Saint-Exupéry ("Mali princ"): Osamljenik koji je volio ljude i principe više negoli stvarnost (1976)

Lipanj 1976: Malo tko u nas nije pročitao Exuperyjevu potresnu modernu bajku "Mali princ" o plavokosom dječačiću sa sitne planete koji silazi na zemlju i susreće se s ljudima, životinjama i biljkama. Malo tko nije osjetio gotovo nešto proročansko u povratku Maloga princa, s jednoga samotna mjesta u pustinji, pošto je zamolio zmiju da ga ujede, na njegovu rodnu planeticu.

Taj se prizor tako čudno podudara sa stvarnom tragedijom pisca na posljednjem zrakoplovnom zadatku da je vrijedi rekonstruirati, to više što njegovo slavno djelo mnogi znaju napamet, dok o autoru ne znaju gotovo ništa...


U Lionu, 29. lipnja 1900, rodilo se jedno dijete i oko njegove kolijevke okupiše se sve dobre vile; ali, zla vila, koju nitko nije pozvao, kriomice pošalje svoj pogubni dar...

Antoine de Saint-Exupery, koji je volio bajke (a i sam napisao jednu prekrasnu, poznatu u cijelome svijetu: "Malog princa"), vjerojatno ne bi smatrao neukusnim što netko tako počinje njegov životopis.

Iako je rano ostao bez oca (koji je umro 1904), djetinjstvo mu je ipak bilo puno vedrine, podsjećajući, kad on o njemu pripovijeda, na dar dobre vile.

Bio je dječak pun težnje k pustolovini, radosno hirovit, dječak koji piše stihove i s oduševljenjem smišlja bicikl na jedra, mušičav mladić koji ipak poštuje autoritet .


Scenarij je toga djetinjstva dvorac Mole u Varu i dvorac Saint-Maurice de Remens pokraj Amberiua u Bugeyu.

Cijelo Antoineovo djetinjstvo, pripovijedat će njegova sestra Simone, "proteklo je u potpunoj osmozi s obitelju", u koju su se ubrajali, osim nježne majke i četvero braće i sestara, biljke u parku, životinje, "muzikalne žabe i mjesec na izlasku". 

Pomalo izvan svijeta, obitelj i stara kuća taložili su "polako u njemu zalihe nježnosti": brinuo se za ranjene lastavice, izgubljene miševe, pripitomljavao šturke.

U jednom od svojih posljednjih pisama Antoine de Saint-Exupery piše, miješajući predosjećaj smrti s uspomenama na rođenje:

"... Bio sam stvoren za vrtlara". 

Uspomene njegove sestre pune su takvih sjećanja. Ali jedno od njih kao da opominje: kad Antoine upada u salon dvorca vičući:

"Umro je! Umro je!" 

On i njegov brat Francois u igri su "konstruirali" motor, motor je eksplodirao i ranio Francoisa u čelo.


Iskustvo smrti



(Foto: Start)
Godine 1909. nastaje prva pukotina u toj idiličnoj slici - odvajanje od djetinjstva, što nitko ne proživljava nekažnjeno: Antoine odlazi na školovanje kod jezuita Notre-Dame de Saint-Croix u Le Mansu.

U pravom svijetu, medu sličnima sebi, ne osjeća se dobro. Uči se razlikovati dva svijeta: jedan koji pripada svima, a sada i njemu, drugi koji se nazire izdaleka, ispunjen nježnošću i boli, herojski i mitski, u kojem se izmjenjuju eksplozije oduševljenja i pjesničke melankolije.

Kao učenik ne ističe se osobito.

"Živjeti" - pisao je - "znači polako se rađati."

Učio je koliko je bilo potrebno, pisao pjesme poput svih svojih drugova, polagao ispite bez zamjerki, ali i bez pohvala. Još je sanjao o biciklu na jedra kojim će poletjeti: a 1912. na aerodromu u Amberieuu doživljava zračno krštenje prvim pravim letom.

Inače se od svojih drugova razlikovao po neobičnoj ljubavi prema neredu: uredne sobe išle su mu na živce.

Za njega je red bio, piše Simone, "kočenje života".

Inače je gajio dubok osjećaj prijateljstva: ono mu je bilo potrebno kao "vrh na kojem se diše". Prijatelji su nadomještali obiteljski krug iz Molea i Saint-Mauricea, koji nije mogao zaboraviti.

Ali, njegovi su najdraži prijatelji gotovo svi poumirali vrlo mladi: 1917, nestalo je najdražeg od sviju, mlađeg brata Francoisa, koji je zajedno s njim liječio lastavice i miševe i konstruirao motore. Bilo mu je 15 godina.

Bila je to okrutna smrt dobro odgojenog dječaka. Kako je, u nekontroliranom pokretu umirućeg, prstom neprekidno davao znak "ne", ispričavao se Antoineu:

"Ne boj se; ne mogu to spriječiti, ali to je samo moje tijelo." 

Kao i Antoine, Francois je pridavao mnogo važnosti duhu, kojem je tijelo moralo biti samo ponizan sluga - često pobunjeni sluga.

U dvadesetoj godini, kad su ga pozvali u vojsku, Antoine napokon sjeda u pravi avion i postaje pilot. U dvadeset i trećoj doživljava prvu nezgodu u letu, u Bourgetu. Poslije će doživjeti toliko nezgoda da će, možda, tkogod pomisliti da je bio rastresen pilot.

A bio je, kako svjedoče prijatelji, odvažan, ako ne čak i drsko hrabar:

"Ako bi načinio kakvu malu grešku, nije je činio zato što bi bio rastresen za vrijeme leta" - reći će njegov posljednji komandant. - "Bio je rastresen na zemlji dok bismo mu štogod objašnjavali."


Odbačena slava predaka



Mrzio je službu u vojsci i disciplinu, ali je obožavao letenje kao takvo, letenje kao opasnost, kao suočavanje sa smrću.

"Veličina poziva" - kaže - "leži u povezivanju ljudi." 

Poslije će, da se ne bi osjećao drukčijim ili da drugi ne bi pomislili da se on tako osjeća, odbaciti slavu predaka pišući majci:

"Ne stavljajte više naslov grof kad mi naslovljujete pisma."

Kad je napuštao omrznutu službu u vojsci da bi se vratio u građanski život, mora razmišljati o zaposlenju (obitelj Saint-Exupery plemenitaška je, ali nije i bogata); i sav njegov život od tada je neprekidno neželjeno udaljavanje od aviona ili požudno približavanje.

Godine 1924. predstavnik je tvornice automobila, 1926. službenik francuske Zrakoplovne kompanije, od 1927. pisac s romanom "Glasnik s juga" (ali kad ne može letjeti, osjeća se kao mornar na kopnu, bezvoljno, razočarano).

Od 1929, direktor je argentinske zračne poštanske službe u Buenos Airesu.

Ta ga je profesija najviše privlačila: nositi beznačajne, nepoznate vijesti ljudima koji čekaju, nepoznatim ljudima koji čekaju nepoznatog pilota, a svi povezani pojmom jedne ljudske ""službe" koju veliča Saint-Exupery, pozivom u kojem se "vežu uzlovi", žrtvuje u "sjaju ljudskih odnosa", i sve to u začaranosti noćnog leta.

"Živim u carstvu leta. Osjećam kako dolazi noć u koju se zatvaram kao u neki hram, u tajne praiskonske obrede, u meditaciju bez pomoći. Tada ne poznajem ništa, ne govorim ništa. Shvatit će me oni koji su osjetili neobjašnjivu ljubav prema letenju."

Godina 1930. bila je za njega divna. Leti nad Andama tražeći kolegu i prijatelja Henrija Guillaumeta, koji se bio srušio s avionom.

Guillaumet nastoji pješke sići u doline kako bi njegovo tijelo bilo pronađeno, a žena dobila osigurninu.

On hoda pet dana i pet noći ovako se hrabreći:

"Ako ne uspiješ, bijednik si." 

Prijatelju Saint-Exuperyju, koji ga spasava, reći će:

"Kunem ti se, ono što sam ja učinio, ne bi učinila nijedna životinja." 

Takvi su se ljudi sviđali Antoineu.

Ali, bilo je i žena po njegovu ukusu. Te je sretne 1930. upoznao Consuelu Sancin, "maštovito neusporedivo stvorenje neiscrpne vitalnosti", i ona će postati njegovom ženom.

Ipak, ženom koja ga neće, kao ni majka i sestre i prijateljice, uspjeti zadržati na zemlji.

Bila je to lijepa žena, a ne samo maštovita i vitalna: dovoljno je pogledati požutjele fotografije Saint-Exuperyja u različitim razdobljima da bi se vidjelo kako su svi u toj obitelji bili lijepi: majka, sestre, Consuelo.

Bila je to sreća jer je Antoine bio čovjek kojeg je svaka ružnoća neizlječivo ranjavala, iako on sam nije bio baš lijep.

Godine 1931. još jedan roman: "Noćni let" kojem predgovor piše Andre Gide i koji dobiva uglednu nagradu Femina.

Ali, to nije bila njegova prava ambicija, a karijera pilota opet mu nije briljantna i bez prekida: kolaudator i propagator Air Francea s nepromijenjenom strašću prema letu, ali i mnoge, vrlo mnoge, nezgode u letu: u pokušaju da obori rekord Pariz-Sajgon, ruši se u Libijsku pustinju, gdje ga, na sreću, spasava neka karavana.

Bili su to za njega opojni eksperimenti u kojima su maksimalno dolazili do izražaja hrabrost i ljudska solidarnost; dakako, kompanije koje su mu povjeravale avione nisu nimalo cijenile takva iskustva.


Isprazni pothvati



Došli smo do 1936. godine. Izbio je rat u Španjolskoj, i Antoine u njemu sudjeluje kao ratni izvjestitelj nekih francuskih listova: istodobno skuplja specijalna odobrenja za upravljanje avionom.

No, teško je pomiriti materijalističke interese zračnih kompanija i metafizičke interese pilota poput Saint-Exa (tako su ga zvali prijatelji), koji je, u neprekidnom izazivanju sama sebe i ljudi, u dubini ostao sanjarsko dijete iz Saint-Mauricea i neuredan dječak iz isusovačke škole.

Njegovi se pothvati često čine ispraznima.

Na primjer, let New York - Ognjena zemlja 1938. godine, za koji jedan njegov biograf, Marcel Migeo, kaže da je bio pomalo anakroničan, jer su ga već nadmašile normalne zračne veze kompanije Pan American Airways.

I let New York - Ognjena zemlja završava vrlo teškom nezgodom. Antoine je nekoliko dana u komi; avion se slupao o zemlju.

U razdobljima između nezgoda piše. Kao pisac ne zna za nezgode: "Zemlja ljudi" još je jedan uspjeh. Poslije Femine iz 1931. dolazi 1939. Grand Prix Francuske akademije.

Iste te, 1939. godine, koja počinje teškom dilemom "mir ili rat", Saint-Exuperya opet zovu u vojsku. Velika nada i veliko razočaranje: proglašen je nesposobnim za ratne zadatke i dodijeljen izviđačkoj grupi 2/33 u Champagni.

Htio je biti sudionik rata kojem je predvidio okrutnost. ("Rat koji se vodi avionima i iperitom samo je krvava kirurgija.")

Jean Giraudoux, koji je, pošto-poto, htio Saint-Exuperyju spasiti život, kao pripadnik službe informacija nudi mu da se smjesti u sigurne kancelarije ratne propagande. SaintExupery bezobzirno odgovara:

"Ne želim biti jedan od onih intelektualaca koje drže u rezervi da bi ih pojeli kad rat završi, kao staklenke s pekmezom na policama."

Imao je veza pa je uspio postići status pilota ravnog ostalima.

A on to nije bio.

Bio je, možda, hrabriji i neoprezniji, ali nije bio u dobroj fizičkoj kondiciji, a bio je, svakako, više nego drugi prožet filozofijom heroizma, koja je u njemu bila jednostavno kult ljudskih vrijednosti.

Jednim uspjehom u Arrasu, 1940, postiže to da njegovo ime bude spomenuto u dnevnoj zapovijesti Armije. Nekoliko mjeseci poslije francuska se vojska raspada. Saint-Exupery ostaje zbunjen: ono što je vidio s neba - vojnike u bijegu koje masakrira Luftwaffe, djecu, starce, žene koje se raspršuju pred nacistima - sve to razbija herojsku viziju iz djetinjstva.

"Smrt više nije uzvišena" - piše - "ni veličanstvena, ni bolna; ona je samo znak nereda." 

Demobiliziraju ga kao tolike izbjeglice iz okupirane Francuske i on se vraća zanatu pisaca i putuje između Lisabona, New Yorka, Kalifornije i Kanade.

Melankolično piše, kao nadomjestak za uskraćenu akciju, "Ratnog pilota".

Za Francusku su te godine strašne. Kao i mnogi drugi književnici kad se nađu u oluji, čini se da je Saint-Exupery dezorijentiran; kad se mora odlučiti između Petaina i de Gaullea, on se odlučuje za Francusku: plemenit izbor, ali politički opasan.

U njemu će do već blizog kraja prevladavati gorčina, jer mu se čini da stanovita ideja o Francuskoj neće preživjeti ni Petaina ni de Gaullea.

Vraća se svom najautentičnijem pozivu, pozivu osamljenika koji voli ljude i principe više negoli stvarnost.

Kad se saveznici iskrcavaju u sjevernoj Africi, piše članak kako bi potakao Francuze, sve Francuze, da se ujedine u slozi.

Nije bilo nepogodnijeg trenutka za pozivanje u sveti savez protiv Nijemaca. De Gaulle, koji je bio realist i vojnik, zabranjuje Saint-Exuperyjeve knjige u oslobođenoj Africi; a kad mu je netko rekao da pisac pati što ga ostavljaju po strani, odgovorio je s uobičajenom grubošću:

"Neka tamo ostane: dobar je samo za igru riječima."


Samoubilačka ludost



Saint-Exupery ipak se odlučuje za povratak svom pozivu avijatičara unatoč tome što je prešao četrdesetu. U stanovitom smislu, odlučio se i za smrt: naime, od toga časa teško je razlikovati koliko u njemu ima pomirenosti sa sudbinom, a koliko želje za letom koji je za njegove godine (a ostalo je i premnogo znakova nekadašnjih teških nezgoda) bio gotovo samoubilačka ludost.


Imao je mnogo veza u političkim i vojnim krugovima, te ga dodjeljuju njegovoj staroj grupi 2/33, najprije na Sardiniji, a zatim na Korzici.

Godine 1943. u srpnju, izvršava dva ratna zadatka.

U drugom, 31. srpnja, njegov avion ima malu nezgodu. Riječ je o vrlo brzom Lightningu P38, američkom modelu namijenjenom pilotima do dobi od najviše 35 godina. Saint-Exuperyju su 43 godine.

Ta nezgoda dobar je razlog da se odstrani "stari" i opasni pilot: Saint-Exupery odlazi u rezervu. Trebalo je da za njega rat bude završen; vrativši se u Alžir, tješi se pišući najpopularniju, a možda i najljepšu, knjigu: "Malog princa", ali se osjeća sve nesretnijim, sve prognanijim iz vlastite domovine. 

Ima još mnogo prijatelja u francuskim štabovima: u svibnju 1944. dopuštaju mu da se vrati u jedinicu pod uvjetom da obavi najviše pet zadataka.

Tako se počela stvarati legenda da Saint-Ex traži smrt, a ne mjesto u borbi: on, koji je toliko izbjegavao dodire s moćnicima i osobne intrige, očajnički nastoji natrag u vojsku; doslovno je progonio američkog generala Eakera; cijeli tjedan čeka pred njegovom kancelarijom u Napulju prije negoli je primljen.

Očito je da tada njime više vlada izazivanje smrti negoli obična opijenost letom.

Pet zadataka sretno prolazi, ali se Saint-Exupery ne zaustavlja Ali, zašto ga drugi ne zaustave? Odakle tolika popustljivost komande? Kapetan Gavoille, njegov komandant i obožavatelj, nikad neće to sebi oprostiti. 

U osnovi, vojnoj komandi ne može se zamjeriti što je makar jednom bila humana: Saint-Exupery pripadao je staroj francuskoj obitelji, bio je slavan pisac, na tlu je bio nesretan.

Privilegij koji su mu dali bio je, zapravo, pripomoć da što prije ode u smrt, iako toga njegovi naredbodavci nisu bili ni svjesni.

Nešto prije 9 sati, 31. srpnja 1944. Saint-Exupery krenuo je na zadnji zadatak.

"Zadatak istočno od Liona" - precizira zapovijest.

Na deset tisuća metara visine, brzinom od šest stotina kilometara na sat, Lightning će odnijeti pilota nad zemlju gdje je rođen, gdje je dvorac i divan park Saint-Mauricea.

Iz vrtoglave udaljenosti snimat će fotografije raja svoga djetinjstva. Zaranjanje u prošlost a ne deset tisuća metara visine izazvat će vrtoglavicu. Razumljivo je da je, kako pričaju, toga jutra, ustavši u sedam i zatekavši svog druga Sieglera već za doručkom, mrko pogledao kao da mu želi reći:

"Htio si da odustanem od zadatka, pokvarenjače... "

Nije samo literarna misao da je Saint-Exupery otišao tog jutra da kaže zadnje zbogom Francuskoj u kojoj žive njegovi, u kojoj se oženio "jadnom malom Consuelom, tako napuštenom", lijepom ženom koju je povrijedio ostavivši je vječno samu.

Sad kad je Saint-Ex visoko, na deset tisuća metara iznad Francuske, predznaci posljednjih dana poćinju uznemiravati njegove drugove.

Znaju da je "drukčiji" pilot, da njegova odvažnost nije nikad bila mladićka obijest, da je njegova opijenost letom i visinama bila "drukčije" prirode, mistička, a ujedno smirena.

To je rekao on sam mnogo godina prije prenoseći prijateljici Renee de Saussine svoje dojmove za vrijeme pada aviona u kojem je letio:

"Gledao sam sa stanovitim čuđenjem polja na kojima ću se razbiti. Bio je to za mene nov osjećaj: osjećao sam da sam blijed, obuzet strahom, strahom bez dna, ali ne nepodnošljivim. Jedno novo neodredljivo poimanje."


Nerazjašnjeni misterij



Predznaci na koje su pomišljali drugovi tog jutra, 31. srpnja, bili su zlokobni. Kad je sve bilo gotovo, govorili su da su ih osjećali u zraku. General Mast - pripovijeda Jules Roy - koji je evocirao sudbinu Saint-Exa u knjizi - rekao je kapetanu Gavoilleu da valja učiniti sve kako pisac ne bi bio odviše izložen opasnosti: valja ga na vrijeme zaustaviti, makar i na prijevaru.

I Gavoille pokušava, a Saint-Exupery mu tvrdoglavo odvraća da je njegova sudbina da pogine na zadatku i da je svejedno na kojem.

Tom prilikom povjerio mu je fascikl s rukopisom i zamolio ga da ga preda stanovitoj osobi:

"Molim vas za veliku uslugu. Ne možete..." 

Nije završio rečenicu: "... mi to odbiti."

Okrenuo je lice da sakrije suze.

Poslije uzleta poručnik Duriez sjetio se da nije provjerio rad generatora za akumulatore. Nema vijesti o eventualnim njemačkim lovcima. Svi znaju da to i nije opasnost; Lightning je na deset tisuća metara visine praktički nedostižan.

U bazi znaju da Saint-Ex običava poslije uzleta udisati kisik: njegovi dišni organi nisu više mladi, oni pripadaju čovjeku od 44 godine. Ako nestane kisika, ili ako je okov na gumenoj cijevi koja dovodi kisik oštećen, pilot je, fizički, poput slijepca.

Sjećaju se i toga da se i s jednog prethodnog zadatka Saint-Ex vratio s motorom u kvaru, pošto je izgubio orijentaciju i letio iznad Torina i Geneve, te da ga neprijateljski lovci nisu napali samo zato što su ga, zbog sporosti, smatrali školskim avionom.

U 13 sati, četiri sata nakon uzleta, bazom u Borgu, južno od Bastije, vlada tjeskoba: telefoniraju radarskoj stanici - nitko ga nije vidio.

U 14.30 zna se da Saint-Ex nema više goriva: više se ne može vratiti.

Kako nisu najavljeni njemački lovci - a poslije se iz dokumenata Luftwaffe utvrdilo da tog jutra nije bilo zračnih borbi - još se gaje nade: možda je Saint-Ex aterirao u Francuskoj ili Švicarskoj...

Lightningu nije nikad pronađen trag. Tako je u javnosti nastala legenda da je Saint-Exupery nestao u moru ili u nebu, poput poluboga iz mitskih vremena.

"Misterij" smrti Saint-Exuperyja neće nikad biti razjašnjen. Jules Roy ima pravo kad naglašava jedinu čvrstu točku: Saint-Exupery želio je umrijeti, ali nije počinio samoubojstvo: pilot ne ubija sam sebe, a najmanje pilot koji je tvrdio da je čast najveći privilegij Čovjeka. 

Napisao: Luigi Baccolo, obrada: Yugopapir (Start, 1976.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate