Bato Čengić, "Gluvi barut" (2/2): Stalno smo u mitovima koji mogu da izazovu bratoubilački rat




Maj 1990: Mi smo narod koji temeljito počinje od ništa, ne koristimo istoriju kao pouku. Stalno smo u mitovima koji mogu da izazovu bratoubilački rat, stalno smo u svojim slavama prošlih dana, stalno smo u nekim svečanostima koje su iza nas, a nemamo dovoljno mudrosti da se okrenemo budućnosti. Tako da nam uvijek predstoji to što se zove brato-ubilački rat


AĆIN:

- Vratimo se još jednom Ćopiću, i to zbog podnaslova njegova romana koji glasi "Lov na ljude"!

ČENGIĆ:

Bato Čengić (foto: RTV revija, 1976. godine)
- Sam taj podnaslov govori mnogo.

On znači više i od onog što je napisano u toj knjizi, jer smo se mi čitav rat bavili lovom na ljude, svoje ljude...

AĆIN:

- Da li ste i svesno išli na to da je taj naš rat pre svega bio bratoubilački rat, da je to bila pre svega tragedija jednog građanskog rata?

ČENGIĆ:

- Ja sam se svjesno opredijelio za srpski narod, jer on ima bogatu istoriju i lakše mi je bilo da komponujem priču svojih junaka, da se udaljim od izvornosti djela Branka Ćopića i da se približim narodu koji sam između sebe, poštujući istoriju, koristi iskustva te istorije. 

Izraz tog iskustva jeste i da jedan pravoslavni pop koga sjajno igra katolik Fabijan Šovagović - kao lik - lakše mi je govoriti o filmu nego o onome na šta me vi upućujete - kao čovjek kome dodirnu Boga, kome oduzmu simbole komuniciranja s vjernicima, ipak prihvata komunističko kopile, ljagu na svom obrazu, ali ljudsko biće koje će roditi njegova kći, pa čak kaže, na kraju, takvom čovjeku kakav je bio Španac, u opijelu: "Vječna mu pamjat!" 

On mu to kaže i kao ocu svog unuka, ali ja sam smatrao da to pripada tolerantnosti, razumnosti i širini iskustva srpskog naroda. 

I to nije nikakvo literarno rešenje već se oko lika stvarno plete i istorija i časnost i dostojanstvo i oprost. 

I vjerujem da mi predstavnici pravoslavne crkve neće zamjeriti zbog toga što je u pitanju nevino ljudsko biće koje u svemu tome nije učestvovalo. Ono ima pedigre komunističkog tiranina, ali mu je oprostio predstavnik Boga koji je i ljudsko biće, koji je i otac. 

Da ne idem dalje, možda sam na primjeru ovoga lika sugerirao zašto sam se opredjelio, u tom bratoubilaštvu i nesreći jednog naroda, za narod koji je maštovit. Da sam ponudio iskustvo nekih naših drugih konfesija više bismo se sudarali, a mene to nije zanimalo. 

Bratoubilački motiv prisutan je u svjetskoj literaturi na bolji način nego što bih ja to mogao napraviti u filmu. Onda je možda i bolje da ta jasnost i sve dileme ne pripadaju mnogim narodima nego da pripadaju jednom narodu u kome postoje takvi ljudi koji nose svoj krst i svoju nesreću.

Nesreću koja pripada porijeklu i dogmi. 

Ja ne isključujem crkvu kao dogmu koja je pandan komunističkoj dogmi. Zato sam insistirao da u sceni bratoubilaštva na najbukvalniji način pravoslavni pop priđe i jednima i drugima. 

Nemojte me, molim vas, podvoditi pod oblik pomirenja. Nisam siguran da smo mi svijet koji to može da prihvati. Mi smo kao narod hipokriti, a nismo na tom civilizacijskom nivou da prihvatimo istinu da je kroz ovu zemlju trebalo propustiti dušmane, znajući da će proći. 

Ali da se u njihovom prolazu ne sastoji poraz nego čuva ono što se ima, a ne gdje prođu to satru Huni, Varvari, neprijatelji, dušmani. 

Mi tu mudrost iz istorije nemamo. To su napravili Česi za vrijeme drugog svjetskog rata. Kroz Čehoslovačku su prošli Njemci, sve su sačuvali; kroz tu zemlju su se i vratili Njemci, sve su sačuvali. 

A mi smo narod koji temeljito počinje od ništa, ne koristimo istoriju kao pouku. Stalno smo u mitovima koji mogu da izazovu bratoubilački rat, stalno smo u svojim slavama prošlih dana, stalno smo u nekim svečanostima koje su iza nas, a nemamo dovoljno mudrosti da se okrenemo budućnosti. 

Tako da nam uvijek predstoji to što se zove BRATO-UBILAČKI rat.



Možda smo se družili s vragom



AĆIN:

- Ne učimo od iskustva, ne pamtimo istoriju?

ČENGIĆ:

- Mi nismo mudar svijet koji može svoju istoriju da predvidi. Mi do svojih iskustava dolazimo preko mržnje i izvlačimo neke pouke iz istorije koje bi se neki mudri narodi odrekli. Neću da govorim o recentnoj politici koja postoji u Jugoslaviji. Ja sam čovjek iz sredine, iz Bosne, gdje mi to, vjerujte mi, najmanje i osjećamo. 

Rastao sam sa drugovima koji su i Hrvati i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cigani - svi smo bili neka raja. 

Imam dojam da mi u Bosni još uvijek tako živimo. 

Ako bih tome pridodao mudrost Hercegovaca, kamo puste sreće da iz svega toga naučimo i sačuvamo dostojanstvo zajedničkog života. 

Mislim da mi ne pristajemo na neka dijeljenja, ne pristajemo jednostavno ne želeći da se djeci koja mogu imati komunističko porijeklo svetimo zbog nekih stvari koje su iracionalne. 

Svi ćemo da se stidimo izdaje ljudi koji su imali istorijsku šansu. Ali i ta istorijska šansa pomakla je civilizacijski nivo naroda. Mislim da smo postali emancipovaniji, ali smo možda zato izgubili dušu. 

Možda smo se družili s vragom, ali - pošto smo takav narod - i njemu smo nešto ukrali. 

I koliko god nas ovi koji su bliži Evropi proglašavali Južnjacima, mi smo narod koji hoće, može i mora pokušati da živi u nekom zajedničkom obliku. 

Mali narodi nemaju šansu da opstanu, poješće ih velike dogme i veliki interesi. 

Vi ste tokom razgovora rekli da se nije govorilo o tome da se tokom rata radi i o revoluciji, pa znate da je Broz na sastanku sa Čerčilom čitavo vrijeme tvrdio da je u Jugoslaviji na djelu samo narodnooslobodilački rat. 

Sve lucidne obmane tog Broza - a mi mu moramo priznati lucidnost - učinile su da veliki narodi povjeruju da imaju posla sa časnim čovjekom, da im govori istinu. No, ne znam da li se istina govori i danas nama, da li nam je govore oni koji imaju mogućnost da govore u ime naroda.

AĆIN:

- Ne mogućnost nego moć! Nije to govor vlasti. Podsetite se samo svoga udesa...

ČENGIĆ:

- Filmski radnik je nesretno ljudsko biće. Iz ličnog iskustva znam da je to ponižavano biće, vređano, dovođeno do minimalnog oblika ljudskog dostojanstva. Mnogima je oduzimano čak i pravo da, kad se sudi njihovim djelima, kažu šta su mislili. 

Ne volim da eksplicitno govorim o porukama svog djela, ali sam mogao da govorim o razlozima ljudskog bića, čovjeka i stvaraoca, zašto sam takva djela napravio. 

Možda mi nisu morali vjerovati, ali su me morali čuti. Možda ništa nisam mogao da promijenim, ali bih imao osjećanje da među nama postoje ljudi, komunistički prvaci, ideolozi, koji vode računa o tome da se protivnici ne likvidiraju, da ne bude ni traga ni pepela od ljudi koji su određivali sudbinu ovog naroda. 

Ja nisam za pljuvanje. Neću da kažem ni jedno ime, ali sam, kao i filmski stvaraoci u drugim sredinama, doživljavao možda najgnusniji oblik ponižavanja. Možda bi bilo bolje da se ostvarilo to što su mi prijetili da će me uhapsiti i zatvoriti, da će mi oduzeti građanske slobode. Možda bi bilo bolje da sam to doživio nego ono kroz šta sam prošao. 

No, moralna snaga se sastojala u tome što sam znao da nisam sam, da sam sa mnogim piscima, intelektualcima, profesorima univerziteta, ljudima koji su mislili drukčije, a njima su se događale neke stvari isto kao i meni. 

Moj grad je napustilo oko sto intelektualaca - govorim o Sarajevu - zbog moćnika koji su ih izgnali. A ti ljudi koji su tada bili politički moćnici danas ne postoje, nestali su, ali ostaće zapamćeni kao komunistički prvaci koji su na tiranski način manipulirali s ljudima. 

Ne govorim ja o komunizmu isključivo negativno, ja govorim o njegovim prvacima, o ljudima koji su možda pomogli u nekom trenutku ovom narodu, ali su ga i uvrijedili, oduzimajući mu dušu, oduzimajući mu dostojanstvo, i izrabljujući ga na najgnusniji način. 

Mogu samo da kažem: neka im je slava, vječna slava, ali nijedna generacija, prolazeći kroz nauk istorije, neće ih mimoići, pa ni ja - da citiram jednog čuvenog našeg sociologa - kome je, kao stvaraocu, politika bila sudbina.

AĆIN:

- Ne znam da li možete da kažete neka im je slava, ali verovatno možete da zazovete, kao što se čuje i na ključnim mestima u filmu, ono "Gospodi pomiluj"...

ČENGIĆ:

- Znate šta, vjerujte mi, ni u jednom obliku ne razmišljam o njima. Mislim da sam prosto žrtva...

AĆIN:

- Dvadeset godina niste mogli da kažete zašto ste pravili takva dela kakva ste pravili, ali evo dočekali ste da bar nedavno, na ponovnom suđenju filmu "Grad", kažete nešto od onog što su vam davno morali omogućiti da kažete, da vas bar sada čuju...

ČENGIĆ:

- Nisam se ja ni u onim godinama slagao sa sudskim procesima ma kom djelu i ma kom stvaraocu, ali ko je mene slušao? Mislim da je ružno da me i u ovom vremenu neko zove da bih rekao ono što sam i ranije mislio. No, moram reći da nismo mi jedini koji smo spaljivali knjige...

AĆIN:

- To su radili i fašisti...

ČENGIĆ:

- Tu smo mi ravni i njima i inkviziciji. A radilo se o generaciji darovitih ljudi koji su počeli da razmišljaju pod velikim uticajem francuskog novog talasa, potpuno promijenjenih struktura u filmskom izrazu, dramaturgije koja je u to doba bila važeća - pozitivni junaci su ulazili u kadar s lijeve strane, a negativni s desne, a tu generaciju sve to skupa nije zanimalo, već ju je zanimalo ljudsko biće i u sve je počela da sumnja.

AĆIN:

- A onda joj je zabranjeno da radi. Vi to iz ličnog iskustva najbolje znate....

ČENGIĆ:

- Da, i meni je bilo oduzeto pravo da radim, doslovno mi je zabranjeno da radim, čak mi je eksplicitno rečeno: 

"Ti više nećeš raditi u kinematografiji. Mi kao društvo, a ja kao njegov predstavnik, i kao čovjek koji te poznaje već mnogo godina, hoću da ti kažem da ti kao autor ne možeš više da postojiš ovdje."

AĆIN:

- Da li ste tada pomišljali da napustite Sarajevo?

ČENGIĆ:

- Bio sam u dilemi da li da odem ili ostanem, ali sam ipak ostao.

AĆIN:

- I to uprkos svim poniženjima i zabranama!? A sami ste rekli da je preko stotinu intelektualaca napustilo vaš grad, pa zašto ste vi ostali?

ČENGIĆ:

- Teško je govoriti o sebi, ali ja sam vjerovatno čovjek koji zbog svojih ubjeđenja može da prođe kroz zid, ali ne ipak svojom glavom, već spremnošću da sačeka da vreme sruši taj zid. 

Tu je razlika između Bosanca koji prolazi glavom kroz zid i mene koji koristim mudrost naroda pored kojeg sam živio. 

Imao sam intuiciju da se sve to mora jednog dana raspasti. 

A pošto sam duže vremena živio u inostranstvu, onda sam bio svjestan da ću, odlazeći ponovo vani, imati manje šansi da napravim film kao što je "Gluvi barut". 

Imao sam ponude da idem u Veliku Britaniju, da idem u Australiju. U Britaniji sam već bio na postdiplomskim studijama, imao sam stipendiju britanske vlade, nudili su mi posao, mogao sam da ostanem na BBC i znao sam koliko je sve to sladostrasno i izazovno živjeti kao stranac u zemlji koja se zove Njeno veličanstvo... 

Živio je tu i Crnjanski kao postolar, što bi rekli Hrvati i tamo ništa nije značio. 

Značio je samo to što je sva ta iskustva nosio u sebi, nosio je nesreću svog naroda u sebi, nije mogao bez njega, znao je da će se jednog dana vratiti. 

A ja sam, eto, rađe ostao u gradu u kome me niko nije pozdravljao, ljudi su okretali glavu od mene. 

A znali su vrlo dobro da mi je zabranjen rad.



Nisam ni za koga postojao 



AĆIN:

- Možete li u ovom času izdvojiti nešto što vas je tada posebno tištalo, a što je ujedno primer tog ponižavanja koje ste trpeli

ČENGIĆ:

- Reći ću vam da sam posle filma "Mali vojnici", filma koji je predstavljao Jugoslaviju na Kanskom festivalu...

AĆIN:

- Koji je te ’68. godine bio prekinut zbog poznatih studentskih demonstracija u Francuskoj, te je filmu umakla moguća kanska nagrada...

ČENGIĆ:

- A u Puli je moj drugi film "Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji" dobio dvije-tri "Arene", bio prihvaćen i u svijetu, a "Slike iz života udarnika" koji je bio oporo iskustvo... 

U to vrijeme mi je pomogao jedan čovjek, pomogao mi je anonimno, i ja sam kao Mark Tven pisao o kooperantima koji proizvode mlijeko, krompir, i primjenjujući agrotehničke mjere imaju veću proizvodnju. 

Slikao sam njihova domaćinstva i pisao o njihovim stvarnim ljudskim uspjesima. Oni su bili sretni ljudi - umjesto sto litara proizvodili su dvjesta litara mlijeka ukoliko su primjenjivali aparate, a krompirovu zlaticu iskorenjavali su agromjerama.

Dakle, ja sam o svemu tome pisao, objavljivao tekstove pod inicijalima u listu "Zadrugar", i tako zarađivao pokoji dinar. 

Eto, tako sam ja u jednom trenutku predstavljao zemlju, u drugom su me pljuvali zbog te iste zemlje, u trećem me proglašavali revizionistom, predstavnikom komunističkog pokreta ili nesvrstane Jugoslavije i ja sam sve to prošao ne stideći se u to doba ničega i vratio sam se u zemlju u kojoj su mi prijetili hapšenjem. 

Moj telefon, recimo, nije zvonio po nekoliko mjeseci. Niko me nije zvao. Nisam ni za koga postojao u tom gradu. 

Nisam postojao za svoje Udruženje filmskih radnika. Ja to sada nikome ne prigovaram, čak ni svojim kolegama, koji su morali imati minimum solidarnosti sa čovjekom kome nije bilo lako, utoliko prije što su i oni sami mogli biti dovedeni, koliko sutra, u takvu situaciju u kojoj sam se ja već nalazio. 

No, što vi kažete, neka im je od Boga prosto. 

Javna izolacija je možda najstrašniji život. 

A to je komunizam znao sjajno da aranžira.

AĆIN:

- Biti izgnanik u sopstvenoj zemlji, proglašen za divljač van zakona; da, komunizam je bio "Akademija" za takvu režiju.

ČENGIĆ:

- Naprosto sam doveden u situaciju čovjeka koji ne uživa društveno povjerenje i koji je napravio antikomunistička djela. Pokušavajući da saznam koja su to antikomunistička djela, nikad nisam dobio odgovor osim što su ta djela likvidirana. 

Na žalost, ona se ni sada ne prikazuju, neka su - kao film "Grad" - sudski zabranjena, a ostala valjda partijski zabranjena. 

A istorija nas uči da se ne može zabraniti ništa što pripada ljudskom duhu i da će to kad-tad da nadvlada tiraniju. 

Nije ni lako govoriti o komunističkoj tiraniji. Danas to izgleda dosta ružno - svi pljujemo po njima, svi ih obezvrijeđujemo, nazivamo ih nakazama, moralnim nakazama. 

A među njima je bilo časnih ljudi, bilo je fanatika. 

Kako čak i danas, u devedesetim godinama dvadesetog vijeka, objasniti da čovjek koji je imao sve u životu i u tom smislu ga nije zanimao socijalni kontekst da bi dobio više, postaje predstavnik komunističke dogme, da je slijedi nepoštedno, i da nestane kao fanatik. 

Među njima je bilo sjajnih intelektualaca, komunista-revolucionara, koji su preživjeli i ostali usamljeni, jer su se na vrijeme distancirali od mnogo čega. 

A oni koji su do skora bili moćnici - jadna im majka kako žive! Sve što su stekli kao materijalna dobra - niko im ne zavidi, svaki dan pljuju po njima, po njihovim kućama, njihovim palmama, njihovom cvijeću, a oni to niti vide, niti znaju, ne smiju da iziđu na sunce, ne smiju da uđu u more - boje se da ih neko ne povuče za nogu u dubine. 

Možda se tek sada neki polako otriježnjuju od onoga što se zvalo moć i nasilje, a neki će umrijeti a neće se od toga otrijezniti - tim gore po njih, i njihovi potomci će se stidjeti onoga što su oni radili. 

Ne držim im ja sada nikakve pridike, prosto mi vi omogućavate da govorim ove stvari, ali mislim da ako su časni ljudi morali bi bar sada živjeti nekim hrišćanskim životom....



Studentski pokret počeo je da ruši taj svijet 



AĆIN:

- Ne bi li svoje grehe okajali, ne bi li se bar pred Bogom ako ne već pred ljudima iskupili.

ČENGIĆ:

- I možda tako opstanu među nama.

AĆIN:

- Kraj šezdesetih godina je ključan za vaše stvaralaštvo. Tada radite "Male vojnike" (1967) i zanimljivo je da ih radite u duhu "nove levice" kod nas, a upravo zbog protesta "nove levice" u Francuskoj i studentskih nemira Kanski festival nije ’68. godine okončan... U kakvom vam je sećanju to vreme?

ČENGIĆ:

- Imam osjećaj da sam, a valjda i jesam, star čovjek...

AĆIN:

- Pa se slabo sećate...

ČENGIĆ:

- Ne da se slabo sjećam nego se nerado sjećam, neprijatno mi je da se sjećam. Mogao bih dovesti sebe u situaciju da sam uzbuđen a da vi ne znate zašto sam uzbuđen. Ne bi ni bilo časno s moje strane sada na sve pljuvati i sve blatiti. Mislim da je najbolje to ostaviti na miru. Ja to u ovom času ne mogu. I pravo da vam kažem, ja rijetko pristajem na ovakve razgovore.

AĆIN:

- Razgovore sam uvek zamišljala kao otvoreno, nesputano sabesedništvo, otuda ne bez skrivenih ili neskrivenih polemičkih elemenata, vođenih željom za otkrivanjem, kao intelektualni dijalog iz koga se ponekad i napornim "tesanjem" pomaljaju bitne stvari... kroz poveravanje, raspravu i slično. Katkad od zamišljenog ništa ne ispadne. To je kao delo udvoje. Ili možda grešim...

ČENGIĆ:

- U tim otvorenim razgovorima uvijek je poražen onaj ko s vama razgovara, a ja sam čovjek koji iskazuje svoju ispovijest, ona nosi u sebi sentiment, nosi neku patetičnost, a onda neko može upitati: 

"Zašto to nije govorio i ranije?" 

Pa zato... Ne bih govorio ni sada, najrađe. 

Najrađe bih govorio o ovome što pripada "Gluvom barutu", ali sam obavezan da kažem da ti počeci ne pripadaju isključivo meni, pripadaju čitavoj generaciji, generaciji mladih, darovitih ljudi kojoj je pripadao i Mirko Kovač, koga je život opekao tako da je proletio kroz neko sirotište, kroz neki dom, svejedno gdje - da li u Trebinju ili negdje drugdje.

I počeli smo se družiti kao ljudi koji se razumiju, a možda smo i iz istog kraja. 

Iz tog druženja je nastala prva verzija filma "Mali vojnici". 

Čitalo je tu verziju mnogo ljudi, ali najbitnije nam je bilo čitanje Andžeja Vajde. 

U to vrijeme je Vajda radio za "Avalu" svoj film "Ledi Magbet", i Kovač i ja smo mu odneli naš scenario da ga pročita, poštujući ga kao čovjeka koji je napravio "Kanal", odnosno "Generaciju" i "Pepeo i dijamanti", ali ne i zbog onog što je dalje radio - "Lotna" i još neki drugi filmovi su takvi da bi ih se i on vjerovatno najrađe odrekao, ali da o tome ne govorim.




Posle iščitavanja tog teksta, Vajda nam je postavio nekoliko pitanja koja su nas potpuno obeshrabrila, i mi smo prestali da radimo na tom projektu. 

No, mi smo takvi ljudi da nismo mogli potpuno odustati. 

Nastavili smo da čeprkamo i izvukli smo opet nešto što je išlo ka mogućem djelu. I napravili smo "Male vojnike" koji su u to doba bili vrlo grub film...

AĆIN:

- U kom smislu?

ČENGIĆ:

- U svom verizmu. Bio je to grub film po ispovijesti ratne siročadi koja nisu ništa znala o sebi. Znali su samo da su ratna siročad. Mi smo film napravili u pravo vrijeme; taj film se baš tada mogao razumjeti najbolje, jer je Evropa imala puno ratne siročadi, s kojom se kod nas opet manipulisalo - dovedena su u situaciju da opet izigravaju Boške Buhe... 

Imam utisak da je njihova nesreća korišćena. 

No, napravili smo film koji je primljen kao djelo kakvo jugoslovenska kinematografija u to vrijeme nije imala. 

Ja kao debitant koji je prije toga radio neke dokumentarne filmove o zatvoru, komunističkom zatvoru itd. proglašen sam za čovjeka koji ima dara. 

I mi smo otišli u Kan kao predstavnici jugoslovenske kinematografije, politike i kulture. Bili smo sjajno primljeni, ali su se svi čudili kako je moguće da postoje takva ljudska iskustva i da je takvo djelo napravljeno u Jugoslaviji. 

Jeste da je Kleman radio svoje "Ratne igre", ali "Mali vojnici" nisu ličili na taj film. 

Naša ratna siročad nisu se igrala praveći grobove, sahranjujući neke životinje - ne govorim ovo da bih bilo šta ignorirao - nego su prisustvovala sahranama, gledala su kako se ubija, i to su nosili kao svoje životno iskustvo. 

Stoga je to bio opor film. 

Znam da su kanske kritike bile pozitivne, da su ljudi iz svijeta, prisutni na kanskom festivalu, vrlo poštovali film. 

Proglašen sam za darovitog reditelja i pozivan od strane predstavnika takozvanog novog vala Godara, Luja Mala i Fransoa Trifoa da se pridružim rušenju sofisticiranog Kana, čiji su "ukras" bile gospođe sa dijademama, koje su imale ogromne količine zlata i srebra na sebi, s bundama u maju, sa svim onim što je bilo oznaka "uspješnih" ljudi. 

E takav svijet je gledao filmove na Kanskom festivalu i zgražavao se nad "Malim vojnicima" - kako je moguće da se tako ponašaju mala ljudska bića. 

Studentski pokret čitave Evrope počeo je da ruši taj svijet i mi se nismo mogli vratiti u zemlju, jer nismo imali gdje kupiti benzina, sve je stalo, čitav život je stao. 

Pozvali su me u Nicu i na tim protestnim zborovima gde se zahtjevalo čuvanje dostojanstva stvaraoca, družio sam se sa Formanom, Trifoom, Malom i značajnim svjetskim rediteljima iz tog vremena. 




Imao sam dojam da je Jugoslavija tada apsolutno integrirana u prostor evropske filmske kulture, jer je pre toga tamo bio Saša Petrović sa "Skupljačima perja" (...)




AĆIN:

- Vratimo se još jednom "Gluvom barutu". Da li se slažete da se za njega može reći da je to politički film?

ČENGIĆ:

- Ja sam uvijek pravio političke filmove, i ne ustručavam se da to priznam. Volio bih da i moj slijedeći film pripada tom žanru, ali samo da ne bude vezan za revoluciju (...)

Razgovarala: Zdenka Aćin, obrada: Yugopapir (Yu film danas, maj 1990.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)