Mladen Delić, junak našeg TV doba: 5. deo feljtona o najpopularnijem sportskom novinaru



Već tri godine u svoja Povlja, gdje ljetuje na Braču, vuče dio svoje dokumentacije želeći pisati knjigu o jugoslavenskom sportu, među njima i naš sportski "Guinness".  Ako Delić to ipak napiše, moći ćete pročitati da je od svih naših nogometnih klubova zagrebački "Dinamo" postigao najveću međunarodnu pobjedu. Na jednoj turneji u Africi pobijedio je neki klub s 22:0!

Prenoseći za radio utakmicu iz Splita "Hajduk" - "Partizan, Delić je u jednom trenutku rekao: "Loptu ima Bajdo (nadimak za Bernarda Vukasa), šalje je Vidoševiću..." Bilo je to 16. prosinca 1962. godine. Navijač "bilih", Rade Đorđević u Odžacima bio je uvjeren da je Vukas nastupio u toj utakmici i okladio se s prijateljima, koji su mislili drukčije. 

Kad je sutradan vidio u novinama da u sastavu Splićana nema Vukasa, napisao je pismo Deliću i ukorio ga da pazi što govori, jer se zbog njegove greške okladio i izgubio deset litara vina.

- Međutim, taj me čovjek očito pogrešno razumio - kaže Delić. - Vjerojatno sam u nekom kontekstu spomenuo Vukasa, koji nije igrao.

Voleo je i da zapeva: Mladen Delić
(foto: Studio)
Ali, zbog mojih pogrešno shvaćenih riječi, koje su drugi pretvorili u lapsus, odlučio sam ublažiti grešku.

Otišao sam na poštu i čovjeku iz Odžaka poslao novac da kupi deset litara vina!

Želeći provjeriti pronicavost i snalažljivost naših poštara, Š. Lj. u studenome 1973. poslao je pismo Mladenu Deliću iz Sarajeva. 

Na njemu ni imena ni prezimena, ni adrese, nego samo nalijepljena Delićeva karikatura.

I poštari su pismo odnijeli na pravu adresu, a to je samo potvrdilo koliko je zagrebački TV-reporter bio popularan.

Još se bolje to vidjelo uoči utakmice Jugoslavija - Bugarska u Splitu, potkraj 1983.

Taj je događaj bio presudan za sportsku javnost.

Ako pobijedimo, idemo na Europsko nogometno prvenstvo.

Nekoliko dana prije utakmice, Televiziji Zagreb stizale su peticije iz svih krajeva Jugoslavije u kojima se tražilo da Delić komentira taj događaj, a to nije doživio nijedan reporter.

Očito je ta utakmica ljudima bila vrlo važna i uzbudljiva pa je, po njima, Delić bio idealan posrednik u tom poslu.

- Bio sam oduševljen i radostan zbog tolikih poziva da komentiram tu važnu utakmicu - sjeća se Delić. - Bio je to dokaz da imam vezu s publikom, da sam uspostavio pravi odnos s gledaocima, a to je za reportera najvažnije i najljepše.

Kad sam reportirao, uvijek sam se pitao:

"Kome ti to, Mladene, govoriš?" 

Uvijek sam ljude nastojao što više upoznati sa sportom koji su gledali na ekranima i zagrijati ih da se i sami njime bave.

Nikad nisam govorio nešto u što nisam bio siguran i tako sam stjecao povjerenje ljudi.

Nije me bilo sramota priznati ako nešto nisam znao.


Izletjelo je iz mene i gotovo!



- Utakmica u Splitu više se pamti po vašem vikanju "Ljudi moji, je li to moguće!?", nego po pobjedi nad Bugarskom.

- Naši su tada igrali kriminalno loše. Vikao sam, grdio ih, mislim upravo najviše Radanovića, koji je u posljednjim sekundama dao gol i odveo nas na Europsko prvenstvo.





Svašta sam vikao, a Bugari su nas tada trebali pobijediti s pet-šest golova razlike!

Delić kaže da je njegova sreća što mu nijednom u zanosnom prijenosu nije ponekad, kao Dalmatincu, izletjela psovka. 

Zahvaljuje to "ključu", koji bi okrenuo u mozgu čim bi stao pred mikrofon.

Tada je on bio drukčiji Mladen.

Ipak, često je govorio a da nije znao što je rekao!

Pa i to njegovo čuveno vikanje na utakmici s Bugarima, koje je prešlo u reklamne slogane.

Mnogi ga parafraziraju u govorima ili novinarskim tekstovima, a Delić naglašava:

- Kad sam vikao "Ljudi moji, je li to moguće!?" ili "Pa to je ludnica!", nisam znao da ću to reći. Izletjelo je iz mene i gotovo!

Ili u Zagrebu, kad smo igrali s Talijanima 1978, a oni poveli s 1:0.

Tada je Safet Sušić dao tri gola zaredom.




Uzbudio sam se i bio vrlo veseo. Nisam izdržao i počeo sam govoriti u mikrofon:

"Safete, Safete, vesele ti se otac i majka..." 

A onda me obuzela nelagoda i sinulo mi je: jesu li mu roditelji živi? 

Joj meni, majko moja!

I dok je utakmica trajala, neprestano sam razmišljao jesam li izvalio glupost.

Nema gumice za brisanje, riječi su otišle u eter.

Nakon utakmice raspitivao sam se kod svakoga: jesu li Sušićevi roditelji živi? I susreo sam Bosanca, Safetova znanca, koji mi je potvrdio da su živi. 

Od sreće pozvao sam ga na gemišt!

Iako je poznavao mnoge vrhunske sportaše, ni s kim nije bio prisan. 

Tako nije mogao pasti pod njihov utjecaj. Mogao je prenositi objektivno.

Iznimka je bio Bernard Vukas, s kojim je Delić bio velik prijatelj i smatrao ga najboljim našim nogometašem svih vremena.

- Vukas je igrao s vrlo mnogo duha, borio se, bio nepredvidljiv, beskompromisan - kaže Delić. - Iako je bio Zagrepčanin, u "Hajduku" je igrao kao za svoju obitelj.

Odigrao je velike partije u reprezentaciji.

"Hajduk" je dobro napravio što svake godine daje nagradu igraču koji je najbolje igrao na Vukasovu mjestu (broj deset).

Vukas je često pokazivao koliko je superioran drugima. Nisam vidio da je ikad loše igrao.

- Po vašemu, Miroslav Cerar najbolji je naš sportaš svih vremena. Zašto?

- Ne samo po trideset svjetskih i olimpijskih medalja, koje je osvojio, nego je bio uzoran čovjek  - poštenjačina, prijatelj, džentlmen.




Delić je bio dobar i s Veljkom Rogošićem, našim plivačkim maratoncem.

Divio se njegovoj snazi i izdržljivosti.

To je čovjek s najviše plivačkih trofeja u nas.




Godinama prijateljuje sa Žarkom Dolinarom, nekadašnjim prvakom svijeta u stolnom tenisu u paru s Vilimom Harangozom, a danas profesorom na Sveučilištu u Baselu.

Delić je stari pajdaš i s Ivom Robićem.




Dok su bili mlađi, izvodili su razne vragolije.

Jednom su se, kad je Robić otpjevao svoie na terasi opatijskog hotela "Kvarner", obojica popela na krov i tamo u sitne sate nastavili svirati i pjevati.

Od mnogih zemalja koje je posjetio, Delić kaže da mu je najljepše bilo u Meksiku i u Japanu.

Osvojila ga je njihova egzotika: u Meksiku hrana i neumorni marijači koji su za Jugoslavene pjevali i svirali do iznemoglosti.

U Tokiju, Delića se osobito dojmio način života Japanaca, a još više prvi susret s lijepim gejšama.

On će odmah dodati:

"Ajme onome koji ne voli lijepe žene!"



Tko će kome nego svoj svome!


Sve do ljetos mislio je da nikad više neće uzeti u ruke mikrofon.

Sam je sebi rekao:

"Mladene, bilo je dosta!" 

S radija i TV tražili su da se vrati, ali on je smatrao da je svoje "odguslao".

Veliki prijatelji: Mladen Delić i kolega sa beogradske
televizije Dragan Nikitović (foto: Ljubinko Kožul)

A onda će reći da su mu najveći faul u životu nanijeli njegovi Sinjani, i to je bio razlog da opet stane pred mikrofon.

- Do 1972. svake godine samo sam ja prenosio Sinjsku alku - priča Delić. - Očekivao sam da ću i te godine. Bio sam na Braču i očekivao poziv, ali u TV Zagreb stigao je telegram od društveno-političkih organizacija Sinja, u kojem se tražilo da ja ne prenosim Alku. I ništa drugo!

O meni se počelo govoriti svašta.

A riječ je bila o tome da sam u Sinju pitao zašto se na Alci ne svira "Lijepa naša" kad se to moglo po Ustavu Hrvatske. 

I još sam nešto bezazleno prigovorio oko zastava.

Tadašnje rukovodstvo TV Zagreb nije me ništa pitalo, nego je poslalo u Sinj drugoga reportera.

Nisam mogao u Sinj, a mogao sam prenositi sportske događaje iz cijele Jugoslavije i svijeta.

Bilo mi je neshvatljivo da jedna društveno-politička organizacija može Televiziji uvjetovati tko će prenositi neki događaj!

- Zašto ste ove godine prenosili Sinjsku alku?

- Kad su me ljetos organizatori pozvali, prihvatio sam iz inata, iz dišpeta dalmatinskog! I to poslije osamnaest godina.

Imao sam trenu, jer šest godina nisam držao mikrofon u ruci.

Znao sam što se od mene očekuje, ali ipak sam iz Sinja otišao kao zadovoljan čovjek.

No i prije prijenosa, neki su ljudi opet rovarili da ne prenosim Alku, i to isti oni kao i prije osamnaest godina.

Žalosno, vrlo žalosno od nekih mojih Sinjana! A tko će kome nego svoj svome!

Dok je još radio, Delića je pogodila teška nesreća. 

Poginula mu je supruga Marija.


Ajme čovjeku koji od sebe digne ruke!



Samo mu je rad pomogao da svlada bol i preboli gubitak žene.

S njoj je otišao i dio njegova života.

Bio je u godinama kad je prava tragedija ostati bez supruge. 

Nadao se da će nekoga sresti, s kim će biti do kraja života.

Jer i Mladen osjeća da čovjek, kako stari, sve više osjeća potrebu da ima nekoga uza sebe.

Srećom, ima kćerku, pa ipak nije sam.

Još prije 36 godina sa suprugom je otkrio zabačenu uvalu na otoku Braču, gdje je prije dvadesetak godina podigao vikendicu.

Kad ju je počeo graditi, govorili su mu da je pustinjak, a danas je u borovoj šumi i okolici već desetak kuća.

Romantična Delićeva duša odvela ga je u tu uvalu. Svake godine provede ondje četiri najtoplija mjeseca.

Najčešće sam, a more kao da mu daje injekciju života i mladosti.

Čovjek koji je nekad živio veoma burno, neprestano na putu, našao je mir i zadovoljstvo u samovanju na Braču.

Tu stalno nešto radi, od jutra do večeri.

Već tri godine u svoja Povlja, gdje ljetuje na Braču, vuče dio svoje dokumentacije želeći pisati knjigu o jugoslavenskom sportu, među njima i naš sportski "Guinness". 

Ako Delić to ipak napiše, moći ćete pročitati da je od svih naših nogometnih klubova zagrebački "Dinamo" postigao najveću međunarodnu pobjedu.

Na jednoj turneji u Africi pobijedio je neki klub s 22:0!

- Sretan sam što sam radio posao koji sam volio, a to je nešto najljepše - kaže Delić. - Volio sam sport, putovanja i u tome sam našao smisao života. Danas sam sebi kažem da sam sretan čovjek jer sam zdrav, optimist.

I držim se one dalmatinske: "Ajme čovjeku koji od sebe digne ruke!" 

Nikad nisam težio nekom bogatstvu, jer u tome nije sreća.

Ako sam sebi pomogneš, pomoći će ti i drugi.

Jedino me boli što smo mi koji živimo u velikim gradovima nekako razbijeni i međusobno otuđeni. 

Nema više onoga prijateljstva i druženja.

Takvo je, valjda, vrijeme.

Mnogim ljubiteljima sporta nedostaje vatromet njegovih riječi na TV-ekranu i neponovljivi temperamentni prijenos. 

Čak i onima kojima se nije sviđala njegova otvorenost i nesputanost.

Sada i oni priznaju da je Delić uistinu legenda našeg sportskog novinarstva.

On je često govorio:

"Vikat ću dok me grlo nosi!" 

Da nije bilo te upornosti, možda jedan novinar ne bi mogao napisati ovo:

Cezar je ostao upamćen po izjavi "Dođoh, vidjeh i pobijedih", Heraklit po tvrdnji "Sve teče!", Rikard III po uskliku "Kraljevstvo za konja!", a naš Mladen Delić - "Ljudi moji, je li to moguće!?"


(Svršetak)




napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, oktobar 1990.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)