Arsen Dedić i Zvonimir Golob uoči objavljivanja knjiga "Brod u boci" i "Čovjek i pas" (1971)



Nisu jedan na drugoga ljubomorni: Biti najbolji, znači da treba ubiti sve dobre, a to je kao priča o kraljici i Snjeguljici. Kraljica je u ogledalu bila najljepša, jer da joj ogledalo to nije reklo - razbila bi ga. Golob je Arsenu vratio dva pogovora (nisu bila dobra) i sačuvao njegove najljepše pjesme, jer ih je gubio. Surađuju, i svaki ide svojim putem


Završila se igra, mala moja, ti ženska sa aura, fličko, džepna damo, nasmijana i onesviještena ljubavnica, moje dijete i moja majko. Osipa se pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi, postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna. Mi smo u vlaku radosti, bola i tuge.

A. Dedić (foto: V. Duić)
Bez šifre, simbola i prava na ekskluzivnost, tako se svojim čitateljima i slušateljima, u knjigama pjesama koje će tek izaći, obraćaju zagrebački pjesnici, skladatelji i najbolji tvorci šansona u našoj zemlji Zvonimir Golob i Arsen Dedić, dva nerazdvojna suradnika i prijatelja. 

Listajući prvi primjerak njihovih knjiga "Čovjek i pas i druge šansone" (od Goloba) i "Brod u boci" (od Dedića), dvoumili smo se kako da ih predstavimo. 

Obojica nose u sebi svoje djetinjstvo, poetiziraju mladost, oponašaju Orfeja s lirom u raci, plaše se da im vrijeme neće uzvratiti ljubav koju mu daju, još uvijek ne znaju neke važno stvari o voću, ženi i ljubavi, ranjivi su od teških riječi, rastanka i plača.

Obojica se i raduju.

Raduju se zato što se poslije četrdesetak godina u Hrvatskoj ponovo oživljava suradnja pjesnika i kompozitora (sjetite se Vraza, Preradovića i Šenoe i njihovih pjesama koje su svi pjevali, pa uglazbljenih Cesarićevih stihova), te što pjesmu vraćaju onome kome je i namijenjena, masovnom narodnom auditoriju, a ne ekskluzivnom krugu od dvjesta čitatelja.

Čime to oni žele postići?


Mala postaja u gluhoći krajobraza



Z. Golob (foto: V. Duić)
I Zvonimir Golob i Arsen Dedić mnogo putuju, ali nisu svjetski ljudi. Dedić ne može pjesmu napisati u Moskvi, ni pred slapovima Rajne, u kraljevskim podrumima, u predvečernjem Salzburgu, u kiši Bruxellesa, planinama nad Insbruckom, u zagrljaju žene čiji jezik ne poznaje, dok jede juhu cd kornjače. 

Za pjesmu mu je potrebna jedna ogoljela ljetna postaja na pruzi Perković - Šibenik, uvaljena u jaru, zlato i kamen, ili Jurjevsko groblje u Zagrebu u gluho doba predvečerja. 

Tajnovita prisutnost onih koji tu više nisu pokopani, a nekad su bili, izmamljuje na šetnju i Zvonimira Goloba, autora osam knjiga poezije (počeo je kao nadrealist), prevodioca Jesenjina, Lorke, poezije primitivnih naroda i drugih (u rukopisu ima četiri knjige esejističke proze). 

Za pjesmu im je potreban i umivaonik, natrulo ogledalo, četka za brijanje, huligan, stara žena, automobilska sirena, vlastita kćer (Sandra ili Lana), studentica u kavani "Opera", ili zapaljen krevet pod njima. Osjećaj privremenog boravka ne trpe.

- Nisam svjetski čovjek - kaže Arsen. - Sjećate li se anegdote o "hajdukovcima". Igrali su u New Yorku. Poslije utakmice zavukli su se u sobu i igrali briškule. Grad ih nije zanimao...


Poljubac kao kruška što se raspada



I Golob i Dedić misle da su stvaraoci senzibilniji, ranjiviji, da ih više stvari pogađa nego one koji se ne bave umjetnošću. Protiv toga se oni brane pisanjem. U stvari, vjeruju da je umjetnost borba protiv samoće, odlaska, rastanka i smrti. 

A kud će veća samoća nego kad svi idu udvoje, a "ti i ja svatko svojim putem" i kad netko ode iz nečijeg života.

Sve ode s njim.

Zato Golob i Dedić velik dio svoje poezije posvećuju ženi, poljupcima, punoj postelji, onima koje su se jednom dale, ili su u ljubavi ustrajale. 

Dedić pjeva:

"Malo je reći da se ti daješ i da te ja uzimam... Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro; može li se još, može li se još..." 

Tada je poljubac kao kruška što se raspada, sladak, a usne kao smrvljena kruška. Ali proljeće će izgorjeti kao papir i sinoćnji zagrljaj polako će popuštati.

Dedić se obraća ljubavnici cimera koja je dolazila svakog jutra od osam do jedanaest (Arsen je u to vrijeme bio u jednom pešćeničkom mljekarstvu uz četvrt kruha i mlijeko), prijateljicama iz kavane "Opera" (u 13 i 30 sati u jesen) koje puše ne misleći ni na što do na neki budući poljubac, studentici koja nastoji prikriti tugu svog izgleda i skromnu nadu u poeziju, a za čiji doček nije uredio svoju sobu, djevojci čija je gazdarica u bolnici i s kojom je dugo pripremao poznanstvo, Kori Potočnik koja se jednom dala, tek tako, "da bi bila još dalja, kao medalja na mrtvom tijelu i pobjegla u nečijim kolima ..." 

Obraća se Staroj curi koja čeka svog kapetana ("Poslin podne u pet ura - i sad stoji iza škura - i u porat uvik gleda - ona ista stara cura ...")

Stara cura je umrla!


Kakve riječi ljubav u postelji piše



Golob počinje Donom Rositom, strasnom djevojkom koja spava u vili s balkonom, i, Don Pasqualeom s gitarom koji pod njenim balkonom pjeva o svojoj ljubavi. Pjevao je Don Pasquale čitavo proljeće i zimu, sve dok se nije pojavio Don Pedro di Grce i ušao u njene odaje. Sada Dona Rosita s njim ima dvije kćeri, a Don Pasquale još uvijek uzdiše pjesmu staru.

To je ono što Goloba tjera da između ljudi, kuća i kotača hoda sanjiv, kao fantast i osobenjak, i da se pita:

- Kakve riječi ljubav na postelji piše?

Ranjiv je od teških riječi, rastanka i plača, prene se od neke trube, tihu psovku procijedi i ide dalje, vjerujući da uvijek postoji neka žena što čeka i neko treći koji smeta, kao neki papir s nekim žigom. Njegova žena nije voće koje se nudi prvom prolazniku. Ona kaže:

- Pustite me da rastem. Bit ću majka kad ljubav prozove moje ime.

Umorna je od dobacivanja "Ti si po mojoj mjeri!" Opominje da je i naša kćer, koju čuvamo, starija od nje i da ne guramo prijatelja dok ona prolazi ulicom. Vjerojatno je na temelju takva stava nastala čuvena Golobova šansona i melodija "Vjenčanja neće biti" ("Vjenčanja biti neće - jer tako želi ona - ne šaljite mi cvijeće - i neka šute zvona... ")





Golob s naročitom gorčinom osuđuje stare žene što u parkovima i na trgovima stoje na straži, a nikad nisu bile zaljubljene, ili ljubav gledaju iz svog vremena:

- One nikad neće znati to što moja ruka na tvom tijelu traži...


Nedjeljne tuče u svečanim odijelima



Čovjek, kažu, nikad nije isti. Uvijek postoje dobra stara vremena i uvijek je bilo bolje nego što je sada. 

Dedić, čini se, u to vjeruje, za tim čezne, vraća se danima iz djetinjstva, lučkom gradu, radnicima, ribarima, težacima, vojnim muzičarima, Dedićima seniorima kako umiru kopajući sleđeni komad zemlje, nedjeljnim tučama u svečanim odijelima između šibenskih i zadarskih lučkih radnika, ljubakanju u domu na Jurjevskoj, kuhinji majke u rumenoj rasvjeti, "Slobodnoj Dalmaciji", slici u novčaniku ("Uspomena iz JNA"), glasoviru u skromnom potkrovlju ...

- Bilo je, bilo! - kaže i priznaje svoje siromašno porijeklo i pripadnost, iako je malo onih koji osvajaju nove tvrđave kao on. Arsen je već sedamdeset puta obletio zemaljsku kuglu. 

Goloba muči problem nedjelje (što da se radi, kamo sa sobom?), opsjednut je urbanim problemima, plaši se crne vode (mora!) i prazne klupe ina plaži, paragrafa, gladi i rata, vještačkog gnojiva i obrade folklora, verbalnih tabua i obaveznog smjera, vremenskih prognoza, subjekata i predikata, prazne blagajne i bogatih banketa. On pjeva:

"U svakom psu je čovjek, u čovjeku pseto spava..."

Vidio je grobara na sprovodu grobareva druga i za tu scenu kaže: 

"I to što vidjeh na licu, to nije bila tuga!"

U srcu grobara, naime, "grob ima - za njegova druga". 

Dirnut je malim, opće-ljudskim emocijama, idejama što ih obično oko (obično!) ne zapaža. O borbi generacija kaže:

- Ne želimo brati ono što drugi sade. Svoje ćemo snove sanjati na svoj način.

Misli da je još uvijek zabranjeno reći neke stvari o ljubavi i tijelu. 

"Poslije svega, o tome smiju znati samo stari, a njima više nije ni do čega..." 

Dok ONA leži kraj njega, ON ne zna gdje je tada.


Sandra Dedić i Lana Golob čitaju knjige svojih očeva
(foto: Vlado Duić)


Ljudska potreba da ima nekoga



Zvonimir Golob je u ranoj mladosti imao prijatelja. I poslije dvadeset pet godina njihovi odnosi ostali su odlični. 

S Arsenom je počelo "neprijateljski", s nepovjerenjem. 

U januaru 1964. godine Golob je mladom pjesniku Arsenu (koji se mučio pred dilemom: ili biti pjesnik, ili postati pjevač i skladatelj?) predložio da surađuju na šansoni. 

Arsen je odmahnuo rukom, ali poslije je pristao. 

Plod toga su ove dvije knjige šansona u izdanju "Croatie concerta - Biblioteke za poeziju i šansonu", čiji je urednik Zvonimir Golob. 

Arsen Dedić priprema knjigu pjesama za djecu, a u svoje kolo primili su i Željka Sabola, autora nekoliko zbirki pjesama i uglazbljenih šansona "Pusti me da spavam" i "Djevojka za jednu noć".

- Biti bez prijatelja isto je kao biti čudak - kažu i miluju kćeri Sandru i Lanu, koje im daju inspiraciju da vole čovjeka i svu djecu svijeta. 

Nisu jedan na drugoga ljubomorni:

- Biti najbolji, znači da treba ubiti sve dobre, a to je kao priča o kraljici i Snjeguljici. Kraljica je u ogledalu bila najljepša, jer da joj ogledalo to nije reklo - razbila bi ga. 

Golob je Arsenu vratio dva pogovora (nisu bila dobra) i sačuvao njegove najljepše pjesme, jer ih je gubio. Surađuju, i svaki ide svojim putem.

Napisao: Josip Grbelja, foto: Vlado Duić, obrada: Yugopapir (Start, maj 1971.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)