Rujan 1989: Zamislimo zaprepaštenost slučajnih
prolaznika da se čikaški Poljaci pojave na Wabash Aveniji s
transparentima "Ovo je Poljska" ili da se njujorški Židovi
prošeću Times Squareom vičući iz petnih žila "Ovo je
Kanaan", ili da u Münchenu neka mala grupa zanesenjaka izdere
grlo parolom "Ovo je Baden-Württemberg".
Nema sumnje da bi i
prolaznici i pozornici takve pojave držali za neku niskobudžetnu
uličnu reklamu kakvog alternativnog političkog kazališta pred
zatvaranjem...
... ili jednostavno za ljude koji, ojađeni na besmisle
oficijelne politike, svoj protest izražavaju dometanjem još
očitijih paradoksa.
Nešto od ovakve iznenađenosti
iskusili smo i mi ovog ljeta povremenim pojavama teritorijalnih
revindikacija i reklamacija do kojih je došlo u Dalmaciji i njenoj
Zagori, a gdje se pojavila "neprihvatljiva" parola "Ovo
je Srbija".
S druge je strane nastupila zaglušna galama povodom
prijedloga jedne narodne zastupkinje da se iz ustavne definicije SR
Hrvatske briše ime srpskog naroda.
Gledano nacionalističkim
sitnozorom radi se o klasičnom primjeru "tuka na utuk" jer
jedni kao da hoće brisati Srbe, a drugi na to odgovaraju
proglašenjem dijelova SR Hrvatske Srbijom (mada, distingvirajmo
dobro, ne i SR Srbijom).
Strani dopisnici koji u Jugoslaviji žive
manje od dvadesetak godina vjerojatno dobivaju migrenske glavobolje
da razumiju što se ovim apsurdnim "milom za drago"
politički zapravo hoće.
Na prvi pogled oba su "utuka"
apsurdna.
Nečuveno je da se traži mijenjanje granica unutardržavnih
jedinica, određenih uglavnom trajnovažećom historijskom i
geografskom logikom. S druge je strane barem neobično da se ustavna
definicija jedne takve jedinice mijenja, što u ovom slučaju znači:
bez obzira na historijsko-geografsku logiku koja je Srbe nastanila u
Hrvatskoj.
Pogledaju li se stvari malo bolje,
sabranije i bez nacionalističkih fermenata, dade se i to bez
cinizma pokazati da su obje strane ipak u pravu, da su njihove
inicijative dobar i pozitivan prilog dijagnosticiranju i rješavanju
naših nedaća.
Jer, zašto bi Srbi bili posebno spominjani u
ustavnoj definiciji Hrvatske - inače bi valjalo navesti i Muslimane,
Slovence, možda čak Talijane i Rusine, eventualno možda i Njemice
sretno udane uzduž naše plave granice. Hrvatska mora biti
širokogrudna i dobra domovina svih onih koji u njoj žive ili žele
živjeti, pa je stoga potpuno neumjesno licitirati oko toga tko će
biti spomenut imenom a tko će biti poslan na kraj definicije kao
"ostali".
Enervantna parola "Ovo je Srbija"
koja je izazvala toliko gnjeva kada je viđena u Kninu i navodno u
Rogoznici zaslužuje posebnu diskusiju.
U jednom mudrijem i
smirenijem vremenu bila bi ona vrednovana ne kao nacionalističko
izazivanje nego kao dobra riječ o Hrvatskoj.
Radi se o tome da Srbi
u Hrvatskoj ne žive od jučer nego se njihove obitelji i rodovi na
hrvatskom tlu nalaze već duga stoljeća, pogotovo korenike u Lici,
na Baniji i Kordunu, te u Slavoniji i dijelovima Dalmacije.
U
krajnjoj liniji svi ti ljudi vuku porijeklo od doseljenika iz Srbije
koji su u ove krajeve počeli dolaziti još počam od XVI stoljeća,
tjerani uglavnom turskom okupacijom i njenim posljedicama. Koliko se
dade razabrati, Turci su već tada jedan dio Srba iz Srbije planski i
ne baš milom preselili u Bosnu i Hercegovinu, a dio tog iseljenog
naroda prebjegao je pred turskim zulumom u obližnju Austriju,
stvorivši široki pojas miješanog stanovništva.
U Hrvatsku Srbi
nisu došli nekom državnom silom ili promjenom granica, nego su
došli sami, jednostavno zato što im je u Hrvatksoj - tada
austrijskoj - bilo bolje nego pod teškim, često okrutnim i bezobzirnim turskim pritiskom.
Austrija
im je obećala i dala zemlju, oslobodila ih dažbina, dala udio u
diobi ratnog plijena, dakako ne iz čovjekoljublja nego za
protuuslugu - vojnu službu na opasnoj granici.
Srbi izvan Turske bili
su ipak u daleko boljem položaju do Srbi u Srbiji: u Ugarskoj su
izbjegli i doseljeni Srbi manje-više kontinuirano uživali političku
autonomiju i bili samostalni u odnosu na redovnu državnu vlast, pa
su u Budimu Srbi imali samoupravni sabor. Jačali su i ekonomski i
socijalno dostižući nerijetko i plemstvo, a brojni gradovi dobili
su povlastice slobodnih gradova.
Da je položaj Srba izvan turske
Srbije bio bolji nego onih u "matici" pokazuje i jedna faza
srpskog ustanka iz 1804. godine kad su ustanici prvo tražili slične
privilegije kakve su imali "zagranični" Srbi, ali su,
nakon što ih je Porta odbila, prešli u beskompromisnu borbu.
Uputno je upozoriti da je taj poseban i
privilegirani položaj Srba u kršćanskim zemljama bio znak i
posljedica stalnog rata s Turskom, pa kada je ta opasnost minula,
ugasile su se i privilegije kao i Vojna krajina. Od tada, u
postapsolutističkoj i parlamentarnoj Austriji i Hrvatskoj žive
Srbi s pravima jednakim svim drugim građanima, bez obzira na
narodnost.
Migracije Srba slijedile su dakle logiku svih migracija u povijesti čovječanstva: čovjek ide tamo
gdje mu je bolje - ubi bene, ibi patria.
Srbima koji su došli u
Hrvatsku Hrvatska je bila njihova Srbija i to bolja nego ona iz koje
su otišli, njima je Hrvatska bila "Srbija bolja od Srbije".
Zato parola "Ovo je Srbija" izrečena u Hrvatskoj i
izrečena o prošlosti, ima puno opravdanje i znači pohvalu
Hrvatskoj kao dobroj domovini Srba.
Ali, ta bi parola morala imati smisla i
za budućnost. Jer, želi li Hrvatska doista biti dobra domovina svih
koji u njoj žive ili žele živjeti, ona i dalje mora biti za Srbe
bolja od Srbije, a za Muslimane bolja od Bosne i Hercegovine
(očekivati isto za Slovence, Talijane i Njemce bilo bi možda odviše
preuzetno u ovom trenutku).
"Bolja" u ovom slučaju znači
da su uvjeti života, rada i političkog izražavanja i odlučivanja
bolji i pogodniji nego tamo odakle se vuče podrijetlo ili odakle se
došlo.
"Bolja" ne znači neko veće postizanje nacionalnog
identiteta kroz mistificirani pojam "nacionalne države"
ili kroz brušenje ustavne definicije, jer se od tog identiteta i te
definicije ne otvaraju radna mjesta, ne namiče novac za školstvo i
bolnice, ne grade se stanovi i ne smanjuje starost i ekološka
opasnost automobilskog voznog parka.
Vedar će i radostan svanuti
onaj dan kada će Srbi koji žive u Hrvatskoj gledajući velika i
rodna polja, moćne banke, čvrstu valutu, tvornice konkurentne u
svijetu, zdrave političke institucije reći sebi i svojim gostima
iz Srbije: "Da, ovo je Srbija".
Parola "Ovo je Srbija"
znači na žalost da je i Srbima i Hrvatima jednako tako loše kao i
u Srbiji, ili, ako se postavi kao zahtjev, da im treba biti isto
onako kako je onim Srbima i Hrvatima "i ostalima" koji žive
u Srbiji, a koji cijelu plaću daju za hranu, koji su bez posla, bez
stana, pritiješnjeni inflacijom i voluntarizmom velike nacionalne
politike koja skolastičkim disputima o definicijama odgađa reformu
i demobilizira energiju i volju za nju.
Usporedi li se stanje u Srbiji i
Hrvatskoj, vidi li se da nas sve podjednako pritišću iste nevolje
kojima kao da nema kraja, prisjetimo li se kako je ne tako davno u
Hrvatskoj jedan čovjek, priveden zbog prometnog prekršaja, drugo
jutro bio mrtav, nema razloga da i usred Zagreba ne rezigniramo uz
onu "neprihvatljivu" parolu.
(Kolumna Senzor, Start, 1989.)
