Sabrina Goleš, svjetski as profesionalnog tenisa: Bez obilne pomoći obitelji - nemate šanse




Najgore mi je bilo kad bih igrala u kvalifikacijama za neki turnir s djevojkom s kojom sam, recimo, igrala još od juniorskih dana, a ona bi - budući da se tu igra bez suca i sami sudimo - ukrala neku loptu, neki poen... Sve vam se iluzije tada poruše

Prosinac 1986: Neupadljiva plavuša u trapericama ima lice tinejdžerke, kosu prikupljenu u repić - to je Sabrina Goleš, svjetski as profesionalnog tenisa: dvadeset i deveta na službenoj rang-listi što se, statističkom obradom rezultata turnira, ažurira svakih četrnaest dana. 

Tenis u nas nije popularan izvan užeg, građanskog kruga, pa blistavu karijeru te djevojke, koja je počela igrati na terenu iza kuće, na zagrebačkoj Šalali, prati samo sportska štampa.

Uz Mimu Jaušovec, koja se gotovo povukla, te darovitu curicu iz Novog Sada Moniku Seleš, koja tek počinje igrati sa seniorima - Sabrina Goleš je "naša najbolja tenisačica".

Katkad dade intervju frenetičnom sportskom feljtonistu Zvonimiru Magdiću, a, inače, pojavi se samo u malim vijestima s natjecanja, obično ispod naslova u kojima se registrira uspjeh ili neuspjeh Slobodana Živojinovića.

Od sedamdesete godine sama putuje po svijetu, igra iscrpljujuće višesatne mečeve u totalnoj konkurenciji talenta i ambicija tisuća aspirantica koje grozničavo, do krajnosti samozatajno, teže vrhuncu što ga je zaposjela nepobjediva, mišićava Marina Navratilova.

Bez asistencije trenera, kluba, uprave, političara i utjecajnih kolumnista, jedino s emocionalnom i financijskom podrškom vlastite obitelji - Sabrina Goleš sama se suočavala sa svojim krizama. 

I pri tom pobjeđivala, pa je za posljednjih pet sezona postigla rekordan skok sa 150. na 30. mjesto rang-liste, zatim se uspela na dvadeset i sedmo mjesto, opet pala na sedamdeseto i, naposljetku, vratila se među prvih trideset, dospjevši do samog podnožja vrhunca, na onu posljednju sudbonosnu etapu gdje Šerpe odbacuju naprtnjače, a najtvrđi penjači pune džepove dvopekom spremajući se za juriš uz sjevernu liticu.



Nikad nije igrala s Navratilovom, s Mandlikovom se susretala dvaput i izgubila. 

Na velikim turnirima često otpadne poslije prvoga kruga, a samo katkad dostigne više finalne skupine.

No zato je znala pobijediti igračice koje zauzimaju neko od dvanaest prvih mjesta. Slijedeća sezona bit će presudna - u dobi kad tenisačica skupi najviše snage i iskustva, dvadeset i jednogodišnja Sabrina Goleš će, nastavi li uspon, pobjeđivati najbolje igračice svijeta.

Ako stagnira, bit će to gotovo siguran znak da je već postigla najviše što je mogla, a to, na neki način, izaziva yeće divljenje nego olako iskazivanje urođenog talenta - samo što između sjajnog dvadeset i devetog i veličanstvenog desetog mjesta postoji golema novčana razlika koja bi sama po sebi nadoknadila investiciju, rad, napor, žrtvovanje, duševne i fizičke muke kojima se izvrgla kći zagrebačkog liječnika kad je kao poziv odabrala ono što je počela igrom, vraćajući preko mreže lopte svom, dvije godine starijem bratu...


Kako se raspodjeljuje fond nagrada?



Sabrina Goleš
(foto: Marko Čolić)
- Vaš je sportski pothvat od početka bio obiteljski projekt. U tenisu danas i ne može biti drukčije, je li?

- Obitelj je najvažnija. Sada se, doduše, mnogo govori o tome kako roditelji svojim ambicijama loše utječu na mlade sportaše, ali bez njihove obilne pomoći nemate nikakve šanse. I na Zapadu roditelji vas moraju financirati do razine kad vas preuzme teniska federacija...

- Koliko novaca treba uložiti? Podiže li se taj prag posljednjih godina?

- Da, jer sve je više igrača, i moraš odigrati vise turnira da bi te netko uopće zapazio.

- Koliko mora uložiti obitelj u jednu talentiranu djevojku ili mladića dok se ne pojavi neki sponzor, makar i lokalni?

- To ovisi o tome gdje živite.

U Novom Sadu možda je lakše nego u Zagrebu, a u Beogradu je najteže, ondje je najveći interes, najviše se ljudi želi baviti tenisom, a grad ima samo dvanaest terena.

- Kolike su te svote?

- Ne znam! Znam samo da je meni sada potrebno oko 35.000 dolara godišnje za osnovne troškove.

- Milijardu i pol dinara? Zašto toliko?

- Putovanje na dvadeset turnira godišnje po 500 dolara prosječno za avionske karte, tjedan dana u hotelu u SAD barem 400 dolara, jer turnire obično organiziraju u najluksuznijim hotelima, pa popust koji se daje sudionicima ne daje mnogo...

Jedino Pariz plaća smještaj, a drugdje postoje samo nagrade.

- Kako se raspodjeljuje fond nagrada?

- Ako je fond 200.000 dolara, prvo je kolo, recimo, hiljadu, drugo dvije hiljade...

- S kojim se rejtingom (mjestom na rang-listi) tenisač isplaćuje?

- Kod muških je to mnogo niže, jer ima više turnira, a kod ženskih, mislim, samo prvih sedamdeset... Na listi ima oko 500 tenisačica i oko 1000 tenisača. Osim njih pet stotina s rejtingom, na turnire izlaze i mnoge druge igračice. 

Recimo, na one s najnižim dopuštenim fondom nagrada od 500 dolara, gdje su kvalifikacije otvorene, dolazi po 200 natjecatelji.

Sve je to počelo prije desetak godina, kad je ženski tenis postao profesionalni sport. Danas donosi isto koliko i muški.

Tenis je, uostalom, prvi ženski sport po medijskoj ekspoziciji.

- Kako je došlo do toga da se vaši roditelji zagriju za profesionalnu sportsku perspektivu maloljetne kćeri?

- Mi stanujemo ispod Šalate, a kako su tamo sportski tereni, moj brat i ja počeli smo se zanimati za sport. Igrala sam prvo odbojku, pa ping-pong, onda smo oboje počeli tenis. Moj je otac i sam lud za sportom. Igrao je nogomet, a inače je kardiolog. 

Mama radi kao propagandistica u velikom građevinskom poduzeću.

Htjeli su da se bavimo još nečim osim školom, ali ne mislim da su imali predodžbu o tome da ću tako daleko otići u profesionalno bavljenje tenisom. Počela sam s deset godina, s jedanaest igrala sam na turniru, a s dvanaest bila sam pionirska prvakivanja države.

- A brat?

- On je bio jedan od naših najboljih juniora, među deset najboljih seniora i seniorski republički prvak. Igrao je za reprezentaciju. Sada s teniskom stipendijom studira Computer Science (računarske znanosti) na University of Tennessee.

- Kako to da je odustao od profesionalnog, natjecateljskog tenisa? Da li taj prag investicije bio previsok za vašu obitelj koja vas je, uostalom, morala dvoje financirati?

- Ne, nego sam ja, čim sam počela igrati, već s trinaest godina, imala rezultate koji su jasno pokazivali da ću iza Mime Jaušovec i Renate Šašak, koja je od mene bila starija jednu godinu, biti prva, a on je u svojoj generaciji bio, recimo, peti...

Onda su ovi dečki bili malo više forsirani, a on je jedno vrijeme bio izgubio volju, pa je otišao u vojsku...

Uostalom, i ja sam sa sedamnaest godina mogla dobiti tenisku stipendiju na bilo kojem najboljem američkom koledžu, pa sada ponekad razmišljam nisam li pogriješila kad sam odabrala profesionalni sport...


Prvi put sama - bilo je grozno...



- Zanimljivo je, ipak, kako su rano vaši roditelji ozbiljno shvatili vaše ambicije i mogućnosti.

- Bila je onda takva klima u Zagrebu. Okupila se veća grupa djece oko kluba Medveščak. Tada su počinjali igrati i Prpić i Bruno Orešar... pa su roditelji visili na treninzima i međusobno se upoznali.

I sada su svi u prijateljskim odnosima.

- Kada ste počeli putovati na turnire u inozemstvo?

- S trinaest godina. Bilo je to vrlo zabavno. Išli smo u Zapadni Berlin, a ja sam bila najmlađa. Imali smo vođu puta i sve, kao neka školska ekskurzija. Naš teniski savez bavi se juniorima, ali kad zaigraju u seniorskoj konkurenciji...

- S koliko godina počinjete igrati u toj konkurenciji?

- Najkasnije s osamnaest, ali može, dakako, i prije, ako imate rezultate. Tracy Austin počela je sa četrnaest, Steffi Graf s trinaest. Meni se to dogodilo tek sa sedamnaest - osvojila sam treće mjesto na svijetu među juniorima.

- Kako ste se osjećali kad ste se prvi put sami otisnuli u svijet i u profesionalni tenis?

- Grozno! Prvo sam išla u Skandinaviju - Kopenhagen, Oslo, Helsinki. Tri mala turnira po 5000 dolara. Bila je zima, sami ste, mračno je. Odmah poslije toga išla sam u SAD gdje je bilo po trideset i šest igračica u kvalifikacijama. 

Mora se pobijediti u šest mečeva da se dospije do prvoga kola. Strašan pritisak, pravo gladijatorstvo,

- Dođete, dakle, u neko nepoznato mjesto ispunjeno nepoznatim ljudima koji govore tuđim jezikom...

- Engleski sam dobro znala, jer sam s trinaest godina već išla na Orange Bowl, po Americi...

- A što je najgore, čini mi se, tenis je tako kompetitivan sport, čovjek na čovjeka - to zahtjeva strahovitu čvrstinu, morate biti neprobojni, motivirani.

- Najgore mi je bilo kad bih igrala u kvalifikacijama za neki turnir s djevojkom s kojom sam, recimo, igrala još od juniorskih dana, a ona bi - budući da se tu igra bez suca i sami sudimo - ukrala neku loptu, neki poen...

Sve vam se iluzije tada poruše.

- Ružno. Ali, ne znam, možda čovjek tako brže odraste.

- Odraste, ili se slomi.

- Da, uvijek gledamo samo šampione i njihov uspon, ali to uopće nije realnost profesionalnog tenisa, to su samo njegove iznimke.

- Renata je bila jedna od onih koje su tako zapele. Sa šesnaest godina bila je najbolja. Onda su je, mislim, pogrešno usmjerili, otišla je u Njemačku i igrala u tamošnjem klubu, a to može biti vrlo depresivno.

Oni se ponašaju korektno, ali prema našim tenisačima, kojih ima mnogo, odnose se kao da su najamnici. Uzimaju ih jer klubovi u Njemačkoj, gdje je tenis popularan, okupljajući jake igrače, povećavaju svoju atraktivnost za jake sponzore. 

Kad je prelazila iz juniorskog u seniorsku konkurenciju, Renata je imala teškoća.

Onda, u presudnim godinama, nije bila sigurna hoće li se baviti tenisom ili neće. A tu ako izgubite godinu-dvije... Sada ona opet pokušava igrati, ali...

- Kako ste vi podnijeli prijelaz među seniorke?

- Ja nisam igrala u Njemačkoj! Radije sam često odlazila u Italiju. Naučila sam prilično dobro jezik, imam ondje mnogo prijatelja, a u Milanu žive roditelji sedamnaestogodišnje tenisačice Ali Winkler, Zagrepčani.

Njen je otac radio za Bayer. Primali su me, a mnogo je lakše kad imate nešto kao drugi dom, obitelj...

- A u Americi? Tamo je nezgodno za samu mladu žensku osobu. Ne možete prići nekoj zgodnoj klapi u kafiću kao, recimo, u Njemačkoj, jer takvo druženje ne postoji.

- Do dvadeset i prve uopće ne možete nigdje izići, osim u kino, zbog zakona koji ne dopušta maloljetnicima ulaz u lokale. Onda, sve je daleko, nikamo bez auta. Ja ne volim Ameriku.

- Ali profesionalni tenis igra se u Americi.

- Osamdeset posto ženskih turnira tamo se održava, ondje provedem najmanje šest mjeseci u godini.

- Pa što radite?

- Kad smo prvi put išle Renata i ja, udebljale smo se po deset kila. Jele smo čokoladu, ništa nismo radile, gledale smo stalno televiziju. Iz Evrope, gdje je bila zima, došle smo u Floridu, na sunce. Išle smo u Miami i u Disneyworld. 

Bilo nam je oko četrnaest godina - kakav je to bio šok!

Ali, onda putujete, gledate, uspoređujete s Evropom. Razočarala sam se.

Sada, kad sam starija, gledam realnije i vidim što je pozitivno. Ali, kontakt s ljudima teško je uspostaviti, vrlo su površni u svakidašnjim odnosima.


Kod rezultata 4:4... treba odigrati savršeno



- Osim toga, tenis je velik biznis, posebno prestižan, a i Amerikanci, kad im je do nečega stalo, strahovito se zalažu, ne znaju za granice.

- Kad sam počela igrati sa seniorkama i odmah počela postizati vrlo dobre rezultate, svi su se menadžeri oko mene okupili. Oduševe te, jer još ne poznaješ ljude. Onda zaigraš malo lošije, i odmah vidiš kako se razbježe.

- Tenis se izvana čini kao idiličan, šminkerski sport - svi su u bijelom, pa se silan novac vrti, pa zvijezde... Zapravo, to je stroj koji guta godine i novce, samo se nekoliko sportaša okoristi.

- Oni prvi mnogo zarađuju, a ostali toliko da od toga, eventualno, mogu živjeti. Mi iz Jugoslavije posebno smo hendikepirani, budući da u nas ne postoji tržište za tenisku opremu, pa su trgovačke firme manje zainteresirane za sponzorstvo.

- U kakvoj ste sada igračkoj fazi? Prošle godine imali ste prilično uočljivu krizu?

- Kad sam iz juniorskog bila prešla u seniorsko natjecanje, isprva mi je išlo vrlo dobro, a onda sam zapala u krizu, igrala očajno loše i već pomišljala da napustim tenis. I odmah sam počela igrati dobro, opušteno.

Onda je došla serija turnira na zemljanim terenima, na kojima igram najbolje, pa sam postigla taj rekordni skok u rejtingu.

Slijedeće sezone, to je bilo prošle godine, očekivala sam da ću se popeti među prvih dvadeset, i to bi bilo fantastično, ali sam loše odigrala jedan meč koji sam trebala dobiti, pa sam pala, imala ozljedu, noga me boljela, i izgubila sam na još dva turnira, zatim se to s noge, dakako, prenijelo na glavu...

- Zar ne možete o tome s nekim razgovarati?

- Pa ne mogu opterećivati druge djevojke, i one imaju svoje probleme! Što da im kažem - "Boli me noga"? One moraju misliti na sebe, na svoju igru. 

Dakle, počela sam više trenirati, i igra se, dakako, popravila.

Prošle godine bila sam pala na sedamdeseto mjesto, a to me uistinu potreslo, a ovu sezonu završila sam na dvadeset i devetom.

- Kako se psihička opterećenja prenose u igru?

- Mislite li da vam se, zapravo, ne igra, a svi da vam idu na živce, ne možete se koncentrirati na odlučne poene.

Recimo, kod rezultata 4:4, to je onaj najvažniji gem koji treba odigrati savršeno.

- Na što dobijete takav gem, osim na glupu pogrešku protivnika?

- Morate biti samopouzdani, uvjereni u pobjedu. Lopte po dijagonali, koje su sigurnije, kombiniraju se s onima po dužini terena, riskantnijim, i onda, u pravom trenutku... A to treba izdržati tokom cijelog meča, bez popuštanja.

- Važno je, dakle, točno poznavati protivnika. Igra se i na njegovu psihologiju, nije li tako?

- Pa da. Recimo, oni koji sa mnom igraju, znaju koliko me uzruja svaka pogreška suca, pa to nastoje iskoristiti, isprovocirati me, baciti neku sumnjivu loptu, jer znaju da ja u tom slučaju jako padnem.

- Zašto?

- Ne znam.

- Pa morate se kontrolirati.

- Lako je to reći, ali jače je od mene. Kad vidite neku loptu u autu, a sudac kaže - ne, bila je dobra... Kao da sam ja budala! Eto, to mi je nešto najgore!

- To sigurno ima veze s vašom ličnošću. Kako je vi doživljavate? Jeste li prgavi?

- Nisam! Mislim da nisam. Prilično sam emotivna na terenu... pogađaju me takve stvari. Kao i to kad je publika protiv mene, to mi je strašno.

- Pretpostavljam da su Skandinavci tako jaki u tom sportu upravo stoga jer im se fućka što publika misli. Za njih je, rekao bih, publika gomila budala koji su donijeli lovu.

- To je stvar mentaliteta. Svi su naši igrači osjetljivi.

- Pa učinilo mi se da je baš Živojinović prilično neosjetljiv.

- Bobo je drukčiji: on o sebi ima dobro mišljenje. Ako Prpiću ili Orešaru nešto loše kažete, njih će to potresti, ali Živojinović - on će vam se nasmijati u lice. Pa, govorili su mu, pisali u novinama, da je glup, debeo, da je masa... 

Njega se to ne tiče, on ima svoje predodžbe i gotovo.

- On je muškarac. Njemu je, valjda, ipak lakše. Naposljetku, onako krupan čovjek, lijep... Koliko uopće imate kontakata s muškim tenisačima?

- Poznajem mnoge dečke još iz juniorskih dana. Recimo, Edberga, Beckera, oni su moja generacija. Seniorski su turniri odvojeni, osim šest godišnje. Najčešće se vidim s Brunom Orešarom, sretnemo se u Americi... U Zagrebu provedem samo dva mjeseca godišnje.


Muški i ženski tenis - to su različite stvari



- Trenirate li sada?

- Pa, u hali na Velesajmu, koja nije grijana, igram u rukavicama. Da tu duže ostanem, sigurno bih se razboljela. Zato ću u siječnju otići na trening na Floridu.

- Nećete otići k bratu?

- On će doći k meni.

- Igrat ćete? On može s vama igrati?

- Ja od njega ne mogu dobiti ni tri gema. Muški i ženski tenis - to su različite stvari. Navratilova ne može pobijediti ni stotog muškog igrača. Oni su brži, jači... 

Pa, kad ja odigram Prpiću kratku loptu, kakvu sama ne bih stigla, on mi je tako vrati da je i ne vidim.

- Poslije treninga u siječnju počinje nova sezona u veljači. Kako ćete igrati ove godine?

- Sad imam dobar rejting. Inače sam uvijek dobro počinjala godinu i padala do kraja. Dakle, trebala bih nešto napraviti.

- Nije li najvažnije kako ćete igrati s najjačim protivnicama, ako vam se dogodi da dobijete nekog nosioca skupine već u 1. kolu, kao kad ste s Mandlikovom igrali u Hilton Headu?

- Kad se igra s nekim tako jakim, isprva osjećate velik respekt. To nije dobro, ali kad bih češće ulazila u četvrtfinala i u polufinala, te više s njima igrala...

- Znači, najvažnije je da počnete pobjeđivati one najbolje. Osjećate li se sposobnom da to ostvarite?

- Ja sam već dobila tri igračice koje se računaju među deset-dvanaest najboljih na svijetu, pa znam da ih mogu pobijeđivati.

Uistinu se ne opija optimizmom - čini se da je naučila oprezno postupati sa svojim emocijama u surovoj školi profesionalnog tenisa, dok je u sebi njegovala delikatnu biljku sportskog, natjecateljskog talenta. 

To je vrlo osjetljiv fikus; ako previše forsiraš darovitu tenisačicu u tinejdžerskim godinama - prije nego stekne unutarnju čvrstinu - slomit će se; ako je previše poštediš, presahnut će joj motivi, pa usprkos talentu neće postizati velike pobjede.

Sabrina Goleš neobična je djevojka; plavuša s repićem, tiha i nenametljiva, jedva skriva čelik u duši, hrabrost penjača na okomite vrhunce - to je onaj famozni individualizam o kojemu se toliko priča. Trebalo bi ga staviti pod zvono u sportski muzej pa dovoditi ekskurzije nogometaša da mu se dive kao kamenu s Mjeseca.

Razgovarao: Denis Kuljiš, obrada: Yugopapir (Studio, XII 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate