Đoko Vještica i Branko Pešić za zeleni Beograd: Kad bi svaki Beograđanin dobio svoje drvo... (1981)




Đoko Vještica je sjajan drugar. Istina, ima i drugih drugara u ovom gradu, ali njima se ne možeš ni požaliti ni potužiti. Neće oni za vas juriti ni komunalce, ni inspektore, niti će tražiti za vas auto delove, a baš ih briga i za drveće i za fontane i slične stvari

Avgust 1981: Koliko ste puta ovog leta pomenuli Đoku Vješticu? Priznajte, priznajte! Da li je to bilo na aerodromu kad u ranu zoru niste mogli da kupite novine? Ili kasnije kad niko nije hteo da vam kaže kako se stiže do vašeg pustog ostrva?

Priznajte koliko ste puta hteli da okrenete telefon Studija B, da pozovete Đoku Vješticu i da ih sve prijavite.

Kad on čuje kako su vas mučili i patili, nek pozove odgovorne drugove, naravno i drugarice, i nek ispita celu situaciju: neka, neka kad Đoka čuje!

Ako ništa drugo, reći će njima Đoka, pa neka onda misle. Ko će ako Đoko neće.


*****



Devet je sati tek prošlo. "Beogradska razglednica" Studija B je završena. Đoko Vještica, poslednja instanca za mnoge građane Beograda, čovek kome se javlja onda kad su sve nade izgubljene i svi putevi zatvoreni - nešto ubledeo, sedi i žvaće sendvič sa mnogo hleba i malo šunke.

(Hleb je beli, crnog nema. Ni Đoko Vještica nije svemoćan: iako je danima radio na tome da u Beogradu ima svih vrsta hleba, a naročito crnog i polubelog - rezultati su bedni. Opšte blagostanje ima svoje zakone: umesto hleba uskoro će biti samo kolača.)

Tropska vrućina je popustila, lakše se diše. Đoko je zadovoljan: akcija "Stablo po stablo - drvored", pripomažu mu TV Novosti i "Politika Ekspres", odlično napreduje.

Tog jutra je Beograd dobio već 113 novih stabala. To konkretno znači da sada na svakog Beograđanina "dolazi" 0,046 i još nešto malo drveta, to jest jedna grančica sa pet listova.

Ali, Đoko je uporan čovek. (To sa hlebom njega uopšte ne obeshrabruje.) On je odlučio, on se bori, on će istrajati: ako svaki Beograđanin ne dobije svoje drvo (može na tom drvetu da bude i pločica sa imenom darodavca) ako ga ne bude negovao i gajio kao rođeno, tek onda ništa nismo uradili. 

Za sada, akcija je u toku, svi veruju u uspeh.

Eto, bivši predsednik grada Branko Pešić, koji ima jabučar od 400 stabala, poklonio je gradu drvo. Đoko ga lepo pita (naravno učtivo i na svoj način):

"Druže Pešiću, pošto podržavate našu akciju hoćete li dati svoj lični prilog i posaditi jedno drvo starije od petnaest godina po ceni od 2600 dinara?" 

Drug Pešić odgovara pitanjem:

"Druže Đoko, a jeste li vi dali svoj lični prilog?" 

A drug voditelj kaže:

"Moj porodični savet je odlučio da i mi posadimo drvo! Nadam se da će i drug Živorad Kovačević dati svoj prilog pre odlaska na odmor, lepo bi bilo da i sadašnji predsednik grada ima svoje drvo u svom gradu."

Đoko Vještica žvaće svoj sendvič i glasno razmišlja:

- Mislim da bi bilo u redu da svi predsednici beogradskih opština kupe i posade po jedno drvo. Moraću da ih pozovem da nam se pridruže. A ne bi bilo ni loše da i drugovi koji žive izvesno vreme u ovom gradu kao uspomenu na sebe, imaju drvo koje su poklonili gradu koji obično hvale i kažu da ga vole.


Đoko, nabavi Beograđanima ugalj!



Neki dan je Đoku Vješticu intervjuisao Jose Arenar Marino, dopisnik Notimeksa iz Meksika.

(Uzgred, on je u ime stranih dopisnika u Beogradu poklonio gradu jedno drvo.)

Pitao je Đoku da li je moćan čovek. Kako i svi skromni ljudi, Đoko je odbio svaku mogućnost da je moćan, ali ne krije da može da bude uticajan. 

Isto tako ne krije da njegov uticaj, njegov autoritativan glas, njegova direktna pitanja, njegovi zahtevi da se konkretizuju rokovi naiđu na zid "objektivnih teškoća".

(Recimo, Đoko uopšte ne može da nabavi Beograđanima ugalj jer Jugoslovenska železnica po četiri dana ne šalje rudnicima vagone. I jedan Đoko je tu nemoćan).

Ali, zato Đoko uspe da se na Trgu Marksa i Engelsa uz fontanu postave klupe i suncobrani, da trgovci doprinesu sivilu tog trga šarenilom svojih roba.

(Kako bi bilo lepo da Đoko sledećeg leta protera parking sa trga pa da se zašareni od suncobrana i zazeleni od drveća! Spomenik bi čoveku trebalo podići.)

Spomenik bi trebalo da dobije i ako Beograd bude čistiji. Kaže: od jeseni počinje "rigorozna akcija". Na ulicama će se pojaviti komunalni redari sa ovlašćenjem da naplaćuju kazne. Čik neka onda neko ostavi kesu sa đubretom u pola bela dana i još razvezanu!

(Ne kaže, ali ne treba sumnjati pošto se zna kakav je, da će lično ići da pregleda beogradske ulice i teško onom ko pogreši.)

A ni sa kerovima neće biti lako: ako vlasnik dozvoli da mu ker uprlja gradsku površinu na nedozvoljenom mestu, sačekaće ga kazna.

(Kad se kazna u Njujorku plaća sto dolara, a za uvođenja psa na Sidnejsku plažu četiri stotine dolara - australijski su još skuplji! - što se i kod nas ta vrsta zagađenja ne bi plaćala. Kazne će biti u dinarima. Ali: šta ako Đoko smisli da se plaćaju u devizama! Neće ga, majci, kerovi prljati ovaj grad. Ipak, šta sa ljudima?)


Šta su Vještice pripremile za letovanje?



Đoko Vještica je sjajan drugar. Istina, ima i drugih drugara u ovom gradu, ali njima se ne možeš ni požaliti ni potužiti. Neće oni za vas juriti ni komunalce, ni inspektore, niti će tražiti za vas auto delove, a baš ih briga i za drveće i za fontane i slične stvari.

Ne smetaju im ni kerovi, ni beli hleb, ni benzinske pumpe bez sokova, ni oni prekupci na pijacama (kažu da su se mnogo osilili), ni nemi telefoni - a Đoko je tu, na dispoziciji.

Okrene se telefon, prijavi se slučaj. On odmah reaguje. 

Pere bazene, čisti ulice, kupuje gas i ugalj, svađa se i grdi na isti način kako biste i vi učinili.

(U tome mu u poslednje vreme pomaže Milorad Jović, novinarski pripravnik, njegova i "leva i desna ruka".)

Osmog avgusta Đoko Vještica ide na godišnji odmor. Kaže letovaće u nekom selu u blizini Trogira.

(Sve je to za njega njegova supruga Nada, prevodilac u JAT-u, smislila, ne zna ni kako se zove to selo.)

Priznaje da su mu deca, dvanaestogodišnji Milan i sedmogodišnja Milica, već nervozni i da jedva čekaju da pođu.

(Klasičan slučaj: deca obučena sa koferima u rukama tapkaju pred vratima, roditelji još završavaju najvažnije poslove u svom životu.)

Porodica Vještica je za letovanje pripremila jedan pršut, konzerve, slične suve hrane i nešto dinara.

Pater familias, pošto je kupio jedno drvo, pripominje: ostaćemo dok bude para.

(Po svemu sudeći, neće to biti neko dugo leto.)

Što se samog Đoke tiče, on kao da bi rađe ostao u Beogradu i skupljao svoja i naša drva. A i ko zna kako će mu na tim izvesnim geografskim širinama biti. Koga će on pozvati kad mu svega bude dosta i kad mu prekipi? Ima li on, kao mi, čoveka svog života?

Napisala: Zorica Pašić, snimio: Dragan Petrović, obrada: Yugopapir (TV novosti, avgust 1981.)


Đoko Vještica: Znajući kakvi smo... (1979) 



Podržite Yugopapir: FB TW Donate