Ivo Rataj, najpopularniji zagrebački hokejaš: Nitko nema tako grlatu publiku kao Medveščak (1968)




U privatnom životu nisam prgav, ali me na igralištu ponese temperament. Kako i neće, kad igram pred gledaocima i za gledaoce kakvi su na Šalati. Oni me vole jer vjerojatno osjećaju da igram sa srcem. I ja volim njih. Mislim da nitko nema tako vjernu i grlatu publiku kao "Medveščak"


Standardni hokejski reprezentativac Ivo Rataj nesumnjivo je najpopularniji oklopnik na ledu u Zagrebu. Tom malenom ali neobično snažnom momku, kojega nisu bez razloga prozvali Gvozdenkom ispunile su se tako dvije želje: postao je poznat sportaš i stanovnik grada u koji je zaljubljen još od djetinjstva, otkako je počeo navijati za "Dinamo" i ne sluteći da će umjesto nogometaša (o čemu je maštao) postati - hokejaš.

- U Celju, gdje sam rođen, bavio sam se gotovo svim sportovima - priča nam Rataj. - Očvrsnuo sam gimnastirajući na spravama, a skijanje mi je poboljšalo reflekse. No, kad sam jednom prilikom slomio skije, nisam imao novaca da kupim druge. 

Baš u to vrijeme u Celju je otvoreno klizalište. Klizaljke su mnogo jeftinije pa nije bilo teško da ih nabavim. 

Ivo je brzo napredovao.

Poznati celjski hokejski stručnjak Albert Kerkoš uvrstio ga je u juniorsku momčad. 

Tako je počela njegova hokejaška karijera. 

Prekinuo ju je samo jednom, i to kad je, završivši industrijsku školu, pošao na odsluženje vojnog roka u Zagreb. 

Tada je povremeno trenirao s igračima "Medveščaka" pa su mu članovi uprave toga kluba ponudili da pristupi njihovu društvu.

- I tako sam postao jedan od "medvjeda" - nastavlja Ivo Rataj - i nikad se nisam pokajao. Ne zbog garsonijere koju sam nedavno dobio, a ni zbog hranarine (60.000) starih dinara od koje živim. 

To što nisam pristupio nekom drugom klubu (ponuda je bilo više) nisam požalio, zbog toga što je "Medveščak" veliko sportsko društvo, u kojem svi članovi, pa ma kojoj sekciji pripadali, žive kao da su jedna, krvno vezana porodica. 

Moji su najintimniji prijatelji danas tenisači Franjo Bahovec i Nikica Nadali, rukometaš Josip Milković i skijaš Josip Madrić

Svima njima, baš kao i meni, sport je samo hobi.


Priželjkujem da specijaliziram hokej



- Kako ste postali ljubimac zagrebačke publike?

- Budući da je hokej pravi muški sport, gledaoci više simpatiziraju srčane igrače nego mekane tehničare. 

Ja volim borbu prsa o prsa, često prvi ulijećem u gužve na terenu, riskirajući čak i da budem ozlijeđen. 

U privatnom životu nisam prgav, ali me na igralištu ponese temperament. Kako i neće, kad igram pred gledaocima i za gledaoce kakvi su na Šalati. 

Oni me vole jer vjerojatno osjećaju da igram sa srcem. I ja volim njih. Mislim da nitko nema tako vjernu i grlatu publiku kao "Medveščak".

- Jeseničani su već više od deset godina prvaci Jugoslavije. Dokle će dominirati na domaćem ledu?

- Iako su oni još i sad naša najbolja momčad, razlika između njih i drugih, a pogotovu "Medveščaka", sve je manja. 

Oni kao prvaci države rano počnu igrati jake susrete, natječući se u Alpskom kupu i u Kupu šampiona, pa do prvenstva Jugoslavije sakupe mnogo više snage u nogama nego mi drugi. 

Posljednjih godina gotovo sve naše momčadi angažirale su čehoslovačke trenere, a ovi zahtijevaju da nastupima u inozemstvu počnemo sezonu rano. 

To će dati rezultata pa će, uvjeren sam, za dvije-tri godine iščeznuti premoć Jeseničana. 

Volio bih da ih moj "Medveščak" bar jednom pretekne na kraju prvenstva prije nego što objesim klizaljke o klin.

- Kada će to biti?

- Sada mi je dvadeset sedam godina. Studiram na Višoj pedagoškoj školi i priželjkujem da specijaliziram hokej, da postanem dobar trener.

- Ipak, nije li još prerano govoriti o tome?

- Prijatelji me, doduše, zovu Gvozdenko, ali za staro gvožđe jos nisam. Osjetit će to i Jeseničani. Ljut sam na njih, jer pošto-poto nastoje da u reprezentaciji igraju samo oni.

- Znači li to da sastav u Grenoblu nije bio najbolji?

- To nikako! Deveto mjesto koje smo osvojili na zimskoj Olimpijadi dokaz je da su igrali baš najbolji. No u tom sastavu nisu igrali samo Jeseničani. To bi oni morali shvatiti, a ako baš neće, potrudit ćemo se mi drugi da im svojom igrom to dokažemo.

Razgovarao: Mladen Ivanišević, obrada: Yugopapir (Arena, mart 1968.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)