"Ovo je Srbija" u Hrvatskoj 1989: I Srbe i Hrvate podjednako pritišću iste nevolje kojima kao da nema kraja

Rujan 1989: Zamislimo zaprepaštenost slučajnih prolaznika da se čikaški Poljaci pojave na Wabash Aveniji s transparentima "Ovo je Poljska" ili da se njujorški Židovi prošeću Times Squareom vičući iz petnih žila "Ovo je Kanaan", ili da u Münchenu neka mala grupa zanesenjaka izdere grlo parolom "Ovo je Baden-Württemberg". 

Nema sumnje da bi i prolaznici i pozornici takve pojave držali za neku niskobudžetnu uličnu reklamu kakvog alternativnog političkog kazališta pred zatvaranjem...

... ili jednostavno za ljude koji, ojađeni na besmisle oficijelne politike, svoj protest izražavaju dometanjem još očitijih paradoksa.

Nešto od ovakve iznenađenosti iskusili smo i mi ovog ljeta povremenim pojavama teritorijalnih revindikacija i reklamacija do kojih je došlo u Dalmaciji i njenoj Zagori, a gdje se pojavila "neprihvatljiva" parola "Ovo je Srbija".

S druge je strane nastupila zaglušna galama povodom prijedloga jedne narodne zastupkinje da se iz ustavne definicije SR Hrvatske briše ime srpskog naroda.

Gledano nacionalističkim sitnozorom radi se o klasičnom primjeru "tuka na utuk" jer jedni kao da hoće brisati Srbe, a drugi na to odgovaraju proglašenjem dijelova SR Hrvatske Srbijom (mada, distingvirajmo dobro, ne i SR Srbijom). 

Strani dopisnici koji u Jugoslaviji žive manje od dvadesetak godina vjerojatno dobivaju migrenske glavobolje da razumiju što se ovim apsurdnim "milom za drago" politički zapravo hoće.

Na prvi pogled oba su "utuka" apsurdna.

Nečuveno je da se traži mijenjanje granica unutardržavnih jedinica, određenih uglavnom trajnovažećom historijskom i geografskom logikom. S druge je strane barem neobično da se ustavna definicija jedne takve jedinice mijenja, što u ovom slučaju znači: bez obzira na historijsko-geografsku logiku koja je Srbe nastanila u Hrvatskoj.

Pogledaju li se stvari malo bolje, sabranije i bez nacionalističkih fermenata, dade se i to bez cinizma pokazati da su obje strane ipak u pravu, da su njihove inicijative dobar i pozitivan prilog dijagnosticiranju i rješavanju naših nedaća. 

Jer, zašto bi Srbi bili posebno spominjani u ustavnoj definiciji Hrvatske - inače bi valjalo navesti i Muslimane, Slovence, možda čak Talijane i Rusine, eventualno možda i Njemice sretno udane uzduž naše plave granice. Hrvatska mora biti širokogrudna i dobra domovina svih onih koji u njoj žive ili žele živjeti, pa je stoga potpuno neumjesno licitirati oko toga tko će biti spomenut imenom a tko će biti poslan na kraj definicije kao "ostali".

Enervantna parola "Ovo je Srbija" koja je izazvala toliko gnjeva kada je viđena u Kninu i navodno u Rogoznici zaslužuje posebnu diskusiju. 

U jednom mudrijem i smirenijem vremenu bila bi ona vrednovana ne kao nacionalističko izazivanje nego kao dobra riječ o Hrvatskoj. 

Radi se o tome da Srbi u Hrvatskoj ne žive od jučer nego se njihove obitelji i rodovi na hrvatskom tlu nalaze već duga stoljeća, pogotovo korenike u Lici, na Baniji i Kordunu, te u Slavoniji i dijelovima Dalmacije. 

U krajnjoj liniji svi ti ljudi vuku porijeklo od doseljenika iz Srbije koji su u ove krajeve počeli dolaziti još počam od XVI stoljeća, tjerani uglavnom turskom okupacijom i njenim posljedicama. Koliko se dade razabrati, Turci su već tada jedan dio Srba iz Srbije planski i ne baš milom preselili u Bosnu i Hercegovinu, a dio tog iseljenog naroda prebjegao je pred turskim zulumom u obližnju Austriju, stvorivši široki pojas miješanog stanovništva. 

U Hrvatsku Srbi nisu došli nekom državnom silom ili promjenom granica, nego su došli sami, jednostavno zato što im je u Hrvatksoj - tada austrijskoj - bilo bolje nego pod teškim, često okrutnim i bezobzirnim turskim pritiskom. 

Austrija im je obećala i dala zemlju, oslobodila ih dažbina, dala udio u diobi ratnog plijena, dakako ne iz čovjekoljublja nego za protuuslugu - vojnu službu na opasnoj granici. 

Srbi izvan Turske bili su ipak u daleko boljem položaju do Srbi u Srbiji: u Ugarskoj su izbjegli i doseljeni Srbi manje-više kontinuirano uživali političku autonomiju i bili samostalni u odnosu na redovnu državnu vlast, pa su u Budimu Srbi imali samoupravni sabor. Jačali su i ekonomski i socijalno dostižući nerijetko i plemstvo, a brojni gradovi dobili su povlastice slobodnih gradova. 

Da je položaj Srba izvan turske Srbije bio bolji nego onih u "matici" pokazuje i jedna faza srpskog ustanka iz 1804. godine kad su ustanici prvo tražili slične privilegije kakve su imali "zagranični" Srbi, ali su, nakon što ih je Porta odbila, prešli u beskompromisnu borbu.

Uputno je upozoriti da je taj poseban i privilegirani položaj Srba u kršćanskim zemljama bio znak i posljedica stalnog rata s Turskom, pa kada je ta opasnost minula, ugasile su se i privilegije kao i Vojna krajina. Od tada, u postapsolutističkoj i parlamentarnoj Austriji i Hrvatskoj žive Srbi s pravima jednakim svim drugim građanima, bez obzira na narodnost.

Migracije Srba slijedile su dakle logiku svih migracija u povijesti čovječanstva: čovjek ide tamo gdje mu je bolje - ubi bene, ibi patria. 

Srbima koji su došli u Hrvatsku Hrvatska je bila njihova Srbija i to bolja nego ona iz koje su otišli, njima je Hrvatska bila "Srbija bolja od Srbije". Zato parola "Ovo je Srbija" izrečena u Hrvatskoj i izrečena o prošlosti, ima puno opravdanje i znači pohvalu Hrvatskoj kao dobroj domovini Srba.

Ali, ta bi parola morala imati smisla i za budućnost. Jer, želi li Hrvatska doista biti dobra domovina svih koji u njoj žive ili žele živjeti, ona i dalje mora biti za Srbe bolja od Srbije, a za Muslimane bolja od Bosne i Hercegovine (očekivati isto za Slovence, Talijane i Njemce bilo bi možda odviše preuzetno u ovom trenutku). 

"Bolja" u ovom slučaju znači da su uvjeti života, rada i političkog izražavanja i odlučivanja bolji i pogodniji nego tamo odakle se vuče podrijetlo ili odakle se došlo. 

"Bolja" ne znači neko veće postizanje nacionalnog identiteta kroz mistificirani pojam "nacionalne države" ili kroz brušenje ustavne definicije, jer se od tog identiteta i te definicije ne otvaraju radna mjesta, ne namiče novac za školstvo i bolnice, ne grade se stanovi i ne smanjuje starost i ekološka opasnost automobilskog voznog parka. 

Vedar će i radostan svanuti onaj dan kada će Srbi koji žive u Hrvatskoj gledajući velika i rodna polja, moćne banke, čvrstu valutu, tvornice konkurentne u svijetu, zdrave političke institucije reći sebi i svojim gostima iz Srbije: "Da, ovo je Srbija".

Parola "Ovo je Srbija" znači na žalost da je i Srbima i Hrvatima jednako tako loše kao i u Srbiji, ili, ako se postavi kao zahtjev, da im treba biti isto onako kako je onim Srbima i Hrvatima "i ostalima" koji žive u Srbiji, a koji cijelu plaću daju za hranu, koji su bez posla, bez stana, pritiješnjeni inflacijom i voluntarizmom velike nacionalne politike koja skolastičkim disputima o definicijama odgađa reformu i demobilizira energiju i volju za nju.

Usporedi li se stanje u Srbiji i Hrvatskoj, vidi li se da nas sve podjednako pritišću iste nevolje kojima kao da nema kraja, prisjetimo li se kako je ne tako davno u Hrvatskoj jedan čovjek, priveden zbog prometnog prekršaja, drugo jutro bio mrtav, nema razloga da i usred Zagreba ne rezigniramo uz onu "neprihvatljivu" parolu.

(Kolumna Senzor, Start, 1989.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment