VIS Čičak, svetski rekorderi u dužini svirke: Heroj izdržljivosti - Milić Vukašinović (1970)




U svoje vrijeme, kada je sva svjetska štampa donijela u svojim zanimljivim rubrikama vijest o neobičnom rekordu jednog američkog instrumentalnog sastava, "Čičkov" orguljaš Gida rekao je svojim drugovima: Pih, svirali 23 sata bez odmora, i to mi je nešto! Hajde, dečki, da mi sviramo više, recimo 24 sata

Bili su gotovo na izmaku snage. Kriza je počela negdje pred zoru, a dostigla vrhunac u trenutku kada su čistačice metlama i ostalim priborom došle počistiti polupraznu dvoranu na čijoj se pozornici pet mladića krajnjim naporom opiralo snu i umoru. Gagi je već bio malaksao. Njegova ritam-gitara čula se sve slabije, a glas mu se zamalo ugasio. Da bi ga održali budnim, drugovi su mu prilazili, jedan po jedan: Paša, Brko, Gida, Mića, svirali mu na uho, pjevali, pričali pošalice, anegdote, viceve ...



Koji sat prije toga u krizi je bio i Paša. I on je već gotovo zanijemio. Da zvuci njegove solo-gitare zamiru, prvi je primijetio bubnjar Mića, pa je udario takav "tuš" da je odjeknulo svuda naokolo kao da gromovi pucaju. 

U te sitne sate, dok je grad obrvan umorom novogodišnjeg slavlja čvrsto spavao, njih petorica su se svim sredstvima borili protiv sna.

Od silnih udaraca bubnjaru Mići prsla je palica i on je, nemajući kud, onom polovinom koja mu je ostala u ruci gađao Pašu. Pogodio ga je tako da i sada nosi ostatke čvoruge na glavi.

No, nije mu zamjerio, udarac ga je probudio i više nije ni pomislio na san ...

A kad su čistačice došle, a gitarista Gagi sve više malaksavao, Paša, tada već posve trijezan, doviknuo im je:

- Hajde, počistite i ovog, s njim je gotovo!

I baš tada se Gagi prenuo. Pa onako, iza sna, udario po svojoj gitari tako snažno da je prostrana dvorana odjeknula.

Malo zatim eho se stišao, a onda se dvoranom prosuo ritam narodnog kola kojemu su nedostajali samo igrači.

I gle čuda: u kolo su se uhvatile čistačice, zaigrale su kao omađijane, uzvitlale prašinu i razbudile sve koji su, prateći tu neobičnu predstavu, obrvani snom spavali sklupčani za stolovima, na stolicama!


Gidine maksi -ideje



Milić Vukašinović-Mića
Bila je to zaista po svemu neobična slika. Pet mladića s instrumentima u rukama, snenih očiju i gotovo klonuli od umora, svirali su u golemoj, polupraznoj dvorani, dok je cijeli grad spavao.

Ispred njih na podijumu je igrala i plesala grupa čistačica, dok su se unaokolo, sklupčani na stolicama i presavijeni ina stolovima, budili njihovi vršnjaci i vršnjakinje koji ih nisu htjeli ostaviti same.

Dok su imali snage da se opiru snu, bodrili su ih.

A kad im je ponestalo, spuštali su se na stolice tek toliko da predahnu ...

A sada da vam ih predstaviimo.

Zovu se: Mahmut Ferović-Paša (solo gitara), Dragan Danilović-Gagi (ritam gitara), Zoran Redžić-Brko (bas gitara), Dragan Đuranić-Gida (orgulje) i Milić Vukašinović-Mića (bubnjevi).

Uz to, sva petorica su i vokalisti. Svi zajedno čine već dosta poznati i popularni VIS "Čičak" i svi su studenti na Sarajevskom univerzitetu.

Eto, taj sastav, veoma popularan među mladim Sarajlijama, odlučio je da pokuša oboriti svjetski rekord u maratonskom muziciranju.

U svoje vrijeme, kada je sva svjetska štampa donijela u svojim zanimljivim rubrikama vijest o neobičnom rekordu jednog američkog instrumentalnog sastava, "Čičkov" orguljaš Gida rekao je svojim drugovima:

- Pih, svirali 23 sata bez odmora, i to mi je nešto! Hajde, dečki, da mi sviramo više, recimo 24 sata!

Kao datum neobičnog muzičkog maratona s ciljem da se obori svjetski rekord u muziciranju odabran je prvi dan nove 1970. godine.

Dragan Đuranić-Gida
Takvoj odluci pogodovala je činjenica da je omladina Sarajeva odlučila da na Novu godinu organizira "Najduži hepening na svijetu", zabavu ispunjenu muzikom, pjesmom, plesovima, govorenjem stihova, radom na golemoj likovnoj kompoziciji "Mir" i slično.

"Hepening" je trebao početi 1. siječnja u 16 sati - a to je bio četvrtak - i završiti 5. siječnja u ponedjeljak izjutra nakon trajanja više od 80 sati.

VIS "Čičak" je u tomu prvi startao.

On sam preuzeo je na sebe najteži dio programa i tek kada je završio ostvarivši svoj cilj, u dvorani Doma mladih smjenjivali su se ostali sarajevski "visovi" s normalnim programom.

"Čičkovci" kažu da se za svoj maratonski nastup nisu posebno pripremali.

Tek jedan mjesec dana prije toga svirali su češće, duže i upornije nego obično da bi pribavili potrebnu kondiciju.

Radili su na repertoaru i za njega odabrali nekoliko stotina kompozicija različitog žanra, od zabavnih, preko operskih do narodnih melodija.

Ipak, intimno, u sebi svaki od članova ansambla osjećao je stanovitu tremu, a svi zajedno najviše su brinuli za Miću bubnjara. Prateći muzička zbivanja u svijetu znali su, kažu, da je bilo više pokušaja da se obori svjetski rekord Amerikanaca u muziciranju, ali u svim pokušajima bubnjari su uvijek zatajili, nisu izdržali. 

Jednom engleskom ansamblu bubnjar je nakon 17 sati muziciranja pao u nesvijest.

- I mi smo se plašili toga, pa smo nagovarali našeg Miću da trenira, činio je to svaki dan samo da bi stekao što više kondicije. Nije šala dan i noć bez predaha udarati rukama i nogama po bubnjevima. Valja to izdržati - rekli su Mićini drugovi. 

Pa, kako im je drago što je on izdržao, sada ga svaki čas grle i pokazuju kao junaka svog podviga.


Počeo je muzički pakao



Zoran Redžić-Brko
Rekli smo već, početak je zakazan 1. siječnja za 16 sati.

U dvorani i na unutrašnjim terasama Doma mladih u sastavu "Skenderije", čitav sat ranije, sakupilo se nekoliko tisuća djevojaka i mladića, ne samo iz Sarajeva.

"Čičkovci" su došli gotovo posljednji, bez nervoze i uzbuđenja, kao da se radi o običnom koncertu.

Paša je sa svojom gitarom stigao svega nekoliko minuta prije početka maratona.

Stali su na pozornicu na kojoj su se nalazile dvije garniture instrumenata i čitava gomila palica za bubnjeve, predstavili se razdraganoj masi, naklonili se, a onda je krenulo.

Počeo je pravi pravcati muzički "pakao".

Prvi sat je protekao bez ikakve pauze.

Tekle su kompozicije jedna za drugom, svirali su svaki na svojem instrumentu i sva četvorica pjevali kao izvrsni vokalisti.

Dvorana se prolamala od igre i plesa, čitava "Skenderija" odzvanjala je muzikom. O vremenu nitko nije razmišljao. Dok je u dvorani bilo živo, dok se u kasne sate nisu posjetioci počeli razilaziti i dok one koji su odlučili ostati s ansamblom san nije počeo savladavati.

- Dok smo imali kome svirati, sve je teklo gotovo normalno. Ali kad smo ostali budni samo mi na pozornici i za mikrofonima, kriza je počela - prisjećaju se mladići.

Šta se događalo u sitne sate poslije pola noći teško je reći.

Jer ni "Čičkovci" se više svega ne sjećaju.

Poslije višesatnog delirijuma, koji su stvarali svojom muzikom u razigranoj dvorani, mladići su, kad je san savladao one koji su ostali s njima, i sami počeli jedan po jedan padati u neku vrstu polusnenog stanja u kome su ruke i prsti polusvjesno udarali po žicama gitara, po orguljama, bubnjevima.

Mahmut Ferović-Paša
 A čim bi primijetili da nekoga izdaje snaga, prilazili bi mu, razbijali mu san, osvježavali ga napicima. Alkohola, dakako, u dvorani nije bilo, nije se smio ni pojaviti. Pili su samo sokove i crnu kavu.

Rekli smo već da je najveća kriza nastala u zoru 2. siječnja, negdje na polovini maratonske muzičke staze, a najveći umor kada je već bilo svanulo.

No, kada su to prebrodili i pošto se dvorana, počišćena i pripremljena za nastavak zabave, ponovo počela puniti, snaga se ponovo vratila. Sada su svirali mnoge bolje, imali su kome.

Negdje oko podne u dvorani je već bilo više od četiri tisuće mladih plesača koji su se okretali u vrtlogu raznih melodija.

Gitare su zvonile, orgulje parale zrakom, bubnjevi odzvanjali.

Mićini udarci postajali su sve jači i palice su pucale kao da su od keramike.

Svaki čas je uzimao nove.

Pucale su i žice na gitarama, uzimani su rezervni instrumenti.

Tako u beskonačnost.


Mićo, izdrži!



Dragan Danilović-Gagi
U jednom trenutku se činilo, gotovo na domaku cilja, da će bubnjar Mića ipak posustati. Ustao je i jedva se držao na nogama.

Tada je bubnjevima priskočio Paša, a Mića je ostao stojati pjevajući pred mikrofonom.

Brko i Gagi izmijenili su svoje instrumente, i sve je opet bilo kako treba.

A onda su došli na red posljednji minuti.

Svjetski rekord američkog sastava od 23 sata neprekidnog muziciranja bio je već nadmašen za čitava dva sata. 

Ali "Čičak" nije prekidao svoj program ni kada je ispunio 25 sati muziciranja bez odmora.

- Još malo, još malo!

Tako je odzvanjala dvorana, hrabrila ih, podržavala, ulijevala im novu snagu.

Odsvirana je i 498. melodija. Onda još jedna, pa još jedna. Kazaljka na satu pokazivala je 17:50.

Bubnjar Mića udario je snažan, pakleni tuš, gitare su zabrujale, dvorana se prolamala. 

Posljednji zvuci petstote kompozicije izgubili su se u neopisivom delirijumu aplauza, poklika, pozdrava.

Instrumenti su umukli tačno u 18 sati, 2. siječnja - poslije punih 26 sati muziciranja. 

Paša, Gagi, Brko, Gida i Mića istog su se časa našli na rukama nekoliko tisuća djevojaka i mladića svojih vršnjaka.


Nisu više u sjeni ostalih



VIS "Čičak" osnovali su prije četiri godine četiri vrsna instrumentalista i solista. To je zapravo jedan od rijetkih sastava u nas čjji svi članovi u isto vrijeme jednako dobro muziciraju i pjevaju.

Pjevaju tako dobro da im mnogi predlažu da se isključivo posvete vokali, ali oni to neće.

Do sada su ipak živjeli i djelovali u sjeni popularnih "Indexa", ali su bili "vječiti drugi".

Doduše, ne ljute se zbog toga, s "Indexima" izvrsno surađuju, često uz njihovu pratnju nastupaju kao vokalna petorka i onda je to odličan sastav.

Zabeležio: Z. Budimlić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, januar 1970.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)