"Posljednje Kristovo iskušenje": Peticija protiv filma, prijetnje bombama, razbijen izlog kina Sloboda

Veljača 1989: Razbijanje izloga (zagrebačkog kina "Sloboda"), prijetnje i lažni alarmi podmetnutih bombama, najviše potpisa na nekoj vjerničkoj peticiji u cijelome poslijeratnom razdoblju (splitsku peticiju protiv prikazivanja filma potpisalo je 7694 vjernika - op. Y.) - eto razloga da se piše o povodu tih događaja, čak i u ovo burno doba. 

Tim više kad, baš u ovo burno doba, povod ne pripada (odnosno: ne pripada na prvi pogled) našim aktualnim razdiobama i tipičnom (logičnom) lavežu oko poluprazna čanka.

Naime, povod svemu tome uzbuđenju je film, i to uvozni. 

Posljednje Kristovo iskušenje Martina Scorcesea, a po romanu grčkog nobelovca Nikolasa Kazantzakisa (koji svoju posthumnu slavu ponajviše, eto, duguje filmu - počev od Zorbasa).

Za drugu priliku valja ostaviti razmišljanje koliko taj film svoju medijsku znamenitost duguje tome što su oba autora pošli od propitivanja vlastitog religijskog podrijetla (Scorcese katoličkog, Kazantzakis pravoslavnoga), zaputivši se u isti oblik introspekcije kakvoj dugujemo također mučan, a važan opus protestanta Bergmana.

Ta vrsta razmišljanja, naime, podobna je u smirenoj atmosferi. Kad, pak, pršte stakla, prizivaju se bombe, vapi se za zabranama - tada očito treba drugačija razina diskursa, ponajprije politička, jer je posrijedi masovni sukob pristaša različitih svjetonazora.

Pritom je nevažno vrijeđa li Scorceseov film zaista vjerska osjećanja građana ili je to uistinu duboko religiozan film - kako to tvrdi filmska Marija Magdalena, svjetovnim imenom Barbara Hershey. 

Ono što diže temperaturu oko tog medijskog fenomena jamačno nisu njegovi estetički valeri, niti (dvojbena) historičnost sižea, nego sam način poimanja medija i njegova politička recepcija - čim izaziva političke i parapolitičke reakcije.

Onda ne treba da čude naizgled paradoksalne pojave: da crkve, koje se o novim historijskim uvjetima pojavljuju kao hraniteljice ljudskih sloboda i pluralizma u stvaralaštvu, naprasno posižu za starim arsenalom i ištu zabrane. 

Ili da se protiv zabrana, u ime slobode pojedinčeva opredjeljenja, izjašnjava jeromonah dr Irinej (Bulović), koga bi inače shematičar svrstao u konzervativno krilo Srpske pravoslavne crkve.

Načelno treba prihvatiti da može vrijeđati vjerska čuvstva ono što vrijeđa makar jednog vjernika. 

S te strane negativna kritika ima svoje puno opravdanje, makar došla iz pera jedincate jedinke. Budući da je riječ o robi (premda kulturnoj) logičan je i dopustiv poziv na bojkot čak i za one koji, poput potpisanog novinara, nisu kadri vjerovati da punoljetan ima zašto prosuđivati u ime drugoga punoljetnoga. Na tržištu kao na tržištu.

Nedopustivo je, ipak, vlastiti stav nasilno nametati drugome. 

To se odnosi na svaku vrstu izvozne sreće, bila ona revolucionarna ili vjerska, ili ina. 

Makar i u najboljim namjerama. 

Kojima je, uostalom, popločan put u pakao.

Napisao: Inoslav Bešker (Studio, 1989.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment