Pretražite Yugopapir

Jakarta, Igor i Jane '83: Tek ćemo da se zgražavamo kad narodnjaci dohvate sintisajzere i ritam mašine

Novembar 1983: Verovatno da nije mnogo pohvalno (ni za izvođače i autore, ni za disko kuće) konstatovati da se u gomili novih domaćih albuma, teško može izdvojiti par dobrih naslova, kao i da daleko veću pažnju diskofila zaslužuje jedan od retkih domaćih singlova, debi ploča beogradskog sastava Jakarta (čita se: Džakarta), s kompozicijama „Amerika” i „Put u Bajano”.

Pridoda li se tome da je Jakarta dobila (razume se nezvanično) dobre ocene i od svojih kolega, muzičara, jasno je da ovaj bend predstavlja...

... potencijal naše rock scene. Zašto? Odgovor bi se mogao sažeti u komentar jedne (od ukupno dve) naše rock pevačice: oni STVARNO sviraju. Ali, i više od toga, o čemu govore Igor Popović (vokal) i Jane Parđovski (gitara), "duše" Jakarte.

- Znaš šta, u principu su nam dosadili roboti - ritam mašine, sikvenceri, sintisajzeri... ne, ne, preciznije, nemamo ništa protiv ovih spravica kada se upotrebljavaju umereno i funkcionalno. Mi jesmo snimili singl sa ritam mašinom i to iz prostog razloga što nismo imali dovoljno vremena da snimimo bubanj.

U suštini, na singlu je ritam mašina i tretirana kao bubanj, a kako smo se sada definitivno uobličili kao bend u čijoj postavi su i basista (Čeja Bulatović) i bubnjar (Bora Longa), to će ritam mašina na našim budućim snimcima imati strogo namensku funkciju: neće biti fundament, nego samo detalj, kao i kompletna elektronika uostalom", tvrde Igor i Jane.

Njihov odnos prema onome što bi se moglo nazvati klasičnim rock instrumentarijem sa jedne i elektronici sa druge strane, razotkriva samo spoljnu (ili tehničku) stranu poimanja i kreiranja rocka. Rezultat je uočljiv na singlu: fankoidna muzička okosnica koja jednako uspešno može opstajati sa i bez tekstualnog predloška.

- Ljudi danas uglavnom slušaju muziku zbog relaksacije. U redu, možda ta i takva muzika i nije vredna drugačijeg prihvatanja, no ja se sa time ne mogu složiti. Ne želim da pravim muziku o kojoj bi trebalo da se razmišlja, ne! Ko misli da treba da razmišlja, nek' razmišlja, ostali neka samo slušaju i plešu!

Ali, ja lično želim da uživam i u jednom i u drugom, to mi pričinjava zadovoljstvo i srž problema i jeste upravo u traženju nečega što bi bilo kompromisno rešenje, objašnjava Igor polazište, a Jane se nadovezuje, otkrivajući i ishodište:

- Kompromis je današnja grupa Jakarta, koja pravi i svira pesme koje su u isto vreme i ozbiljne i lepe, i lake i teške, a i potrošna roba.

To je muzika koja treba da zadovolji i umne i fizičke nagone, jer konzumiranje muzike danas predstavlja čisto fizički nagon.

Sa svim tim zvucima koji nas neprestano okružuju...

Govoreći o kompromisima, pominjem novi album Filma, a Jane mi skreće pažnju na bend koji je uistinu neopravdano tretiran kao čista pop grupa - ABC.

"The Lexicon Of Love" je strašan proizvod, baš za mase!

Međutim, ako pažljivo analiziraš celu ploču, od numere, do numere, onda vidiš da iza svega stoji muzika - te kompozicije su rađene po gotovo klasičnim muzičkim načelima, lepa melodijska tema koja se logično razvija, fini harmonski poredak...

ABC su za mene savršen dokaz da nešto što je lepo, inteligentno i kvalitetno, može da bude itekako komercijalno.

Naravno, to je samo jedan od načina... kaže Jane.

Primećujem da su kod nas još uvek u priličnoj meri pobrkane stvari oko termina elektro pop, kao i oko toga kakve mogućnosti elektronika pruža, odnosno, gde je granica između njenih prednosti i mana.

- Znaš šta, u šezdesetim, pa delom i u sedamdesetim godinama, bez obzira da li ja tu muziku volim ili ne, jednostavno rečeno - sviralo se! Nije bilo foliranja, nego je sve bilo jasno: ili znaš, ili ne znaš da sviraš, nema tu šta! 

Danas je drukčije: programirati ritam mašinu nije teško, međutim, izvući iz nje maksimum, to nije ni lako.

Hoću reći, današnja tehnika može mnogo da pomogne onima koji imaju sjajne ideje i fantastično poznaju tehnologiju, tako da te ideje mogu da realizuju sami baš onako kako su zamislili.

Ali, ukoliko nemaš pravih ideja ili ne znaš šta hoćeš, ili znaš elementarne stvari o toj tehnici, pa od ritam mašine praviš mehaničkog bubnjara, onda je to besmisleno, konstatuje Igor i dodaje:

- Nas su, silom prilika, svrstavali u grupu beogradskih elektro-pop bendova, sa Lakim pingvinimaBeogradom, a mi to definitivno nismo. Naprosto, mi smo nešto drugo!

Konačno, došli smo i do toga - Jakarta je nešto drugo.

Ključna činjenica ove tvrdnje leži u okolnosti da je Jakarta nesumnjivo "nešto drugo" ne po, kako bi rekao Igor, "novim zujanjima", nego po svim onim muzičkim elementima, koji jedan bend čine uspešnim i u kvalitativnom i u komercijalnom smislu.

A što se upotrebe elektronike kod nas tiče, složili smo se da ono najgore tek dolazi.

- Tek ćemo da se zgražavamo nad onim što će se raditi sa elektronikom, kad narodnjaci dohvate sintisajzere, ritam mašine, kaže Jane. 

Međutim, ima tu još nešto, kad već pomenuh narodnjake: zbog čega se oni još uvek nisu toga dohvatili, mada im je neuporedivo pristupačnije, mislim na lovu, nego rockerima?

Jedan od razloga leži i u činjenici da su narodnjaci, oni iz prve narodnjačke lige, svi do jednog strašni instrumentalisti, da je malo rockera koji mogu sa njima da se porede u pogledu tehnike sviranja!

Lično mislim da se približavamo vremenu kada će neke stare forme, kao bluz, ritam i bluz, soul, ponovo izbiti u prvi plan, a uz današnju studijsku tehniku i elektroniku uopšte, to će biti mrak od muzike! Tada će tek u potpunosti doći do izražaja spoj individualnih sposobnosti i umeća muzičara i tehnike.

Zabeležio: Ljubo Trifunović (Rock, 1983.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate