Potpukovnik Ljubo Anđelić za Front '48: Legenda postaje stvarnost - prvi susret Tita i II proleterske

Decembar 1948: U ratu smo od početka osjetili sve radosti pobjede i svu težinu neravne borbe sa nadmoćnijim neprijateljem. 

U danonoćnim okršajima, marševima, iz ofanzive u ofanzivu, iz borbe protiv okupatora u borbu protiv onih koji su mu služili psećom vjernošću, kovao se, pod zastavom Partije, nesalomljiv duh masovnog heroizma naših prvih brigada.

U našem ratu bilo je događaja koji se ne zaboravljaju...

...u kojima su se borci i njihove jedinice ponovo rađali još veći i snažniji u vjernosti i ljubavi prema stvari naroda i Partije. 

U životu našeg bataljona takav je događaj bio susret sa drugom Titom, u šumi između sela Stekerovaca i Jasenovih Potoka, pri kraju ljeta 1942 godine.


Tih dana naša brigada se spremala za nove borbe. Njen kadar je uopštavao svoja prva borbena iskustva. Brigada nije zaboravila svoj poraz pod Kupresom: iz tog prvog neuspjeha ona je izašla još prekaljenija, njen borbeni moral, zahvaljujući radu Partije i vjeri u druga Tita, očvrsnuo je. U brigadi je živjela priča, koju je u kratkim ljetnim noćima prenosio drug drugu, o tome kako su Titove oči zasuzile onog jutra kada je čuo za gubitke IV crnogorske pod Kupresom.

Sutradan poslije našeg drugog napada na Kupres došao je drug Veso Masleša, da porazgovara sa nama o mjerama koje treba preduzeti. Toga dana u bataljonu smo imali preko 70 drugova manje. Od njih je pola ležalo na bojnom polju, na vratima ustaške jazbine Kupresa, a pola u bolnici. Sa sastanka partiske organizacije drug Veso je odnio naš plameni pozdrav Partiji i Centralnom komitetu. Mi smo se zakleli: brigada će živjeti i još žešće se boriti. Obaveze date pred rukovodiocem politodjela brigade uvek smo nosili u svojim srcima.

Od borbi za Kupres do borbi za Jajce brigada je, kroz oganj bitaka, sve više dizala svoje zastave, noseći ih iz pobjede u pobjedu. Kraj ljeta nas je zatekao u selima Mednoj, Pećskoj i Jasenovim Potocima, na lijevoj strani od puta Glamoč-Mrkonjić Grad. Rana jesen osjećala se po nešto dužim noćima. Napolju se više nije moglo spavati bez šatorskih krila.


Jedna lopovska i razbojnička družina 



Bio je topao jesenji dan, kada na zelenom lišću ogromnih bukova najiskusnije oko jedva zapaža promjenu boja. Bataljon je tragao po šumama između Mliništa, Jasenovih Potoka i Stekerovaca za četničkom bandom, koja je sebe krstila zelenim kadrom. 

U stvari zelenokadrovci su bili lopovska i razbojnička družina, sastavljena od kriminalaca i najgoreg ološa iz okolnih sela. 

Pored drskosti u napadima na naše patrole i kurire banditi su se služili podmuklom taktikom: noću pravili zasjede, a danju radili kod kuća, vrzmajući se oko našeg logora.

Jednom je traganje za zelenokadrovcima počelo od samog razdanjivanja, a završilo se oko podne. Nejrijatelja nismo našli, i pored toga što smo sumnjivi dio šume nekoliko puta pretražili, uzduž i poprijeko. Poslije napornog traganja odmarali smo se u hladu džinovskih bukava sjedeći na polutrulim deblima, koja su nekada oluje i vjetrovi oborili.

Straža, koja je obezbjeđivala logor, javljala je da se od Mliništa u pravcu bataljona kreće manja kolona naoružanih ljudi. Uskoro je dotrčao drug, koji je od uzbuđenja jedva uspio da javi kako će kroz koji trenutak drug Tito doći u naš bataljon. 

Tito je stigao sa drugom Markom, Lolom Ribarom i grupom boraca iz pratećeg bataljona Vrhovnog štaba. Bataljon ih je dočekao na nogama. Mnogi drugovi nisu mogli da dođu sebi od uzbuđenja.

Ima trenutaka kada legenda postaje stvarnost. Drug Tito prije ovog susreta, a još više poslije njega, bio je za nas legendarna ličnost, organizator i rukovodilac naše Partije. Pod njegovim rukovodstvom, pod zastavom Partije krenuli smo u borbu, napuštajući svoje domove, da bi jednom zauvijek donijeli slobodu svim domovima širom čitave naše zemlje.


Prve Titove riječi 



Danas je među nas došao vođ čije smo ime izgovarali jurišajući na neprijatelja, čije su ime šaputali na smrt ranjeni naši najbolji drugovi. Došao je kod nas najvoljeniji drug i učitelj čije su riječi u toku dosadašnje borbe dopirale u najskrivenije kuteve naše duše, budeći u nama najplemenitiju ljubav prema narodu koji nas je rodio. 

U roditeljskim kućama, na golom crnogorskom kršu, gdje su ljudi iznad svega gajili ljubav prema rođenoj grudi, od najranijeg djetinjstva sanjali smo o čovjeku kakav je danas u našim očima drug Tito. 

Mi smo zamišljali Tita kao Partiju, a Partiju kao Tita, i danas smo pred njim, kao rođenim ocem, bliskim drugom, otvarali svoje duše i tražili odgovore na sve što nas je od ranog djetinjstva tištalo.

Prve Titove riječi bile su toplo i neposredno pitanje: 

"Kako ste, drugovi Crnogorci, je li vam žao što smo vas doveli u ove krajeve?" 

U tim riječima osjetili smo veliku ljubav druga, njegovu očinsku brigu. Tako je protekao razgovor slobodan i od srca, u kome je uzeo učešća čitav bataljon.

Ljudi su htjeli da još jednom čuju iz usta najmilijeg učitelja riječi, koje su prije toga nebrojeno puta slušali. Tito je te riječi primao iz njihovog srca, zaogrtao ih žarkom istinom, iznosio ih osvijetljene kroz duboki smisao revolucionarne borbe.

Toga dana čuli smo najljepše riječi o Komunističkoj partiji iz usta čovjeka koji je našu Partiju u nepomirljivoj borbi protiv klasnog neprijatelja i svih idejnih skretanja kovao i iskovao. 

Priča druga Tita o Partiji, u šumi između Stekerovaca i Jasenovih Potoka, na skupu proleterskog bataljona, bila je u stvari dirljivo odavanje priznanja najboljim ljudima naših naroda i njihovom krajnjem samoprijegoru, u službi djelu narodnog oslobođenja.

Razgovor je obuhvatio borbu u svim krajevima zemlje, počev od Makedonije pa do partizanskih akcija na Fruškoj Gori. Tada smo prvi put čuli za skretanje pojedinih "komunista" u Makedoniji, koji su okupaciju pozdravili kao oslobođenje makedonskog naroda. 

Drug Tito je o ovom skretanju govorio sa prizvukom gorčine u glasu, da bi na kraju, kroz kraću analizu, izvukao zaključak: ni za trenutak ne treba posumnjati u vjernost Partiji najboljih sinova makedonskog naroda. 

Zatim je priča prešla na stanje partiske organizacije na Kosovu i Metohiji. Drug Tito je s istinskim priznanjem govorio o ulozi Bore Vukmirovića-Crnog, koji se snašao i radi u najtežoj situaciji. 



Šta je oduševilo Vasojeviće



Drugove iz Vasojevića naročito je oduševila priča, da u srcu njihovog plemena, uprkos četničko-italijanskom teroru, nije prestala da puca osvetnička partizanska puška. 

Drug Tito je rekao da se partizani u Crnoj Gori drže još u gornjim selima kod Berana i da iz Srbije imaju vijesti o Bradonji i njegovim drugovima.

Drugovi su tražili odgovore po čitavom nizu partiskih pitanja. Svaki je izbjegavao da govori o sebi i svom životu, o teškoćama kroz koje smo prolazili i koje su nas čekale na daljem putu, o koncentraciji neprijatelja i novoj ofanzivi. Ljudi su znali da je neminovno u svemu tome, borba i jedino borba.

Na kraju smo obećali drugu Titu da ćemo visoko nositi zastavu Partije u svim borbama, i da ćemo izvršavati svoje obaveze date pred njim i Centralnim komitetom.

Prva naša velika bitka poslije ovog razgovora bila je osvajanje na juriš utvrđenog ustaškog uporišta Livno. Drugovi u bataljonu su se zakleli na partiskim sastancima svojih četa da će ostvariti u život riječi druga Tita: "Livno mora pasti". 

U borbi 15. decembra 1942. godine, naš bataljon je u Livnu napravio besmrtan podvig, na kome se kasnije vaspitavala čitava brigada. On je probio spoljnu odbranu grada, upao u centar, zabarikadirao se u tri kuće i otpočeo sa čitavim livanjskim garnizonom borbu na život i smrt.

Kuće u kojima smo se nalazili bile su izložene sistematskom uništavanju. Tukli su ih neprijateljevi topovi sa 80 metara otstojanja; na njihove pragove nalijetala su neprijateljeva borna kola i stotine automatičara sa grupama bombaša.

Svaki smo napad odbijali poklicima za Tita, za Partiju. Bataljon je izdržao ono što neprijatelj nije mogao. On je do kraja istrajao u borbi sa smrću, za koji njegov protivnik nije bio dorastao. 

Bataljon je imao u svojim redovima takve sinove Partije kao što su bili Dušan Strugar, Luka Ivanišević, Milovan Čobelić, Simo Barović, Vojo Čepić, Dragica Đurašević, Vladimir Sladoljev i još desetine naših omladinaca. Oni su se učili na Titovom djelu kako se treba boriti za Partiju. Mesto poraza, bitka za Livno pretvorila se u našu veliku pobjedu, i jednu od najslavnijih stranica u istoriji II proleterske divizije.


 Šesnaest krvavih juriša i kontrajuriša 



Druga naša velika bitka bila je borba za ranjenike na kosama iznad Prozora, marta mjeseca 1943. Naš bataljon izvršio je drugi veliki podvig na Vilića Guvnu 2 marta. Uoči toga dana u selu Ravnici, kod Rame, održani su partiski sastanci. 

Odlučeno je da se pred neprijateljem ne otstupi ni za stopu. 

"Ako neprijatelj pređe preko našeg položaja, znajte da na njemu više nema ni jednog našeg živog borca" - poručili su komunisti bataljona partiskom rukovodiocu brigade. 

Pod zastavom Partije bataljon je zaposeo 2. marta 1943. položaje na Vilića Guvnu. Započela je bitka kakvih je malo bilo u istoriji naše brigade. 

Neprijateljska kolona, sastavljena od elitnih jedinica, naoružana automatima, kamama i ručnim granatama išla je pravo na naše bolnice. Na Vilića Guvnu dočekali smo ih zajedno sa jednim bataljonom III krajiške divizije. 

Borba je trajala čitav dan. Šesnaest krvavih juriša i kontrajuriša izmenjali su se za osam sati na Vilića Guvnu. 

Bataljon je u borbi izgubio sve svoje puškomitraljesce i većinu bombaša, ali nije otstupio ni za stopu. Neprijatelj je morao da se povuče pred našim snagama koje su hladno i s prezrenjem gledale smrti u oči.

Bitka za ranjenike druga je svijetla stranica u istoriji borbe II proleterske divizije. U njoj su pali herojskom smrću nezaboravni sinovi naše Partije: Dušan Strugar, Komlen Janković, Sima Barović, Mata Živković, Dunja Đokić, Obren Vujović, Miloš Nikolić, drugovi koji su se zakleli drugu Titu, u poslednjem razgovoru s njim, da nikada neće saviti zastavu Partije pred neprijateljem.



Oslobođenje i odbrana Kolašina



Treća naša velika bitka bila je oslobođenje i odbrana Kolašina, septembra 1943. Na kratkom odmoru brigade u uskočkom mjestu Boanu, partiska organizacija bataljona pripremila je juriš na Kolašin, koji su branile brojne četničke jedinice i nerazoružana italijanska divizija "Venezia".

Između Kolašina i Boana leži planina Sinjajevina i pedesetak kilometara najtežeg planinskog puta. Brigada ga je prešla pod borbom, u jednom pokretu. Sa Boana krenuli smo u tri sata izjutra, a u Kolašin smo upali u osam sati uveče. 

Borba je bila oštra, puna dramatičnih momenata. Te duge, jesenje noći, bataljon se borio za svaku kuću, za pojedine spratove, za svako stepenište. 

Besmrtan je podvig Marka Martinovića, na glavnom kolašinskom utvrđenju, Barutani. 

On je s imenom Partije i Tita na usnama, golim grudima zatvorio zažarenu cev neprijateljskog teškog mitraljeza, omogućivši drugovima da bez velikih gubitaka osvoje neprijateljevo utvrđenje.

Herojska smrt Marka Martinovića inspirisala je naše drugove da poslije nekoliko dana, još hrabrije i požrtvovanije brane Kolašin. 

Desetostruko jači neprijatelj, uz razvijene barjake s mrtvačkim glavama, jurišao je na desetkovanu brigadu, koja nije znala za uzmak. 

IV proleterska nije savila stijeg Partije pred divljim naletima ostrvljenog neprijatelja. Omladinac Drago Vujišić pao je, s malim minobacačem u rukama, pokošen rafalom automata na samom neprijateljevom grudobranu, uz povike "Naprijed drugovi komunisti!"

U borbi za Kolašin odnijeli smo veliku pobjedu, zahvaljujući bratskoj pomoći II proleterske i II dalmatinske brigade, koje su žurile u pomoć sa kraja Sandžaka i granica Srbije. Ovu bitku, za koju je drug Tito pohvalio brigadu, izvojevali su njeni borci koji su se, od prvog do poslednjeg, osjećali komunistima. 

Od našeg susreta sa drugom Titom u šumi između sela Stekerovaca i Jasenovih Potoka, pa do bitke za Kolašin, prošla je samo godina dana. 

U toj godini naš bataljon je izvršio brojne junačke podvige. Na tom slavnom putu pamtili smo svaku riječ druga Tita o Partiji i njenoj velikoj ulozi u borbi za oslobođenje. One su živjele u našoj svijesti, a još dublje u našim srcima.

Riječi o borbenim zastavama naše Partije pretvorile su se u naše juriše i naše pobjede. One su nas vodile i davale snage da iskidamo gvozdene neprijateljeve obruče u IV i V ofanzivi i da na kraju pobjedimo u nejednakoj borbi.

Napisao: Ljubo Anđelić (Front, 1948.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment