi u ovoj republici koriste svaku priliku da "onim drugim" pokažu da se ne plaše i da su spremni, za što je oružje najveći garant. Zato se onako žestoko pucalo kad je "Crvena zvezda" pobijedila u Bariju, zato su Muslimani vatreno obilježili Kurban-Bajram. 

U Zapadnoj Hercegovini se nije pucalo, ali samo zato, kažu, što je svaki čovjek "stasao za pušku" već u redarstveničkim snagama Boljkovca i Špegelja

Statuti Krajiške regije i Istočne i Stare Hercegovine, iako pravljeni iz "ekonomskih razloga", najviše govore o oružanoj odbrani (i napadu). 

Iako je Savjet za nacionalnu odbranu Muslimana sa svog višečasovnog zatvorenog sastanka u sarajevskom Domu milicije izašao u javnost sa političkim saopštenjem, iz pouzdanih izvora saznajemo da su na ovom skupu razrađeni elementi muslimanske oružane borbe u uslovima građanskog rata. 

Srpskim, hrvatskim i muslimanskim snagama dodaje se i Patriotski front koji bi se, u krajnjoj konzekvenci, latio oružja. 

Bosna i Hercegovina bi, uistinu, umjesto dugogodišnjeg statusa "Jugoslavije u malom" mogla prerasti u "Libanon u prirodnim granicama"...


Makedonija



Nakon strpljivog i mudrog kompromisnog djelovanja svog predsjednika Kire Gligorova ne misli više sjediti skrštenih ruku. Počelo je trajno zasjedanje i makedonskog Sobranja. Govori se o izvlačenju iz rukava i njihovog "rezervnog rješenja". 

VMRO-ovci Ljupča Georgijevskog, koji su najbrojniji u Sobranju, imaju argumente da nabiju na nos reformistima i komunistima "koketiranje s Jugoslavijom koje se pokazalo neproduktivnim", te da ponude "provjereno" slovenačko-hrvatsko rješenje: otcjepljenje ili osamostaljenje, pod parolom "Jugoslavija je mrtva - živjela Makedonija".


Crna Gora



Predvođena reformisanim komunistima nakon raspada Jugoslavije još će čvršće prihvatiti poziciju jadranskog depadansa Srbije. To naravno praktički i oružano obnavlja stari crnogorski sukob "zelenaša i bjelaša" koji nikad nije bio samo verbalne naravi.

Naravno da se sukobi u dijelovima bivše jugoslovenske države neće moći odvijati bez teritorije gdje su i počeli prije deset godina: Kosova gdje većinsko albansko stanovništvo nema razloga kriti da ih nakon sloma staljinizma u Albaniji ni Jugoslavija ni Srbija više ne zanimaju.


Epilog



I tako, nekad zajednička država, živi danas, svaki njen dio je bure baruta, poruke dosadašnjeg zajedničkog života niko ne sluša, tek tu i tamo, iz sportskih arena, "prepadne nas" jugoslovenska himna i zateknu stihovi: 

"Proklet bio izdajica svoje domovine". 

A svi u Jugoslaviji su, o tome svjedoče i utisci iz svijeta, danas prokleti...

Napisao: Senad Avdić



*****




Dragi si moj brate Ćazime, sinoć je babo uprego ćeze, stavio mene iza kočijaša, zagrlio me preko ramena, kratko i snažno rekao: "Haj-bista" i krenuli smo.

Kao meki i vrući pačići treperile su zvijezde. Iz šerpe pune rastočenog srebra prosipao sam kašičicu kapi po vrhovima omorika i gordih borova. 

Nevinim dječijim kikotom zvonili su praporci. Nad livadama se dizala bjeličasta para od toplog mlijeka. Miris prženih jaja, ljubičica i friškog kruha upleo se u grivu snažnog konja na čijim se oznojenim sapima kao golem bumbar odmarao mjesec. 

Na rubovima vlažnih, zelenih, ćilima, nazirali su se obrisi naglo izraslih brda od slaganog kajmaka i bijelog sira.

Oko njihovih članaka, kraj tabana, grgoljili su biseri potoci, istisnuti iz nebeskih očiju negdje tamo, daleko, gdje počinju tajne svemira. Očeve prste sam osjećao kako propadaju kroz moje rame. Dlanom mi je dodirnuo srce. 

Prolazili smo kroz šumu suvih oskoruša, ašlamki, plavih šljiva, sirćetli jabuka, krupnih oraha, dlakavih malina, kopriva, crnih borovnica, raspuklih narova, kvrgavih dudova, jagoda. I stećaka. Kremena. Drveta. Kostiju. Obraza. Grla. I očiju. 

Negdje je plakala harmonika. Jecala šargija. Šmrcala frula. Ispod konjskih kopita frcala je zemlja nebu pod oblake. I po nama padala kao mlada kiša zrelog žita. Krompirovih zlatica. I djeteline. 

Krajičkom oka spazio sam na tatinom muškom brku jednu suzu. Olovnu kapljicu. Vjetar je odnekud, na golim prsima, dovukao čudesan zvuk zvona isprepleten sa reskim glasom mujezina. Snijeg je počeo kopniti. 

Bili smo visoko iznad zatrudnjelih polja. Kočijaš je nestao. Zapravo ne znam ni da li je postojao. I konj se pretopio u zvijezdu repaticu. 

Babo me je držao za ruku. Padali smo zajedno. Kao pelud. Kao svjetlost. Kao anđeli. Nije me bilo strah. Njegove suze su se probile kroz brkove i tupo odzvanjale. Šaputao mi je na uho.... "Sine, sine, sine moj, ovo je naša Bosna, ovo je naša Hercegovina, ovo je, ovo je..." 

Udario sam od zemlju i rasprsnuo se u hiljade krvavih krikova... 

Dragi si moj brate Ćazime, usnio sam strašan san, oprosti mi što te uzemirujem, vidiš i sam da je na vrhu svakog mog slova po jedna suza. 

Bojim se za ovu našu zemlju. 

Puno se nakupilo onih što zemljom ovom hodaju bez očiju, bez duše, bez srca. Bože, ako im već ne možeš oduzeti moć, oduzmi im zlo. Ako već nije kasno...

P.S. Neka je proklet svaki onaj zbog kojeg bi suze puštali naši očevi, i mi, i djeca, i djeca naše djece, trag mu se zameo. Sjeme mu se zatrlo!

Tvoj brat Salgijica Hadžimehmedupirović

Napisao: Rusmir Agačević Rus, "Pismo bratu neopredijeljenom" (AS, 1991.)

Karikatura Đoke Ninkovića na naslovnici Asa, 28. juna 1991. godine

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama