Režiser je bio oduševljen mojom igrom, rekao je svima da je uloga definitivno moja. Usput mi je rekao da bi bilo potrebno da ostanem do sutra u tom gradu i sačekam da se razvije film. Tražio je da se iste večeri nađemo. Nisam pristala, odmah sam otputovala u Zagreb na predavanje što ga je držao Ranko Marinković
Da je naše školstvo puno apsurda, ne bi trebalo posebno dokazivati. Ali, koliko god da se vode razgovori o planiranim ili poduzetim reformama u domaćem školstvu, gotovo u pravilu jedna se školska institucija zapostavlja. Gdje se može naći veći apsurd nego na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost? Uostalom, pogledajmo o čemu se radi:
Prije četiri-pet godina na odjel
glume upisalo se šest studenata, koji su uredno položili prijemne
ispite. Njihova imena nisu danas nepoznata poklonicima kazališne
umjetnosti, filma i televizije - Božidarka Frajt, Robert Eržišnik,
Nikola Car, Ratko Buljan, Branka Paunović-Vrdoljak i Miro Šegrt.
Osim Branke Vrdoljak (žena režisera
Tončija Vrdoljaka) i Ratka Buljana (koji će uskoro diplomirati) svi
ostali su uspješno priveli studije kraju i danas s diplomom AKU u
džepu očekuju svoju šansu.
Jednom je izračunato da su slušaoci
AKU naši najskuplji studenti.
Kako i ne bi bili, kad na ovo šestoro studenata jedne klase dolazi ni manje ni više nego deset profesora, vrsnih stručnjaka i kazališnih umjetnika.
Netko će odmah primijetiti da možda
to i nije toliko bitno, važno je da su ti mladi ljudi uspješno
završili studije, da su osposobljeni za posao (bez uvrede) za koji
su se pripremali.
No, je li stvarno tako?
No, je li stvarno tako?
Božidarka Frajt je jedna iz te male
grupe završenih studenata Akademije za kazališnu umjetnost.
Naša sugovornica nije nepoznato ime.
Igrala je u petnaestak domaćih i stranih filmova, snimila je nekoliko vrlo zapaženih TV drama. I zato nismo slučajno nju izabrali za ovaj razgovor.
Naša sugovornica nije nepoznato ime.
Igrala je u petnaestak domaćih i stranih filmova, snimila je nekoliko vrlo zapaženih TV drama. I zato nismo slučajno nju izabrali za ovaj razgovor.
- Recite nam, Boža, samo jedan podatak:
od vas šestero koji ste upisali Akademiju prije pet godina, koliko
vas danas ima osiguran angažman u jednoj od kazališnih kuća?
- Pa, vidite, zapravo samo siguran i
dobar angažman ima Miro Šegrt. On je angažiran u Hrvatskom
narodnom kazalištu. Robert Eržišnik i ja nemamo angažmana, Car
radi u "Kazalištu mladih" zajedno s njim honorarno radi i
Branka Vrdoljak, Ratko Buljan je pred diplomom i uglavnom radi na
radiju i televiziji...
Glumci, na žalost, ne mogu u Njemačku
- Možete li nam objasniti i razloge
takva stanja? S vašom generacijom to nije jedinstven slučaj, slično
se događa i s onima koji su diplomirali na Akademiji prije vas, pa i
s onima prije njih?
- Objašnjenje je vrlo jednostavno. Sva
mjesta su zauzeta, kazališta ne trebaju nove ljude. Možda će iduća
generacija imati tu sreću da netko ode u penziju ili nešto slično.
Ja osobno nisam ni tražila angažman u kazalištu.
Svi moji profesori na Akademiji, inače režiseri u kazalištu, još onda su mi govorili da moj glas nije za pozornicu.
Mislila sam da onda nemam što tražiti, kad ionako neću biti primljena.
A s ostalima nije takva situacija. Činjenica je neosporna - u kazalištima nema mjesta za mlade glumce, sve je popunjeno. Mnogi ne znaju što da rade. Netko će reći da je i s drugim profesijama ista stvar, nezaposlenih ima mnogo. To dobro znam, ali molim vas, zar mi možemo ići na rad u Njemačku?
Svi moji profesori na Akademiji, inače režiseri u kazalištu, još onda su mi govorili da moj glas nije za pozornicu.
Mislila sam da onda nemam što tražiti, kad ionako neću biti primljena.
A s ostalima nije takva situacija. Činjenica je neosporna - u kazalištima nema mjesta za mlade glumce, sve je popunjeno. Mnogi ne znaju što da rade. Netko će reći da je i s drugim profesijama ista stvar, nezaposlenih ima mnogo. To dobro znam, ali molim vas, zar mi možemo ići na rad u Njemačku?
Započetu temu nastojali smo ovaj put
proširiti.
- U redu, kad su vam već zatvorena vrata kazališta, što vam preostaje?
- U redu, kad su vam već zatvorena vrata kazališta, što vam preostaje?
- S odlaskom u provinciju nemojte
početi. I tamo je ista stvar, a za jednog glumca zna se što znači
provincija. Što onda preostaje? Film i televizija, gostovanje estradnog tipa? Moj slučaj?
Pa, dobro, govorimo o mojem primjeru.
Znači, vas zanima kako da uspije jedna mlada, tek diplomirana glumica, kojoj su kazališna vrata zatvorena? No, prije nego što počnemo ovaj razgovor, željela bih istaći nešto, da ne bi eventualno došlo do zabune.
Ne želim se žaliti.
Svatko tko sam dobrovoljno izabere svoj poziv, mora biti svjestan što ga očekuje i unaprijed biti spreman na sve nedaće. Tako je i u našem pozivu. Volim svoj poziv, nisam poput nekih koje trenutni ili prvi neuspjesi mogu pokolebati, pa počnu davati izjave da će napustiti svoje zvanje.
Znači, vas zanima kako da uspije jedna mlada, tek diplomirana glumica, kojoj su kazališna vrata zatvorena? No, prije nego što počnemo ovaj razgovor, željela bih istaći nešto, da ne bi eventualno došlo do zabune.
Ne želim se žaliti.
Svatko tko sam dobrovoljno izabere svoj poziv, mora biti svjestan što ga očekuje i unaprijed biti spreman na sve nedaće. Tako je i u našem pozivu. Volim svoj poziv, nisam poput nekih koje trenutni ili prvi neuspjesi mogu pokolebati, pa počnu davati izjave da će napustiti svoje zvanje.
Sama svoj menedžer
- Glumica bez stalnog angažmana, u svom
poslu nailazi na mnoge prepreke. Ili, bolje rečeno, u svom poslu mora
se baviti s toliko usputnih stvari da se troši na svemu tome. Ona je svoj
menedžer, ona sama mora kontaktirati sa svima.
Najprije mora što
češće posjećivati novinare, jer je u tome 75 posto uspjeha. Na
taj način, kroz pisanje i slike, mora dokazati i pokazati da je
živa, da postoji.
Onda mora biti u neprestanoj vezi s organizatorima snimanja, s producentima (jer je to važno zbog visine honorara), pa s režiserom, snimateljem... Svatko od njih je na svoj način važan i igra određenu ulogu u mom pozivu ...
Ja sam sama svoj menedžer, pregovaram, pišem, šaljem slike ...
A to, vjerujte, oduzima najviše vremena, ostaje mi vrlo malo slobodnog vremena koje treba da utrošim na svoje daljnje usavršavanje. Moram čitati, učiti da ne bih ispala iz "štosa".
- Nema sumnje da je u svemu tome mnogo
lakše muškarcu, vašem kolegi? Kako se vi kao žena snalazite u
svemu tome?
- Pa da vam iskreno kažem, koliko god bi se našlo primjedaba na Akademiju, ipak za sve to mogu mnogo
zahvaliti baš njoj. Ona je velika životna škola. Ona nauči mnogo
čemu, možda što je najvažnije kako da se čovjek postavi u
životu.
A to je u mom slučaju, u našem pozivu, od velike važnosti. Jer, ponekad, neću da kažem da toga ima mnogo, čovjek u našem pozivu može doživjeti vrlo mnogo neugodnih situacija. Osobito žena ...
A to je u mom slučaju, u našem pozivu, od velike važnosti. Jer, ponekad, neću da kažem da toga ima mnogo, čovjek u našem pozivu može doživjeti vrlo mnogo neugodnih situacija. Osobito žena ...
- Možete li biti malo konkretniji?
Imate li vlastitih iskustava?
- Nemojte mi zamjeriti što vam ovdje
ne navodim imena ljudi o kojima se radi i nadam se da ćete me
shvatiti. Radimo u istom poslu, srest ćemo se ponovo, na drugome
mjestu, u drugim ulogama ... Zapravo, to je uvijek ista, ona poznata
priča o režiseru i glumici. Mnogi to već znaju napamet.
Uloga uvjetovana - večernjim izlaskom
Božidarka Frajt je načas zastala,
zamislila se i onda nastavila:
- No, dobro, ako nećemo navoditi imena ... Onda sam još bila na Akademiji. Jedan poznati režiser, koji
inače nije iz Zagreba, došao je k nama i zamolio me da doputujem u
njegov grad na pokusno snimanje njegovog filma.
Rekao je da moj lik odgovara toj ulozi.
Tvrdio je da imam tužne oči, plemenito lice, dakle mnoge značajke njegovog budućeg lika. Trebalo je ipak da dođem na pokusno snimanje. S partnerom sam igrala pred kamerom pet sati, sve je bilo snimljeno.
Režiser je bio oduševljen mojom igrom, rekao je svima da je uloga definitivno moja. Usput mi je rekao da bi bilo potrebno da ostanem do sutra u tom gradu i sačekam da se razvije film. Tražio je da se iste večeri nađemo...
Nisam pristala, odmah sam otputovala u Zagreb na predavanje što ga je držao Ranko Marinković.
Finale, kao što vjerojatno i očekujete - ulogu nisam dobila. U njegovu filmu igrala je druga glumica ...
Rekao je da moj lik odgovara toj ulozi.
Tvrdio je da imam tužne oči, plemenito lice, dakle mnoge značajke njegovog budućeg lika. Trebalo je ipak da dođem na pokusno snimanje. S partnerom sam igrala pred kamerom pet sati, sve je bilo snimljeno.
Režiser je bio oduševljen mojom igrom, rekao je svima da je uloga definitivno moja. Usput mi je rekao da bi bilo potrebno da ostanem do sutra u tom gradu i sačekam da se razvije film. Tražio je da se iste večeri nađemo...
Nisam pristala, odmah sam otputovala u Zagreb na predavanje što ga je držao Ranko Marinković.
Finale, kao što vjerojatno i očekujete - ulogu nisam dobila. U njegovu filmu igrala je druga glumica ...
- Mnogi u posljednje vrijeme naveliko
govore o klanovima. Jesu li te grupe dobrodošle glumicama, koje
žele uspjeh, ali na drugi način?
- Vidite, o tim klanovima se u
posljednje vrijeme mnogo govori. Neki ih napadaju. Moje je mišljenje
da takve grupe zasnovane na prijateljstvu i drugarstvu samo mogu
pomoći nadarenom čovjeku da uspije. Nijedan režiser neće
angažirati nekog glumca ako mu ne odgovara, jer će tako upropastiti
sebe samog.
- I za kraj: što mislite o brakovima
između režisera i giumice? Toga u nas ima poprilično.
- E, to je najidealnija i najdivnija
kombinacija. Potrebno je da iza glumca netko stoji, inače neće
uspjeti. Ako stoji vlastiti muž, onda je to izvrsna stvar. Naravno,
pri tome je važno da je glumica nadarena. Ako glumica nema podrške,
teško će uspjeti ...
Umjesto zaključka: Milena Dravić i Božidarka Frajt su prije devet godina igrale glavne uloge u filmu
Voje Nanovića "Bolje je umeti".
- Milena je izvanredna, naša najbolja
glumica, no pitanje je koliko bi uspjela da iza sebe nije imala
svojeg muža (Puriša Đorđević i Kokan Rakonjac) - kaže Božidarka
Frajt.
Razgovarao: Uroš Šoškić (Plavi vjesnik, april 1969.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
