Skender Kulenović, Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a 1943: Za slobodnu i nezavisnu Jugoslaviju!

Novembar 1982: "Čestitamo Dan državnosti SRBiH i Dan Republike", stoji na prvoj stranici prazničnog izdanja sarajevskog Vena, koji se na kioscima pojavio 25. novembra. U uvodniku sledeće reči: "Praznični dani pred svaku redakciju stavljaju zadatak da novinu učine sadržajem, ne toliko bogatiju, koliko intenzivniju, jer svaki broj zahtijeva što zanimljivije štivo, pa tako i ovaj. Razlozi za intenzitetom su u činjenici prazničnog trenutka, ali isto tako u temeljnijem pristupu čitaoca novini, negoli u svakodnevnom toku života i rada. Tragajući za temom koja će i bitno odrediti praznični sadržaj, odlučili smo se za odlomke izvještaja sa Prvog zasjedanja ZAVNOBiH, koji je za Oslobođenje pisao Skender Kulenović... "

"Bratstvo naših naroda na tlu Bosne i Hercegovine - to je malj ravno u čelo švapskoj i četničko-ustaškoj pogani! Tu ga učvrstiti znači položiti nesalomive temelje zgradi koju danas krvlju i kostima zidamo. To jasno osjećamo mi iz Bosne, ali, u istoj mjeri, svjesni su toga i naši drugovi iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, čitave naše domovine" 

Malog šegrta u jednoj jedinoj brijačnici mrkonjićkoj zaboljele su danas obje slabašne mišice od sapunjanja tolikih brada, i on premješta kefu iz jedne ruke u drugu. On, istina, voli te »priredbe«, jer je i njemu, sitnom i zaboravljenom, slobodno da ih posjećuje, pa čak da se na njima uhvati i u kolo. Ali ova što će se održati večeras - počela je da ga ljuti već od deset sati izjutra.

- Aaaa, bogami, ovo će ovako cijeli dan! - rekao je u sebi, ne otvarajući usta i pritišćući jezik o nepce, kad su unišle nove mušterije.

A onda je te nove goste, sebi u njedra, otpozdravio: Sloboda narodu! pa je, preko debelog sijedog brka jednog hercegovačkog delegata kojeg je u taj mah trljao sapunicom pogledao tri glave koje su na klupi dugo čekale da dođu na red.

- Vragu i priredba! - izustio je poluglasno, otišavši za bijeli zastor više da odahne nego da promijeni vodu.


Srce naše zemlje 



A sutra, kad se odanle gdje se danas u novembarskoj izmaglici odasipa malter garevina, zabijele nove kuće, kad se naša zemlja, mjesto krvlju, zalije rumenilom rada i smijeha, sutra, kad o jednoj godišnjici 26. novembra 1943. naše novine budu pisale o današnjem istorijskom događaju - sutra će se taj mali brijački šegrt, već mladić, pohvaliti među svojim drugovima:

- Ja sam, drugovi, brijao prve delegate našeg bosansko-hercegovačkog parlamenta!

On će to reći u šali, ali, potajno, njega će obuzimati neka dragost, i on će se smiješiti svojoj djetinjoj naivnosti koja nije ni slutila da je tadanja njegova »priredba« jedan od onih velikih istorijskih korijena iz kojih je izbujao taj novi, njegov, mladićev život.

Ne treba se čuditi malom šegrtu: današnjem događaju mora da se čudi i majstor koji se zove istorija. Nikad ona tako nešto nije zapisala. Prije dvije i po godine, jedan narod, naš slavni narod, golih prsa uhvatio se u koštac na život i smrt s oklopljenim Atilom.

Prije godinu dana, kad je Atila zabadao svoje zastave po visovima Kavkaza, kada se nalazio na domaku Groznog i u predgrađima Staljingrada, naš narod, nepokolebiv u svojoj vjeri u pobjedu, stvorio je svoje vrhovno političko predstavništvo.

Ove godine, poslije dvaju Atilinih bjesomučnih nasrtaja, taj narod, pobjednik, ojačan u svojoj vjeri, korača dalje: on stvara i svoja nacionalna i pokrajinska vijeća.

Večeras, 25. na 26. novembra, u jeku krvavih bitaka od Soče do Đevđelije, Bosna i Hercegovina, u Mrkonjiću, nekoliko desetina kilometara od švapskog garnizona u Banjoj Luci, ostvaruje san svojih najboljih sinova: ona izabire svoje zemaljsko vijeće.

Herceg-Bosna, srce naše zemlje, srce vjekovima tišteno, srce dvadeset i četiri godine razdirano kandžama najprotivsrpskijih, velikosrpskih, i najprotivhrvatskijih, velikohrvatskih vukova, srce koje je 1941. počelo da lipti bratoubilačkom krvlju, to srce, izliječeno i pomlađeno, zakucače večeras neviđenom snagom i pojačati ustanički krvotok čitave naše zemlje...


Najčvršći temelji



Bratstvo naših naroda na tlu Bosne i Hercegovine - to je malj ravno u čelo švapskoj i četničko-ustaškoj pogani! Tu ga učvrstiti znači položiti nesalomive temelje zgradi koju danas krvlju i kostima zidamo. To jasno osjećamo mi iz Bosne, ali, u istoj mjeri, svjesni su toga i naši drugovi iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, čitave naše domovine. 

Osnažiti bratsku zajednicu na tlu gdje su krvni naši dušmani htjeli da stvore zvjerinjak bratoubojica, znači iščupati glavno korijenje svim neprijateljima našeg naroda u čitavoj našoj zemlji - ta misao oštro iskače, odmah u svečanom dijelu skupštine, iz srbijanskih, hrvatskih i slovenačkih pozdrava i podzravnih riječi čitave naše otadžbine kao cjeline.

Tu misao, u ime domovine kao jednog jedinstvenog tijela, i sadržinom i gromkošću riječi ističe predsjednik AVNOJ-a, doktor Ivan Ribar:

- Naše divizije junački se bore širom Bosne i Hercegovine, ali ne samo za to da oslobode Bosnu i Hercegovinu, nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike; da Srbi, Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine stvore svoje predstavništvo u zajednici sa ostalim jedinicama federativne i demokratske Jugoslavije u kojoj Bosna i Hercegovina treba da uzme ono mjesto koje joj i pripada... Samo tako, Bosna i Hercegovina postaće biser u zajednici nove, slobodne Jugoslavije...

To isto srčika je riječi i potpredsjednika slovenačke Osvobodilne fronte, književnika Josipa Vidmara. U ove dane istorijskih političkih odluka na tlu naše Bosne, on je iz slovenačkih planina došao u bosanska brda i pozdravio našu skupštinu jezikom i mislima slovenačkog naroda o Bosni:

- Bosna je pravi centar Jugoslavije koja će biti nezavisna, demokratska, federativna Jugoslavija. Bosna je matica i centar politike koja se mora ostvariti u budućoj slobodnoj Jugoslaviji. Bosna je zemlja u kojoj žive narodi s tri vjere: katoličkom, muslimanskom i pravoslavnom.

To je najkomplikovanija zemlja u Evropi, pa ako se u njoj ostvari bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana, njega neće biti teško ostvariti i između Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i čak Bugara...

Borci naše vojske zakleli su se da će biti braća i da će prolijevati krv za slobodu cijele Jugoslavije.

Ta zakletva, drugovi, treba da je i naša zakletva. Takvo bratstvo ključ je za rješenje najkrupnijih unutrašnjih pitanja. Ostvari li se ono u Bosni i Hercegovini, onda su postavljeni najčvršći temelji i za čitavu našu buduću domovinu!...

Čvrsto i otsječno, zarezala je vazduh iznad govornice jedna ruka. 

Odmah poslije prvih riječi novog govornika, u našoj svijesti oživljuje jedna misao koja se u nas duboko usjekla: Šta bi bilo od naše domovine, da nije bilo te snage u čije ime nas pozdravlja jedan od njenih pretstavnika?


Za čast i slobodu



Ponikla iz dosada neizraženih dubina narodnih, sastavljena je od najboljih sinova i kćeri naroda, lučom borbe i istine osvjetljujući pred nama put ka slobodnom i sretnom životu ta nas je snaga potakla na djela koja su iznenadila čitav svijet. Zavoljeli smo je kao spasiteljicu. To je naša, to je narodna, to je voljena naša Komunistička partija. U njeno ime pozdravlja delegate Bosne i Hercegovine drug Đuro Pucar Stari:

- Drugovi i drugarice, svima je vama poznato da je Komunistička partija bila ona sila koja je naše narode organizovala na oružanu borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. Za tu borbu ona je mobilisala sve svoje članove i položila nebrojene živote svojih najboljih sinova ža čast i slobodu naroda.

U teškoj i krvavoj borbi naših naroda stvorena je naša slavna Narodnooslobodilačka vojska. Na tlu gdje je okupator mislio da će zametnuti kolo najkrvavijeg bratoubilačkog klanja Komunistička partija otpočetka je unosila duh bratstva među naše narode i tim duhom plemenila našu junačku vojsku.

Zahvaljujući tome istorijskom djelu Komunističke partije, razbijen je pakleni plan okupatora i njegovih slugu, ustaških krvoloka i velikosrpskih četničkih zlikovaca izbjegličke jugoslovenske »vlade« na čelu sa kraljem Petrom Karađorđevićem.

Komunistička partija, još za vrijeme stare Jugoslavije, vodila je borbu protiv nacionalnog ugnjetavanja, za narodnu, demokratsku Jugoslaviju; ona se borila protiv petokolonaške politike izdaje, za slobodnu nezavisnu Jugoslaviju; u časovima naše najteže narodne tragedije kada su naše narode napustila sva vođstva bivših političkih stranaka - Komunistička partija bila je jedina koja je naše narode povela putem borbe protiv okupatora, ali istovremeno i putem borbe protiv svih pokušaja da se vrati ono staro koje je našu zemlju dovelo do katastrofe.

Danas, drugovi i drugarice, kada mi izgrađujemo čvrstu zgradu istinske narodne vlasti u našoj Bosni i Hercegovini, ja vam u ime Komunističke partije obećajem da naša Partija ni u buduće neće žaliti nikakvih žrtava, da će ona uložiti sav svoj trud, sva svoja bogata iskustva, da se borba naših naroda za slobodu i sretan život kruniše slobodnom, narodnom, federativnom Jugoslavijom, u kojoj će Bosna i Hercegovina biti ravnopravna jedinica.


Živi vrutci



... Herceg-Bosna prozborila je iz svoje mučne i tegobne prošlosti, iz svoje krvave jučerašnjice i današnjice, progovorila je o svojoj budućnosti iskreno, jasno i odlučno, kako se nikad dosada nije moglo ni zamisliti. 

Te riječi, skromne, polagane, žustre, britke, plamene, iako ih je izgovaralo i slušalo samo 247 delegata, iako su ove večeri zamirale na zidovima ove dvorane, te riječi živi su vrutci jedinstvene oslobodilačke borbe našeg naroda širom čitave Bosne i Hercegovine, ali one će se sutra neminovno pretvoriti u varnice koje će svetu vatru ustanka zapaliti u svim srcima koja su još neodlučna, mlaka i nesigurna.

Sutra, na budućim sjednicama našeg Zemaljskog vijeća - koje ćemo ove noći izabrati - mi ćemo raspravljati mnogo opširnije, o mnogo više pitanja večeras, na prvom našem zasjedanju, mi govorimo o prvom i glavnom: o osnovnim uslovima za pobjedonosno završavanje borbe i osnovnim uslovima za osiguranje svoje sretne budućnosti...


Đedine riječi



... U četiri sata izjutra, poslije govora delegata iz svih krajeva naše Herceg-Bosne, poslije izbora ZAVNOBiH-a i izbora njegovog predsjedništva, na pozornici gdje je za dugim stolom sjedilo Radno predsjedništvo zasjedanja, digao se doktor Vojislav Kecmanović, predsjednik novostvorenog najvišeg političkog predstavništva naše Bosne i Hercegovine. 

Đedo - kako ga svi od mila zovemo - visok, koščat, bijel kao ovca, lagano je položio dlanove po stolu, i činilo se kao da mu se od nesna, umora i godina sklapaju očinji kapci.

Ne. Đedo je kroz novembarske kiše i lapavice došao na ovo zasjedanje iz Semberije.

To Đedo samo čeka da se smiri i zadnji šum u dvorani, jer on govori tiho, sasvim tiho. Meka blagost i tvrda nepokolebivost pomiješale su se u njegovom izrazu u jedno iznenađujuće jedinstvo. Ta ista blagost i nepokolebivost treperi mu i u riječima kojima sada Đedo zaokružuje sve noćas izrečene misli, iskovane u ovoj dugoj i krvavoj borbi:

- Drugovi i drugarice, braćo i sestre, prije nego završimo, hoću da kažem nekoliko riječi. Jedan od drugova reče da mi danas da mi držimo nešto što nijedna porobljena zemlja na svijetu ne može da drži - a to je parlamentarno zasjedanje. Naša vojska i narod, i politika naših vođa, zaista ostvarili su čudo. Nesumnjivo, velika pobjeda. Ali, mi smo imali još takvih slavnih pobjeda.

Prvo. 

Cijeli svijet zna da smo mi od malih, slabo naoružanih grupica organizovali jaku vojsku. Bivša jugoslavenska vojska, koja je živjela dvije decenije, razbijena je za nekoliko dana. A naša vojska ne samo da je kroz najžešće bitke ojačala, nego se pokazala i neuništivom. To je, nesumnjivo, velika pobjeda.

Drugo.

Otupljena je oštrica najmoćnijeg oružja koje je neprijatelj uperio protiv naroda Jugoslavije, pomoću kojeg je htio uništiti nas i osigurati sebi život na Balkanu. To je oružje bratoubilačkog rata. To oružje danas je nemoćno.

Treće.

Fašisti su mislili da je Jugoslavija neko kučkino kopile, da u njoj ne živi duh slobode. Međutim, velike pobjede koje je za dvije i po godine ostvarila naša Narodnooslobodilačka vojska, pribavile su nam priznanje Saveznika, a respekt kod neprijatelja. Naša vojska, koja raste iz dana u dan, pokazuje danas čitavom svijetu da naši neprijatelji nisu uspjeli da uguše slobodarski i borbeni duh naših naroda.

Četvrto.

Naši narodi pokazali su se sposobni ne samo da preko svoje oružane snage, preko naše armije, oslobode veliki dio naše domovine, nego i da organizuju novu narodnu vlast. Naši narodi pokazali su se sposobnim ne samo da tuku neprijatelja, nego da još u toku ljutih bitaka liječe rane koje su nam ostavili bivši režimi.

Za jednu od teških rak-rana mi smo našli jedno rješenje, i to radikalno rješenje. To je pitanje monarhije. I mi, jedini predstavnici naroda Bosne i Hercegovine, izrazili smo na ovom istorijskom skupu jednodušnu odlučnost da nećemo dozvoliti povratak u našu iskrvavljenu zemlju ne samo izbjegličkoj izdajničkoj vladi, nego ni njenom kralju - izdajniku Petru II.

Ova naša odluka, braćo i sestre, predstavlja jedan veliki prelom u istoriji naših naroda.

Ali danas, kada je naša Bosna i Hercegovina, prvi put u svojoj istoriji, dobila svoje istinsko narodno predstavništvo, kada mi proslavljamo jednu od velikih pobjeda našeg narodnooslobodilačkog pokreta, mi ne smijemo zaboraviti da se za ovako snažan i pobjedonosan razmah naše borbe ima zahvaliti u prvom redu junačkoj i mudroj Komunističkoj partiji Jugoslavije.


Rasplamsani zanos



Sve te vojničke i političke pobjede koje su naši narodi izvojevali pod vodstvom svoga najboljeg sina, svoga vođe druga Tita, ohrabruju nas i u isto vrijeme daju nam nove snage da našu borbu dovedemo što prije do konačnog cilja do slobode. 

Sve te pobjede ohrabruju nas i stvaraju u nama odluku da, kad odemo kućama, ustostručimo svoje napore i pojačamo osjećaj dužnosti i odgovornosti prema svome narodu. Naše ljuto oružje ne smije da otupi prema okupatoru i prema izdajnicima, nego ono mora biti svjetlije i oštrije. Mi moramo učiniti sve da što prije dođemo do konačne pobjede i da naše novo državno uređenje bude trajno, solidno - vječno...

Sve te misli, sve te naše misli, izrečene na usta našega Đede, rasplamsale su naš zanos. Mi smo klicali i izlazili u novembarsku noć. Mrak i magla ležali su na zemlji. Bilo je pred svitanje. Zaista, okrvavljena i izmučena Herceg-Bosno, to je bilo pred tvoje svitanje!

Napisao: Skender Kulenović (Oslobođenje, decembar 1943/ Ven, novembar 1982.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)