Silvana Armenulić, fenomen našeg vremena '72: Zbog nje je "Lov na jelene" bio najgledaniji film u Zagrebu

Maj 1972: Tuča u bifeu Ateljea 212. Incident je izazvao mladi glumac Dušan Prelević, zbog čega je udaljen iz ansambla rok opere "Isus Hrist Superstar", čija je premijera zakazana za 10 jun. Prele je zbog toga u RTV reviji zaslužio naslov "Isus razapet pre golgote", a Mira Trailović već mu je našla zamenu - u mjuziklu bi trebalo da zapeva Zlatko Pejaković... Politika Ekspres počinje da objavljuje novi feljton "Tito - 35 godina na čelu Partije" u kojem donosi svedočenja samog predsednika i učesnika Revolucije... U beogradskoj boemskoj četvrti Skadarlija, ispred rodne kuće pesnika Đure Jakšića, odjekuje pesma devojačkog hora Šumadija, specijalizovanog za nastupe pod vedrim nebom. Predvodi ih dirigent Đorđe Karaklajić... Lepa Lukić je silno uvređena zbog toga što je u novom filmu Joce Živanovića "I bog stvori kafansku pevačicu" njeno prisustvo na velikom platnu više nego prepolovljeno u odnosu na ono koliko joj je obećano i koliko je vremena provela glumeći na setu. Da nevolja bude veća, njena velika rivalka Silvana Armenulić prima sve same pohvale za prvu filmsku ulogu u "Lovu na jelene" Fadila Hadžića. Ima li kraja uspesima i fenomenalnoj popularnosti Silvane Armenulić?          

"Neki su mi listovi i odmogli. Čitajući o meni, publika, moji obožavaoci, mislim, dobiju dojam kako sam arogantna, samovoljna, takva me, eto, fama bije. A kad me bolje upoznaju, ljudi se ne mogu načuditi: vi ste obični, pristupačni, kažu mi, a ne neka oštrokonđa kao što smo vas zamišljali"

Voljeli vi ili prezirali pjesme skladane i pisane po mjeri "narodnjaka", kupovali ploče u omotima okićenim folklornom ornamentikom, ili se gnušali njihovih autora i izvođača, rekli štogod htjeli, jedno ipak svi moramo priznati: Silvana Armenulić, ili pravim imenom Zilha Barjaktarević, kćerka dobojskog slastičara, pjevačica izazovna pogleda i raskošna poprsja, postala je persona, ličnost, koja, ma gdje se pojavila, ne ostavlja sredinu ravnodušnom.

O njoj se bez stanke piše i priča tako da i sama, iako iznad svega u novinama voli čitati o sebi, gdjekad pomisli kako je ta igra prešla svaku mjeru. 

Nema dana a da nešto ne osvane o njoj: ono što je rekla i što nije; ono što je pomislila i što joj nikada nije palo na pamet...

Silvana je jedan od fenomena našeg vremena...

Čak i Zagreb, koji se po afinitetima ponekad razlikuje od Beograda ili Sarajeva, na primjer, nije mogao ignorirati njen dolazak. "Studio" je lani svoje trofeje - "Glasovi godine" - dijelio zabavnjacima, narodnjacima i sastavima na zajedničkoj priredbi u elitnoj "Esplanadi"

Silvana se kao pobjednica, nakon prijema nagrade, morala predstaviti pjesmom.

Naoko sigurna i samosvjesna žena, stupila je pred namirisanu i nalickanu čeljad u smokinzima i skupim toaletama, uplašena kao nikada u životu:

- Znala sam da takva publika po afinitetu ne voli ono što ja pjevam. Tada se u meni probudio tvrd bosanski inat: zarekla sam se da neću ispustiti mikrofon iz ruke sve dok je ne natjeram da mi od srca zaplješće. 

Led se topio brže nego što sam se nadala: na kraju su Zagrepčani pjevali skupa sa mnom i dugo me nisu puštali da odem. Moji kolege iz zabavnog faha hvatali su se za glavu od čuda priznajući mi da takav "lom" nisu mogli zamisliti. Nego šta... - zadovoljno se prisjeća Silvana.

A kad je početkom ove godine Fadil Hadžić pripremao zagrebačku premijeru svog filma "Lov na jelene", u kojem je Silvana Armenulić igrala glavnu žensku ulogu - kavanske pjevaljke, tužio mi se, ne skrivajući ujedno zadovoljstvo što je povukao blistav poslovni potez:

- Zamisli, čovječe, nitko me ne pita kakav mi je film, već: kakva je Silvana?

Pogledi premijernih posjetilaca bili su uprti u stasitu pjevačicu: diskretno ali strogo merkali su je kakva joj je haljina, koliko joj je dubok izrez i, naravno, kako će odglumiti prizore u kojima ne pjeva, već govori:

- Strepila sam poput đačeta pred pločom, ali ubrzo sam se uvjerila da nisam loša glumica. Od sada ću prihvaćati glumačke uloge na filmu i televiziji. Zašto da ne? Znam da velik dio gledalaca kupi ulaznicu za kino samo da mene vidi! - objašnjava Silvana manirom zbog koje ju je Hadžić prozvao "ženskim Clayem iz Doboja"

Jer kad se hvali, ona to čini s razlogom: "Lov na jelene" bio je najgledaniji film sezone u Zagrebu

A kako li je tek u krajevima koji obožavaji narodnu pjesmu i, prema tome, Slilvanu...


Okrutan broj devet



Silvana Armenulić svjesna je svoje vrijednosti, veličine i popularnosti, pa zato kad zađe među ljude ili instinktom osjeti da je vrebaju kamere, zabaci glavu i isturi gornji dio tijela. Takvu je i znamo s fotografije. 

No kad se za stolom, u zabitnijem kutu restorana, raspriča, tada mi se učini nižom i krhkijom:

- Kod mene i mog fenomena nije važan samo glas, već kompletna pojava, mislim ličnost, ponašanje, garderoba, lijep izgled. Zato sam i primljena drugačije od ostalih pjevačica, zato je oko mene uvijek gužva! - otkriva mi svoju tajnu.

- Znači: vi smatrate da ste fenomen...

- Svakako. Zašto inače o meni novine najviše pišu kad ima na stotine narodnih pjevača?

To vam kažem bez uvijanja... - bez kompleksa otpovrne Silvana.

Često voli pripomenuti kako je do slave i bogatstva gazila stazom posutom trnjem i da joj je kruh što ga je grizla bio tvrd i opor.

Njena je majka rodila trinaestero djece, ali četvero ih nije preživjelo.

Između pet sestara i četiri brata, koji danas žive rasuti po svim krajevima zemlje, Silvana je četvrta po redu.

Rano je ostala bez oca i na majčin teret pala je briga da ishrani i izvede na put silnu nejač:

- Bili smo jedno drugom do uha i majka nas je, kad bi je pitali za naša imena, na prste nabrajala. Kako je krojila kraj s krajem još ne mogu shvatiti. Sve je morala vagati kroz onaj vražji devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari cipela... Zato sam maštala o danu kad ću joj se skinuti s vrata.

I, tako, pošto je zagazila u osamnaestu, Zilha, to jest Silvana, odlazi iz kuće za ljubav pjesme. Neki su je čuli kako pjeva na mjesnim zabavama i nije im bilo teško da je nagovore. Uza to što je znala oduševiti sevdalinkama, slovila je i za najljepšu curu u gradu, pa su se upravnici kavana otimali za nju:

- Danas se naježim kad uđem u kavanu. Trebalo je izdržati neugodnosti i poniženja. Tko nije bio među pijancima ne zna kako je to strašno. To govorim ja koja sam pjevala u boljim lokalima... Mogu zamisliti kako je onim pjevačicama u raznim prčvarnicama gdje ih većina gostiju gleda i sluša bez poštovanja! - otvara srce Silvana.

Spasonosna luka za junakinju naše reportaže bila je "Skadarlija", beogradska boemska kavana, u kojoj je vladala nenadmašna Divna Kostić uz pratnju čarobne i čudesne violine Ciganina Paje Jovanovića

Silvana je bljesnula poput meteora i zaludila čaršiju: 

"Auuu, sveca joj ljubim, em ima glas, em ima stas", uzdisali su zvani i samozvani beogradski švaleri. Valjalo je biti u posebnoj milosti kod konobara i rezervirati stol. Posao je cvao, a u čast dobojske ljepotice ispijani su potoci opojnoga vina.


Poput "Ljubavne priče"



A ona, odbojna i prkosna, doživjela je upravo u "Skadarliji" svoju ljubavnu priču. Sjećate li se filma "Love story", kad se sin jedinac, potomak aristokratske i bogatunske obitelji, zaljubljuje u slastičarevu kćerku iz siromašne četvrti, pa je, usprkos žestokom protivljenju roditelja, dovodi pred oltar? 

Tako je i Radmilo Armenulić, jedan od beogradskih mladića za koga su mamice, zabrinute za budućnost svojih kćeri, govorile kako je sjajna "partija", neizbježno spominjući pri tom da je iz ugledne, stare porodice (da bi sve do kraja bilo zaslađeno, on je k tome izvrsno igrao tenis i stalno putovao po inozemstvima) jednom navratio u "Skadarliju" i zagledao se u kavansku pjevačicu.

Zagledao i ostavio srce. 

Počeo je iz noći u noć zalaziti u zadimljeni lokal ne mareći za prijekore trenera, a još manje za ogovaranja svoga i majčinog otmjenog i visokog društva: 

"Ijuh, zamislite, onaj zlatni dečko, sin Armenulićevih, voda se s jednom kafanskom, da prostite, pevaljkom, nekom Bosankom, i još priča da će je oženiti."

Bez obzira što je čaršija brujala o neobičnoj vezi, tajni brak bio je sklopljen uz nevjestin uvjet: da ostane pjevačica u "Skadarliji".

Tako je postala Silvana Armenulić - ime koje će tri-četiri godine poslije izrasti u simbol narodne glazbe.

I kad je nedavno, ovaj put u ulozi dive koja je zauvijek zaboravila kavansko muziciranje, Silvana s manjim društvom došla da večera u "Skadarliji", stvorila se golema gužva. 

Kuharice su izvirivale da je odmjere, orkestar je zasvirao tuš, a konobari su prestali dvoriti.

Najvatreniji su joj se unosili u lice da je bolje vide, a ni uglađeni čikice sijedih lasi nisu se libili da je zamole za autogram.

Slučaj je zamijesio smiješnu igru da je odmah nakon nje ušao i hollywoodski star Kirk Douglas.

Sjeo je i zapanjio se: na nj se nitko nije osvrnuo, a oko stola jedne smjelo dekoltirane plavojke uporno su škljocali fotografi, po maniri očito suradnici večernjih listova. 

Tada je naletio još jedan čovjek s kamerom i pogledom pitao Douglasa može li ga snimiti? Ovaj je, napokon zadovoljene taštine, pokretom glave odobrio. I gle čuda: nakon toga što je bljesnuo fleš, neznani snimatelj priđe stolu, zatraži novce i ostavi cedulju da se slike za tri dana mogu podići u fotografskoj radnji u Acinoj ulici.

Ta anegdota, komična i tugaljiva u isti mah, pročula se po Beogradu brzinom oluje, pa je i dan-današnji prepričavaju kao najnoviji dokaz fenomena Silvane Armenulić kojem ni najpronicljiviji ekspert za psihologiju mase nije uhvatio glave ni repa.

Silvana je, vratimo se na početak njezina braka, nakon rođenja kćerkice Gordane - mala je sada u osmom proljeću života - stekla puno pravo građanstva u domu Armenulićevih gdje još stanuje (ako se ta riječ uopće može pristaviti uz osobu koja je zbog pjevačkih turneja, te filmskih i televizijskih uloga više odsutna negoli prisutna).


Eksplozivna diva



Novinari koji bolje poznaju Silvanu Armenulić mogu se zakleti da iz nje izvire bučno vrelo uvijek novih vijesti i senzacija:

- Što joj na umu, to joj i na drumu! - vele, i neštedimice eksploatiraju brz jezik impulzivne dive. Ona će, začas, iz rafala ispaliti sve najgore o svojim glavnim rivalkama, da bi ih u trenucima predaha izdigla do nebeskih visina.

Silvana me uvjerava kako od sada više nikoga neće spominjati, osim sebe samu:

- Neću više biti prijatelj s novinarima koji kroz moje izjave spominju one dvije! - temperamentno će reći, a zna se da su dvije nespomenute građanke Lepa Lukić i Vera Svoboda. - Neću ja da im pravim reklamu! Ubuduće ću pričati samo o Silvani!

(Zlobnik bi rekao: do prve zgodne prilike.)

Zadovoljno se smijulji, a oči joj od sreće postaju razvučene i mačkasto sužene kad je počnem uvjeravati da je narod voli:

- Možete li mi objasniti - nadovezujem se pitanjem - zašto vas narod obožava, kupuje vaše ploče i hrli na vaše koncerte?

- Znam da publika "šizi" kad ja pjevam.

Dobro pjevaju i drugi, ali nemaju toliko uspjeha kao ja.

Meni se nudi "lova do krova" samo da dođem, a kad bih prihvatila sve pozive - godina bi morala imati bar pet stotina dana! - kaže trijumfalno Silvana i čudeći se dodaje: - Ali ne znam zašto je tako? Voljela bih da mi to netko, onako stručno, objasni.

Onda, kao da se naglo sjetila tajne svog uspjeha:

- Kad izađem na pozornicu zaboravim brige i probleme. Svaku pjesmu proživljavam, znate, ne pjevam mehanički (ta riječ u njenom bosanskom zvuči "me-han’ćki"). Radije pauziram nego da pjevam bilo kako! Publika mene osjeća, eto to je!

Slaže se da su je novine, radio i televizija, a sada i film, učinile superzvijezdom, ali ipak ima i jednu opasku:

- Neki su mi listovi i odmogli. Čitajući o meni, publika, moji obožavaoci, mislim, dobiju dojam kako sam arogantna, samovoljna, takva me, eto, fama bije. A kad me bolje upoznaju, ljudi se ne mogu načuditi: vi ste obični, pristupačni, kažu mi, a ne neka oštrokonđa kao što smo vas zamišljali.

Nekoć davno počela je zabavnim melodijama, ali je, kako me uvjerava, tek sada prokljuvila zašto jugoslavenska pop glazba ne prolazi u svijetu i zašto narod naveliko kupuje ploče "narodnjaka":

- Naša zabavna muzika nije naša, to je uvoz. Zabavnjaci se trude da oponašaju strance, i to je njihova propast, a narodna pjesma, iako modernizirana, ipak je naša!

- Zar me želite uvjeriti kako nema kiča? - provociram je.

- O ne - plane Silvana. - I te koliko je pjevača snimilo ploču a da nisu zaslužili. Pjevaju vulgarne tekstove: "Turam, turam pa neće da uđe, moja noga u cipele tuđe ..." i još kojekakve bljuvotine, ali vijek takvih je kratak. 

Prava su vrijednost samo Safet Isović, Tozovac, Lepa Lukić, Beba Selimović, pa onda veterani: Zaim Imamović, Nada Mamula... Možda sam nekog ispustila? Među novima je košmar i šarenilo, teško se snalazim i zato ih ne spominjem!

Vlasnica je dvanaest zlatnih ploča i to joj daje pravo da se samouvjereno smijulji kad čuje kako pojedine zabavne veličine tu i tamo naprave diskografski izlet u vode narodnoga melosa:

- To rade radi para: misle hajde da dignemo neki dinar na brzinu. Ali oni ne znaju pogoditi dušu naroda. Kladila bih se da ni Lola Novaković, ni Anica Zubović, ni Tereza, ni Nada Knežević: a to su naši najbolji glasovi, ne mogu prodati preko 15.000 ploča s narodnim pjesmama! - zadovoljno tvrdi Silvana, koja je, na primjer, samo hitom "Šta će mi život" zaslužila čak tri zlatne ploče.

A kad je na to radoznalac priupita da li je imala sreće i u privatnom životu, ova pomalo sjetna žena kaže:

- Imala sam. Više ne... radim mnogo, bjesomučno, jer sam bila siromah i ne želim da to više ikada budem...

Da li je sreća u profesiji zasjenila onu drugu, intimnu sreću? To uostalom nije samo problem Silvane Armenulić, amazonke i fenomena, prve dame narodne pjesme koja se, poput Aladina iz lampe, iz kavanskog dima, zamiješanog od gustog duhana i jeftine rakije, uzdigla do olimpijskih visina.

Napisao: Pero Zlatar, snimio: Marko Čolić (Start, maj 1972.)


Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)