Mirza Delibašić i Ratko Radovanović nakon SP u Manili: Dva asa svjetskog glasa (1978)




Najljepše je bilo kada smo sami priredili banket. Popilo se, ne krijem. Jedino je Ćosa slavio uz oranžadu. On neće ni kap. Od sreće bacili smo Krstulovića u bazen pun vode, a Moka je sam skočio u odijelu

Prave asove krasi osjećaj za mjeru, a Bosnini reprezentativci upravo posjeduju tu vrlinu. Već se "oštre" za novo prvenstvo i druge okršaje, svjesni da su daleko od zenita.

Mirzu Delibašića povreda je spriječila da u Manili odigra turnir života. 

Bio je u formi, kipteo od snage i ambicija, sazrio je u tehničkom i taktičkom pogledu, ali jednu od svojih meč-lopti nije iskoristio. 

Međutim, on kao bivši teniser dobro zna da iza jedne dolazi druga meč-lopta. 

Liječi se, najvažnije je da se izliječi, i zaigra. 

A kada igra on to ne umije drukčije no velemajstorski. Tako je i igrao, dok je mogao, u Manili, ali i docnije, stisnutih zuba, pomogao je u osvajanju titule svjetskog prvaka čak i više nego što bi drugi kada bolovi okuju.

Prije neki dan u republičkom SOFK organizovana je svečanost njemu i Ratku Radovanoviću u čast. Mirza Delibašić nije mogao da dođe, nagrade je primio za sebe i njega Radovanović i uručio ih kod kuće. 

Mirza miruje i čezne za košarkom. Ona mu je sve!

- Možda sam i mogao lakše da podnesem povredu da sam igrao utakmice od početka - jada se sa setom. - Onako zagrijem se, bolovi nestanu, pa sjednem na klupu. Kada uđem u igru morao sam da igram grčeći se. Boljelo je!

Žao mu je što nije igrao i u onim najvećim mečevima, ili je igrao a nije pokazao koliko mnogo zna. 

A zna mnogo!

Sport ne bi bio sport ako jednom ne oduzme šansu, a pruži je drugom. 

Ratko Radovanović je prije Manile bio "samo" sigurna zamjena Ćosiću i Jerkovu, u Manili je u 22. godini stasao u asa i strijelca, što kod nas za centra nije uobičajeno.

- Treći sam po koševima u protivničkoj mrežici, a da smo imali mi centri više lopti - ko zna šta bi bilo. Nisam siguran da bi Praja i Kića mogli da se hvale efikasnošću - kaže Bosnin centar šaljivdžija i dobričina.

- Nemam sreće sa svjetskim prvenstvima - kaže Delibašić. - U Portoriku sam bio 13. u Manili povreda... Ipak, ima dana. Tek mi je 24, a nanizao sam više od stotinu utakmica u reprezentaciji.


Nova dokazivanja



Za utjehu kažem kako ga inače škrt u pohvalama, profesor Aleksandar Nikolić, mnogo cijeni. 

Delibašić je za njega bek svetskog formata.

- Ima i koga, ali sada dolazi Skansi - šali se Radovanović.

- Šta će se pamtiti iz Manile?

- Slavlje na kraju. Toj radosti nema ravne. Zatim doček u Beogradu i onaj neplaniran u Skoplju. Publika zna da nagradi.

- Ima Mirza pravo! Najljepše je bilo kada smo sami priredili banket. Popilo se, ne krijem. Jedino je Ćosa slavio uz oranžadu. On neće ni kap. Od sreće bacili smo Krstulovića u bazen pun vode, a Moka je sam skočio u odijelu.

- Niko se nije ljutio?

- Nema kod nas ljutnje. Drugarstvo je tu. A Duje je Splićanin - voli vodu.

- A kada počne liga za koji dan...

- Onda je drugo. Bosnu čeka mnogo posla. Igraćemo na tri fronta, što bi novinari rekli - nabraja Delibašić. - Najteže je u Kupu šampiona. Tu je Zbrojovka, a i ostali. Ima nas povrijeđenih. Pešić, ja, Đogić se oporavlja, a otišao je u vojsku Varajić.

- Jugoplastika je opasna, Partizan nije zaboravio lanjski poraz koji ga je stajao titule, pa i Cibona je ambiciozna. Svi imaju visoke centre i biće vatra, a i onog "Rašo majstore".

Bosna će učiniti sve da titula ostane u njenim rukama. 

U tome će najveći teret morati da ponesu najbolji: Mirza Delibašić i Ratko Radovanović. 

Uz sve - njih čekaju Mediteranske igre i prvenstvo Evrope - nova dokazivanja i potvrđivanja.

- Manila je prošlost, valja misliti na ono što dolazi. I bolje je što je tako - kaže Delibašić.

Sigurno da je bolje! Od uspomena se ne živi.

Napisao: Vlajko Đoković, obrada: Yugopapir (Ven, novembar 1978.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)