Prvomajski juriši Save Kovačevića i Peka Dapčevića '43: "Četnici su razbijeni, ali bitka još traje!"

Uoči 1. maja 1943: Stari sedamdesetogodišnji Crnogorac Blagoje, otac Save Kovačevića, žmirka u sunce zagledavši se niz padine Vojnika. Sin mu Sava stoji s jedne, a unuk, komandantov kurir Dragan i Draganov otac Jovo s druge strane.

Starac dugo šuti. Brigada iza njih: kompletna Peta crnogorska proleterska.

Sava, komandant, jos za života opjevan, smješka se škrto ispod brka. Blagoje se lako osloni rukom na rame unuka Dragana:

- Veliš, Prvi maj junački da proslavimo!

Draganovo lice se ozari:

- Onako kako to proleterima dolikuje!

Komandant Sava se okreće prema brigadi. Uzjahuje konja. Komesar Dragiša Ivanović, koji je nekoliko trenutaka ranije promatrao tri generacije Kovačevića, ratnika od kojih se ni jedan neće vratiti sa Sutjeske, pritegne uzde svoga konja koji poigrava.

- Hoćemo li, komandante? - upita.

Komandant u laganom kasu prođe ispred postrojenih bataljona. Očito, zadovoljan je onim što vidi. Diže ruku. Pesnica mu stegnuta.


- Sretan vam Prvi maj, junaci! - vikne, a zatim ruku pruži u smjeru jugoistoka, prema dolini Zete, prema Javorku i Nikšiću. - Po bataljonima, naprijed!

Istovremeno su na Javorak i okolne utvrđene stražarnice na prilazima Nikšiću krenule još dvije brigade: II proleterska pod komandom Ljubodraga Đurića i Slobodana Penezića, i IV proleterska crnogorska pod komandom Vasilija Đurovića i Voje Nikolića.

Sava Kovačević je napadao u smjeru sjeverozapad-jugoistok, Đurović s istoka, a Đurić sa sjevera.

Operaciju je pripremio štab II proleterske divizije. Uoči 1. maja 1943. godine, petnaest dana prije početka najveće bitke oslobodilačkog rata u dolini Sutjeske, komandant II divizije Peko Dapčević pozvao je na savjetovanje štabove II, IV i V brigade:

- Obećao sam drugu Titu: Javorak će pasti!

Od julskih pucnjeva 1941. godine pa sve do tada svako Pekovo obećanje Vrhovnom komandantu bilo je izvršeno. Titu je bilo veoma važno da bude izvršeno i ovo: da proleteri zauzmu Javorak. Peko Dapčević se sjeća:

- Glavna operativna grupa, koja se pripremala za prodor na istok, nije imala dovoljno prostora za manevar između Pive i Tare. Zbog toga je drug Tito dao naređenje mome štabu da dio naših snaga usmjerimo u doline Tare i Zete, prema Podgorici i Nikšiću. Trebalo je da uništimo neprijatelja najprije na Javorku, a zatim u mjestu Bioče...

Peko je pažljivo razradio tok bitke.

Izdao je precizna naređenja komandantima brigada. On je uvijek mnogo zahtijevao, od svakoga borca najviše. Ali i komandanti i borci su ga voljeli jer je i sam uvijek davao najviše. Nije bila rijetkost da je, u trenutku kad bi se umorni jurišnici zaustavili pred nekom preponom, sam izlazio na čelo i vodio svoje smione čete.


Bitka za Javorak zametnula se rano ujutro 1. maja 1943. godine.

Druga proleterska i četvrta crnogorska brigada munjevito su upale u četničke položaje ispred Javorka. A Sava Kovačević udario je na puk divizije "Ferara" na samom Javorku.

Oko podne 1. maja Tito se interesirao o toku bitke. Dapčević je razgovarao s načelnikom Vrhovnog štaba:

- Četnici su razbijeni, ali bitka još traje!

Bitka je potrajala čitavog prvog maja, čitave noći i sutradan do 7 sati uveče. Snažne neprijateljske kolone pokušale su iz dva pravca da se probiju do okružene grupacije na Javorku, ali su odbijene.

Nekoliko dana kasnije, kad su se na Žabljaku sastali komandanti i komesari divizija Glavne operativne grupe s Vrhovnim komandantom, komesar II divizije, Mitar Bakić, pričao je Titu o Savi Kovačeviću:

- Bilo mu je rečeno da ne ide s borcima na juriš. Ali je svejedno otišao na čelo. Prvi je prodro na Javorak ...

Sava Kovačević je vodio pet bataljona. Tri tjedna kasnije, uoči prelaska preko Sutjeske, preuzeo je komandu III divizije. Vodio je istu onu diviziju koja je zauvijek ostala s najtežim ranjenicima i tifusarima na Sutjesci, na prolazima Košuru i na Tjentištu.

Od Savinih boraca koji su - u sastavu V crnogorske proleterske jurišali 1. maja na Javorak, na Sutjesci ih je zajedno sa slavnim komandantom poginulo tri stotine trideset i tri; najstariji, Blagoje Kovačević iz Grahova - godište 1863. - pao je sa svojih pet potomaka nadomak Košuru; najmlađi: Zorka Škuletić iz Bogetića, dvanaest godina, poginula na Vučevu; Dile Perunović iz Drenovštica, petnaest godina, poginuo na Košuru; Milan Kovačić iz Jajca, petnaest godina, poginuo na Tjentištu; Dragan Kovačević iz Grahova, petnaest godina, poginuo u jurišu sa stricem Savom u zoru 13. jula 1943. na Košuru...


Žestina bitke na Javorku nije jenjavala puna dva dana. Preko 36 sati tutnjalo je kao u paklu.

U prvim satima bitke najvažniju ulogu odigrala je IV crnogorska proleterska brigada. Petorica članova štaba te brigade kasnije su proglašeni narodnim herojima.

U prvomajskoj jutarnjoj bitki, kad su se crnogorski proleteri sukobili s fašističkom motoriziranom kolonom, koja se iz Gornjeg Polja pokušala probiti u Nikšić, čete jurišnika vodio je zamjenik komandanta brigade Niko Strugar.

- Ura, sokolovi! - odjekivao je Strugarov poklik nadjačavajući tutnjavu svih oružja.

S Nikom Strugarom bio je i član politodjela brigade Jurica Ribar, Lolin mlađi brat. S njim je bila kompletna 3. četa I bataljona.

Iz toga bataljona sedamdeset i dvojica nisu se vratila sa Sutjeske.

Poginulo je pola boraca 3. čete: i devetnaestogodišnji Jovo Vujović iz Ljubotina, i šesnaestogodišnji bombaš Zarije Orlandić iz Virpazara, i sedamnaestogodišnji Dušan Mitrović iz Virpazara, i partijski sekretar dvadesetogodišnji Marjan Martinović s Iža ...


Munjevitim udarom na motoriziranu kolonu proleteri su potpuno zbunili neprijatelja.

Poslije prve zabune talijanski tenkisti snašli su se i otvorili ubitačnu vatru na jurišnike. Na prilazima Nikšiću iz tenkova je rigao oganj, cesta je doslovce gorjela, ali borci Nike Strugara nisu ustuknuli ni koraka.

Borci su se vješto prikradali tenkovima, skakali na njih i bombama uništavali posadu. Za nepun sat svi su tenkovi bili u plamenu.

S tenkovima se sukobila i Druga proleterska brigada.

Desetar 1. čete I bataljona Druge proleterske brigade Milan Tadić sam je uništio jedan neprijateljski tenk. Pokazao je neustrašivu hrabrost. Najprije njegova desetina, a zatim četa, pa bataljon, svi jurnuše za Milanom i ratni poklič osupnu neprijatelja:

- Ura, ura!

Tokom 1. maja proleteri II brigade razbili su ostatke četničkih jedinica na sjevernim prilazima Javorku i Nikšiću.

Na juriš su zauzeli 1286 metara visoko Prisoje i 1154 metra visoku Živu.

Boško Buha, dječak koji je imao samo 12 godina kad je otišao u partizane, vješto se sa svojim drugom i vršnjakom Sirogojnom uspuzao uza strmo brdo i ubacio snop bombi u najbliži bunker. 

Tako je za redom uništio posadu u tri bunkera, a onda dao znak svojim drugovima:

- Juriš!

Četiri tjedna kasnije, i Boško i Sirogojno, dva heroja II proleterske, dva najmlađa narodna heroja, poginula su zajedno sa dvjesta šezdeset i šest boraca II proleterske na Sutjesci.

Sava Kovačević

U brigadi ih je bilo manje od tisuće, četvrtina je poginula.

Dok su bataljoni II proleterske i IV crnogorske razbijali četničke utvrde i palili talijanske tenkove, Sava Kovačević se smiono probijao na Javorak.

Pred njim je bio kompletan puk fašističke vojske. Dvostruko brojniji neprijatelj Savu nije zbunjivao.

Dva tjedna kasnije naći će se oči u oči s desetorostruko jačim neprijateljem, pa se ni tada neće prestrašiti.

Za napad Savine brigade posebno su opasni bili topovi kalibra 75 milimetara. Talijani su bili veoma precizni strijelci. Postojao je samo jedan način da budu onemogućeni: zarobiti ih.

Dragiša Ivanović, komesar brigade, i Veselin Masleša, rukovodiiac politodjela nalazili su se pokraj Save kad je odlučio:

- Idem na topove!

Savu nitko nije zaustavljao. Savu nitko ne bi ni mogao zaustaviti.

- Vojo, junače, juriš!

Savo prvi krenu.

Čete ga slijede.

Prelijeću Tisovu glavicu i Pakline, munjevito razbijaju grupu neprijateljske vojske u selu Dubrave i u streljačkom stroju upadaju u položaje puka "Ferari" na Javorku.

Trebalo bi da su borci umorni od dugih bitaka, trebalo bi da su iscrpljeni, da više ne mogu hitati, ali - gle, oni trče pognuti za komandantom, vješto skaču od zaklona do zaklona, kliču:

- Juriš!

Neprijateljski artiljerci bili su zabezeknuti kad su shvatili da su proleteri pored topova. Bombe trešte na sve strane. Komandir baterije topova, ranjen, naređuje:

- Dižite bijelu zastavu!

Artiljerija je umukla.

Peta brigada munjevito stiže na Javorak.

U 19 sati 2. maja Sava Kovačević piše izvještaj Peki Dapčeviću:

"... Ubijeno oko 650, a ranjeno više od 600 fašističkih vojnika i 200 četnika. Zaplijenjeno: 7 tenkova, 17 kamiona, baterija topova, 11 minobacača ... "

Primivši Savin izvještaj, Peko Dapčević je uputio radiogram Vrhovnom komandantu:

"Prvi maj smo proslavili još jednom pobjedom ... "

Napisao: Jovo Popović (Arena, 1968.)


Peko Dapčević i Mitar Bakić sa predstavnicima sovjetske vojne misije
u manastiru Morači 1944. godine (foto: znaci.net)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate



No comments:

Post a Comment