Vlado Štefančić, dvorište mog djetinjstva (2): Naše malo kazalište u potkrovlju (1972)





Čim bi spazio oca, hitno bi nestao. Ako oca ne bi zamijetio, ovaj bi, silazeći s tramvaja, skidao remen - i tada bi došlo do onoga što nitko od članova kluba nije želio. A najmanje Danijel Jelinić. Ipak, najčešće bi mali Danijel na vrijeme spazio oca i odmah obavijestio drugove: Evo mi ga, tata! To "evo mi ga, tata" - kako je izgovarao Danijel - ostalo je i do danas
To dvorište djetinjstva, u kojem je odrastao Vlado Štefančić, uistinu je bilo i veliko i sretno! Smješteno između posivjelih zidina višekatnica u Ilici 246, s izlazom na dvije ulice (Ilicu i Ulicu X korpusa) predstavljalo je idealan prostor za igru i nestašluke "klinaca" iz najduže ulice u Zagrebu. Ti klinci i ta ulica ostali su mnogima u sjećanju. To sjećanje je neprelistana knjiga djetinstva.
U kutu dvorišta sjede dječaci i dogovaraju se: kako smoći namirnica i pića za veliki banket u povodu godišnjice postojanja ovog, u to vrijeme jedinstvenog kluba u Zagrebu. Taj klub, kojem su dali ime "Jadran", kroz godinu dana rada okupio ih je i naučio drugarstvu, u kojemu su i zahvaljujući njemu počeli sazrijevati.
Rat ih je zbližio. Na ulicu se nije smjelo. Škole su prestale s radom. Najprije su se okupljali na livadi, između zgrada s brojevima 3 i 7 u današnjoj Ulici X korpusa. Tu su započinjali igre odmjeravanja snage: tko će biti najbolji u skoku udalj, tko će preskočiti veću visinu, tko će, kako to reče jedan od njih, dalje pljunuti!
Zatim je Vlado dao ideju da osnuje klub...

Sledi nastavak priče... 



Susret nakon 20 godina: Vlado i kućepaziteljica
Katica Vorkapić u dvorištu njegovog djetinjstva 
Negdje 1946. godine članovi "Jadrana" su na jednom od svojih brojnih sastanaka zaključili da se bolji rezultati ne mogu postići u skoku motkom ako se i dalje bude skakalo podupiračem za rublje.

Odlučeno je da se iz blagajne izdvoji novac za Josipa Rocu i Miroslava Poljanca, kako bi putem jedne turističke agencije mogli putovati u zonu "B", tadašnju Opatiju.

Bili su čuli da se u Opatiji, u njezinim parkovima, može pronaći pravi pravcati bambus!

Josip i Miroslav zaista su donijeli tri prava bambusa.

Svako od njih bio je dugačak šest do sedam metara.

Ali dopremanje bambusa u Zagreb posebna je priča.

- Na put smo krenuli kao turisti - sjeća se Miroslav Poljanec. - U Opatiji, u koju smo iz Rijeke stigli brodom, ugledali smo pred hotelom "Brioni", gdje se nalazila i komanda zone "B", mnogo bambusovih trski. Srce nam je počelo jače kucati. Zbog toga smo bili i pošli na tako dalek put. Noću između dva i tri sata, pored stražara, prišuljali smo se tom parku i naoružani pilama odsjekli tri najviša bambusa.

Sutradan je brod krenuo iz Opatije u Rijeku. Tri bambusa bila su smještena na brodu. Josip i Miroslav donijeli su ih na brod u toku ranog jutra a da to nitko nije zamijetio. Međutim, najveći je problem bio prebaciti bambuse dalje vlakom do Zagreba.

I tu su se snašli: privezali su ih konopcem ispod vagona.

- Dakako da smo na svakoj stanici na kojoj se vlak zaustavio izlazili i kontrolirali kako bambusi stoje.

Na Glavnom kolodvoru u Zagrebu čekali su ih svi članovi kluba "Jadran". Donošenje bambusa ubrzo je u dvorištu zgrade 246 u Ilici na svečan način proslavljeno. Josip Roca je zabilježio dotad najbolji rezultat u skoku motkom.

Zahvaljujući tim bambusima, Josip Roca je nekoliko godina kasnije, točno 1953. godine, bio uvršten u reprezentaciju Jugoslavije, u kojoj je ostao sve do 1955.

I drugi članovi kluba - Vlado, Danijel, Miroslav i Boris - pokazali su se uspješnim takmičarima u toj disciplini, iako su bili mnogo uspješniji u aktivnostima kao što su izdavanje lista "Jadran" ili gluma na tavanu zgrade 246 u Ilici.

Mali sportisti: Miroslav Poljanec, Josip Roca, Danijel Jelinić i Boris Magaš
(snimio: Nikola Tanhofer, 1943)


Vrijeme sazrijevanja kroz igru



Klub kome su dječaci dali ime "Jadran" nije imao ni jednog ženskog člana!

Osim aktivnosti u sportskim disciplinama, članovi kluba izdavali su vlastite novine i održavali kazališne predstave na preuređenom tavanu zgrade broj 246 u Ilici u Zagrebu.

Boris Magaš, Vlado Štefančić, Danijel Jelinić i Josip Roca (Zagreb, 1943)

Napušteno potkrovlje, puno paučine i prašine, velikodušno im je ustupio kućepazitelj, ne pretpostavljajući da će poslije svega nekoliko mjeseci to isto potkrovlje, kad god su "klinci" iz ulice u njemu održavali svoje predstave, biti krcato stanara iz zgrade 246 i mnogih okolnih kuća.

Složni kao jedan - Vlado, Danijel, Miroslav, Boris i Josip - bacili su se na posao preuređenja potkrovlja.

Sreću su imali u samom početku.

Na tavanu je ležao izvjestan broj dasaka, pa su ih iskoristili za gradnju velike i lijepe pozornice. Zbog nedostatka platna, do kojega u godinama rata nije bilo lako doći, dobro su poslužile i plahte od papira. Tim obojenim papirom okružili su s tri strane "daske koje znače život".

Zamisao da se, uz sportske aktivnosti, članovi kluba bave i glumom, dao je mali Vlado Štefančić.

- Zarazio sam ih doživotno! - kaže danas Vlado.

Poticaj za pokretanje vlastitih novina - neku vrst glasila putem kojega bi stanari, to jest očevi i majke te svi ostali iz susjedstva, bili upoznati s namjerama članova kluba - dao je Danijel Jelinić.

Novine su izlazile u jednom primjerku i kružile su od ruku do ruku, od stana do stana, sve dok ih zainteresirani ne bi pročitali. Svaki od 18 illi 19 brojeva, koliko ih je izašlo, završavao je u klubu. Tako je, zahvaljujući toj pedantnosti, komplet novina sačuvan.

- Pošto sam ja dao ideju, odlučeno je da ja budem i glavni urednik - u šali priča Danijel Jelinić. - Ali, to ipak nije bilo presudno. Presudno je bilo da sam iz hrvatskog jezika imao peticu i da mi je profesor Frano Alfirević, pjesnik, ukazivao pažnju pred cijelim razredom, povjeravajući mi čitanje lektire naglas...

I izdavanje novina i rad u dramskoj sekciji bili su potrebni da se dođe do materijalnih sredstava za nabavku tada skupih i rijetkih sportskih rekvizita kao što su stalci za prepone i skok uvis, kugle ...

Ulaznica za predstavu bila je dobrovoljni prilog svakog gledaoca. Na ulazu u potkrovlje obično bi stajao 4-godišnji Joca Pokorni.

Njega su drugovi zadužili kao najmlađeg da se svakom posjetiocu nakloni i ispruženom rukom u pravcu jedne kutije skrene mu pažnju da je potrebno ubaciti u tu kutiju nešto novaca.

Na predstave su dolazili i takozvani ugledni gosti: od dječaka iz dvorišta zgrade 246 u Ilici nekoliko godina stariji Ivan Hetrih (Hetrich), Braco Rajs (Reiss), Rajka Vali i Nikola Tanhofer, u to vrijeme članovi filmskog društva "Romanija" iz kojeg je kasnije nastao "Zora-film".

Tako se i dogodilo da su Hetrihove prve radove na pozornici igrali članovi kluba "Jadran". Bili su to uglavnom kratki skečevi.

Boris Magaš i Vlado Štefančić
u jednom od skečeva 
Pripremajući jednu predstavu, svi su bili sve: i režiseri u glumci, i scenografi i kostimografi. Svaki od "klinaca" morao je glumiti ono što mu se dodijeli. Nitko se nije bunio, niti se smio buniti.

Tako se dogodilo da je sve ženske uloge tumačio Boris Magaš.

- Toliko se odmah bio uživio u tu vrstu uloge da ga više nismo htjeli mijenjati - priča u šali Danijel Jelinić o Borisu, danas jednom od vodećih arhitekata Jugoslavije.

Bilo je to vrijeme izuzetnog drugarstva, razumijevanja i - na koncu - vrijeme sazrijevanja kroz igru. Jedan od njih, Miroslav Poljanec, danas v.d. direktora Koncertne direkcije Hrvatske, tvrdi:

- Sigurno danas ne bismo bili ono što jesmo da u ono vrijeme nije bilo tog našeg kluba, tih naših želja iskazanih kroz niz korisnih aktivnosti.

Vlado Štefančić je direktor kazališta "Komedija", a zahvaljujući televiziji, glumac i gost u mnogim domovima.

Danijel Jelinić je urednik u "Večernjem listu", dobitnik godišnje nagrade Udruženja novinara Hrvatske, autor rado čitane rubrike "Iznenađuju vas..."

Josip Roca je od 1953. do 1955. bio reprezentativac u skoku s motkom uvis. Danas je profesor povijesti u zagrebačkoj gimnaziji "Braća Ribar".

Arhitekt Boris Magaš živi i radi u Rijeci; u listu "Jadran" bio je neka vrst grafičkog urednika. Danas je jedan od vodećih arhitekata u zemlji, dobitnik godišnje "Borbine" nagrade za projekt hotela "Solaris".


Kuvertu smo pažljivo otvorili...



Članovi kluba kao odrasli ljudi (1972)
Klapa iz dvorišta djetinjstva Vlade Štefančića bila je uistinu svestrana. Sve godine rata proveli su na okupu. Kad se rat završio, najstarijem Roci bilo je 16, a najmlađem Vladi 15 godina. Još pune dvije godine ostali su zajedno, a onda se klub "Jadran" raspao.

- Svatko od nas našao je djevojku, zaljubio se i time je klub bio osuđen na propast. Svatko je otišao svojim putem - kaže Miroslav Poljanec.

U zgradi 246 u Ilici u Zagrebu danas više ne stanuje ni jedan od petorice osnivača tog jedinstvenog kluba za koji su poslije svršetka rata bila zainteresirana mnoga sportska društva. No dvorište svog djetinjstva nisu zaboravili, iako u njega nisu zakoračili dvadeset i više godina.

Tek nedavno, kad su naši reporteri kroz to dvorište proveli Vladu Štefančića, oživjela su sjećanja na to vrijeme djetinjstva, na Danijela, Miroslava, Josipa i Borisa. I na mnoge druge vršnjake, koji su također bili članovi kluba. Tako je i nastala ova priča u nastavcima.

Dječacima su u svemu pomagali susjedi. Njihova pomoć nije se ogledala samo u dobrovoljnom novčanom prilogu već i u savjetima. Kada je, recimo, trebalo izdati prvi broj novina, poduku o tome dao im je novinar Ivan Ivančić, koji je stanovao u zgradi.

U drugom ili trećem broju "Jadrana" pojavio se i nagradni natječaj, namijenjen djeci iz susjedstva. Glavne nagrade su bile gumica, crvena olovka, plava olovka i slično. U vrijeme rata te su nagrade zaista bile vrijedne.

Iako su svi bili izvrsni atletičari - glavne discipline su bile skok s motkom, skok uvis, trčanje na sto metara, bacanje kugle, koplja i drugo - jednom su zgodom odlučili ogledati se i u boksu!

Josip Roca je kupio par boksačkih rukavica, a Zvonko Bušić, danas međunarodni boksački sudac, a u ono vrijeme samo nekoliko godina stariji od Vlade i njegovih vršnjaka, davao im je prve satove poduke o toj vještini.

- Nakon nekoliko razbijenih noseva zaključili smo da je bolje skakati uvis ili trčati na sto metara! Odustali smo od boksa - objašnjava Josip Roca.

Od mnogih šala članovi kluba danas pamte najviše dvije čiji su glavni akteri Danijel Jelinić i Vlado Štefančić. Danijel je imao veoma strogog oca. Nekako u vrijeme njegova povratka s posla mali bi Danijel svakog trena prestajao s igrom na pločniku i kontrolirao dolazak tramvaja.

Čim bi spazio oca, hitno bi nestao. Ako oca ne bi zamijetio, ovaj bi, silazeći s tramvaja, skidao remen - i tada bi došlo do onoga što nitko od članova kluba nije želio. A najmanje Danijel Jelinić. Ipak, najčešće bi mali Danijel na vrijeme spazio oca i odmah obavijestio drugove:

- Evo mi ga, tata!

To "evo mi ga, tata" - kako je izgovarao Danijel - ostalo je i do danas. Kad god bi netko od bivših članova kluba sreo Danijela, umjesto pozdrava izgovorio bi te četiri riječi.

Što se tiče događaja s Vladom, ta je šala malo delikatnija!

- Od svih nas Vlado se prvi zaljubio - priča u šali Miroslav Poljanec. - Imao je 12 godina. Došao je s plesnjaka na koji smo obično zajedno odlazili. Dakako na nas se tamo nitko nije obazirao. Svi su bili stariji i ozbiljniji od nas.

Tamo je Vlado ipak uspio upoznati jednu djevojčicu. Bila je usamljena kao i mi. S njom se Vlado dopisivao. Jednog dana palo nam je u ruke njezino pismo. Kuvertu smo pažljivo otvorili. Djevojčica mu je slala svoju novu adresu jer su joj se roditelji tih dana preselili s jednog kraja Zagreba na drugi.

Iskoristili smo to pismo. Danijel je sastavio novo, dugačko i opširno pismo, u kojem se djevojčica divi Vladi i naziva ga "dječakom iz snova"!

Što je bilo dalje, lako je pretpostaviti. Vlado se pravio važan, a onda je smiono sjeo i napisao slično pismo djevojčici. To su pismo uhvatili njezini roditelji, pa je uskoro došlo do proširenog sastanka Vladinih roditelja i roditelja male, simpatične djevojčice.

- Tu pomalo grubu šalu dugo nam nije oprostio!

Djetinjstvo i jedno izuzetno drugarstvo, koje je započelo skokom motkom na bačvu u dvorištu zgrade 246 u Ilici, jednoga je dana ipak moralo biti okončano. I kada su napunili 18 godina, još uvijek su se viđali. Ali, ti su sastanci trajali sve kraće i kraće...

napisao: Dragan Živanović, snimke: Zlatko Ramničar, obrada: Yugopapir (Arena, maj 1972.)


Neki novi klinci u dvorištu kuće broj 246 u Ilici...




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)