Mirza Idrizović i Zuko Džumhur: "Hodoljublja" na Hvaru i osvrt na "Travničku hroniku"




Snimili smo jednog magarca i jedan kokošinjac, totale Hvara. Žurimo da iskoristimo lijep dan. Slikamo starce koji se sunčaju na rivi. Zuko u društvu sa mještanima. Teleobjektivom slikamo mladića i djevojku duge, crne kose. Ljube se strasno. Poslije ih pitamo da li taj poljubac smijemo pokazati na televiziji. Dozvoljavaju



9. januar 1978. 



Krenuli smo iz Sarajeva u 9 sati po snijegu i velikoj zimi. Zuko se oduševljava Sarajevom pod snijegom. Ovaj ugođaj ga podsjeća na djetinjstvo u Sarajevu i jednu zimsku noć, kada je gorio "Kolubara han". Tu noć nikada neće zaboraviti. 

A ja im pričam o zimi 1955. godine, kada mjesec dana nismo išli u školu zbog hladnoće. Moji pajdaši Jure Jakić, Drago Kobal i ja provodili smo te "hladne" dane skijajući se na padinama Trebevića i Dovlićkoj livadi.

- Mora da profesori nisu bili Sarajlije, reče Zuko.

Počinje diskusija o pravim Sarajlijama i došljacima i traje sve do Mostara, u kojem je vrijeme lijepo i nema snijega.

U 14 sati stižemo u Drvenik. Dok čekamo trajekt, pijemo lozu pred kafanom.

Putovali smo dugo preko ostrva. Zastajali uz put. Predveče stižemo u Hvar. Stanovat ćemo u Hotelu "Amfora".


Razglednica Hvara iz sedamdesetih


10. januar 1978. 



Obilazimo grad. Kontaktiramo sa mjesnim vlastima. Upućuju nas gospodinu Dr-u Dubokoviću, vrsnom poznavaocu istorije i kulture Hvara.

Šjor Niko Duboković - Nadalini liči na čileanskog predsjednik Aljendea. Prima nas veoma ljubazno i daje umjesne savjete. On je hvarski vlastelin, doktor istorije umjetnosti i svjetski čovjek.

Vrijeme je oblačno i kišovito. Pijemo u krčmi "Kod starog kapetana". Studiram graviru Hvara. Zuko ruži Radeta Torbicu što se ne udvara mladim mamama kojih je pun hotel. Rade kaže da je probao i vidi da ne zna.

Počinje jedna od beskrajnih diskusija o politici. Kiša pada. Melanholija. Zuko reče:

- Neće proći mnogo godina, a boljševizam će propasti. Trka jednog konja je nezanimljiva.

- Komunizam je kolosalna ideja, dobaci jedan stariji čovjek, koji je po svoj prilici profesor u penziji.

- Ja nisam govorio o komunizmu, nego o boljševizmu, reče Zuko. - Boljševizam je kao dinosaurus, ogromno tijelo, a mala glava. Uostalom, o komunizmu je govorio Krist, koji je bio i pravi hipik.

- Rusija je čvrsta kao tuč, reče Dževad.

- I Rim je bio veliki siledžija pa je od carstva koje je pokrivalo cijeli tada poznati svijet ostalo nekoliko kamenčura koje mi slikamo, dodaje Zuko i naruči još jedno ljuto piće, sa dosta leda.

- A jeste li čuli za Portofino? - pita Zuko. Čovjek ga začuđeno gleda. - Čudite se, reče Zuko. - Takav je i boljševizam, stalno vam postavlja neumjesna pitanja, koja su, navodno, za vaše dobro.

Kada je Zuko stigao do Kauckog i Lenjina, napustili smo "Starog kapetana".


11. januar 1978. 



Stigli su moj sin Sajo i otac Meho. Kažu da je u Sarajevu težak smog. Na Hvaru kiša i nevrijeme. Slikamo Zuku pored uzburkanog mora. Ulazimo u enterijer samostana. Nailazi grupa Španaca.


Smiju se našem izgovoru Lorkinih stihova, ali su ponosni što znamo mnogo o njihovoj domovini. Ispostavlja se da smo boravili u više krajeva Španije nego oni.

Slikamo Zuku ispred duguljaste slike "Tajna večera":

- Kad god dođem na Hvar svratim u franciskansku iskansku crkvu Svete Marije de la gracije, zato što je u ovoj crkvi male braće na obali mora grob našeg prvog dramatičara i velikog pjesnika.

Dođem i dolaziću da gledam čudesnu sliku tajne večere.

Ime autora pouzdano se ne zna; nagađa se i nagađaće se kao i po tolikim drugim hramovima na našoj obali, ali jedno je pouzdano da je slika djelo darovitog, velikog slikara, učenika stare, dobre venecijanske škole.

Dok namještamo svjetlo da slikamo časnu koja će svirati Hajdnovu "Ponoćnu pjesmu", nastavljamo razgovor o "Tajnoj večeri". Oprezni fratri napominju da se kao autor spominje Venecijanac Palma Mlađi.

Meni je draga intima ribarske krčme u koju je slikar smjestio ovu najčuveniju večeru. Krist se doima kao neki iskusni morski vuk koji je svoju posadu izveo na večeru. Scena se mnogo ne razlikuje od naših noćnih bdijenja "Kod starog kapetana".

Razmišljam kako da gledaocima prikažem ovu sliku, a da ne oštetim autorovu kompoziciju iz koje proizilazi atmosfera.

Pobješnjelo more udara u obale. Pljušti kiša. Zuko drži otvoren kišobran i prilazi kameri:

- Putniku, hodoljubu, može, zaista, svašta pasti na pamet. Tako se ja, šetajući Hvarom u blizini Franjevačkog samostalna, sjetih svojih hodanja po čarobnom gradu Jerusalimu, "Via Dolorosi" i "Getsemanskom vrtu".

I ovdje, na Hvaru, naiđoh na križni put koji je sagradio neki pomorac u 18. stoljeću kao trajni spomen na golgotu i Hristovo stradanje.


12. januar 1978.



Dobili smo pismo od šjor Nike Dubokovića, u kojem nas upozorava na neke važne stvari. Oduševljava nas ovaj otmeni način komuniciranja. Zuko piše odgovor. Hvarani kad se opraštaju ne kažu do viđenja, ili zbogom, nego - eto vas.

Nastavili smo snimanje enterijera crkve. Slike Basanija, Palme i Benetovića. Grob Hanibala Lucića. Zuku sa fratrima pored starog bunara - gustijerne - čatrnje.


13. januar 1978. 



Ljetnikovac Hanibala Lucića, čuvenog renesansnog čovjeka, pisca "Pjesnih ljubeni", "Robinje". Dočekuje nas šjor Niko Duboković, koji je zaslužan za restauraciju ove lijepe građevine. Šetamo po Đardinu. Kiša rominja. Kod nas u Bosni ovu kišu zovu heftuša.

Slikamo Zuku u kabinetu pored globusa, izgleda kao olinjali morski vuk:

- Kada je skoro prije pola vijeka jednog davnog mirisnog lipanjskog dana pjesnik Vladimir Nazor pohodio ovaj stari dom bio je zgranut i ožalošćen jadnim izgledom i stanjem u kome se tada nalazio ljetnikovac slavnog Hanibala Lucića.

Po preoranim perivojima i ružičnjacima tada je rastao krompir u sjenci kokošinjaca i sirotinjskih prnja i dronjaka koji su se sušili na vjetru.

Zapisa tada ojađeni Nazor: Hanibale Lucius vlasteline i suče hvarski, Tvoji se ne ruše dvori, ali se oskrvnljuje sve i tvoj posljednji trag.

Tako je bilo prije pola stoljeća. Srećom, danas je drukčije. Sjedim u obnovljenom ljetnikovcu pjesnika i plemića hvarskog Hanibala Lucića, pun zahvalnosti prema ljudima, svojim savremenicima i Lucićevim zemljacima koji nisu žalili truda, ni vremena da sačuvaju i dostojno obnove pjesnikov ljetnikovac.

Poslije podne snimili staro Hrvatsko pozorište, jedno od najstarijih pozorišta u svijetu. Podignuto je 1612. godine iznad Arsenala. Vrijeme je još kišovito, pa koristimo svaki trenutak da završimo enterijere.

Naš prijatelj Milan Lakoš recituje stihove iz "Pesnih ljubeni".

Slikamo članove ekipe, mog sina Saju i Mašu, Zukinu unuku, u ložama ovog džepnog teatra i Zuku na pozornici.

- Zadovoljstvo mi je i čast da se slikam i da vam govorim sa pozornice ovog najstarijeg teatra kojeg je sagradio zaslužni knez Pjetro Samitekalo. 1607. prikazana je Benetovićeva "Hvarkinja", ali ne znamo na kom mjestu.

Benetović po imenu Martin bio je obdaren, zaista izuzetno obdaren čovjek. Ne bih sada umio reći je li bio bolji pisac ili slikar ili muzičar. Ukratko, bio je i jedno i drugo i treće.

Takvi su bili pravi ljudi renesanse. 

Njegova "Hvarkinja" je prava hvarska komedija. Hvarani, njegovi sugrađanin u njoj igraju glavne uloge.

U njoj se opisuje život i naravi u Hvaru krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog vijeka.

Bio je slikar širokih poteza i izvrstan kolorista.

Krajem šesnaestog stoljeća, kada je hvarska stona crkva ostala bez orguljaša, Hvarski Kaptol izabra našeg Martina za orguljaša.

U starim knjigama stoji i da je Benetović po imenu Martin bio i veoma lijepo odgojen čovjek, kako i pristoji pravom hvarskom kavaliru.


14. januar 1978. 



Danas je ekipa krenula u 8 sati put Staroga Grada. Snimali "Tvrdalj", lijepi palaco Petra Hektorovića i njegov ribnjak.

Snimamo kadar sekvencu. Stavljamo Zuki mikrofon koji nije vezan za tonsku kameru. Slobodno se kreće Hektorovićevom terasom, silazi niz stepenice i obilazi ribnjak.

Tvrdalj (foto: Wikipedia)

- Po treći put u svome životu šetam pored ovog ribnjaka u kući pjesnika Petra Hektorovića u Starom Gradu na otoku Hvaru. Šetam i mislim na njegovu burnu mladost provedenu u pjesmi, serenadama, veselju, zabavama, u gradu punom raspojasanosti i raskalašenosti. 

Uz vino rujno, grudi djevojačke i raspjevani leut.

I znamo kako je sve te radosti rano ostavio, kako se nastanio u ovaj svoj ljetnjikovac tvrdalj, da se povuče u tišinu, da sve više pravi izlete na more, da ribari, da uživa u ljepoti mora, punoći sunca i u pijesku uz morski val.

Plod tog života je njegovo Ribarenje, ribarski epos, pun sunca i mora, pun duha naše obale i našega svijeta.

Veoma lijepo nas je primio ljubazni domaćin palate Politeo i poslužio kafom.

Iz Staroga Grada smo otišli u Jelsu da snimimo palatu porodice Duboković-Nadalini. Dočekao nas je komšija porodice Duboković i otvorio nam kuću.

Najveći utisak na nas je ostavio salon i viseći vrtovi. Pravo plemićko bogatstvo i ukus. Kao da još ovim prostorima hode sjene lijepih vlastelinki, odjekuju zvuci klavsena i harfe, zvone stihovi pjesnika i glasovi trubadura i prohode kršni pomorci, kapetani i neustrašivi gospodari divljega mora i ženskih srdaca.

Vrbosko.

Javili se kapetanu Antonu. Časti nas svojim bijelim vinom koje ima ukus svježeg jutra.

Snimamo Zuku pred kućom Matije Ivanića.

Zuko:

- Za vrijeme rata bio je jedan bataljon koji je nosio ime Matula Ivanić. Ko je bio taj Matula Ivanić? Pripovijedaću vam o davnoj, ali slavnoj borbi hvarskih pučana za potpuno izjednačenje sa vlastelom u svim ljudskim pravima.

Početkom petnaestog vijeka slobodarski duh Hvarana rođen u stalnoj borbi s morem i neprestanim dodirom sa stranim svijetom kroz Hvarsku luku, ispoljio se u bratovštinskim kongregama što su obuhvaćale svo stanovništvo i bile u to davno vrijeme prave seoske skupštine.

Selo Vrbanj izborilo je sebi pravo biranja župnika već sredinom petnaestog vijeka.

Ustanak pučana na Hvaru izbio je 1510. godine i trajao je ili tinjao čitavo jedno stoljeće.

Matula Ivanić, pučanin i brodar iz Vrbanje i Vrboske, vodio je ustanak i tražio da se pučani bezuslovno izjednače sa vlastelom.

Na kraju je potpisan mir i sporazum koji je bio puna pobjeda naroda Hvara.

U crkvi ovog hvarskog sela snimili smo slike Veronezea, Ticijana, Basana, koje su ribari kupili za svoj novac zarađen ribarenjem kod ovih velikih majstora u Veneciji.

Snimili smo sliku Marka Rašice. U čistilištu je naslikan Miroslav Krleža, Meko Lucić, slikareva žena, Iso Krnjavi i njegova žena.

Popeli smo se na krov tvrđave koja je pretvorena u katedralu i snimili total dubokog Vrboskog zaliva.

Popodne opet kiša. Na zadnjem spratu Hotela "Adrijatik" kroz vlažne velike staklene plohe slikamo Hvar. Gledaoci će imati utisak akvarela.

Mislim o danima kada sam sa Orson Velsom dolazio u Hvar da tražimo terene za snimanje njegovog filma "Kurs smrti" u kojem su pored Velsa igrali Žana Moro, Lorens Harvej i Olga Palinkaš.

Orson Welles snima na Hvaru (foto: Paul Bradbury/Total Hvar)

Zuko stoji pored prozora i govori tekst:

- Vučem se ovim obalama kao kakav olinjali morski vuk, kao stari mornar kome su potonule sve galije na dalekim morima i snatrim u magnovenju minula vremena i staru slavu ove luke.

Hvar. Jadranski biser, danju je istovar, utovar. Faros, Farija, Far, Lesina, Hvar.

Mamurluk starih kapetana. Katarke zabodene kao čiode u nebo.

Nostalgija tajanstvenih dalekih putovanja. Matrikule, vino i lavanda. Krčme i briškule.

Tetovirane ruže, srca, žene i ribe na mišicama mornara. Osmijesi i suze za palubama koje odlaze.


15. januar 1978. 



Kišovit dan. Zbog lošeg vremena nije se mogao snimiti tekst za početak emisije. Ostavljamo da snimimo na drugom mjestu pored mora. U Hotelu "Palas" snimamo lijepu plavušu sa djecom. Ona je žena našeg prijatelja Petričića, majstora duhovitih crteža.


16. januar 1978. 



Dan kišovit. Nedjelja.


17. januar 1978. 



Snimili smo jednog magarca i jedan kokošinjac, totale Hvara. Žurimo da iskoristimo lijep dan. Slikamo starce koji se sunčaju na rivi. Zuko u društvu sa mještanima. Teleobjektivom slikamo mladića i djevojku duge, crne kose. Ljube se strasno. Poslije ih pitamo da li taj poljubac smijemo pokazati na televiziji. Dozvoljavaju.

Uveče "Kod staroga kapetana" razgovaramo o slobodi zanimanja. Rediteljskoj slobodi.

Dževad kaže da reditelji često bezobrazno kasape tekstove pisaca.

Do duboko u noć diskutujemo o toj temi. Kada smo se vratili u hotel, Zuko mi daje recenziju koju je napisao o adaptaciji "Travničke hronike" za televiziju.

Zbog zanimljivosti prepisujem je u dnevnik.


Recenzija: "Travnička hronika" Ive Andrića 

(u adaptaciji Bore Draškovića za TV Sarajevo)


Zuko Džumhur i Boro Drašković
Prihvatao sam se svakojakih poslova u životu, ali recenzije nikada nisam pisao. Sada to prvi put činim!

Prihvatio sam poziv da napravim prikaz Draškovićeve adaptacije Travničke hronike za televiziju.

Da kažem odmah na početku: veliko mi je zadovoljstvo predstavljalo čitanje ovog teksta.

To je zaista autentični, pravi Andrić.

Znam da je Boro Drašković veliki poštovalac Andrićeve literature i da mu nijednog trenutka nije moglo pasti napamet da u Andrićevom tekstu pravi neke svoje intervencije koje bi mijenjale Andrićev tok misli i pripovijedanja.

Ipak, bez obzira što su mi neki "iskusni recenzenti" "savjetovali" da samo letimično bacim pogled na Draškovićevu dramatizaciju "koja je sigurno dobra", nisam odolio svojoj radoznalosti da ga sa velikim uživanjem čitavog i natenane ne pročitam.

Travničku hroniku sam nekoliko puta u životu čitao i naročito prečitavao, ali i ovo je bila isto tako jedna prilika da uz svu kritičnost još jedanput u tekstu koji je bio na mome stolu uživam, pošto je Draškovićeva intervencija toliko delikatna i puna obzira da čitaocu pruža isto uživanje kao i čitanje djela u originalu.

Drašković je oslanjajući se na autora u potpunosti prenio atmosferu prošloga vijeka, ljudi domaćih i stranih u Travniku i prilika i naravi u starom bosanskom vilajetu.

Dijalozi kojih u Andrićevom djelu ima veoma malo i koje je pisao, čini se, samo u velikoj nuždi, i, rekao bih, za nevolju upotrebljavao, u Draškovićevoj dramatizaciji kao da izviru iz Andrićevih tekstova i nameću se kao autentični dijelovi jedne jedinstvene cjeline.

Drašković je tu veliku opasnost da se dijalogom udalji od duha Andrićevog pripovjedača sjajno prebrodio i ja i u ovom prikazu moram na tom da mu čestitam.

Andrić mi je često, za života, govorio da on nema ništa protiv toga da ga autori koji budu koristili njegove tekstove umjesno i pametno skraćuju, ali nipošto ne dozvoljava da ga dopisuju.

Taj Andrićev stav imao sam često u vidu dok sam čitao Draškovićevu dramatizaciju.

Nisam imao pri ruci original Hronike, pa nisam mogao ni provjeravati koliko je Drašković kratio Andrića, ali sam ubijeđen da ga nije dopisivao.

Ipak, čini mi se da Drašković nije dovoljno za ovu svrhu kratio Andrića. Za "ovu svrhu", mislim na televiziju. Ne zato što mislim da je sve to zajedno dugačko i otegnuto, ne, naprotiv.

Već sama pojava Travničke hronike izazvala je veliko komešanje među prvim čitaocima ovoga sjajnoga teksta.

Sam Andrić mi je u više navrata govorio kako ga žalosti držanje mnogih Muslimana koji ga smatraju svojim zakletim neprijateljem, ali i nekih bosanskih Srba, pa i Hrvata. 

Muslimani su mu oštro i veoma glasno zamjerali da blati njihove karaktere, njihovo biće i njihovu prošlost. Srbi su, odnekud, postali slijepo oružje u rukama Rusije i ruskog carskog imperijalizma i njegovih planova i interesa na Balkanu, a Hrvati pod uplivom svojih franjevaca opet oružje, isto tako slijepo, Austrougarske i njezinog nadiranja na Istok.

Sve u svemu, jedna čupava, neprosvijećena masa koja ne preza ni od zločina nošena svojim niskim i sebičnim strastima i mračnim nagonima.

Ne mogu reći da Andrić nije patio zbog takvog ocjenjivanja njegove Travničke hronike i njegove literature uopšte.

Muslimani su bili najosjetljiviji i najoštriji u svojoj reakciji i bilo mu je iskreno žao da među zemljacima, bosanskim Muslimanima, gubi simpatije i čitaoce.

Među rijetkim Muslimanima koji su prihvatali njegovo umjetničko, istorijsko i realno viđenje povijesti bio sam i ja, zato mi se često u šetnjama i razgovorima i povjeravao i vajkao.


Naše zajedništvo - jedini mogući način našeg života



Govorio mi je da bi mu bilo strahovito žao ako bi neprijatelji našeg jedinstva i zajedništva na ma koji način preko njegove literature uzimali busiju za međunacionalnu mržnju i netrpeljivost.

To je bilo davno, još u predtelevizijska vremena.

Uostalom, i ja pamtim kada se je u Bosni i sasvim drugačije živjelo. Pamtim te naše kasabe potpuno odvojene i podvojene, kada se strogo vodilo računa koja nacionalnost na kojoj strani grada stanuje; kada su imali odvojena prosvjetna i dobrotvorna društva; kada su imali čak i odvojene fudbalske klubove, čitaonice, čak i šetališta.

Ipak, nije to bilo baš davno...

Sada su televizijska vremena. Ako su nekada Travničku hroniku, i uopšte Andrića čitale desetine hiljada ljudi, mahom koliko toliko prosvijećenih, sada se Travnička hronika prikazuje desetini miliona gledalaca među kojima (po mom mišljenju) jedva pola miliona nešto više zna o prošlosti Bosne, o njezinoj komplikovanoj i zapetljanoj povijesti, naročito tokom devetnaestog vijeka.

Bojim se da bi lako u nekim ljudima gotovim na pogrešne zaključke i hitro iskopavanje ratnih sjekira moglo napraviti pravi pedagoški i, naravno, politički rusvaj.

Zato se vraćam na onu Andrićevu misao koju sam maloprije podvukao: kratiti da, dodavati ne!

Preporučujem Draškoviću, a i Redakciji igranog programa, kao i direkciji Televizije da slobodno i bez velike štete po seriju pristupi kraćenju nekih dijaloga i monologa u kojima ima podosta materijala za izazivanje prezira prema Bosancima (što je posljednjih godina u mnogim sredinama van Bosne i u velikoj modi, čak i u nekim mračnim krugovima i u samoj Bosni) a posebno navijanju televizijske neuke i priproste publike za jednu ili drugu bosansku naciju.

Znam i svojim očima sam se uvjerio da su današnji bosanski Musliman, Hrvat ili Srbin nešto kvalitetno sasvim drugo od onoga što su bili u prošlom vijeku, ali, ali i još jednom, ali sve je to još rovito i mora se biti veoma, veoma obazriv i ne praviti veću štetu od koristi (da ne ispadne jeb’o ćar fajdu).

Uvjeren sam, isto tako, da će Drašković vješto izbjeći neke drastične scene nasilja i masovnog ludila mase, kao izvrstan reditelj i zreo čovjek. Znam da su takve scene pravi izazov za pojedine reditelje, ali to su, mahom, mladi pomodari koji preko "užasa i strave" hoće da pokažu svoju "darovitost" i da se nametnu velikom gledalištu.

Možda je objektivno loš primjer, ali ja ga često imam u vidu kada posmatram mlade ljude - u Frankovoj Španiji je bilo zabranjeno prikazivanje vesterna omladini ispod osamnaest godina, jer ih pobuđuju na nasilje!

Ima svega pod ovom kapom nebeskog...

I u izboru likova treba biti vema obazriv. Mnogi mladi, pa bogami i stari reditelji nemaju siguran ukus, pa već spoljnim nakaradnim likom i njegovim postupcima odrede stav neprosvijećene i navijačke televizijske bulumenete prema čitavom jednom staležu, ili čak narodu.

Andrić je za života strepio da oni koji ga ne razumiju ne uhvate u svoje ruke njegovo djelo nad kojim je strepio i ne upropaste ga. 

Znam šta je najintimnije mislio o dramatizaciji, a još više i grđe o režiji Proklete avlije u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Ne Andrićeve, nego rediteljeve sklonosti bile su, po njegovim riječima, u prvom planu.

I tako, poslije niza neuspjelih i štetnih pokušaja ekraniziranja njegovog djela, najzad jedan vrijedan posao koji je obavio Boro Drašković.

Mislim, čak kategorično tvrdim, a istovremeno molim redakcije koje mi se obraćaju za mišljenje (Sarajevska i Beogradska televizija) da obrate pažnju na ove moje radove i uzmu u ozbiljno razmatranje moje skromno mišljenje.

Ukratko: otvoriti desetere oči nad ovim ozbiljnim i veoma odgovornim poslom.

Ako je bratstvo i jedinstvo i naše zajedništvo jedini mogući način našeg života i našeg napretka, onda televizija možda ponajviše o tome mora voditi računa i biti najdelikatnija ili, kako moja majka voli da kaže: najpoučnija.

Želim Draškoviću veliku sreću i uspjeh u ovom jedinstvenom poduhvatu u slikanju velike freske konzulskih vremena na obalama često mutne Lašve.

Vjerujem u Draškovićev razum i darovitost. Zato sam se i prihvatio ovog posla "recenzenta".

Objema tetkama, i Beogradskoj i Sarajevskoj televiziji šaljem mahsuz selam sa iskrenom željom da im ovo bude najvredniji poduhvat koji će osim uspjeha na domaćem terenu biti, po mome mišljenju, i veoma dobar, pravi espap za krčmu i prodaju po bijelome svijetu.


Konjic, 4. januar 1978. 



Povremeni televizijski gledalac Zuko Džumhur.

Konjic, Gornja mahala 86.

P. S. Toliko za danas uz još jednu moju i vašu mudrost: knjiga je knjiga, novina je novina, radio je radio, a televizija je televizija. Na televiziji je veoma opasno biti tele!


18. januar 1978. g.



Krenuli za Cetinje iz grada Hvara.

Prolazimo kroz selo Brusje, Stari Grad, Jelsu i stižemo u Sućuraj.

Tu pijemo kafu i ukrcavamo se u trajekt za Drvenik. Ručamo u Herceg-Novom. Svi naši prijatelji su dobro. Slikar Vojo Stanić nam kaže da je kod nas sve narodno, narodna vlast, narodna armija, narodni neprijatelj.

Smijemo se do Kotora.

Predveče stižemo u Cetinje.

Odsjedamo u Hotelu "Park". 

Zabeležio: Mirza Idrizović, obrada: Yugopapir (Ven, oktobar 1990.)


Uskoro: "Hodoljublja" na Cetinju




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)