Hajduk je u blistavom stilu osvojio krunu nogometnog prvaka Jugoslavije '71: Koja je tajna uspjeha?

Lipanj 1971: Dok slavlje jenjava, a akordi zanosa prijatelja "bijelih" postaju za oktavu niži - zgoda je da se mirno i objektivno procijene svi činioci trijumfa popularne momčadi koja je nakon 16 godina povratila naslov najbolje jugoslavenske momčadi...

Splitski je "Hajduk" nakon 16 godina u blistavom stilu osvojio krunu nogometnog prvaka Jugoslavije.

Svojom fantastičnom serijom pobjeda u završnici najpopularnijeg natjecanja izazvao je pravu senzaciju i divljenje.


Nije onda čudno što se o njegovu trijumfu mnogo govori i što su njegov uspon i njegove igre i njegovo stupanje na nogometni Olimp ovih dana predmet svestranih analiza, rasprava, pa i dilema.

"Majstor s mora", koji ove godine slavi šezdesetu obljetnicu postojanja, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike druga Tita, klub je slavnih tradicija, i naslov prvaka u ovoj je godini njegova jubileja došao u pravi čas i u prave ruke, nadmoćno i potpuno zasluženo, u vrlo jakoj ligaškoj konkurenciji, u kojoj je sve do završnice imao jake suparnike u "Dinamu", "Željezničaru" i "Partizanu".


Split je u nedjelju, u okviru posljednjeg kola i utakmice s "Olimpijom", proslavio osvojeno prvenstvo "feštom" kakvu ne pamti taj grad koji se i inače umio radovati pothvatima svojih sportskih idola. Bilo je slavlja napretek, sportske euforije koju je nemoguće opisati i navijačke egzaltacije. Odštampana je i prigodna "Pjesma navijača", za koju je tekst napisao Tonči Papić, na melodiju "Marjane, Marjane" ("Za našeg Hajduka, svak na svitu druka, svit mu kliče cili: Ura! Naši bili!")

U trenutku kad jenjava fešta, a akordi zanosa postaju za nekoliko oktava niži, pokušajmo analizirati kojim se putovima došlo do toga trijumfa i koji su čimbenici u njemu bili odlučni, bez pretenzija da damo potpunu sliku prilika, stanja i rada u "Hajduku" jučer, odnosno danas, a pogotovo ne da sugeriramo što bi trebalo učiniti sutra, ako se namjerava ostati na vrhu kojem "Hajduk", s obzirom na tradiciju i neke posebne uvjete, svakako pripada.


Strategija



Osnove globalne strategije, koju je inaugurirala prije više godina klupska vlada na čelu s kontraadmiralom Josipom Grubelićem, a još upornije nastavila sadašnja, koje je šef Tito Kirigin, svestrani sportski radnik širokih pogleda, počivale su na dugoročnom, programskom i strpljivom radu.

Vlastita je "reprodukcija" bila zadatak broj jedan.

Kako je kupovina gotovih "zvijezda", na koju se svojedobno "Hajduk" bio orijentirao u nuždi, doživjela fijasko, prije svega zato što Split u sportu ne podnosi "furešte" (strance), ni u igračkom ni u stručnom kadru, "majstori s mora" okrenuli su se k sebi, znajući da plodovi stečeni radom sa svojima pružaju najveći užitak.

Pod geslom doajena naših stručnjaka, Luke Kaliterne, prema kojemu "nitko ne može u gimnaziju prije nego što završi pučku školu", razvila je vrlo široku aktivnost skupina mladih trenera koju je vodio Ante Mladinić, da bi ubrzala stasanje "tića" koji će, kad za to dođe vrijeme, transfuzijom osvježiti heterogenu i umornu prvu momčad.

U međuvremenu je raskinut ugovor s Obradovim, Folićem, Mušovićem, Ristićem i svima koji se nisu mogli prilagoditi specifičnom južnjačkom podneblju i koje to podneblje nije primalo kao svoje. Trener, došljak Dušan Nenković, neosporno teoretičar prvorazrednog formata, sam je uvidio da ne može opstati, pa je podnio ostavku.

To je ubrzalo dovođenje autohtonog domaćeg stručnjaka Slavka Luštice, čije su koncepcije odgovarale zacrtanom programu razvoja.

Novi trener, inače izašao iz stare "Hajdukove" škole, od prvoga je dana smatrao bitnim da obnovi momčad mlađim snagama, a starijima je predočio da će se održati samo ako se budu profesionalno ponašali, što znači - ako im red, rad i disciplina prijeđu u naviku, a ljubav prema klubu i gradu bude "sine qua non" opstanka u momčadi.

Danas će za "Hajduk" Gojko Zec, trener "Partizana", reći:

"To nije samo momčad, to je klub, profesionalan, organiziran, moćan; u njemu je ostvaren kontinuitet ideja i akcija. Svi ljudi koji rade u "Hajduku" ugradili su dio sebe u ovaj trijumf, i komplimenti ne pripadaju samo Luštici."

Do jučer je o "Hajduku" malo tko tako govorio. Naprotiv, čuli smo s raznih strana da "bijeli" nemaju što tražiti u konkurenciji s materijalno snažnijim od sebe - sa "Zvezdom", "Partizanom" i "Dinamom", koji djeluju u većim gradovima, imaju grandiozne komforne stadione, pomoćna travnata igrališta, a njihovi profesionalci žive na medu i mlijeku.

Pa ipak, "Majstor s mora" nadoknadio je hendikep, unatoč tome što radi na stadionu po kojem (prema nizozemskim reporterima) "kao da traktori šaraju" i što je bez pomoćnog terena, dok ovih dana o "Zvezdinu" pomoćnom igralištu (na primjer) inženjer hortikulture Srdan Mrkušić kaže:

"Najbolji teren u zemlji jest pomoćni teren 'Zvezde'. Kad po njemu gazite, imate dojam da se krećete po nekom debelom sagu."

Kako su "hajdukovci" uspjeli?

U čemu je tajna njihova ovogodišnjeg pothvata?


Igrački kadar



Ovih su dana ispisane mnoge novinske stranice o toj temi. "Hajduk" je seciran uzduž i poprijeko, a anatomija šestog prvenstva "bijelih" svođena je najčešće na četverokut igrači-stručnjaci-navijači-uprava.

Dubinski snimci, međutim, pokazuju gdje se kriju velike rezerve snage popularnog kluba, u kojem je sretno komponirano iskustvo i mladost i koji je zabilježio jedinstvenu bilancu naših prvenstava, postavši rekorder u zbroju osvojenih bodova, superiorno nadmoćan glavnim suparnicima ("Dinamu" i "Željezničaru"), a pogotovo "Partizanu" ispred kojega je u trenu pobjegao za deset bodova.

Mnogi se naši treneri, među kojima i Zlatko Čajkovski, tuže da nemaju dosta kvalitetnih igraiča za naporni prvenstveni maraton. To je jamačno jedan od krupnih razloga što se "Dinamo" ove godine nije vinuo u olimpijske visine.

Luštica je, zahvaljujući upravo izvanrednom i kontinuiranom radu omladinske škole, kojom je rukovodio Tomislav Ivić, mogao u 33 utakmice iskoristiti usluge čak dvadeset i trojice nogometaša, a ipak će se pamtiti standardni sastav novog prvaka (Vukčević 24, Džoni 31, Buljan 15, Hlevnjak 33, Holcer 32, Lemešić 29, Vardić 23, Jovanić 27, Nadoveza 23, Jerković 32, Pavlica 29 - broj uz ime označava koliko je puta koji igrač nastupio).

Bilanca bez posljednjeg kola pokazuje da je samo Hlevnjak odigrao sve susrete, a njemu najbliži bili su Holcer, Jerković, Džoni, Lemešić, Pavlica i Jovanić.

Čak su i glavni asovi "majstora s mora" (Vukčević, Buljan, Nadoveza) izostali po desetak puta, ali su "uskoci" bili izvrsni u alternacijama, pa je hendikep bio ublažen.

Sirković (9), Boljat (19), Peruzović (14), Bošković (15), Žutelija (11) i Mužinić (11) igrali su tako dobro da trener nije imao gotovo nikakvih problema. Povremeno je sebi mogao dopustiti luksuz da ubaci u vatru i sasvim mlade i neafirmirane Gluića (7), Zrilića (8), Smolčića (3), Matkovića (1), Ivkovića (1), ili čak veterana Ferića (1), pa opet nije bilo većih oscilacija, barem ne u organizaciji igre.

Istina, zavidna djelotvornost "Hajdukove" navale mogla je biti još veća da Nadoveza, glavni strijelac prvaka, nije pauzirao čak deset utakmica. No, i takvom pasivom on je stigao Santrača i Bukala, a tek je posljednje kolo odlučilo o golgeteru lige. Nije čudno što je nizozemski "Feyenord" za takva strijelca bio spreman isplatiti 100.000 dolara, što "Hajduk" - zbog predstojećih igara u Kupu evropskih prvaka - nije mogao prihvatiti.

Samo je jedna brojka u tim statističkim podacima varljiva, i to ona koja se odnosi na desno krilo Vardića, kojemu se pripisuju 23 nastupa, a deset je puta bio prije isteka regularnog toka utakmice zamijenjen, jer nije bio dosta kondicijski spreman. Desno je krilo zato i bilo najčešći "poligon" iskušavanja različitih kombinacija, pa se smatra da je to jedini dokraja neraščišćeni problem standardne postave.

Tako malim brojem otvorenih mjesta ne može se pohvaliti čak ni "Crvena zvezda", za koju se smatra da još i sada najstudioznije oblikuje fizionomiju momčadi.


Doprinos



Brojke ponekad mogu odvesti na stranputicu, a osobito ako mislimo da su točan odraz doprinosa pojedinaca osvajanju naslova prvaka. Promatrajući ih izdvojeno, mogli bismo zaključiti da je Hlevnjak bio prvi igrač prvaka, jer je najviše puta nosio bijeli dres u sezoni 1970/71, a - recimo - Buljan s najmanje nastupa da je i najmanje pridonio trijumfu.

Nije jednostavno ocijeniti učinak pojedinaca u jednoj momčadi, i zato što je nogomet kolektivna igra. Nema egzaktnog mjerila kojim bismo mogli dokazati, na primjer, koliko je u kojem susretu tko pretrčao, koliko puta inicirao napad, pucao ili zaustavio protivničku navalu. Uglavnom se sve svodi na opći dojam, a u tom najčešće odlučuju ukus i kriterij ocjenjivača. Čak ni trener Luštica, koji ima najbolji uvid i raspolaže s više pokazatelja, ne bi lako odgovorio na to pitanje.

Novinski reporteri ističu tri kandidata, i za svakog dokazuju da je bio junak prvenstva. Za jedne je to Holcer, za druge Jerković, a za treće Vukčević.

Ne poričući prvoj dvojici lavovsku ulogu u "Hajdukovim" uspjesima, mi bismo se odlučili za vratara, kojemu je baš ovih dana Hlevnjak dao najbolju karakteristiku rekavši:

- Kad smo svi popuštali, Vučko je stupao na scenu i spasavao nemoguće.

Priklanjajući se Vukčeviću, naglašavam da taj kompliment dajem samo uvjetno, jer, u načelu, u momčadskim sportovima pojedinac samo iznimno može odlučiti. No, kad je riječ o Vukčeviću, onda ga smatrajmo iznimkom, jer je u više utakmica briljirao na vrlo delikatnom položaju čuvara mreže, a manje je bio u krizama od Jerkovića i Holcera.

Nemali broj redovitih posjetilaca "Hajdukovih" utakmica neće dati glas ni jednom iz toga terceta zvijezda. Za njih je najbolji "igrač iz sjene" Marin Lemešić, koji je manje upadljivo, ali jednako korisno (a možda i više) pridonosio u svim utakmicama. Njegova je nesreća što je izostao iz najvažnijih nastupa u završnici, jer je protiv "Zvezde" (1:1) u Beogradu bio ozlijeđen, pet kola prije kraja prvenstva.

Ima dilema i o tome jesu li "stari" ili "mladi" iznijeli na svojim leđima bitku za trofej NSJ. Iako je takva podjela pomalo umjetna, jer je "Hajduk" s prosjekom od 24,5 godina, koji "kvare" samo Vukčević (29) i Nadoveza (28) najmlađa momčad prvenstva (u njoj je kapetan Holcer (26), reprezentativac sa 44 igre u dresu s grbom).

"Novajlije" (Buljan 22, Džoni 20, Boljat 19, Peruzović 19, Jovanić 19, Žutelija 23, Mužinić 18, pa i Gluić 20, uz Jerkovića 21 i Lemešića 22, koji imaju duži prvoligaški staž, ali pripadaju istoj generaciji) izvanredno su se uklopile među starije i bile su nosilac stila, iako su Vukčević, Holcer, Hlevnjak 27, Nadoveza i Pavlica 27 bili nosioci organizacije i efikasnosti.

U svakom je slučaju kompozicija "bijele" momčadi vrlo sretna, jer je u svakoj liniji bilo onih koji su imali i iskustva i mladenačnoga poleta. Sretna je okolnost što su svi njegovi igrači imali srca, a to je i jedna od bitnih vrijednosti prvaka, koji je vratio naslov i zato što su se u svakom pojedincu mogle prepoznati odlike nekog iz starije generacije "hajdučkog" kadra, koji je u svoje vrijeme bio strah i trepet na svim stadionima u zemlji.

"Hajduk" je u drugom kolu proljeća izbio na čelo prvenstvene tablice, ali ga sve do završnice nisu smatrali kandidatom broj 1 za naslov. Prema prognozi Zlatka Čajkovskog u "Politici", devet rundi prije kraja, poredak na čelu trebao je na kraju izgledati:

1. "Dinamo", 45 bodova, 2. "Željezničar" 44, 3. "Partizan" 43, 4. "Hajduk" 42 boda.

Ta je prognoza, kojom je poznati stručnjak predviđao da će "bijeli" na pet gostovanja osvojiti samo jedan bod, izazvala oštre reakcije Splićana, koji su samouvjereno njegovali ofenzivan stil, ne prilagođavajući svoju taktiku snazi protivnika, nego se oslanjajući samo na "svoju igru". Neki su taj otvoreni stil, što su ga nametali Luštica i Beara, proglašavali "samoubilačkom taktikom", ali se najposlije pokazalo da je takva taktika bila najispravnija, bez obzira na to što su ponekad strogi kritičari mogli pronaći pukotine u njezinoj primjeni.

Uostalom, zar "Hajduk" nije ovo prvenstvo dobio u gostima, osvojivši čak 20 bodova na tuđim terenima, među kojima i sedam koje mu Čajkovski nije u svojoj prognozi završnice planirao?

Poražen samo tri puta ("Željezničar" 1:2, "Čelik" 0:1, "Beograd" 1:3), sva tri pod pomalo čudnim okolnostima, "Hajduk" je nadmašio sebe, pogotovo što je u završnici ostvario seriju od 17 uzastopnih bodova i zadržao se šesnaest kola neprekidno na čelu. Značajan bodovni saldo "bijeli" su ostvarili baš protiv najjačih: "Dinama" 4, "Zvezde" i "Partizana" po 3 boda. Sa "Željezničarom" su jednu utakmicu dobili, a jednu izgubili.

Jednako je vrijedan pažnje podatak da "Hajduk" kod kuće nije poražen, iako mu pet remija krnji ukupnu bilancu, koja je (uz nešto veću psihičku stabilnost u prvim fazama prvenstva) mogla biti još bolja.


Kondicija i tehnika



U jednoj od svojih zapaženih analiza suvremenog igranja poznati je stručnjak Mile Kos u NIN-u raspravljao o dilemi "Igrati ili vojevati", zalažući se za "igru i improvizaciju", protiv "industrijskog fudbala", u kojem se preferira princip "šutiraj i trči", a "atletske osobine dobivaju prevagu nad veštinom i znanjem".

Mi bismo bili za nešto malo drukčiji pristup, za "igrati i vojevati", kako su to činili ovog proljeća "Hajduk" i "Željezničar", ne potcjenjujući tehniku, ali ujedno njegujući atletske elemente usmjerene na poboljšanje fizičkoga potencijala momčadi. U svim igrama, pa i u nogometu, jedan od dominirajućih faktora ipak mora biti – srce, koje je (pogotovo ako je jedno u jedanaest dresova) za određene mentalitete veoma važno.

"Hajduk" je upravo fizički bio blistavo pripremljen, što je očito i iz načina na koji je, pretežno u nastavku, rješavao utakmice, neke od njih i u samom finišu ("Vojvodina" i "Partizan"). No, splitski su "bijeli" i momčad vrlo solidnog tehničkog nivoa, u kojoj su Jerković, Hlevnjak, Vardić, Vukčević, Nadoveza, Holcer i Pavlica već potpuno formirane igračke ličnosti, a neki od njih mogu biti uzor baš u igri i improvizaciji.

Kad bi ovaj reporter kojim slučajem bio utjecajniji u upravi "majstora s mora", predložio bi da se produži ugovor s psihologom prof. Pavelom Rotkiewiczem, kojemu je jedna od glavnih odlika to što zrači nevjerojatnim optimizmom i u kritičnim situacijama.

Poljski je psiholog zaista zanimljiva ličnost. Prvi je u nas počeo primjenjivati metodu tzv. autogenog treninga, kojim se učvršćuje psihička stabilnost igrača i momčadi. Rotkiewiczevi pacijenti tvrde da je učinak njegove metode vrlo djelotvoran. Još u Leipzigu, za vrijeme utakmice DDR - Jugoslavija, mnogo prije kraja prvenstva, drugi trener "Vojvodne", Ferenc Arok, tvrdio je novinarima da će "Hajduk" biti novi prvak zbog - Rotkiewicza!

Splićani su to uistinu postali, a Rotkiewiczu će klub isplatiti nagradu od 3,000.000 st, d. koju je zatražio uz uvjet da naslov prvaka dođe u grad pod Marjanom.

U Splitu su Rotkiewicza proglasili - "višćunom". Ponetko, po staroj navadi, već pravi i šale na njegov račun. Ali, ako je njegova zasluga što je "Hajduk" sada manje psiholabilan nego je bio prije, onda se isplatilo njegovo angažiranje, pogotovo što je poznato da sve sportske momčadi južnjačkog podneblja preemotivno reagiraju, a "Ahilova peta" upravo im je slaba psihička priprema.


"Hajdukovo" sutra



Danas je "Hajduk" bogatiji za jedan vrijedan trofej i ima više prijatelja. Međutim, kako bogatima nikad ne nedostaju i neprijatelji, nemali broj njih tobože izražava zabrinutost za budućeg prvaka u konkurenciji Kupa evropskih šampiona.

To neka "majstorima s mora" ne smeta.

Već je jedno eksperimentalno ogledanje s "Real Madridom" u Splitu pokazalo da je "Hajduk", kad zaigra kako zna i može, vrlo siguran, neustrašiv i samopouzdan. "Real" je poražen sa 4:2, a da im Luštica nije darežljivo, nakon 4:0, suprotstavio pet rezervi, možda bi bio doživio katastrofu.

Splićani su u međunarodnim utakmicama na svojem igralištu vrlo jaki, u što se osobno uvjerio evropski menedžer br. 1 Julius Ukrajinček, baš protiv "Reala" u Splitu, tako da će po svoj prilici preuzeti "patronat" nad "Hajdukom" u predstojećem Kupu prvaka, za koji će se ždrijeb izvući 7. srpnja u Zürichu.

Sve da "Hajduk" i ne uspije u prvom pokušaju na evropskoj sceni, ne bi taj neuspjeh trebalo tragično shvatiti, jer je, na primjer, mnogo iskusnija "Crvena zvezda" u sedam pokušaja samo dvaput došla do polufinala.

"Hajduk" ne smije stati na pola puta u realiziranju programa što ga je usvojio, jer je ostalo još dosta posla. Mladi stasaju, prvenstvo Jugoslavije i Hrvatske, dvostruki kup Jugoslavije, pa i međunarodni uspjesi, otvaraju široku perspektivu jednoj generaciji koja dolazi (Matković, Šurjak, Mijač, Luketin, Mužinić, Pokrajac i drugi).

Ali, već sada treba misliti na to da se prihvate novi pioniri s kojima treba početi iznova. Split može biti tvornica u kojoj se bruse talenti koji će sutra predstavljati novu generaciju "majstora s mora".

Stručni Stab (Luštica, Beara, Ivić, Kačić, Buterin) ostao je u posljednje vrijeme bez Ante Mladinića, specijaliziranog stručnjaka za mlade, koji je sada omladinski selektor NSJ, a bio bi dragocjen suradnik u "Hajduku" baš u trenutku kad osvojeno prvenstvo stavlja pred klub još veće obveze. Okrenuti sebi i svojima, moraju nastaviti njegovati rad u okviru splitske nogometne škole, koju je dugo uspješno vodio baš Mladinić; njegov je povratak prijeko potreban.

"Hajduku" su izvrsne igre u ovom prvenstvu podigle cijenu, povisile prosjeku gledalaca na 17.076 po utakmici, što je u našim uvjetima rekord, otvorile vrata na međunarodnu scenu i na stupce inozemne sportske štampe, koja već nakon pobjede u prijateljskoj utakmici s "Realom" ne štedi s komplimentima! ("El grande Hajduk" - naziva ga španjolski "As").

Put do novih priznanja i reafirmacije nije bio lak. Treba na njemu ostati, ne samo u interesu splitskog sporta.

Napisao: Zvone Mornar (VUS, 1971.)


*****



Redakcija VUS-a obratila se trenerima momčadi koji su u ovome prvenstvu bili izravni takmaci "Hajduku" da kažu kako ocjenjuju uspjeh "majstora s mora" i koji su faktori, po njihovu mišljenju, uvjetovali uspjeh splitskih "bijelih" u sezoni 1970/1971.


Evo što su nam odgovorili:

Zlatko Čajkovski, trener "Dinama"

"Što mogu drugo reći nego: "Kapa dolje pred Hajdukom!" To što je on ostvario zavređuje iskrene čestitke, jer još nikada nitko u našim prvenstvima nije uspio postići tako sjajan prosjek, a pogotovo ne u završnici napornoga natjecanja kakvo je naše.

Prvi sam put vidio novu momčad "Hajduka" za vrijeme zagrebačke utakmice u okviru "Ljetne lige" prošle godine. 

Mi smo pobijedili sa 2:0, ali sam odmah rekao da će Splićani biti momčad budućnosti.

Osnovna njihova snaga jest u tome što su pretežno izrasli iz omladinske momčadi, što su se odgajali na tradicijama borbenih generacija "Hajduka", koje je uvijek resila ljubav prema bijelom dresu, svojem gradu i Dalmaciji. 

Momčadi koje regrutiraju svoju momčad iz drugih sredina nikad ne mogu biti u tako povoljnu položaju, jer igrači koji u te momčadi dolaze misle na svoje buduće ugovore i transfer u inozemstvo.

Luštica radi u sretnijim okolnostima nego neki drugi naši treneri, i to je, eto, donijelo brže rezultate nego što je itko mogao očekivati."

Milan Ribar, trener "Željezničara"

"Hajduk" je ovog proljeća zabilježio takav skok kakav ni najveći optimisti vjerojatno nisu očekivali. Gledajući s čisto nogometnog, natjecateljskog aspekta, u tome i leži sva "tajna" konačnog uspjeha Splićana. 

Kažem, bili su proljetos nezadrživi i titulu im ne može nitko osporiti.

Zato svome kolegi Luštici i njegovim pulenima čestitam od srca na velikom uspjehu i toliko priželjkivanom trijumfu. 

Posebno mi je drago što je konačno i kod nas, u našem nogometu, jedan takav uspjeh proslavljen na način dostojan južnoameričkih "tifoza". 

Nitko se ne bi znao tako radovati i proslaviti tako značajan uspjeh kao navijači "Hajduka".

Želio bih, zbog toga, da nas novi prvak što bolje reprezentira u natjecanju za Kup šampiona, i da njegovi nogometaši dadu svoj doprinos ponovnoj afirmaciji našega nogometa na međunarodnoj sceni.

Još jedno: šampionat nikad ne osvajaju samo nogometaši. Za takav uspjeh potrebna je ne samo dobra momčad nogometaša, nego i kompletno kvalitetan klupski aparat koji će misliti na svaku sitnicu. I na tom planu Splićani su bili ove sezone najjači, i mogu samo konstatirati da je titula zaista došla u prave ruke".

Miljan Miljanić, trener "Crvene zvezde"

"Sada svi pivaju pisme "Hajduku", ja to ne želim i - neću, "Hajduk" je prvak, i svi smo mu iskreno čestitali. Međutim, "Hajduk" nije danas postao ovo što jest. 

O današnjem uspehu, o ovome što se masovno danas opeva, govorio sam mnogo pre. 

Onda kad su se od "Hajduka" distancirali, čak i kada su ga napadali, i oni koji su na to imali najmanje pravo.

Vršiti anatomiju konačnog uspeha samo kroz činjenicu da je osvojeno prvenstvo, analizirati samo proteklu borbu do dragocene titule, ma koliko to bilo i potrebno i značajno, pa i atraktivno, znači imati pogrešan pristup stvaralačkom radu u nogometu.


Kao trener, na današnji "Hajduk" gledam iz onih vremena kada se "oralo", kada se bacalo seme, a tada sam bio uveren da će biti ploda. 

Nisam se prevario. 

I, iskreno, radujem se dvostruko. 

Zato što smo preko "Hajduka" svi dobili još jednu potvrdu vrednosti rada i zato što je "Hajduk" takvim radom postao prvak. 

U splitskoj školi imamo primer više, dokaz više. Na "Hajduku" je, na svima nama, da koristimo to iskustvo i unapređujemo ispravan rad."



(Foto: Z. Ivulić)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate