"Oficir s ružom", svečana premijera u ZG kinu Balkan: Dolazak mladih snaga u YU kinematografiju


Studeni 1987: Melodrama, priča o ljubavnom trokutu - to je ono što u kino-dvorane privlači gledaoce, odnosno gledateljice filma Oficir s ružom, koji se upravo prikazuje u Zagrebu...

Poslije prikazivanja na svim velikim i malim festivalima u našoj zemlji, te na Festivalu mediteranskog filma u Valenciji, film Oficir s ružom napokon je došao i pred domaće gledaoce na svečanoj premijeri koja je prošlog četvrtka održana u Zagrebu, u kinu Balkan.

Iako bi prema sadržaju poneki površan gledalac mogao pomisliti da je riječ o ratnom filmu, rat je u ovom slučaju periferna tema, jer riječ je o klasičnoj melodrami o ljubavnom trokutu u tek oslobođenom Zagrebu.

- To je film o jednom muškarcu i dvije žene, ali i o tome kako smrt pobjeđuje ljubav - reći će ukratko o svom filmu redatelj Dejan Šorak, a mi ćemo znatiželjnim gledaocima ispričati sadržaja:

Oficir s ružom govori o sudbonosnom susretu dvoje ljudi, mladog poručnika Petra Horvata i atraktivne udovice Matilde Ivančić, predstavnice predratne zagrebačke buržoazije. Oni se u početku nadmudruju, boreći se za vlastite stavove i braneći svatko "svoj svijet", no usprkos tim sitnim svađama, sve se dramatičnije i nezaustavljivije približavaju jedno drugome. I kada ih definitivno obuzme ljubav, dvoje ljudi zaboravljaju na sve ograde porijekla, obaveze, okolinu, zavisti i obzire...

Njihova ljubav srušit će i iluziju o prijašnjoj vezi poručnika Horvata i mlade djevojke partizanke, ali i njegovu bezrezervnu i slijepu odanost Partiji. Razapet osjećajima između Partije i žene, poručnik Horvat izabrat će svoj put i jedino moguće rješenje.

Budući da je tema ljubav i život u poslijeratnom Zagrebu, film će vjerojatno privući gledaoce u kino-dvorane, tim prije što melodrama oduvijek ima gledaoce, osobito u ženskom dijelu publike. Recimo i to da su glumci u tom filmu izuzetno dobro odabrani i da su se uvjerljivo saživjeli s likovima koje tumače.

Ksenija Pajić je kao mlada udovica Matilda Ivančić nastavila niz svojih zapaženih filmskih uloga (poslije sjajne epizode u filmu Za sreću je potrebno troje, kojom je počela njezina filmska karijera).

Govoreći o ulozi Matilde, uoči premijere, u Zagrebu, Ksenija Pajić nam je rekla:

- Dakako, ta mi uloga mnogo znači. Uistinu je malo takvih ženskih likova u našem filmu, i svaka bi glumica vjerojatno poželjela da je dobije barem jednom u karijeri. Dok sam snimala film Oficir s ružom, uloga Matilde "tražila" je punu koncentraciju u svakom trenutku snimanja. Nije moglo biti opuštanja i zaborava, od početka do kraja rada bila sam "s njom".

O dobro obavljenom poslu Ksenije Pajić u filmu Oficir s ružom, najbolje mišljenje donio je žiri Međunarodnog festivala mediteranskog filma u Valenciji, koju je ove godine proglasio najboljom glumicom.

Budući da tom prigodom nije boravila u Španjolskoj, Kseniji Pajić svečano je uručena nagrada iz Valencije nakon premijere filma u Zagrebu. Nagradu joj je uručio gospodin Augustin Cassinello, kulturni ataše španjolske ambasade u Beogradu, koji je specijalno zbog toga doputovao u Zagreb.

U glavnoj muškoj ulozi, Žarko Laušević podjednako je uvjerljiv kao i Ksenija Pajić u svojoj. Za tu je ulogu nagrađen Zlatnom arenom za najbolju mušku ulogu na ovogodišnjem festivalu u Puli, čime se upisao u listu pobjednika pulskog festivala kao jedan od najmlađih "vlasnika" Arene.

Žarko Laušević je, prema vlastitom priznanju morao smršaviti deset kilograma, a tada je tek prionuo poslu. Postupno je svladavao lik Horvata, mladića koji je s dvadeset i pet godina imao pred sobom bataljon, a to je situacija s kojom se danas nije lako saživjeti. Mora postojati nešto u liku tog mladog čovjeka kad mu je dano toliko povjerenje i odgovornost.

Ksenija Pajić i Žarko Laušević najavili su ove godine u Puli velik preokret i dolazak mladih snaga u jugoslavensku kinematografiju. Mladi sve krupnijim koracima kroče do zapaženih uloga, ali i do mjesta redatelja, scenarista, kamermana, asistenata najavljujući bolje dane jugoslavenskog filma koji nikada nije imao previše novaca, no dobrih je ideja uvijek bilo.

Kinematografija jednog Makavejeva, Papića, Pavlovića, Kusturice - ne bi smjela nestati u vlastitom besmislu sitnih komercijalnih komedijica u novokomponiranom stilu ili bezidejnih, impotentnih iživljavanja nedovoljno talentiranih agresivaca.

Postoje mlade snage koje bi je mogle osvježiti i "spasiti", vodeći je novim putem i nalazeći izlaz iz trenutno zaista teške financijske situacije.

No, vratimo se filmu Oficir s ružom, koji tek počinje svoju pravu životnu putanju izlazeći pred oči gledalaca u Zagrebu i Jugoslaviji. Publika će dati sud njegovoj sudbini, i njezine reakcije bit će pravi kriterij i znak kako za redatelja, tako i za glumce - da li su na pravom putu u svom radu.

A čini se da je Dejan Šorak i u tom pogledu velik optimist. Siguran je da će publika voljeti njegov film, da će ga rado gledati:

- Osjećam da će film biti gledan i u Zagrebu i drugdje, da će publika prihvatiti taj film.

Napisala: Branka Sömen (Studio, 1987.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate