Radovan Devlić, jedan od naših najznačajnijih strip autora: Anarhist sam, ali etični - sa puno duha!




Neki ljudi jesu rođeni za robove, a drugi, i da ih tučeš svaki dan, ne mogu bit robovi. Možda je ovo rasistička teorija ili bar tako zvuči?! Ali, ja ne mislim na robove kao klasu već na robovanje bilo čemu. Životnim pravilima, recimo

Decembar 1984: Davno, davno, u nekoj zemlji iza sedam bregova i sedam dolova, postojala je grupa strip autora koji su sebe nazvali "Novim kvadratom". Nije ih mnogo ostalo u tom poslu - danas prave omote za ploče, plakate, uređuju novine... prave pare.

Devlić je jedan od retkih koji su pokazali da njihovo prvobitno opredeljenje nije bilo stvar trenutka, on je ostao "hulja" čije "huljice" iritiraju čiste glavice...


*****



Radovan Devlić je jedan od najznačajnijih strip autora na našim prostorima. Pojavio se kao sastavni deo "Novog kvadrata" a nakon njegovog raspada, bio je jedan od retkih koji su nastavili da furaju stari fazon (strip je bio primarna orjentacija ove grupe).

Naime, većina članova se kasnije (nakon 1979. godine) opredelila za komercijalnije poslove (ilustracija, dizajn...)

Radovan Devlić (foto: Goranka Matić)
Osim "Huljica", po kojima je stekao neku vrstu slave, on je uradio više "realističkih" stripova i serija od kojih izdvajamo "Maču piču" (objavljen u Stripoteci) i "Karusel" čiju smo premijeru doživeli u "Spunk novostima".

Rođen je 1950. godine u Zagrebu gde i sada provodi svoje slobodno i radno vreme (osim kad ode na neki izlet).

Bavio se, jedno vreme, animacijom (u Zagreb - filmu) pa mu je to dosadilo te se sav predao stripu. Zabeležimo i njegovo povremeno pisanje SF priča (za "Hajku" je 1981. godine dobio nagradu SFere!)

Trenutno se bavi mišlju da sa Igorom Kordejem uradi najbolju stripovanu verziju Tolkinovog "Gospodara prstenova".


Nakon šestogodišnjeg boravka u Zagreb-filmu, ti si počeo svoj profesiomalni rad, na stripu. Desilo se to 1976...


- To je samo djelomično tačno. Strip jesam počeo da radim u to vrijeme, ali sam profesionalac tek od 1980. godine. Tada je počeo da izlazi prvi moj duži strip ("Kaj 2-0") u Strip magazinu. Naravno, strip me je zanimao i prije boravka u Zagreb-filmu. Zapravo sam tamo i ušao iz pomoć tabli nikad objavljenih stripova.


Koliko ti je posao na animiranju pomogao u kasnijem radu na "magičnim kvadratićima"?


- To je šljakeraj, fraziranje... onaj ko voli crtanje nikada ne bi uživao u takvom poslu. Normalno je da sam to napustio. Sve ostalo je, zapravo, disciplina... animirajući sam jedino probudio svoj osjećaj za pokret.


Kako je to vreme tzv. "treće generacije" doživljavao Radovan Devlić koji je onda tek startovao?


- To je vrijeme kad mi je Ilić (Mirko - pr. D.S.) mogao doć u dva sata ujutro i zvonit mi u haustor. Onda se ja spustim i mi ti sanjamo o tome da napravimo "bilding" gdje bismo pravili samo strip. To je vrijeme kad je Pero Kvesić uređivao Polet i prihvaćao sve nas.

Ilić ti je mene i nagovorio da profuram "Huljice". Bilo je to, u stvari, jako lijepo vrijeme - velikih otkačenosti i bezbrige. Svi su bili nekako "normalni". Kvesić, koji danas... jebi ga... onda je bil dobar urednik i žical te za fini strip.

Ta neprofesionalnost je imala neku svoju draž.

Dobil bi 80 tisuća i izašal da čekaš prvog frenda na uglu da ti to odma' potrošil.



Totalna zajebancija




"Huljice" su strip koji je u izvesnoj meri "nepodoban", pa je verovatno dolazilo i do nekih problema?


- Problema, praktički, nije bilo kad sam išao u aktualnost. "Frojd" je skidan dva puta sa rotacije, ali to nije bio politički problem već verbalni prostakluk. Bio je jedan strip gdje neki omladinski rukovodilac pičkara sve i na kraju kaže:

"To je sve što pravi, svjesni omladinac ne bi smio govorit."

Stvar je radila jer je istovremeno bila i zajebancija i opomena. "Frojd" nije prošao jer je bio totalna zajebancija!

Imam dojam da se u omladinskoj štampi lakše prihvaćaju radikali nego zajebanti (i onda i danas). Defakto, radikali mogu bit bilo koga usmjerenja. Ja sam anarhist ali etični - sa puno duha!


Prosto je neverovatno da su "Huljice" istrčale iz tebe preko noći. To je, ipak, materijal koji se verovatno dugo taložio?


- Znaš, ja kao klinjo... praktički je cijeli sistem moga rada bio u tome da sam obožavao oslikovljenu povjest. Moja prva htjenja su da sam gutal onoga Finca Valtarija. Prosto me je zarazio sa tom slikovitošću starog svijeta.

Ja sam se popalio i znao sve o tim nekakvim bitkama, ratovima... jednom rječju, sve o povjesti. Učio sam kroz jednu demokraciju u nemoći (stara Grčka) i Perziju koja je bila "zlatna" i dobila Spartu koja je bila okoštala.

Gledao sam kroz to moderni svijet.

Čovjek, u bilo kojem društvu, mora pazit i koristit do krajnje granice svoju slobodu i branit do kraja svoju demokraciju.

To je sve bio jedan instinkt. Niko ne ulazi programatski od svoje desete godine.

Stava nema, on se rađa instinktivno.

Neki ljudi jesu rođeni za robove, a drugi, i da ih tučeš svaki dan, ne mogu bit robovi. Možda je ovo rasistička teorija ili bar tako zvuči?! Ali, ja ne mislim na robove kao klasu već na robovanje bilo čemu. Životnim pravilima, recimo...

Iz te zainteresiranosti za povijest Grčke, Perzije, svijeta... istrčale su "Huljice".

One, naravno, sve svece ne mogu ubrojit u povijest ljudi i dat im dimenziju plemenitosti.

Jer, u ime svakog zanesenjaštva je proliveno more krvi, a u ime dobrog vojnika Švejka nije proliveno ni kapi.


U tom kontekstu, verovatno, i serijal "Maču piču" odražava jasan autorov stav?


- "Maču piču" je potpuno svjesno profuran stav o apsurdnosti borbe za ideju. Čim se boriš, siluješ nekoga i ne dozvoljavaš mu da do ideje dođe slučajno, svojom voljom.

To je "Maču piču" kao čardak ni na nebu ni na zemlji gdje ćeš se rasplinuti i nestati za sve regularne "komisije".


"Čim se boriš, siluješ nekoga... " (foto: Goranka Matić) 
Nisu li junaci ovog stripa postali previše kruti u tom svom bekstvu?


- Ako hoćeš da dostojno odbraniš svoj integritet to zahtjeva određenu krutost, i prema sebi kao i prema slabima koji su ti se pridružili.

Ako nećeš ostariti, onda moraš disciplinirat i sebe i okolinu. To je potrebno da bi očvrsli u željenoj slobodi.

Taj sistem potrage za "Maču pičuom" nikako nije nekakav nirvana sistem.

Radi se pre o "bekstvu u lancima", opet, te svoje lance dragovoljno nosiš jer sam u sebi posjeduješ određene zakonitosti.

Nije sloboda u mekuštvu, ona je u kreaciji koja je, opet, vrlo tvrda stvar.

Tačnije, sloboda se treba kreirati!

I nisu svi bjegunci, bjegunci iz istog razloga.

Vrlo malo njih bježi zbog toga jer žele slobodu. Zapravo, esenciju slobode.

Ako govorimo o većini - većina znači prosjek. Ako govorimo o prosjeku - on znači mediokritetstvo. To znači da ne želiš razmišljati, a tada ne možeš shvatiti bit slobode.

Sloboda nije samo puška u ruci već sloboda u tikvi.


A šta ti podrazumevaš pod slobodom?


- Ja sam promjenio jako mnogo škola. Išao sam u limarsku, recimo. Tu je na satu književnosti bila tema: "Šta je to sloboda?" Insistiralo se, dakako, na "normalnim" razmišljanjima.

Ja sam svojoj temi dao naziv: "Sloboda je obrnuto proporcionalna čovjeku".

U nastavku sam napisao: "Mladi Vijetkongovac u šipragu je danas mnogo slobodniji nego što će biti kad pobjedi!"

Naravno, dobio sam topa.


Dobio si ono što si zaslužio...


- Tačno. A danas je Vijetnamac zavojevač. Ali, dali su mi mogućnost da ispravim zadaću. Ja sam samo promjenio naslov u: "Sloboda je proporcionalna pravom čovjeku". Zadaća mi je bačena u lice a top je ostao, normalno.


Misliš li da mediokriteti imaju dovoljno slobodnog prostora?


- Jake ličnosti se međusobno trebe ostavljajući slobodan prostor kukavicama, mediokritetima i ljigosima.


Čime ih onda pobediti?


- To nije stvar recepta već vremena i etičnosti.


Da se vratimo tvojoj "učiteljici života". Šta smo naučili kroz strip "Anno domini - 1527"?


- U kontekstu 1527. godine, najbolje se pokazala suludost i apsurdnost, uvjetno nazvano, povjesne pravde. "Anno domini" se i zbiva u toj godini, u vrijeme sukoba između njegovog katoličkog veličanstva Karla V i najkrišćanskijeg kralja Fransoa I, a u sve to je uvučen i sveti otac - Papa.

Njegovo katoličko veličanstvo Karlo V, našao je Papinu podršku Fransoa I za povod da uputi svoje "neplaćene plaćenike", španjolsko-njemačkog porijekla, na Rim da zatraže svoje plaće.

I pitanje je čiju svetu stvar više podržava.

Godinu dana prije je slomljeno Ugarsko-hrvatsko carstvo pod najezdom Turaka. Maltene je pitanje održanja zapadnog svijeta bilo u rukama ostataka kraljevina u Hrvatskoj, Ugarskoj, Poljskoj...

Krvarilo se za odbranu one Evrope koja je, u isto vrijeme, ubijala samu sebe.

Apsurd je da su armade njegovog katoličkog veličanstva upućene na Rim, provalile i napravile isti pokolj kao i vandali.

Gledajući na to - gledam na današnji svijet.

Buđenje jednog ludila, stvaranje novog apsurda gdje većina ljudi ne zna zbog čega ih se ubija.


Sama priča ovog stripa je vrlo zanimljiva i zbog toga što predstavlja neuobičajen pristup za naše prilike....


- Radi se o jednom Dalmatincu koji je studirao u Firenci i koji je opljačkan od svojih vodiča i upada među plaćenike koje vodi bivši kontenabl Henrik Burbonski.

Tu se rađaju somnabulije kojima je on podložan.

Prije svega, upada u četu kapetana Buzoranija koji je peder i tu upoznaje osobu koja se zove Sandro ili Sandra - vilinsko stvorenje - koje Buzorani drži i ono se drži njega.

On se onda zainteresira za našeg bezimenog zemljaka koji je osjetio buđenje svoje muškosti a da nije načisto da li je Sandro(a) muško ili žensko.

U tom odnosu interesa (njegovih i kapetanovih) za ljubavnicu ili ljubavnika, on doživljava niz okrutnih "šala" od strane Buzoranija. Takav razvoj situacije rezultira mučnim snovima gdje on vidi prizore iz Prvog i Drugog svjetskog rata koji prestaju njegovim odjebavanjem Sandra(e) i ubistvom kapetana koji evidentno očekuje smrt.

To je izvedeno na jednom žalu koji izgleda kao Lido. Buzoranijeva glava se pretvara u metalnu masku sa rupama, što inače predstavlja smrt koja se njemu pojavljuje u crnoj, otrcanoj pelerini i metalnoj maski kao snoviđenje.

U to se Buzorani pretvara u trenutku smrti i onda odlazi u more a mrtvi Buzorani ga pita: "Kamo ćeš sada?" Ovaj mu na to kaže da ide za Sandrom jer želi doznati istinu.


A to znači?


- Pa... znači da su najviše bili šikanirani ljudi koji su želeli znati i kojima amblem (parola) nije bio dovoljan razlog.


Ili...


- To su ljudi koji nisu podložni demagogiji.



Ja sam kozmopolit




Otkuda to da čovek iz Zagreba objavljuje, uglavnom, u Novom Sadu? Nije li logičnije i manje problematično da svoje radove daješ Vjesiiku?


- Znaš... dođeš u Forum i tu su sve one ženske koje ti govore srpsko-hrvatskim. Onda ti, odjednom, netko odgovori mađarski... Osjećaš, prosto, neki kozmopolitizam. U tom trenutku ti se ja ne stidim kajkat pred njima.


Znači li to što je "Karusel" bio naručen od Vjesnika pa odbijen i objavljen u "Spunk novostima", da tamo ne funkcioniše kosmopolitizam, ili je poruka stripa bila "prejaka"?


- Prvo, to je osobni eksperiment. Drugo, radio sam ga nekako neopterećeno, želeći da napravim jedan totalno otkačeni štos. Najotkačenije stvari silom usuda, silom duha naprosto vuku i poruku.

To ne znači da je zbog toga bio odbijen u Vjesniku. Mislim da je pre razlogom bilo to što se nije radilo o klasičnoj strip - naraciji.

Premda, bio je naručen s njihove strane...

Ljudi iz Foruma su ga odmah prihvatili i ako je gospo’n Jurković rekel da je šit i odbil ga.

Da ne budem prenapadan ako kažem da su čak i tamo neki Španjolci za isti, pokazali veliko interesovanje.


Ima li to veze sa skorašnjim ukidanjem Našeg stripa? Mislim na taj odnos kuće i ljude koji rade u njoj.


- Bez obzira na tu neku etabliranost stripa, on se još uvijek podvovdi pod subkulturu. Činjenica je da je ta revija imala pogrešnu politiku, ali je zbog toga nije trebalo ukidati već samo promijeniti to što je bilo loše. Ali, Vjesnik je poznat po tome što prvo opaljuje strip-revije.

Razgovarao: Dragan Stošić, obrada: Yugopapir (NON, decembar 1984.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate