Enes Čengić: Dnevnički zapisi "S Krležom iz dana u dan" - kulturni događaj godine (1986)




Priređujući zapise iz velike mase materijala, zaista nisam imao nikakvih pretenzija nego da na korektan, istinit i dokumentaran način sačuvam od zaborava jednog, na svojstven način, drukčijeg Krležu, da sačuvam od zaborava mnogo toga što je Krleža znao i ono o čemu je razmišljao, ali nije stigao napisati. Poslu sam prišao sasvim iskreno, čuvajući i Krležino dostojanstvo i dostojanstvo njegovih sugovornika

Da bi bio Krležin prijatelj, Enesu Čengiću vjerojatno je trebalo puno radno vrijeme. A on je velikanu bio još i suradnik, i tajnik, i pokretač izdavanja Krležinih Sabranih djela - danas i nasljednik i zaštitnik autorskih prava. Tajne koje zna odaje nam malo-pomalo. Očito, riječ je o projektu za čitav život!

Stoljeće i pol nakon što je Goethe stvorio humanističko-romantičarske temelje nove njemačke kulture, na sličan način sveznadarski i svemoguće, na ovoj našoj balkanskoj vjetrometini i u panonskom blatu pojavio se Miroslav Krleža, a zatim i njegov Eckermann - Enes Čengić.

Dnevnički zapisi S Krležom iz dana u dan postali su knjižarski hit i kulturni događaj godine i prije no što su ih oni koji ih takvima proglašavaju stigli pošteno pročitati.

Enes Čengić (foto: Marko Čolić)
Prvih deset tisuća primjeraka rasprodano je u manje od dva mjeseca, a Globus priprema novo izdanje u 20.000.

Čitaoci su jasno dali do znanja da im je forma literarnog slušanja - bliska usmenoj komunikaciji i pučkoj predajnoj kulturi - milija i draža od standardnih književnih vrsta i krenuli su listati knjige u nadi da će konačno saznati sve ono što su oduvijek željeli znati o Krleži - ali nisu znali pročitati!

Prirodno je da usput raste i interes za čovjeka koji je u njihovo ime - uspio pitati.

Govori se da je Enes Čengić Krleži bio suradnik, prijatelj, tajnik, adoptirani nasljednik i adaptirani kasetofon.

U svakom slučaju, Čengić je pristajao i znao odigrati sve te uloge.

Prvobitna je namjera ovog intervjua bila da se nešto sazna baš o njemu sugovorniku, tajniku... Po prilici: Tko ste vi, druže Čengiću? Odakle dolazite? U kakve ste škole išli? Što ste sve u životu radili? Poznato je samo da je Čengić direktor dopisništva sarajevskog Oslobođenja, nasljednik i zastupnik Krležinih autorskih prava i čovjek zaslužan za štampanje Krležinih sabranih djela.

No, "razgovor" je krenuo jednim specifičnim, procedeom, zagrebačkim novinarima poznatim još jedino iz iskustava s Fadilom Hadžićem.

Čovjeku, naime, na njegovo inzistiranje, donesete napisana pitanja, a onda, nakon nekoliko dana, dođete po dogovoru s kasetofonom.

Ali umjesto razgovora dobivate već napisane odgovore.

Treba li uopće napominjati da je prije nas kroz dopisništvo Oslobođenja protutnjao le petit enfant terrible beogradskog novinarstva - Milomir Marić iz Duge.

Jedini, čini se, pravi duhovni nasljednik Enesa Čengića, koji - kao što sam za sebe kaže - kad ga se izbaci kroz vrata, ulazi kroz prozor. 

Nakon pustoši koju je ostavio, Čengićevi odgovori na sva naša "osobna" pitanja glasili su: 

"Ne dolazi u obzir da govorim o tome! Ja sam samo obični mali novinarčić koji se pukim slučajem našao u blizini jednog velikana, i neka tako i ostane."

Za utjehu, dobili smo po kemijsku olovku s utisnutim Krležinim autogramom i godinama 1893-1983, odličnu tursku kavu, teško ishodovan pristanak da ga snimimo u privatno-javnom stanu-radionici u Draškovićevoj ulici i, na kraju, ipak dodatni razgovor snimljen kasetofonom i poslije pomno autoriziran.


Od magnetofona je bježao kao đavo od krsta 



- Vaše druženje s Krležom bilo je izrazito duga vijeka i vjerojatno već na samom početku obilježeno, usmjereno nekim detaljem. Možete li se prisjetiti čime?

- Krleža je meni negdje u samom početku iznio jedan svoj zahtjev, odnosno pravilo ponašanja kojeg sam se kasnije pridržavao, do kraja. Rekao je:

"Slušajte, vi imate posla s jednim starim, ne baš ugodnim gospodinom. Ukoliko mislite da ćemo mi nešto raditi zajedno, ili da ćemo se družiti, onda se morate naviknuti na moj stil. Ja se na vaš stil neću navikavati!"

- Što mislite, zašto je među svim ljudima s kojima je dolazio u kontakt, Miroslav Krleža baš vas odabrao kao osobu svog povjerenja?

- Na to bi pitanje najbolje mogao odgovoriti sam Krleža. Ali, ima nekoliko ljudi kojima je on to objašnjavao. I netko će od njih možda o tome jednog dana progovoriti. No, ako već nešto moram da kažem, onda je to, vjerojatno, u prvom redu bilo moje zanimanje i odnos prema njegovom djelu, a tek onda dolaze sve druge komponente.

- Recite nam nešto o tehnologiji kojom ste skupljali i "obrađivali" materijal za vaše zapise, jeste li pamtili, bilježili, snimali...?

- Pedeset i šeste godine, kada sam se ja s Krležom upoznao, nije ni bilo nikakvih pomagala kojima bi se čovjek mogao služiti. Postojali su oni ogromni reporterski magnetofoni, ali od toga je Krleža bježao kao đavo od krsta.

Ja sam godinama, onoga trenutka kada bih došao kući, diktirao ženi u mašinu, a ona je odličan daktilograf. Odmah sam diktirao cjelokupan zapis, ako bi to bilo poslije ručka - za mene nije bilo odmora ni spavanja. Jer, ako bih dopustio da prođu dva ili tri dana, onda bi se - primijetio sam - materijal smanjio na trećinu ili petinu. 

Najviše sam se trudio da zapamtim ličnosti i datume, radnju sam lako pamtio. Tako je to trajalo do 1977, ili ne znam koje godine. Nešto sam bilježio i pred njim, nešto pamtio, a donosio sam mu i na autorizaciju.

- Redovito?

- Ne redovito, ono što je bilo važno i osjetljivo.

- I, kako mu se sviđalo?

- Najčešće bi govorio:

"To nije dobro, tu su same rupe." 

"Pa, dobro, Krleža, dajte da snimimo", odgovarao sam.

"Ma, nosi mi se, tako ti boga, s tim magnetofonom!" 

I tako nekoliko puta, a onda smo ipak počeli snimati. Snimao sam, pa opet često nije bio zadovoljan. Mogao bih objaviti cijelu knjigu tekstova gdje on mene na marginama grdi, ispravlja, upućuje ili hvali.

- Imate dobro pamćenje?

- Veoma dobro pamtim izričaje i u dijalektu, i način, i sintaksu. Od najmlađih dana volili su me u društvu kao imitatora i interpretatora slavnih ličnosti. Znam napamet jednu masu pjesama, jednom smo se, u Osijeku, na Čingi-lingi čardi, takmičili ja i poznati publicist Radivoje Papić, jer i on zna vrlo mnogo pjesama.

Počeli smo u devet, on je prestao već u pola jedan, a ja sam još do pola šest govorio pjesme.

- Poznato je iz svjedočenja, privatnih i javnih, da Krleža nije uvijek bio ugodan sugovornik. Govori se o svojevrsnoj oštrini i poruzi koju su suradnici i sugovornici morali podnositi. Kakva su vaša iskustva?

- Ne znam o kakvoj se oštrini i poruzi može govoriti, a to je jedno od mnogih zvona koja je Krleža nosio. Treba li da ističem da Krleža nikad nije volio improvizatore, sumnjivce i u poslu neznalice?

Sudbina je Krležina bila da je enormno mnogo znao, znao je više nego neka institucija. 

Moja iskustva s Krležom u najboljem su smislu iskustva s veoma umnim čovjekom i izvrsnim suradnikom, koji bi mi očinski znao ukazati na neke stvari, ali me i saslušati i pravi argument prihvatiti, jer, inače, ni ja ne bih tolike godine izdržao da je tako kao što se priča. 

U svakom slučaju, na svojevrstan način, i ja sam podlegao pričama koje su kružile o Krleži da je nemoguć, da sugovornika dovodi u neugodnu situaciju u kojoj ne zna ni gdje je ni što je. 

Imao sam to stalno u vidu, i u početku našeg sastajanja držao sam se na velikoj distanci. Ponekad sam se, bogami, i znojio. Krleža je to jednom primijetio i rekao: 

"Čovječe, zbog čega se ti znojiš? Sigurno imaš povišeni krvni pritisak. Idi, pa to kontroliraj!" 

Ja sam zaista otišao, i tako prvi put saznao da imam povećani krvni tlak.



Hajde da sračunamo koliko to košta...



- To je bila, dakle, ta čuvena Krležina medicinska intuicija potkrijepljena enciklopedističkim znanjima?

- Da, da! No, vratimo se Krležinom odnosu prema sugovornicima! Kad sam vidio kako s njim razgovara Skender Kulenović ili neki drugi ljudi koji su ga - treba reći - prijateljski osjećali, poput Ćopića i još nekih, te kako razgovara s nekim suradnicima u Zavodu, kako voli da se i šali, pa čak i da mu se oponira - onda sam se i ja počeo tako ponašati, i tada distance više nije bilo. 

Trajno je, dakako, ostala distanca, u prvom redu godine, a zatim i "distanca pameti".

- Kako ste vi doživljavali taj odnos? Kao prijateljstvo, "službovanje", nešto za budućnost ... ?

- Ja Krleži nisam došao ni sa kakvim zadnjim namjerama, ni sa ciljem da postanem nešto u njegovu životu. Obratio sam mu se kao čovjek znatiželjan, kao čovjek koji bi volio da nešto učini za njegovo djelo, nikako nisam mislio da ćemo toliko uroniti u to, da će to doseći tolike razmjere.

Za to je zaslužan sam Krleža, a ne ja.

- Jeste li se i vi trudili da ne oponašate njegove stavove, postupke, stil... ?

- Što ja znam, ne mogu reći da ga eventualno ponekad i ne oponašam. Živeći uz čovjeka takve snage, nemoguće je biti imun. Krleža je magnet, "infekcija", autoritet... On je - što god hoćete! 

Rekao mi je jednom: 

"Pa kad ćeš ti meni konačno platiti što ti jedan docent petnaest godina ovdje drži trajno predavanja iz raznih oblasti. Hajde da sračunamo koliko to košta..." 

"Dobro", odvratio sam ja, "a kada ćete vi meni platiti što vam ubijam dosadu?" 

Krleža je dohvatio štap i rekao: 

"Pazi, ako te ovim dohvatim, razbit ću ti glavu..."

"Pa to bi bilo sjajno", kažem ja, "sutra ćemo u Večernjem listu na prvoj stranici čitati: Krleža na Gvozdu ubio svog suradnika."

- Što je sve u vašoj nadležnosti kao zastupnika autorskih prava Krležina djela?

- Kao zastupnik autorskih prava, ja se, u prvom redu, brinem o tome da njegovo djelo živi, o tome da se njegova riječ štiti. U početku ta riječ nije bila dovoljno zaštićena, radili su što je tko htio. Uspio sam da se to nekako svede u zakonske okvire i u red.

Sada se ljudi ipak ponašaju prema njegovom djelu dostojanstveno.

- Što se to radilo nedostojanstveno?

- Pa, objavljivali su sve, što je i tko je stigao. A normalno je da se bez vlasnika autorskih prava ne može objaviti nijedno Krležino pismo!

Kad je Marko Ristić, na primjer, htio da objavi neka Krležina pisma u časopisu Forum, dakle u časopisu koji je meni drag, i kod Marijana Matkovića, koji je bio moj prijatelj, obratio mi se sa svim dostojanstvom koje mu pripada kao starom Krležinom prijatelju i upitao me imam li što protiv. 

Rekao sam: "Dragi Marko, samo izvolite!", ali to govori kako bi se trebalo ponašati kad su u pitanju ne samo Krležina nego uopće autorska djela.

- Što se sve, po zakonu, smatra autorskim pravima?

- Sve što je jedan autor stvorio, prema tome - i njegova riječ ako se kao citat stavlja pod navodnike.

- Kako ste uspjeli "dovesti stvari u red"? Kojim kanalima?

- Do sada nisam reagirao sudski iako sam u dva-tri navrata bio u situacijama da reagiram. Smatrao sam da nema smisla da od toga pravim javne afere, pa sam pokušao nekim drugim putovima, prijateljskim dogovorima s ljudima i institucijama, te mislim da sada sve teče u najboljem redu.


Svaka je moja pjesma drama



- Ni materijalni efekti zastupanja i štićenja Krležinih autorskih prava nisu zanemarivi...

- Sva sredstva investirao sam u kupovinu prostora u kojem sada sjedite, a koji možemo zvati Krležinom radionicom ili Krležinim centrom, kako hoćete. Ta su mi sredstva od Krleže došla i neka budu opet uložena u Krležu.

- Što se sve događa u toj, kako vi kažete, Krležinoj radionici?

- Ovih smo dana završili deveto kolo njegovih sabranih djela pod nazivom Putopisi i studije, i za koji ćemo ih dan predstaviti javnosti. Priredili smo za štampu četiri knjige posljednjeg kola Sabranih djela, a peta, koja nosi naziv Zapis s Tržiča, jest u pripremi.

Osim toga, odavde se vode kontakti sa svim jugoslavenskim i stranim izdavačima, velika korespondencija s nastavnicima književnosti, pa i čitaocima Krležinih djela. Kroz tu "radionicu" prolaze svi ostali rukopisi za štampu, radio, televiziju i film.

- Krleža za života nije bio baš pristaša adaptacije svojih djela za film i televiziju?

- To je točno, i ja se pri tom poslu savjetujem s najautoritativnijim poznavaocima Krležina djela, koje uzimam kao recenzente. Ipak, ne možemo dopustiti da njegovo djelo ne prodre i u te nove medije. Vodit ćemo pri tome računa o onome što je on sam rekao o svom djelu:

"Svaka je moja pjesma drama, a svaka je moja drama pjesma", ali i da se: "Ne može pisati bolje od Shakespearea.

- Hoće li se uskoro raditi neki film ili televizijska emisija?

- Pa, ima nekih zahtjeva, govori se o Sprovodu u Teresienburgu, pa o Glembajevima, Na rubu pameti, Filipu Latinoviczu, novelama... Govori se i o seriji koja bi u povijesni kontekst stavila čitav sukob na ljevici.

- Je li vam Krleža sam ostavio neke preciznije upute što i kako treba uraditi, što se može objaviti?

- Krleža je u oporuci, snimljenoj na magnetofon, mene nazvao "direktorom poduzeća koje se zove Krleža". Dio "robe" za to poduzeće on mi je ostavio, a dio ja sada skupljam uokolo od ljudi koji hoće da mi daju.

U tom poduzeću mogu objavljivati sve ono što je meni ostavljeno, dakle sve što nije oporučno spremljeno u Sveučilišnoj biblioteci, a to se ne smije dirati ni otvarati slijedećih dvadeset godina, sada već šesnaest.

Neki ljudi koji posjeduju Krležina pisma mogu ih i objaviti uz moju suglasnost, ali ja namjeravam skupiti sva ta pisma, već ih imam oko sto pedeset, i objaviti u posebnoj knjizi s komentarima o ličnostima kojima su odaslana.

- Što biste za sebe rekli - kada ste, zapravo, postali Krležijanac?

- Za Krležino sam se djelo jako zagrijao još kad sam kao gimnazijalac pročitao njegovu pjesmu Nad otvorenim grobom tužni zbore. Ponijela me neka čudna snaga ironije, mudrosti i retoričnosti, te sam počeo čitati sve njegovo čega sam se "dokopao".

Nešto kasnije, za mojih najranijih novinarskih dana, počinje i druženje s Gustavom Krklecom koji je Krležu poznavao čak i prije pojave Plamena, a u Plamenu mu bio suradnikom.

Krklec nije samo čitao nego i analizirao Krležino djelo, što se može vidjeti iz njegovih dnevnika, te smo za naših čestih, vrlo čestih susreta, trajno razglabali i temu Krleža iz ovog ili onog ugla. Tu sam polagao neke semestre.

Krklec je o Krleži pisao i javno govorio, a znao je i brojne ne samo fraze nego i partiture iz njegova djela napamet.



Nije supruga, nego žena!



- Svi osvrti i kritike vašeg djela do sada jesu pozitivni. Mislite li da je to i točna slika javne percepcije, ili se iza toga krije i autoritarnost samog materijala?

- Priređujući zapise iz velike mase materijala, zaista nisam imao nikakvih pretenzija nego da na korektan, istinit i dokumentaran način sačuvam od zaborava jednog, na svojstven način, drukčijeg Krležu, da sačuvam od zaborava mnogo toga što je Krleža znao i ono o čemu je razmišljao, ali nije stigao napisati.

Poslu sam prišao sasvim iskreno, čuvajući i Krležino dostojanstvo i dostojanstvo njegovih sugovornika.

- Neki prigovori, više zakulisani negoli javni, ipak postoje, poput onoga da ste "isforsirali" Krležino mišljenje o bosansko-hercegovačkim temama i ličnostima na račun nekih drugih.

- Neće biti da to tako stoji. U knjigama je ono što jest, i čemu sam ja bio svjedokom. Imaginarno ništa nisam pisao, ni jednu jedinu riječ nisam Krleži stavio u usta koju on nije izgovorio. Prema tome, zapisano je samo ono što se zbilo, što se dogodilo ono što je rečeno.

Krležu su bosansko-hercegovačke teme zaokupljale još zarana, neke i opsesivno, kao bogumili i bogumilski fenomen. Posljednjih se godina u toj Bosni i Hercegovini stalno nešto s Krležom i oko Krleže događalo: organizira se simpozij Krleža u školi, štampaju mu se u Oslobođenju Sabrana djela u stotinama hiljada primjeraka, gdje surađuje ili podupire taj pothvat cijeli niz ličnosti - od političara, književnika i urednika do slagara i ostalih suradnika. 

U gotovo svim bosansko-hercegovačkim kazalištima, Krleža je trajno na sceni. U Sarajevu mu se objavljuje i školska lektira u šest knjiga. Mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine, još od ranije, gdje postoji krležijanski krug, u neprekidnom su kontaktu s Krležom.

Zatim, ustanovljuje se i nagrada Miroslav Krleža u reviji Odjek itd, itd.

Dakle, Krleža je u BiH u žiži zanimanja, a ja sam u tom razdoblju svojevrsna veza ili spona u svemu što se Krleži i oko Krleže događa u Bosni i Hercegovini, pa o tome, logično, u dnevnicima svjedočim, jer sam kod tih susreta prisutan, a nisam, recimo, kod onih koje je Krleža imao s drugim ličnostima iz našeg kulturnog i javnog života, kod onih koji su ugovoreni drugim, a vrlo često službenim linijama.

I tu ja nisam, jer je većina onih koji su na takav način dolazili Krleži, željeli s njim, što bi rekli, nasamo porazgovarati, a moje nije bilo, niti sam to činio, da Krležu ispitujem o smislu i svrsi takvih posjeta, kao ni o sadržaju razgovora što ih je s gostima vodio, ukoliko mi on sam o tome ne bi ponešto ispripovijedao.

- Osim vas, Krležine kontakte s javnošću regulirala je, priča se, donekle i Bela? Neki su se ljudi, kad bi željeli stići do njega, najprije obraćali njoj.

- Normalno, Bela je u Krležinu životu bila i sudrug i suradnik. Jednom sam mu rekao "vaša supruga".

"Nije supruga, nego žena!", odgovori mi on, a ja pitam: "Zašto?"

"Pa zato što su supruzi dvije pruge koje se nikada ne sretnu." 

Igrala je i važnu ulogu što se tiče kontakata i druženja. Često mu je bila šef protokola, određivala s kim će se ići na izlet, s kim će se sjediti, s kim ići na ručak.

Ali, Krleža je često imao i svoj sopstveni protokol koji se Beli nije dopadao, pa onda nije bila ni prisutna.

- A onda ste, kao ceremonijal-majstor, došli još i vi...

- Ali samo po liniji poslova! Masa ljudi koji su saznali da ja s njim nešto radim molila me da im organiziram sastanke, i ja sam to organizirao. On je sa svim tim, valjda, bio zadovoljan. Nikada mu nisam pokušavao nametnuti nekoga koga on nije želio, a nisam nikoga tko je izrazio želju da dođe ni onemogućio.

Nisam bio nimalo profesionalno ljubomoran ni na koga tko je dolazio.

Zanimljivo je da su se neki ljudi, kad bi dolazili k njemu, nekako čudno osjećali, što je on isticao i komentirao.

"Došao je k meni, pa sjedi i sluša mene da pričam po papagaj, a on ne kaže ni riječi." 

Ili: "Dođe, pa me pita: 'Druže Krleža, što vi o tome mislite?' Čekajte, gospodine, recite vi meni šta vi o tome mislite!"



Ljubav, to je pitanje dara kao i poezija! 



- Vas fasciniraju ličnosti, personalities?

- Pa ko bi me fascinirao, ako ne ličnosti, pametni ljudi, umjetnici! Nogometaši me nikada nisu fascinirali.

- Recenzent vaših zapisa, Ivan Katušić, kao vaše osobine navodi "marljivost i odanost... podređivanje velikom sugovorniku". Slažete li se s tim?

- Ivan Katušić bio je, što bi rekli, rado viđen gost kod Krleže. Izvanredan poznavalac njegova djela, napravio je skicu svoje knjige o Zastavama, pri čemu je i Krleža surađivao. Otputovao je prerano i naglo, te je knjiga, na žalost, ostala nenapisana.

Katušić je bio prvi koji je pročitao cjelokupan moj rukopis pripremljen za tisak i ohrabrio me da ustrajem, na čemu sam mu beskrajno zahvalan.

- U ranijoj vašoj knjizi - ilustriranoj monografiji o Miroslavu Krleži - kažete da ste njome pokušali "odškrinuti vrata" njegova privatnog života. Tamo je i zanimljiva primjedba iz abecedarija Marka Ristića, pod slovom "LJ": "LJUBAVI, u vrlo romantičnom ali i vrlo preciznom smislu, strasne i isključive, sublimne, lude, nesvodljive i integralne obostrane osjećajne fascinacije, upravo opsesije, te ljubavi nema...  u celom ogromnom Krležinu djelu skoro nigdje." Je li vam Krleža govorio o ljubavi?

- Tko zna dobro čitati, taj će i u mojim knjigama naći dosta ljubavi. U svakom slučaju, to nije sve što bih mogao reći, na osnovu naših razgovora i mojih dokumenata, ali je ono sto sam želio reći.

Inače, o ljubavi Krleža govori već u svom prvom mladenačkom romanu Tri kavaljera frajle Melanije. Čitav taj roman zapravo je ljubavna tema. 

Izvanrednih ljubavnih partitura naći ćemo u Vražjem otoku i u Filipu Latinoviczu, pa zatim u romanima Na rubu pameti, Zastavama, u poeziji, a da i ne govorim u dramama! 

Tako strasne ljubavi kao što je ona na relaciji Nielsen - Karin u Banketu u Blitvi skoro bi se moglo reći da i nema u našoj literaturi.

Krleža u cjelokupnom svom opusu ništa drugo i ne govori nego o smrti i ljubavi. 

Jedna naša poznata spisateljica donijela mu je svojevremeno projekt knjige Ljubavni elementi u Krležinim djelima, koji mu se dopao, i namjeravali smo objaviti knjigu Krleža o ljubavi.

Kad Marko Ristić ističe da kod Krleže nema "sublimne i lude" ljubavi, on to vjerojatno tako osjeća, i vi to, eto, prihvaćate, jer, zaista, možda po nekim kriterijima u Krležinom djelu i nema te sublimne i lude ljubavi, ali ima Krležine ljubavi, i ljubavne scene upravo su zato jedinstvene i snažne jer su krležijanske. 

Zapravo, ne znam da li se može nešto tako lijepo reći o ljubavi, kao takvoj, kao što Krleža kaže na jednome mjestu u Zastavama:

"Ljubav nije vještina! Ljubav, to je pitanje dara kao i poezija! Ljubavnici rađaju se kao pjesnici. Ljubav ljudi loču, na žalost kao pivo, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće."

- Što je s vašim ostalim zapisničkim tekstovima. Radite li na njima ili na nečem drugom?

- Prekomponirati ove knjige i proširivati ih novim tekstovima bio bi zasad velik i obiman posao.

Smatram da to nije ni hitno ni tako važno, ali napisao sam već novu knjigu pod naslovom Krleža post mortem s brojnim poznatim i nepoznatim dokumentima i argumentima - što se sve događa s Krležom i oko Krleže, ispred kulisa i iza kulisa, sve od onih dana kada Bela počinje pobolijevati, pa do danas. 

Međutim, ta "roba" treba da odleži, i mislim da tu nije potrebna nikakva žurba, važno je da je to napisano. 

Nosim u glavi i skicu knjige Ličnosti iz Krležinog kruga, u kojoj bi valjalo portretirati jednu masu svijeta, počevši od Krležinih drugova iz djetinjstva, preko ljudi što su Krležu na ovaj ili onaj način okruživali, sve do brice Marka, dakako - s dostojanstvenim stavom spram svih kojih su se nalazili u takozvanom Krležinom krugu. 

Ali, ovih dana s velikim zadovoljstvom upravo radim na jednom ranije započetom poslu - lijepoj, vedroj i bogato likovno opremljenoj monografiji o mom dobrom i dragom prijatelju Branku Ćopiću, koju će ilustrirati slikar Safet Zec iz Beograda a urediti poznat likovni meštar Rade Rančić iz Donjeg Milanovca.

Razgovarala: Vesna Kesić, obrada: Yugopapir (Studio, januar 1986.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)