Imao sam i nešto novaca u Jugoslaviji, u dinarima, u banci. Da li bi vam bilo teško da to provjerite? Već desetak godina ne dobivam otuda nikakve bankovne izvještaje. Zamislite, i Rusi su mi napokon počeli plaćati, čak su potpisali i prvi ugovor za objavljivanje knjige "Susret s Ramom". Bila je osobito popularna u cijelom svijetu
Prosinac 1979: Raspitivati se u glumca o tome koja mu
je uloga najdraža, vjerojatno je isto toliko jalov i glup posao kao
npr. tražiti od novinara da upre prstom u svoj najbolji
intervju. Ako pri tome mislite da je glumcu lakše zato što nam -
glumeći - može prodati što hoće, varate se: novinaru je i dobra
gluma kiks, prepoznatljiv baš kao i loše odigrana uloga.
Kad biste
me, međutim, pitali koji mi je intervju ostao u sjećanju kao
najčudniji, tada je to nešto drugo. Bez imalo razmišljanja
uskliknuo bih ovaj, s popularnim podvodnim istraživačem i piscem
naučnofantastičnih romana Arthurom C. Clarkeom!
Da potkrijepim prazne riječi:
novogodišnji sam intervju s Clarkeom pripremao prije samo nekoliko
tjedana na sunčanoj obali Indijskog oceana, u Sri Lanki (Colombo), u
kratkim rukavima i pri temperaturi od 28°C...
Iako Clarke godinama
ne daje intervjue, primio me je i odgovorio na pitanja koja mu nisam
postavio, i to u društvu stanovitog Hectora i njegove supruge, dva
majmuna i diskretno prisutne posluge...
Moju je kratkotrajnu zbunjenost uspješno pojačao prebirući po tipkama klavira koji
(još) ne zna svirati.
Tisuću intervjua
Reći će netko - pa što, čudak od
čovjeka i gotovo! Možda. Čudake koji sugovornika tako brzo i
jednostavno osvajaju ne srećem svaki dan. Zato ću susret sa Clarkeom piscem kojeg će ona
sretna većina koja nikada ne čita knjige prepoznati po npr. filmu
"Odiseja u svemiru 2001" (redatelj Stanley Kubrick)
ispričati točno tako kako se odigrao.
 |
| Keir Dullea, zvezda filma "Odiseja u svemiru", ekskluzivno (1969) |
Razmišljajući o tome što da u Sri
Lanki službeno upriličimo (tko je vidio novinara skrštenih ruku,
pa makar i na godišnjem odmoru!), pao nam je na pamet Arthur C.
Clarke.
Desetak dana prije polaska, redakcija mu je poslala telegram
kojim najavljuje moj dolazak i najljubaznije sročenu molbu da
pristane na intervju za "Studio".
Telegram je, na žalost,
pogrešno upućen na adresu srilanškog parlamenta u Colombu (jedan
od direktora TV Colombo netočnom nam je informacijom dokazao da se i
u malim zemljama ljudi
sve manje poznaju).
Ukratko, stigao sam
u Colombo nekako u isto vrijeme kad i telegram: Clarke ga je primio
samo dva dana prije mog dolaska i odmah preko ambasade u Beogradu
pokušao odgovoriti da mu je žao, ali da ne pristaje na intervju.
Nije to poza. Ne pristaje.
Već
godinama, rado će ugostiti svakog novinara, ali bez izjava za
štampu: dao je nešto više od tisuću intervjua (!), pa mu je
nasmrt dosadno govoriti jedno te isto svakom nadobudnom piscu kojemu
padne na pamet da ga posjeti, pa tako i meni.
Telefonirao sam mu čim sam stigao.
Glas s prepoznatljivim britanskim izgovorom bio je totalno šokiran
viješću da ga zovem iz Colomba, a ne iz Jugoslavije. Ipak, pozvao
me da ga posjetim.
Taksistu nisam ni trebao reći adresu.
Čim je na papiriću ugledao Clarkeovo ime, odmah je dao gas
raspitujući se što ću kod njega.
Kazao mi je, kao u povjerenju, da Clarke stanuje u vrlo otmjenom
dijelu grada, daleko od mog hotela, u kojem je za određenih dana čak
i promet zabranjen, kako jadni otmjeni stanovnici ne bi bili ometani,
pa ako mi treba taksi i za povratak - pričekat će me.
Stigli smo pred
veliku bijelu vilu koja je prije petnaestak ili više godina
vjerojatno bila lijepa, a danas je nezanimljiva, kao i mnoge naše
bezlične vikendice na moru.
Zamoljen da pričekam u natkrivenom
trijemu, sjeo sam u udoban naslonjač od pletenog šiblja. Ispred
mene fino održavana tratina, zdesna veliki gliser, poneki grm i
ništa više.
Clarke je stigao odjeven u
tradicionalni sarong (za one koji to ne znaju: odjeća za muškarce, kao sari u žena,
samo kraća i jednostavnija) i bijelu majicu, nasmiješen i svježe
obrijan, s naočalima na licu, prijaznog izgleda i samo prve minute
u stilu: ja sam ja, a vi ste vi i nemojte to nikada zaboraviti!
Prve rečenice zvučale su kao slučajan
susret sa znancem koji ti duguje novac: neugodno ti je odmah prijeći
na stvar, na novac (tj. intervju), a i znancu jer novaca nema.
- Dođite da vam pokažem kuću - kazao
je.
Obišli smo nekoliko prostorija s mnogo
originalnih slika i fotografija, od kojih je jedna posebno
upečatljiva: snimka Mjesečevog kratera, poklon prve američke
ekspedicije koja je stupila nogom na tlo Mjeseca, inače i poprište
radnje Clarkeova romana "Mjesečeva prašina" ("A Fall of Moondust").
Ušli smo u radnu sobu i sjeli. Zapalio sam
cigaretu i odmah je, na njegovu molbu, ugasio. Pušenje zabranjeno.
- Stavit ću i upozorenje na vrata! - kaže kao da se ispričava što me nije na vrijeme upozorio.
Prvi intervju: pismeno!
- Hoćete li se ljutiti ako ukopčam
magnetofon dok razgovaramo, lakše je i brže nego da pišem, rekoh
naivno, poslije pola sata ćaskanja, kao da pojma nemam o tome da me
je stvarno pozvao na čašicu razgovora, a ne na intervju. Digao se,
prišao jednoj od polica natrpanih knjigama i uzeo nekakve papire u
ruke:
- Izvolite, tu su vam odgovori na sva
vaša pitanja, napisani i pripremljeni. Pročitajte, pa mi se
pridružite u susjednoj sobi... Žao mi je.
Izišao je, još ljubazno nasmiješen,
čak iskreno, i dok sam se kao majmunče u kavezu češao po glavi ne
želeći shvatiti što se događa, čuo sam ga kako svira klavir. Bez
sumnje početnički, ali svira...
Uzeo sam pripremljeni tekst u ruke.
Napisan u stilu pisma, odgovarao je na pitanja koja mu novinari i
časopisi šalju poštom:
"S obzirom da mi godišnje stiže nekoliko tisuća ponuda i molbi za intervjue, ne mogu vam osobno odgovoriti na pitanja, to više što pošta do mene stiže tek poslije nekoliko mjeseci. Ovi napisani odgovori pokrivaju oko 90 posto pitanja koja me novinari i inače pitaju. Nadam se da ćete me shvatiti, i zahvaljujem na zanimanju koje ste pokazali za moj rad."
Adresa: 25 Barnes Place, Colombo 7, Sri
Lanka
Biografija: Biografske detalje naći
ćete u standardnim enciklopedijskim priručnicima kao "Tko je
tko", "Suvremeni autori", "Suvremeni pisci"...
Što se tiče mog života na Cejlonu, izvolite pročitati moje knjige
"Blago velikog grebena" i "Pogled iz Serendiba".
Biobibliografija: Dosad sam napisao 60
knjiga. Sve naslove možete pronaći u biobibliografiji D.
Samuelsona.
Prava na knjige: Sve želje za
objavljivanje mojih knjiga i otkupljivanje prava uputite na adresu...
Ja s time više nemam ništa.
Predavanja: Više ne prihvaćam ponude
za predavanja, pa čak ni u Sri Lanki.
Svemir: Ovako vam, očito, ne mogu odgovoriti na pitanja o
tako složenoj materiji, O tome je, uostalom, napisano na stotine
knjiga, a za posebne informacije obratite se Britanskom
interplanetarnom društvu...
Fotografije: Žao mi je, ali ne mogu
vam dati nikakve fotografije. Ne potpisujem knjige koje stižu na
moju adresu i ne šaljem ih natrag poštom. Sve te knjige dajem na
korištenje lokalnim knjižnicama.
Rukopisi: Ni pod kakvim okolnostima
neću komentirati tuđe rukopise i dijeliti savjete. Ne zanimaju me
tuđe priče i ideje za romane jer ih i sam imam toliko da ih nikada
neću iscrpsti.
Savjet mladim piscima: Jedino što mogu
reći budućim piscima jest da čitaju barem jednu knjigu dnevno i
pišu svaki dan što više mogu.
Čitajte memoare autora koji vas
posebno zanimaju.
Škole za pisce, dopisni tečajevi za pisce i
slično možda i mogu biti korisni no svi su autori koje
poznajem samouki.
Nema zamjene za življenje. Kao što je Hemingway
rekao:
"Pisanje nije stalni radni odnos."
Intervjui: Uvijek rado susrećem
novinare i reportere te lovce na fotografije, ali molim vas da se
najavite telefonski kako biste izbjegli razočaranje.
Intervjue,
međutim, više ne dajem jer sam ih u proteklih 40 godina dao toliko
da više nemam što reći, a dosadno mi je ponavljati jedno te isto.
Drugi intervju: usmeno!
Shvatio sam te njegove odgovore na
pitanja koja mu nisam postavio, pa čak ni namjeravao postaviti.
Ipak, nisam mogao a da se glasno ne nasmijem nadajući se da me
Clarke nije čuo u susjednoj sobi. Pridružio sam mu se za klavirom:
- Hvala. To je vrlo praktično, međutim
takvi me odgovori uopće ne zanimaju! Sve te podatke o vama mogu i drugdje pročitati...
Pogledao me je iznenađeno, ali nije
ništa rekao.
- Sjećam se moga boravka na "Calypsu" - nastavio sam bez ikakve namjere da ga gnjavim, ali znatiželjan da
vidim ishod - i razgovora s poznatim istraživačem Jacquesom
Cousteauom. I on se grozio pitanja na koja je tisuću puta odgovarao,
pa ipak proveli smo zajedno sedam dana...
Bilo je to drugo iznenađenje na koje
je Clarke odmah reagirao dižući obrve kao znak zanimanja za to što
sam rekao.
On i Cousteau stari su prijatelji.
Digao se i opet me
poveo u radnu sobu. Sjeli smo i tada sam ponovno, gotovo bezobrazno i tvrdoglavo, posegnuo za magnetofonom.
Nije protuslovio. Počeo je drugi, pravi intervju:
- Naši se izdavači naučnofantastičnih
(SF) romana i pripovijedaka žale da je sve manje dobrih i
originalnih tekstova. Filmska kritika optužuje SF-filmove za plagijat
i imitaciju...
- Nejerojatno je koliko je SF-romana
dosad napisano. Sjećam se da su mnogi književni kritičari tvrdili da je zlatno doba naučne
fantastike bilo oko 1930. To nije točno. Danas je zlatno doba naučne
fantastike!
Mnogo je više prvoklasnih pisaca SF sada negoli ikada
prije, osobito medu ženama. Briljantnih pisaca!
Povukao sam se od
pisanja, pa imam vremena za čitanje, no vjerujem da sve što sam
pročitao nije ni desetina od onoga što je danas napisano. Ipak
tvrdim; dobrih SF-romana ima. I divnih pripovijedaka.
- Na primjer?
- Neću spominjati imena jer bih,
spominjući neka, povrijedio nespomenute, a dobre pisce. Mislim da
ljudi koji govore o krizi naučne fantastike, one pisane, nisu u
pravu kad se brinu o njezinoj sudbini.
- A filmovi?
- Kad je riječ o SF-filmovima, stanje je
nešto drugačije. Tu su se javljali pokušaji imitiranja, ali -
svima nam je jasno da to nije ništa novo u filmskom svijetu, da je
to stara holivudska tradicija!
Kad nešto dobro ide... Jednom je
netko rekao da su jedini "izmi" u Hollywoodu
"plagijatizmi". Nije pogriješio.
Film "Rat zvijezda",
jedan je od predložaka koji je najčešće bio imitiran,
- Jeste li ga vidjeli?
- Da, i to nekoliko puta! Neobično mi
se svidio.
 |
| Leto 1977: "Star Wars" prvi put u YU medijima |
Tu je zatim i film "Bliski
susreti". Razočarao me je. Kraj je vizualno i tehnički
fantastičan, zaslužuje svaku pohvalu, ali...
Po meni,
najupečatljiviji SF film koji je ikad napravljen jest
"Stranac" ("Alien").
I Stanley Kubrick je bio
oduševljen tim filmom.
Rekao je da je to prvi put da na SF-filmu vidi
nešto što zrači "neljudskošću", znači nešto što ni
po čemu ne nalikuje na ljude, baš kao da ljudi to nisu ni snimali.
- Savjetuju li se režiseri i
producenti s vama prije nego što počnu snimati filmove na osnovi
vaših romana?
- Nekoliko ljudi baš snima filmove na
osnovi mojih djela. Jedno je od njih i "Otok delfina". ("Dolphin Island"). Čujem da se snima, ali u snimanju ne
sudjelujem.
Međutim, mnogi su od režisera spremni da doputuju u Sri
Lanku na razgovor. Osobno, trenutno se pripremam za TV-seriju od 13
epizoda.
- O podvodnim istraživanjima?
- Ni slično tome! O naučnim
misterijima. To je serija koja se snima po cijelom svijetu. Moj ću
dio obaviti u Sri Lanki.
- Kad smo kod toga, jeste li išta čuli
o tajanstvenom nestanku drugog velikog tankera jugoslavenskih
brodograditelja prije nekoliko mjeseci?
- Aha, znam! I njegova je "sestra",
nešto s "Berge...", koliko se sjećam, bila eksplodirala,
nije li tako?
- To neki ljudi samo misle da je tako...
- Kladim se da se londonski "Lloyd"
dobrano znoji pokušavajući saznati istinu. Mislim da je točno ovo: kad se nešto dogodi jedanput, riječ je o nesreći, dva puta
o koincidenciji, tri puta - o konspiraciji!
Gde su moji dinari?
- Kažete da više ne pišete. Bavite
li se još uopće podvodnim istraživanjima i pišete li još o tome?
- Ne. Sve što sam htio reći, napisao
sam. Da vam pokažem!
I vodi me do golemih polica natrpanih
knjigama.
- Tu je književni i naučni rad, a tamo
naučna fantastika. Ovo je moj prvi roman, "Grebeni Taprobanea" ("The Rees of Taprobane"), o
podvodnim istraživanjima.
Moja posljednja knjiga o podvodnim
istraživanjima govori o starom potonulom brodu na istočnoj obali
Sri Lanke. Oko tonu srebra na morskom dnu!
Sve što mislim o svemiru
i Cejlonu, rekao sam u knjizi "Susret s Ramom".
BBC je
napravio vrlo zanimljivu TV-seriju o ovdašnjoj Svetoj planini na
osnovi moje knjige. Serija se zove "Izbezumljeni svijet"
("The world out of mind"). Pripremalo ju je pet pisaca.
Nešto je promrmljao, a zatim iznenada
rekao:
- Imao sam i nešto novaca u
Jugoslaviji, u dinarima, u banci. Da li bi vam bilo teško da to
provjerite? Već desetak godina ne dobivam otuda nikakve bankovne
izvještaje.
- Dakako! Ali, morate mi reći u
kojoj banci i na čije ime.
- Vjerujem, na moje ime! Znam da neće
biti poteškoća. Zamislite, i Rusi su mi napokon počeli plaćati,
čak su potpisali i prvi ugovor za objavljivanje knjige "Susret
s Ramom". Bila je osobito popularna u cijelom svijetu.
Imam
nešto što će vas posebno zanimati, a što malo ljudi zna. U mojim
sam godinama, šezdeset i tri su mi, počeo novu karijeru: postao sam
filmska zvijezda! Možete li to zamisliti?
Kao da je bio ironičan sam prema sebi,
ili mi se to samo pričinilo.
- Suprug slavne spisateljice Virginije
Woolf bio je tu vladin zastupnik početkom stoljeća. Napisao je
poznati roman "Selo u džungli" ("The Village in the
Jungle"). Mislim da je to najbolja knjiga o Cejlonu, tj. Sri
Lanki, koja opisuje život ljudi, tragedije i teška vremena koja su
iskusili.
Dobra knjiga! Upravo se završava snimanje filma na osnovi
te knjige, film u kojem tumačim ulogu pisca Lennarda Woolfa!
- Jeste li ikada pomišljali na to da
ćete postati čak i glumac?
- Nikada! No poznavao sam producenta.
Ponudio mi je da nastupim, a ja sam prihvatio.
Zašto? Leicester
Daves Pierce, poznati filmski redatelj u Sri Lanki, pripremao se za
snimanje filma. Sreo je mog prijatelja, inače producenta TV-serije
koju sam vam spomenuo, i zamolio ga da prihvati tu ulogu.
Odbio je.
Tada se, bog zna zašto, obratio meni.
- Kada ćemo vidjeti film?
- Ne znam točno. Snimanje je završeno,
film je na sinhaleškom jeziku, a vjerojatno će se raditi i engleska
verzija. Čujem da će se pojaviti na festivalu u Cannesu iduće,
1980. godine.
*****
Tako, eto, neobavezno i privatno,
razmišlja Arthur C. Clarke.
Namjerno sam izbjegavao biografske
podatke, i nabrajanje knjiga, jer je to dosadno.
I uopće, slažem se
s njime: ako vas zanima njegov maštoviti rad i
misli o budućnosti, temeljene na njegovu akademskom obrazovanju (profesor je fizike i matematike, prvi je osmislio tele-satelitski
sistem u svijetu, kao osmogodišnjak sam je konstruirao teleskop...)
pročitajte njegove knjige.
Možda to neće biti baš "Odiseja
u svemiru 2001", no bude li to vaša osobna odiseja, dovoljno je.
Ionako živimo sve dosadnije i ispraznije.
Napisao: Dubravko Stojsavljević, obrada: Yugopapir (Studio, decembar 1979.)
