Boris Mutić, sportski komentator: Logične simpatije za Dinamo (1986)

April 1986: U bioskopima se gledaju: "Octopussy", "Pukovnik Redl" i "Ostermanov vikend", a zahvaljujući velikom uspehu "Svedoka" Pitera Vira, i domaći mediji se sve više interesuju za sektu Amiša, koja od 17. veka živi i radi u svojoj pensilvanijskoj oazi... Završilo se emitovanje "Sivog doma" - glumac o kome se najviše priča je Branislav Lečić, koji je zadivio ne samo svojom glumom, već i izvanrednim akrobatskim i borilačkim veštinama... Na malim ekranima dominiraju novi reklamni spotovi za bombone Bronhi, 505 sa crtom, Slatka tajna i Ki-ki - Mladen Crnobrnja i Zdenko Jelčić tvrde da su utihnule kritike nekih njihovih kolega, koje smatraju da je za glumce sramota da se pojavljuju u reklamama! ... S obzirom da je na isti datum (6. aprila) bombardovan Beograd (1941.) ali i oslobođeno Sarajevo (1945.) novosadsko Nedeljno popodne, koje režira Stanko Crnobrnja, posvećeno je baš tim gradovima, a gosti su njihovi popularni stanovnici: Slobodan Selenić, Goran Milić, Mersad Berber, Duško Trifunović, Gertruda Munitić, Vajta, Ivica Osim... Sport: završnica je prvenstva Jugoslavije u košarci, igraju Cibona - Crvena zvezda. Komentator je ujedino i urednik Sportske redakcije TV Zagreb, omiljeni Boris Mutić. Evo šta je tog meseca Boris pričao za Studio...
      
"U toku prijenosa bilo kojeg sportskog događaja poželjan je svojevrstan psihološki most između reportera i gledalaca. Pri tome komentator mora izbjegavati neprekidno nuđenje odgovora na pitanja koje sebi postavlja i sam gledalac. Ali, najoštrije zamjerke bit će mu upućene ako u pravom trenutku ne pokaže da se zna radovati ili tugovati"

Boris Mutić predvodi ekipu koja je po mišljenju mnogih, u samom vrhu domaćeg televizijskog novinarstva, a zove se Sportska redakcija Televizije Zagreb. Mnogi poklonici televizijskog sportskog programa s nestrpljenjem čekaju da na red za emitiranje - Sportske subote, Sportskog pregleda ili neke druge, opsežnije emisije o sportu - dođe spomenuta redakcija, jer to obično unaprijed jamči poštivanje nečega što se naziva profesionalnim pristupom. 

Riječ je o objektivnom izvještaju, davanju prioriteta događajima koji su važni i zanimljivi, kultiviranom i ležernom vođenju, inteligentnom biranju prizora iz inozemnog sporta i tako dalje.

Boris Mutić (snimio: Marko Čolić)
Mutić nije samo glavni urednik te redakcije, dakle osoba zadužena da i javnosti prezentira njen rad, već i sam pripada sportsko-televizijskoj neposrednoj svakidašnjici.

Dugogodišnji pratilac sportskih događaja, on prenosi košarkaške i nogometne utakmice, te druge sportske skupove, a jedan je od naših najuglednijih komentatora. 

Kao urednik, kao televizijski operativac i, napokon, kao komunikativan čovjek, pun sportske dinamike i ljubavi prema svom pozivu - on je odličan sugovornik za razgovor o jugoslavenskom sportu, sportu uopće, sportu na televiziji.

- Bavite li se i osobno sportom?

- Studirao sam i završio DIF, bio sam u prvoj generaciji studenata u onoj zgradi pokraj Srednjoškolskog igrališta

Na zadnjoj godini morali smo se specijalizirati za rekreaciju ili za kineziterapiju ili za neki sport.

Odlučio sam najprije za kineziterapiju (liječenje kretanjem i tjelesnin vježbama), ali odustao sam nakon šest mjeseci i prebacio se na skijanje i rekreaciju, tako da sam po zvanju učitelj skijanja.

Ali poslije sam, stjecajem okolnosti, otišao u novinarstvo. I danas se ipak, s uživanjem sjetim pedagoškog rada u skijanju - spuštam se niz brdo, a klinci se za mnom kližu kao zmija...

- Čini li vam se da je za objektivno novinarsko bavljenje sportom poželjno aktivno bavljenje sportom?

- Apsolutno!

- Poneki - najčešće literarno nastrojeni - analitičari, vole se ponekad okušati na sportskoj tematici premda nikad u životu nisu pretrčali pet stotina metara...

- Za razumijevanje cjelokupnog psihičkog i tjelesnog napora što ga zahtijeva neki sport, za razumijevanje koncentracije koja je potrebna sportašu - poželjno je da čovjek ima i neko vlastito iskustvo. U protivnom, sve se može pretvoriti u uvježbavanje stila koji je sam sebi svrhom.

- Za koga navijate? Ili je to vas, kao tipičnog pripadnika zagrebačke sportske sredine, nepotrebno pitati?

- Odrastao sam u Kumrovcu, i prvi klub za koji sam, kao dijete, saznao bio je Dinamo. Prve nogometne utakmice gledao sam s maksimirskog istočnog stajanja, prve pive s dečkima popio sam na istočnoj tribini i logično je da simpatiziram Dinamo. 

No, jedno je kad nekoga simpatiziraš i za njega navijaš na sada već zreo način, bez iskakanja iz normalnog kolosijeka ljudskog ponašanja, a drugo je kad padneš u nesvijest zbog Dinamova poraza.

Ja u svom poslu ne smijem pokazati taj tip pretjerana afekta, pa čak, ponekad, ispadne sasvim suprotno. Jednom su mi ljudi pisali protestna pisma jer sam na utakmici Dinamo - Olimpija navijao, navodno, za Olimpiju!

- Nije li se slično, možda, osjetilo i u prijenosu velikog finala Cibona - Real u Ateni? Pojedinci su zamjerili što ste, u trenucima kad je Cibona vodila dvadeset razlike i bila potpuno nadmoćna na igralištu, nekoliko minuta vašeg monologa posvetili opisu Reala.

- E, u Ateni sam imao malu frku! Zbog tehničke greške u tonu, došao sam u situaciju da više nisam znao što sam rekao, a što nisam, i mislio sam da ono što se nije čulo moram nadoknaditi! 

Za tu utakmicu bio sam, na neki način, i prepripremljen, s previše podataka, s previše informacija, a kad se čovjek previše pripremi - to u prijenosu također nije dobro. Stalno mislite da ste nešto zaboravili reći, da ste nešto propustili. 

No, čovjek se u prijenosu ne moze ponašati mimo svoje prirode. Netko je temperamentan i eruptivan (kao Mladen Delić) a netko je miran (kao ja). Ja svoje emocije, jednostavno, iznosim na drukčiji način, u skladu sa svojom prirodom.

- Ali načelo potiskivanja simpatije prema "vlastitom" klubu može komentatora često odvesti do neobjektivnosti upravo prema dotičnom klubu.

- To se obično događa. Kad prenosim Dinamo - Zvezda, Dinamo - Hajduk i tako dalje, ja u svijesti potpuno isključujem spoznaju da bi mi bilo drago da jedan, određeni klub pobijedi. 

Opredijelio sam se da budem novinar Jugoslavenske radio-televizije. Kad s prijateljima idem na utakmice Cibone i Dinama, oni se čude što se ja ne veselim poput njih. Ali, ja se veselim na svoj način! Meni je jasno da se moram tako ponašati, i to me više ne opterećuje. 

Vidite, nije dobro kad se čovjek ponaša u neskladu sa svojom prirodom. Meni se to dogodilo pri prijenosu Waregem - Hajduk. Prije te utakmice razmišljao sam o svom prijenosu utakmice Real - Cibona u Bruxellesu, prije dvije i pol godine, u finalu Kupa kupova; i činilo mi se da tamo nisam bio dovoljno glasan, da se nisam dovoljno emotivno uključio u događaj, s obzirom na njegovu važnost.

Sve do samog kraja nije se znalo tko će dobiti, a kad je napokon bilo očito da Cibona pobjeđuje ostalo mi je premalo prostora za veselje. 

Na utakmici Waregem - Hajduk odlučio sam da budem emotivniji, a posebnu strast unio sam u trenutke pucanja penala. To su izuzetni trenuci u kojima ni najhladniji komentator ne smije ostati drvo, ali prvo što mi je rekao sin kad sam došao kući, bilo je: "Stari, kaj si tolko plakal?" 

No, to, zapravo, nisam bio ja! Želio sam da izgubi Waregem i to sam pokazao, a to nije moj pravi stil prenošenja.

- U jednom trenutku, Hajduk je napadao i, negdje blizu protivničkog kornera, izborio aut. Vi ste rekli "Eto, opet ništa", i time neizravno pokazali svoje opredjeljenje i emotivnu uključenost (jer aut je u nogometu - nešto).

- Dakako, to je refleks želje da Hajduk postigne više. No, ako ćemo govoriti o mom poimanju posla televizijskog reportera, rekao bih da je u njemu najvažnije sljedeće: u prijenosu treba uspostaviti neku vrstu psihološkog mosta između reportera i gledališta. 

U toku prijenosa (bilo kojeg sportskog događaja), gledalac sebi, recimo, po petnaestak puta postavi pitanje: zašto se to što se događa događa baš tako? I ako ti, pretpostavimo, osam puta odgovoriš na to njegovo zamišljeno pitanje - prošao si! 

Moje je mišljenje da nije dobra identifikacija reportera s akterima, sa sportašima. Naime, u tom slučaju, reporter, u krajnjoj liniji, ovisi o njihovoj dobroj ili lošoj formi, pobjedi ili porazu. Gledalište više voli kad se identificiram s njim, odnosno sa zamišljenim prosjekom u tom velikom rasponu raznih obrazovanja i pristupa.

- Sport je zapravo prilično sofisticiran, s nijansama za čije je razumijevanje potrebno specifično obrazovanje ili specifične sposobnosti analiziranja,

- Slažem se, komentator mora biti i edukativan. Sportovi koje ja prenosim, to su košarka, nogomet, gimnastika i skijanje, a oni se na tom, recimo, planu edukativnosti - razlikuju. 

U nogometu svaka edukacija smeta; svaki Jugoslaven koji prati nogometne utakmice misli za sebe da je selektor, što god rekli, pedeset posto njih neće se s vama složiti. Tada gledaoce treba pustiti da sami zaključuju i davati im nužne informacije da mogu lakše pratiti utakmicu. 

U košarci je edukacija do određene mjere potrebna. U ostalim sportovima, edukacija je uglavnom dragocjena. Na primjer, gimnastika! Ja sam, vjerojatno, u povijesti DIF-a bio najgori student u gimnastici. Skijanje sam neusporedivo više volio od sprava, s kojih sam stalno padao. 

Kao novinar, počeo sam prenositi gimnastiku, i u to sam, mogu vam reći, unio mnogo razumijevanja, baš zato jer sam na DIF-u skužil kol'ko je to teško.

- Kod vas u redakciji podijelili ste prijenose sportova, zacijelo, prema afinitetima pojedinaca?

- Da! Prije deset godina sjeli smo i dogovorili se što će tko raditi. Slavko Cvitković o moto-krosu i Formuli 1 zna sve, Božo Sušec o atletici zna sve i tako dalje. Nekad je svatko radio sve -  kao Mladen Delić, Milka Babović i ja. Danas se specijaliziramo!

- Vjerojatno je to posljedica proboja sporta, raznih sportova, u medije i u svakodnevni život.

- Sigurno!

- Ako govorimo o načelu edukativnosti u komentatorskom poslu i ako pri tome zanemarimo formalne elemente, kao što je, na primjer, objašnjavanje pravila i slično - u nekim je situacijama, čini se, bitno objasniti psihološke elemente koji uvjetuju da se pojedinac ili ekipa, u danim okolnostima, ponašaju na određen način.

- Zašto je Nenad Stekić danas skočio 7,60 m, a svi smo očekivali 8,25? Ili, još indikativniji primjer: Bojan Križaj! Razljuti me kad me ljudi (a to je vrlo često) pitaju: "Zašto Križaj ne vozi agresivno kao Rok?" Zato jer to, onda, ne bi bio Križaj! 

Križaj je lokomotiva našega skijanja, čovjek koji je na sebi nosio golemo breme odgovornosti. Ne znam jeste li opazili da je Križaj u posljednje doba ponešto unaprijedio koračnu tehniku (koja donosi ubrzanje), a to Ingemar Stenmark, recimo, nije učinio! 

Križaj je, dakle, učinio dodatan napor da opstane u vrhunskom sportu, i to na način koji će mu omogućiti da i dalje skija u skladu sa svojom prirodom! On ne može skijati bitno drukčije negoli je strukturiran kao osoba.

- A što kažete na fascinantan slalom u Wengenu, na nevjerojatno ubrzanje u drugom dijelu, nakon početne greške?

- E, tu nas je sve iznenadio! Znate li da je on nakon početne greške napravio još dvije greške? I tada ie krenuo va bank! Ali, imao je i sreću! On ne smije voziti va bank, on nije takav čovjek. Naime, kad vozi va bank, on obično pada.

- Sada bi neki, možda, rekli: kakav bi tek rezultat postigao da je od početka staze tako vozio! A Križaj, da nije napravio te greške, nikad psihološki ne bi bio u stanju tako voziti!

- To je to! Uzroci nekom rezultatu ili nekom stilu u sportu nikada nisu jednoznačni. Samo sportaši znaju kakve sve okolnosti određenog trenutka utječu na njihovo raspoloženje.

- Osim toga, ciljevi modernih disciplina veoma su daleki. Svjetski rezultati danas uistinu fasciniraju i podrazumijevaju vrhunsku koncentraciju koju je vrlo teško postići.

- Kad od Križaja na Olimpijadi svi očekuju medalju, to ga dodatno opterećuje bar za trideset posto. Zašto Real igra s trideset posto manjim opterećenjem od protivnika? Jer zna da ga neće krasti suci, da ima veliku tradiciju! 

Ali, to se sada, u košarci, promijenilo u korist Cibone. Cibona sada većinu utakmica igra tako da jednostavno čeka kada će protivnik psihološki pasti. Puštaju ga dok ne dostigne maksimum s kojeg se naglo strmoglavljuje u ponor. 

Ali, gledajte što se dogodilo u Kaunasu, kad smo svi očekivali da će Cibona rutinski, na opisani način, dobiti! Cibona je zaboravila da igra s Litvancima! Litvanci se ne predaju, to je pokazala i njihova povijest, od Karelskog rata nadalje. I sad, Cibona je čekala kada će oni pasti, a oni ne padaju - sve su bolji! 

- Iz tih razloga, nazovimo ih - psihološkim, oni su najteži protivnik kojega je Cibona mogla dobiti u velikom finalu.

- Dakako, imaju veliku želju za pobjedom i snažnu košarkašku tradiciju. Jednom, kad budem imao vremena, pozabavit ću se psihologijom sporta na sustavniji način. Htio bih, recimo, snimiti dokumentarac o tome zašto se igrači u nogometu toliko ljube i grle nakon svakog gola, a nekim ljudima to ide na živce. 

Ili, jednom sam razgovarao s Lojzetom Gorjancem, trenerom skakača, koji je nekad bio trener skakača SR Njemačke. Pitao sam ga: "Dobro, Lojze, shvaćam da skakačima zabranjuješ da piju, ali ne znam zašto im zabranjuješ da puše"? Pušenje za skokove, čini mi se, nije presudna mana. 

Odgovorio mi je: "Slušaj, kad ja njemu zabranim da pije i puši, kad mu naredim da živi apsolutno uredno i trenira strogo po programu, onda će on, kad se popne na vrh skakaonice, reći u sebi: sve sam živo napravio da uspijem i sad moram uspjeti, jer inače sve to što sam radio nema smisla!" 

To je ta psihologija! Tri cigarete, koliko bi on, možda, popušio na dan, uopće mu tijelu ne bi smetale, ali učinile bi ga duhovno tromim.

- Zapravo, to je načelo askeze, neophodno u postizanju vrhunskih rezultata. Kako se vi, u osnovnim crtama, pripremate za prijenos nekog sportskog događaja?

Boris Mutić na brojnim
novinarskim zadacima 
- Meni je najdraži način pripreme druženje i razgovor - sa svima, s igračima, s trenerima, s funkcionarima, sa svakim tko prati sport. Svaka informacija dobro dođe i kad-tad ću je, možda, negdje iskoristiti. 

Kad razgovaram o sportu, ne potcjenjujem ničije mišljenje. Što se tehničke pripreme tiče - skupljanja podataka o natjecateljima, tablica, rezultata - to nam je potrebno da bismo napravili bazu i do toga danas dolazimo s pomoću računara

Ali, samo na tome graditi prijenos nedovoljno je! Nije teško impresionirati gledaoca koji se ne razumije u gimnastiku time da kažeš: "Vidite, ovaj je bio dvadeset sedmi na Svjetskom prvenstvu u Varni, tamo je pao i slično". Ipak, malo je nepravedno samo na tome temeljiti prijenos, potreban je i dodatak o kojem smo govorili. Vlastito uočavanje!

- Koji su sportovi, po vašem mišljenju prikladniji, a koji manje prikladni za televizijsko prenošenje?

- Košarka je pogodna za televiziju. I skijanje. Ali ako se komentar temelji na čistoj informativnosti, to onda nije dovoljno. Treba malo više pričati o karakteristikama sportaša, kome kakva staza ili konfiguracija terena odgovara, kakve su specijalnosti pojedinaca... 

I onda točno znaš da na ravnom šnitu Grega Benedik, na primjer, može dobro povući jer je dobar "glajder", a netko drugi nije. Ima jedno pravilo u skijanju koje kaže: "Pusti skiju da vozi sama". A ti samo malo koordiniraj! Tako voze svi dobri skijaši, ali svaki od najvećih skijaša ima neku svoju karakteristiku. Ako je komentator poznaje, ima šansu da bude edukativan.

- Alpsko je skijanje, inače, vrlo nepregledno kad se prati sa staze.

- A znate li koja je glavna mana televizijskog prijenosa skijanja? Nijedna kamera ne može prenijeti dojam brzine! Nitko tko nije uživo promatrao spust u Kitzbuhelu ne može shvatiti brzinu kojom voze i strminu po kojoj voze, bez obzira na sve podatke komentatora! 

Ja znam što je skijanje, ali ovo u Kitzbuhelu uistinu je nevjerojatno! Što se toga tiče - skijanje je pri prijenosu pomalo hendikepirano. 

- Za košarku se, pak, kaže da je "igra drugog poluvremena"...

- Neko smo vrijeme razmišljali o tome da prenosimo samo druga poluvremena, ali bilo bi vrlo skupo vući reportažna kola i sve ostalo samo za jedno poluvrijeme.

- Mislim da bi takva odluka za sport bila katastrofalna.

- U SAD svake tri minute prijenos prekidaju reklamama. Tamo postoje drukčija gledanja na sport, na koja se mi nismo privikli. Tome pridonosi i televizija načinom realizacije prijenosa sportskih priredaba. 

Američki način prenošenja nije - ovakav kakav je danas - uobličen jednom i za svagda. Razvijao se i danas poprimio oblik koji mi teško možemo prihvatiti. To ne znači da se i naši prijenosi s vremenom neće promijeniti. Dapače!

- Prijeđimo na drugo područje, što mislite o dvjema razinama jugoslavenskog sporta danas: jednoj, koju je uspostavio nogomet, i drugoj, koju uspostavljaju rukomet, skijanje, tenis, Cibona?

- Odlično, krenimo od rukometa! Godinama sam ga pratio. Ono što su ti zdravi, fini dečki prikazali u Švicarskoj, u igri i sveukupnom odnosu, to bismo mi željeli u sportu uopće. Zdrava agresivnost! Njihov trener Zoran Živković uistinu je genijalac. 

Pogledajte, on Mirka Bašića u finalnoj utakmici ostavlja cijelo prvo poluvrijeme na golu, iako je ovaj trenutno slabiji od Zlatana Arnautovića, i time mu odaje priznanje za sve njegove zasluge: "Ti si najbolji golman na svijetu i ti moraš braniti u finalu." 

Čim je ušao Arnautović, poveli smo sa četiri gola razlike, ali prema Bašiću je iskazano poštovanje i  - tom ja odnosu skidam kapu! Za to treba imati živaca!

- Taj odnos, sa stajališta jednog krajnjeg učinka u igri, nije samo ustupak igraču, već utječe i na cjelokupnu motivaciju ekipe.

- Na drugoj strani, u nogometu, kao suprotnom primjeru, neke životne uzance padaju u vodu, ne biraju se sredstva da bi se došlo do cilja.

- Što je to što upravo nogomet projicira kao najprimitivniju granu jugoslavenskog sporta?

- Oko nogometa vrti se mnogo ljudi, različitih stupnjeva kulture i obrazovanja. Igrači, s brojnim satelitima oko sebe... Povodljivi su! Oni su, ipak, najmanje krivi za taj primitivizam. Klinac sa sedamnaest-osamnaest godina ne može razmišljati mnogo drukčije od onoga što mu sugerira okolina. 

Ali, njegovo razmišljanje o događajima nema veze s vašim ili mojim razmišljanjima, njegove su relacije različite. Često se govori o "profesionalnom odnosu prema igri". Potreban je amaterski odnos prema igri! Zanos, bez zanosa nema sporta! Ali on zna da će uvijek imati novaca, bez obzira na kojem mjestu na tablici završi klub, bez obzira na broj gledalaca.

- Ljudi koji po svaku cijenu nastoje osigurati takav status - igraču i klubu - čine to iz nekih, nazovimo ih, lokalističkih pobuda.

- Oni na taj način postaju lokalni gazde koji osiguravaju uvjete da klub postoji i koji su s pomoću toga poznati. Ja barem mislim da je to tako.

- Kakva je to liga, uostalom, u kojoj određeni klubovi ne smiju ispasti? To je poniženje za sve koji sudjeluju u natjecanju.

- Slovenci su rekli: nama takav patvoreni sport ne treba!

- Pogledajmo drugi paradoks domaćeg sporta: kad neki klub, ili neka sportska disciplina, prijeđu domaće okvire, oni kao da ostale klubove ili sredine demotiviraiu. To su primjeri Cibone, Mladosti u odbojci i slovenskog skijanja.

- Znate, danas ni u svijetu nema previše romantike! U Bruxellesu je sinonim za nogomet Anderlecht i sve što tamo vrijedi nastoji doći u Anderlecht. Ili primjeri Juventusa, Reala... Ne pita se pošto je igrač, nego želi da se održi tradicija i koncentracija kvalitete! Vrijedi načelo centraliziranja. 

U američkoj košarci pokušavaju mu parirati pravilom prioriteta kupnje igrača od klubova koji su najslabije plasirani - da bi se održala natjecateljska izjednačenost. 

Inače, smatram da je za jugoslavensku košarku bolje ako ima jedan jak klub, makar prvenstvo bilo neravnopravno, negoli deset slabih. A na ostalima je da taj klub stižu! 

Sada u Ženevi, pita me turski reporter: "Daj mi objasni kako Cibona s Draženom Petrovićem i ostalima može biti prvak Evrope, a s tim istim igračima sedmi ste u Evropi kao reprezentacija." 

Rekao sam mu: "Čuj, to ti uistinu ne mogu objasniti!" Naime, klub ne može biti reprezentacija (to su pokazali rukometaši u pozitivnom i odbojkaši u negativnom smislu), a isto tako vrlo je teško dva puta u sezoni među igračima stvarati pobjednički ugođaj, motivirati ih na maksimalnu igru. I upravo na tom planu konstituiranja reprezentacije kao cjeline Živković (trener rukomente reprezentacije op. a.) oduševljava.

- Za trenera reprezentacije potreban je, očito, poseban smisao.

- Očito! I zato ga je teško izabrati u nogometu.

- No u nogometu su utjecajni i drugi razlozi. Kod nas se može igrati mnogo bolji nogomet, osobito reprezentativni, od ovog koji se igra.

- Može, samo mi na tjelesnom planu zaostajemo za Evropom. Pogledajte, zadnjih pola sata Hajduk u Waregemu ne može trčati! Waregem možda ne zna tako dobro kao Hajduk igrati na dva mala, ali sto dvadeset minuta punog tempa - odrađuje vrlo dobro.

Razgovarao: Srećko Jurdana (Studio, april 1986.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)